Misija

Razmišljam o malenosti. Mora biti da je dragocjena kad se Bog u nju obukao. Mora biti da je put do drugoga kad je sam Bog pošao njime da susretne čovjeka. Razmišljam o malenosti. Mora biti da bez nje nema svetosti, čim ju je Najsvetiji odabrao za naše spasenje.

Razmišljam o malenosti. Zahvalna što sam Bog posta djetetom da ga primim u svoje srce.
Malen je postao, sakrivši svoju veličajnost. To je naš Bog, Emanuel.

Na početku andjeo svjetla reče: - Neću služiti!
Htjede biti poput Najvećeg, a ni to ne bi ga zasitilo da je mogao postići. Tada pade.
A Bog uze malenost, odabra neznatnu da se rodi, onu koja reče: - Evo sluškinje tvoje! Neka mi bude po Tvojoj riječi!
A sin njezin ponovi isto u Maslinskom vrtu: -Tvoja a ne moja volja Oče!

Ti, Ti Oče, a ne ja! Tebi da, neka mi bude!

Razmišljam o naizvrsnijem putu, onom poniznih i malenih.
Da, tim putem je ići.
Zato dušo moja, polegni se, ispruži se, poravnaj se, pripravi put Gospodinu. Pripravi put Malenome i nek raste u tebi. Budi malena, budi mu nalik. Budi ona štalica, budi svjetiljka u mraku, budi dah magareta i vola, budi postelja gdje će ga mati poleći. Budi mahovina ili slama, samo budi u službi Njemu. Sluškinja budi, neka te oplijeni Gospodin, nek oduzme od tebe sve što se otima i traži prva mjesta, pohvale i priznanja.
Uzak je put, njime hode maleni, mala su vratašca, kroz njih prolaze prignuti.

Razmišljam o malenosti. Samo ju ljubav može željeti. Samo ju ljubav može shvatiti. Samo ona će je rado primiti. Samo ljubav će je htjeti živjeti.
Samo ljubav.
Tu ljubav daj dušama našim, da rastemo u malenosti, i da budemo Tvoj dom. Da budeš u nama Ti.

Ti, Ti Oče, a ne ja! Tebi da, neka mi bude!

Piše Vesela Dujmić