U hodu 308

Sa zagrljajem nema greške

Sa zagrljajem nema greške
ILUSTRACIJA

Pokatkad me guše odnosi. Boli sve ono izrečeno, ali i neizrečeno, prešućeno. Bole me vlastita i tuđa očekivanja.

Bog dopušta sve, samo grijeh brani. Zapovijedi koje nam je dao, nisu kako bi On pokazivao svoju nadmoć. One su nam dane iz ljubavi. Kad promotrim deset zapovijedi, zaključujem da su mi dane kako bih ispravno živjela i kako bih sačuvala slobodu djeteta Božjeg. Slobodan čovjek je čovjek radosti.

Kad Bog daje prvu zapovijed, to što se ona odnosi na Njega, nije iz samoljublja. On kaže: - Ja sam Gospodin, Bog tvoj i nemaj drugih bogova uz mene.

Ako bih bilo koga ili bilo što ljubila kao Boga, pa i vlastito dijete, ako bi mi ono postalo božanstvo koje obožavam, izgubila bih slobodu. Ovisila bih o ispunjenju očekivanja koje imam od djeteta. Može i posao, i moć, i novac, i osoba, i izgled, i štošta drugo, biti bog u mom životu. Ako nešto postane ono što nije, tada se sve poremeti. Tada npr. posao nije više posao nego opsesija kojoj robujem. Moć koja postane bog hrani ego i diže vrijednost u vlastitim očima.

Zapovijedi koje Bog daje čuvaju nas od ropstva grijehu.
Prve tri nas usmjeravaju i pokazuju tko je najbitniji u našem životu. Ukazuju na naš odnos s Bogom. Važno je imati samo jednog Boga, i to pravog. On ima svoje ime. U Starom zavjetu On je "Onaj koji jest". "Ja jesam " Mu je ime. Kad jednom u duši oživi to ime, ono se prebire godinama, možda i zauvijek. Ono se pokušava obuhvatiti, ali jer je neobuhvatljivo, uvijek iznova dušu vraća da ga razmatra.

Ako Boga poznajemo i ljubimo, tada ćemo u Njemu spoznavati što je sve izvan Njega, što sve narušava sklad na koji smo pozvani i koji nam je moguć. I tada ćemo, spoznajući vlastitu grešnost koja nas čini nemoćnima, prianjati uz Onog kome je sve moguće.

Ostalih sedam zapovijedi odnose se na naš svakodnevni život u kojem se nalazimo u odnosima s ljudima. U svih sedam uključen je drugi, kojeg grijehom ranjavamo.
Griješeći protiv drugoga, griješimo i prema Bogu i prema sebi. Trojstveno je to. I sam čovjek u sebi je trojstven, ili bolje rečeno troslojan. On je duh, duša i tijelo. Iako se tijelo raspada i nestaje, o uskrsnuću mrtvih mi ćemo opet biti cjeloviti: duh, duša i tijelo.
A Bog naš, stvoritelj svega, On je trojedin. Jedan Bog a tri osobe. Tajna vjere.

Isus je sav zakon sažeo u dvije zapovijedi ljubavi koje sadržavaju troje: ljubav prema Bogu, bližnjem i sebi. Navodi na prvom mjestu ljubav prema Bogu koja treba biti svim umom, srcem i dušom, a zatim drugu u kojoj zapovijeda ljubiti bližnjeg kao sebe. Isus kaže da je druga slična prvoj. Obje su zapovijedi ljubavi. No Boga nam je ljubiti svime - dušom, umom, srcem, a bližnjega kao sebe. Kako ljubimo sebe, ili kako bismo trebali? Prvo, i tu postavljajući prioritete. Duša, duh, tijelo. Duši željeti spasenje a duhu i tijelu zdravlje, koje je daleko manje važno od spasenja duše. Bolest može biti put posvećenja ako ju nosimo s Kristom. Kao i svaki križ uostalom.

Dakle bližnjem trebamo željeti što i sebi.
Tko je bližnji? Svatko. Svi su nam bližnji. Neki su nam bliži, ali bližnji su nam svi. Isus je došao za svakog čovjeka i svakom želi spasenje. Nikog nije isključio. Tko sam ja da isključujem?

