U hodu 1039

Bog čini u svoje vrijeme i na svoj način!

Bog čini u svoje vrijeme i na svoj način!
Zagrljaj Josipa Ćulumovića i Marijana Almaša

Jutros, nakon Zornice, nebo se počelo razbuđivati. Kako se razbuđivalo, tako su mu se boje pojačavale. Zadivljena viđenim, poželjeh skoknuti do mora, ali obaveze koje su me čekale spriječile su me u tome. Prožeta zahvalnošću uvukoh se unutar svoje duše i krenuh iznova prebirati događaje proteklih dana.

Teško je u vrevi i jurnjavi svakodnevlja stvoriti i sačuvati svoju škrinjicu s blagom, no moguće je. Škrinjica je to svjesnosti i zahvalnosti. Tamo pospremam milosti koje mi Bog daruje, i poučena onim što je činila Majka Božja, prebirem što je češće moguće. I ona je pohranjivala sve događaje vezane za njenog sina, i prebirala ih u svom srcu. (Lk 2,19).

Kako uopće započeti s iznošenjem nečega što je u duši veliko i važno? Kako to podijeliti a da dosegne barem djelić divote koju duša u sebi prepoznaje i nosi?

Prije godinu dana rodila se u mojoj duši ideja o prikupljanju svjedočanstava koja bi se mogla sabrati u jednu knjigu, na slavu Bogu i korist dušama. Ja sam jedna od svjedoka kako izgleda život bez Boga i kako izgleda život s Njim. Jedna sam od onih pronađenih ovčica po koje se Dobri Pastir spušta u provaliju, i koje stavlja na svoja ramena. Željela sam svojim svjedočenjem, i svjedočenjem drugih, pružiti osobama u sličnim poteškoćama koje su nas pogodile, i na sličnim stranputicama, dati na uvid nešto drukčije od onog za što znaju.

Meni nije bilo nikog tko bi mi rekao: "Može drukčije, i ja sam hodio tim istim putem, postoji drugi, bolji, postoji pravi put". Nije bilo primjera u mojoj sredini. Kako sam se nalazila u kaosu bračnog odnosa, i kako sam vidjela samo one koji su se razveli, žurila sam tim putem. Nije bilo oko mene pomirenih. Nisam poznavala nikoga tko se želio razvesti, i tko je susreo Boga usred tog svog srljanja, nisam poznavala nikoga kome su u susretu s Bogom spale ljuske s očiju i tko je dopustio da mu Bog preobrazi život na sasvim neočekivan način.
Stoga sam poželjela da svi mi: pogođeni raspadanjem obitelji, ili bolešću, ili kockanjem, ili drogom, ili traumama rata i slično, posvjedočimo - Bog je uistinu živi Bog, ovdje Bog, s nama Bog, Emanuel!

Prikupljajući svjedočanstva, mukotrpno i sporo, jer ne ide sve onako kako čovjek zamisli, došla sam i do Marijana Almaša, dragovoljca domovinskog rata koji ima 100% invalidnost, čovjeka koji je u cvijetu mladosti, u vihorima rata, ostao bez obje noge i jedne ruke. Marijan Almaš živi u Vinkovcima, a dobro poznaje moju prijateljicu Đurđicu, koja mu je ispričala o mojoj ideji. On je odmah, u svojim kolicima, po velikoj vrućini, pohitao do Đurđice i dao joj svjedočanstvo koje je ona snimala i kasnije pretipkala, te mi poslala.

Ivan Dominik, rodom iz Vinkovaca, pripremao se u to vrijeme za svećenika, u Splitu. Bio je dominikanac, ali ga nikad nisam srela u sve godine njegova života u Splitu iako sam znala odlaziti na mise u sv. Dominika. No, jednog dana pojavio se u pošti preda mnom i tu su se duhovi prepoznali, i naravno, započeli razgovor o Bogu.

Ivan me nije poznavao ni dugo ni duboko, ali me pozvao u Vinkovce na svoju Mladu Misu. Rado sam se odazvala, i nakon Mise upoznala pokraj crkve svjedoka Božje ljubavi, Marijana Almaša.
Bio je to jedan nasmijan čovjek, drag i bliz. Slikali su nas, zagrljene, i krenuli smo dalje, on kući a ja sa Đurđicom na proslavu što imamo još jednog svećenika, jednu krasnu dušu, pravog zaljubljenika u Boga.

