U hodu 643

Mala svijeća vjere

Mala svijeća vjere
ILUSTRACIJA

Okrećem se ljepoti. Odmičem misli od ružnog. Ne dopuštam da me usisa u sebe mrak. Ne bježim. Ne tražim iluziju da me osvijetli za trenutak a onda mrak bude još mračniji. Stojim posred mraka. Ali u ljepotu gledam, osvijetljena malom neugasivom vatrom plamena svijeće vjere. 

Promatram, posred užasa, nadu. Obuhvaćam neobuhvatljivu vječnost svojim srcem. Ljubav biram. Nemoćna promijeniti stvarnost što odasvud vrišti da je premračno, gotovo beznadno, grlim svoju svijeću čiji plam do neba seže. Plačem tuđe suze. Suze malenih, napaćenih. Suze koje natapaju vječne poljane i čine ih zelenijima.

Upirem pogled u ljepotu. U malome ju nalazim. Ne uzimam zdravo za gotovo cvrkut ptice, nove grane što niču sa starih stabala, glazbu lelujavog mora. Sve nam je to darovano. Sve je besplatno. Sve je naše.
Ne bježim od boli. Od patnje. Ne skrivam se od muka drugih. Sve su moje. Pretežak teret? Ne, jer smo dio istog Tijela. Zagrljeni Bogom koji nas sve ljubi.
Pozvani da iz ove suzne doline prijeđemo u Vječnost. Ćuteći tuđe muke.
Ljubeći. Moleći za svih.

Grlim svoju neugasivu svijeću koja čuva sve u smislu. Vidim sjene, ponekad izrastu dok svijeća titra posred tame. No, to su tek sjene. One se prave većima nego to jesu. Izgleda kao da se miču dok moja svijeća podrhtava u svom plamu. No, dovoljna je mala svijeća da mogu kretati se bez sudaranja i posrtanja. Ja vidim. Zahvaljujuć plamu male voštanice. 

Molim za takvo svjetlo u svakom biću. Jer, ne treba mnogo. Potrebna je mrva soli. Potrebno je malo kvasa. Bog je tako rekao i tako jest. Mali plamen svijeće. Dovoljan za vid i za hod.

Hvala ti što si u meni upalio to svjetlo. A tamom sam kročila. Puno rana zadobila. Beznađe me satrlo Bože moj...

Pomogni mi molim te, u susretu s drugim dušama. Pomogni mi molim te, da nekako doprem do njihove tame, da podijelim ovaj Tvoj plam Isuse, kao u Uskrsnoj noći, kad od uskrsne svijeće jedan uzme svjetla pa ga dijelimo dalje kroz čitavu crkvu.

Pomozi mi, ja ne znam kako im prenijeti svjetlo koje sam primila.
A tako bih htjela da se njihove duše ugriju na tom svjetlu i da shvate...nije tako tamno, nije beznadno, nije izgubljeno, nije uzaludno. Samo fali to malo svjetlo vjere da progledaju i da mogu hodati bez posrtanja i tolikih rana...
Pomozi mi da prenesem Tvoje svjetlo Isuse moj, jer najteže su tame beznađa, najcrnje, one k očaju vode...

Biram ljepotu. Biram ljubav. Dotaknuta tvojim neugasivim svjetlom ja se nadam za druge. Puhni u moju nadu, ražari ljubav, rasplamti ljubav, da i njih takne ta ljepota.
Dodirni one koje ti srcem svojim donosim, tako potrebne Tvoga svjetla...

Ivan 1, 9-12

Svjetlo istinsko
koje prosvjetljuje svakog čovjeka
dođe na svijet;
bijaše na svijetu
i svijet po njemu posta
i svijet ga ne upozna.
K svojima dođe
i njegovi ga ne primiše.
A onima koji ga primiše
podade moć
da postanu djeca Božja:
onima koji vjeruju u njegovo ime.

Piše Vesela Dujmić