U hodu 681

Hvala ti Isuse za 29 godina braka

Hvala ti Isuse za 29 godina braka
ILUSTRACIJA

Sjećam se, kao da je bilo jučer. Zatvorim li oči, sve se slike brzo odvrte i stanu uvijek na istoj. Ja stojim pred ogledalom u sobi mojih roditelja i drhtavom rukom nanosim šminku na lice. Bile su to nježno ljubičaste nijanse na kapcima, zatim neizostavni crni tuš, maskara, rumenilo i nježna boja na usnama. Do mojih ušiju dopirao je zvuk automobilskih sirena, koji se neprestalno pojačavao. Dolazili su po mene. Moj budući suprug i svatovi.

Od tada je prošlo točno 29 godina. Na današnji dan uvijek su te sirene u mojim ušima glasnije. Vidim u ogledalu dijete koje sam bila. Osamanaestogodišnjakinja.
Život sam zamišljala sasvim drukčijim nego što će biti.

Ponekad, sjedeći u nekom restoranu upravo na današnji dan, muž i ja bismo zbrajali naše boli, naše muke, naše gubitke. I plakali bi, plakali nad djecom koja smo bili, djecom koja kao da su goloruka krenula u rat. A pobjeđivalo nas se sa svih strana. Tuklo, ranjavalo, pobjeđivalo, sve dok se nismo u svom jadu okretali jedno protiv drugog. 

A onda smo se umorili i htjeli izići s bojišta, odvojeni jedno od drugog.
Ja sam htjela, žurno, što žurnije pobjeći držeći da je sve bilo uzalud.

I krenula sam bježati. A onda me, već pri kraju trke, već gotovo na ulazu u sasvim drukčiji slijed događaja, dočekao netko raširenih ruku. U bjelini haljine, bos, bez osude, prvi put bez ikakva prigovora se pojavio netko, netko tko mi ništa nije zamjerao, netko tko me gledao kako se šminkam pred ogledalom onog 29.07.1989. godine, netko tko me i do tu dopratio, netko tko je supatio, netko čiju sam ruku davno ispustila a On ju je i dalje držao pruženu... ISUS.

Taj Isus stajao je sad jasno preda mnom. Jasno i otvoreno. Osjetila sam voljenost. Prihvaćenost. Smislenost svega. Stajao je, a ja sam znala da je ovo potpuno moje prihvaćanje ili potpuno odbijanje. Znala sam da je presudno. Činio je sve da mi olakša odluku. Činio je i nadnaravno. I ja sam prihvatila. Njega, nebo, spasenje. Muža. Obitelj svoju prigrlila snažnije no ikad. Tako je već 14 godina.

A On me utvrđivao u vjeri. Oblikovao polako. Poučavao. Teškim a uskim putem preobraženja duha prema Njegovom. Doista, nije me doveo na ružičaste poljane nego na trnovite, uske staze kojima se hoda pažljiva koraka, i na kojima se stalno umire.

Ali sve je predivno. Čak i kad noge prokrvare. I kad duša zadrhti, i kad kušnje pritisnu. Uvijek je predivno. Jer ne lutam više besciljno. Jer ne tražim lažne utjehe. Jer je sve na pravom mjestu. Osobito srce. I moje i muževo.

Jučer kuham divljač i njoke. Stol razvlačim, doći će djeca. I unučad. Moj dida, mladi dida, i ja, s našima. A stol je mogao biti prevelik, i mnogo je stolova moglo biti za kojima svatko sjedi sam, da nije bilo Onoga koji je stao preda me, u bjelini, raširenih ruku. Otkrih tek kasnije da je pred provalijom koju nisam vidjela stao. I da me spasio doista, sve nas spasio. Potrebno je bilo samo reći Mu DA.

Od toga dana više nema suza kad dođe 29.07.
Samo zahvalnost, prebiranje naših blagoslova.
Hvala Tebi Isuse!

Piše Vesela Dujmić