Josip Ćulumović iz Zagreba, koji je također prijatelj s fr Ivanom Dominikom, došao je na Mladu Misu, i tu smo se uživo upoznali. Prije toga smo stupili u kontakt putem društvenih mreža i on mi je također dao svjedočanstvo za knjigu. Josip je nastavnik, ali i zaljubljenik u glazbu, te mi je nekoliko pjesama uglazbio i otpjevao.

Godinu dana kasnije vidjela sam na tv dokumentarac o Marijanu. Zvao se "14 prepreka". Tako me jako dotaknuo da sam napisala pjesmu Marijanu pod nazivom "Križne su postaje teške". Poslala sam tekst Josipu sa željom da ju uglazbi, što je i učinio vrlo brzo. Kad sam čula snimku poželjela sam i spot, i da se ta pjesma pokloni Marijanu na obljetnicu njegova stradanja, 9. rujna ove godine. Josip je odmah prihvatio ideju i predložio da fr Ivan Dominik napravi video. Čekala sam. Obljetnica je prošla, nisam ništa pitala. Već sam naučila da Bog sve radi na svoj način i u svoje vrijeme. Nadala sam se da ćemo mu možda darovati pjesmu na obljetnicu pada Vukovara. Nije se dogodilo. Nisam nikog ništa pitala.

Moja prijateljica Katica iz Samarice, koja mi je lektorirala prvu knjigu (jedinu) "More moje duše" i kojoj šaljem tekstove za knjigu svjedočanstava, poznavala je Marijanovo svjedočanstvo. A onda je upoznala na Marijanskom zavjetu za domovinu Marijana!
Kako je Marijan objavio zbirku pjesama "Ova bi vas ruka pomilovala" Katica mu je vodila promociju zbirke u Bjelovaru, i za kraj promocije pročitala kao iznenađenje pjesmu "Križne su postaje teške."

Eto kako Bog čini u svoje vrijeme i na svoj način!

Marijanski zavjet za domovinu organizira svaki četvrtak Krunicu za domovinu na Kamenitim vratima pa im Josip Čulumović pjeva, a Marijan s njima hodočasti. Oni su Marijanu organizirali promociju knjige u Zagrebu. Kad im je večer prije promocije Josip ispričao našu priču molili su ga da Marijana iznenadi izvedbom te pjesme na promociji. Tako je i bilo. Snimku sam dobila, i ostala zatečena svime, a ponajviše Božjom providnošću. On nas doista silno ljubi i želi biti prisutan u našim životima. Isprepliće ljude i događaje i bez prestanka nas iznenađuje.

Dotaknulo me što sam na panou, dok se izvodila naša pjesma, vidjela fotografiju Marijana i mene, onu iz Vinkovaca. Ne osjećam se dostojnom, ali Božje je milosrđe neshvatljivo, bezgranično i doista potiče na pohranjivanje i prebiranje.

Nekoliko dana kasnije Marijan me nazvao i pitao zašto sam baš njemu napisala pjesmu. Rekao je: "Pa ima i većih momaka od mene..."
Odgovorih mu ono što je moje srce ćutilo, riječima koje su sadržavale neizgovorenu, duboku zahvalnost: "Ja ne znam ni jednoga."

A moja mu je pjesma rekla:
Križne su postaje teške,
U svakoj nalazim tebe.
Al što bi od Hrvatske bilo
Da si sačuvao sebe?

Jutros, po izlasku iz crkve, ugledah nebo koje se razbuđuje. Ugledah nevidljivu ruku Slikara koji je uvijek budan i uvijek radi. Za nas radi kako bi nas iznenađivao jer sve čini novo. Inspiracije mu nikad ne ponestaje, kao ni ljubavi za nas, svoju djecu. Nasmiješih se jutros motreći Njegovo djelo što se pred mojim očima stvara, a duša stane prebirati pohranjeno, unatrag, preko Zagreba, Vinkovaca, unatrag, sve dalje, do prvih suza povratka, do prvih zanosa kad sam, ja mala ovčica na ramenima Dobrog Pastira, motrila otkriveni svijet.

Piše Vesela Dujmić