Pogađaju nas odnosi. Ranjavaju. Ako nam je tko bliži, tada još više.
Pokatkad me guše i ne znam što s njima. A zapravo, nije da ne znam. Guši me moje "JA." Ja je ranjeno, povrijeđeno. Zaboravljam gledati s Bogom na odnose. Koliko mi je samo oprostio! Koliko toga razumio, opravdao. S križa je i za mene molio oprost! Zagledana u svoje ranjeno "Ja" nosim gorkost u srcu kad se dogodi ta ranjenost. U svojoj subjektivnosti skučeno gledam i samosažaljevam se. Uhvatim se kako zbrajam dobro koje sam učinila za osobu koja me ranjava! A onda u meni bolno zazvoni: " Nek vam ljevica ne zna što čini desnica!"
E da nije znala ljevica, ne bih ni zbrajala!

Sva sreća da Bog nije poput mene!
Pozvana sam postajati poput Njega. Je li to moguće? Želim li to istinski? Koliko se kajem zbog zbrajanja svog dobra, koliko doista želim svetost življenja? Koliko hoću umirati svome "Ja" kako bi živio u meni Krist?
Doista, zapovijedi su nam zato dane. Bez njih je "Ja" prejako i ne spoznaje zamke vlastite samopravednosti.
Pomislim li ikada da taj bliži možda i nije još primio milosti koliko sam ja primila i da ne može trenutno bolje i više? A što je s poniznošću, s molitvom da bude drugi u svemu ispred mene?
Kad se pitam trebam li se ispovjediti već, dovoljno je promotriti s Kristom koliko ljubim.

Ranjenost me ne smije zatvoriti u samosažaljenje. Ona je samo ogledalo koje trebam hrabro staviti preda se i dobro pogledati odraz svoje ranjene duše. S Kristom. Bez Njega je zamućeno.
Bez Krista bližnjeg (bližeg) ne mogu htjeti ljubiti ljubavlju koja u sebi nosi umiranje. Umiranje ega, umiranje koje slušanjem i življenjem zapovijedi rađa život u slobodi djeteta Božjeg.

Pokatkad iz ranjenosti šutimo. Pokatkad svašta govorimo. Pa i sa željom za pomirenjem riječi znaju još produbiti jaz. I mislimo da je kraj. Ali, postoji nešto s čim nema greške....

Bilo je to u listopadu. Nakon takvih bura i oluja koje je rodila ranjenost među bližima, susret. Sa zebnjom gledamo koliki su zidovi među nama. Pozdravljamo se, poljubimo čak. Izmijenimo nekoliko riječi. A onda odjednom, pad u zagrljaj. Zagrljaj u kojem je s nama prisutan Bog. Zagrljaj koji ruši sve zidove što ih riječi proizišle iz ranjenosti sagradiše. Zagrljaj i suze. Više nema optužbi. Suze oslobođenja iz vlastitih okova ranjenosti. Više uopće nije važno što je bilo. Eto to čini Bog, koji nas ipak ne prepušta samima sebi. Što bismo bez Njega?

Zagrljaj je govor duša koje zbacuju sa sebe samoljublje. Zagrljaj briše pogreške. Suze su izraz kajanja zbog tvrdokornosti vlastitoga srca. Suze su izraz zahvalnosti.
Sa zagrljajem nema greške. Ostaje samo ljubav.

"Od ljubavi se živi" - rekao je prije kratkog vremena jedan svećenik kojeg držim svetim. Držim ga svetim jer on doista živi od ljubavi.

I doista jest tako. Od ljubavi se živi. Bez nje smo ranjeni i nesretni, sami, u vrtlogu ojađenosti i gorčine.
Zapovijedi koje Bog stavlja pred nas služe samo tome: da ljubimo, da čuvamo ljubav, da rastemo u ljubavi i da postanemo ljubav.
Dao Bog da bude tako. Bez ljubavi, ništa smo!

Piše Vesela Dujmić