U hodu 1349

Jedan ljepši, drukčiji svijet

Jedan ljepši, drukčiji svijet
S hodočašća osoba s invaliditetom u Međugorju

Vratila sam se prije tjedan dana iz Međugorja. Prisustvovala sam na 7. Međunarodnom susretu osoba s invaliditetom, kao volonterka Crkve svetog Filipa Nerija iz Splita.

Čudni su putovi Gospodnji. Uistinu jesu. Tko bi rekao da će me dovesti usred osoba koje sam motrila u crkvi i kojima nisam znala prići? Tko bi rekao da ću ih grliti rukama i srcem cijelim, i da ću u njima prepoznavati odraz Božje ljubavi na najizraženiji način? Tko bi rekao da ću pronalaziti samu sebe onakvu kakva sam pred Bogom i u samoći svoje duše baš boraveći s njima? A bili su dalek, nepoznat svijet.

Privlačila me lakoća kojom su volonteri ljubili te ljude i primali njihovu ljubav, privlačila me ta neposrednost, ti osmjesi, ta radost. Ali nikad nisam mislila da ću i ja biti pozvana, da i mene čeka, kao u pjesmi, jedan ljepši, drukčiji svijet. Tko bi rekao da je najljepše lice Boga skriveno u nesavršenosti vanjštine? Tko bi rekao da se baš u toj nesavršenosti skriva savršenost Božje promisli za sve nas?

Ovo je već drugi put da sam s njima u Međugorju, gdje smo u četriri dana samo ljubili. Bili smo jedno, kao što je Bog u svom Trojstvu Jedan. Bili smo i ostajemo čvrsto povezani nadnaravnom ljubavlju i živimo za susrete, za ljubav koja nas sve prožima.
Čuvamo u svom srcu i prebiremo događaje poput Marije, učeći u njezinoj školi ljubavi što ljubav doista jest.

A mislila sam da je dovoljno biti s Bogom. Da je tu početak i kraj, i vrhunac svega. Podcijenila sam Njegovu širinu i dubinu, te raznolikost iskazivanja ljubavi.
Isus nas poziva na ljubav. Zapravo zapovijeda ljubav. Onu prema Bogu i onu prema bližnjem. I vodi k sve većoj ljubavi. Ne samo ljubav prema Njemu, obitelji i prijateljima. Nego i ljubav prema neprijateljima. A evo otkriva mi se sve više ljubav prema onima u kojima On jest najviše prisutan. Onima koji nas trebaju i čekaju da otvorimo srca.

Gledajući mnoge hodočasnike od kojih su neki u manjoj a neki u većoj potrebi, nalazim sliku Boga najviše u onima potpuno bespomoćnima, što leže u svojim kolicima kao na križu. Ne mogu pogledati u njih a ne vidjeti Krista patnika, potpuno onemogućena u pokretu, prikovana čavlima uz križ. Gledajući kako im drugi daju piti, vidim Njega žedna, potpuno nemoćna da utaži svoju žeđ.
Gledajući one koji pomažu tim osobama, njihove roditelje, ne mogu ne vidjeti Veronike i Cirence, koji neumorno iz dana u dan, iz godine u godinu, nose teško drvo križa i rupcem brišu lice Gospodinovo.
A vidim još daleko više, vidim ljubav, strpljivost, vjeru, vidim snagu.
Vidim ono čega nema u svijetu zdravih, usmjerenih na sebe i svoje potrebe.

U svijetu zdravih guranje je, nezadovoljstvo, pretjecanje, glad. Glad za prvim mjestom, trka za onim što dodatno ogladnjuje i osiromašuje dušu, kukanje i žaljenje, pohlepa i samoživost.

Osobe kojima je potrebna pomoć u običnim stvarima poput hranjenja, oblačenja, higijene, ili one s nekim drugim poteškoćama, zapravo su blagoslov ovome svijetu.
Uz njih zaustavljamo svoju besmislenu trku. Okrenuti prema čovjeku do sebe, mijenjamo se u bolje i sretnije ljude.

Gledala sam tih dana kako se mijenjaju ljudi noseći potrebne na Podbrdo. Gledala sam kako gore ide jedan čovjek a vraća se sasvim drugi. Mijenja ga nošenje drugog. Kao i onda Cirenca kojeg je nošenje Isusova križa promijenilo.

To je ono što mi primamo od ljudi kojima pružamo ono što oni sami ne mogu. A oni čine daleko više.
Neki od njih ne mogu pomaknuti svoje ruke, ali ipak ruše zidove i oklope s naših srdaca. Neki od njih ne hodaju, ali prevaljuju razdaljine koje postoje među zdravima. Neki od njih nemaju vid oka, ali nam daruju svjetlo nutarnje i vid duše. Neki od njih nemaju glasa, a žubore i pjevaju najdivnije pjesme koje duša može čuti ako im priđe blizu.

A mi, volonteri Crkve svetog Filipa Nerija, sve više postajemo svjesni dara kojeg nam Gospodin obilno daruje. Sve više spoznajemo odgovornost koja nam dolazi s ovim darom. Želimo rasti u međusobnoj ljubavi kako bismo mogli opravdati povjerenje koje nam je Bog iskazao pozvavši nas u školu ponizne Njegove službenice, naše majke Marije. Želimo biti ono što sivilo naših majica želi poručiti: - ne ono vanjsko, nego srce, srce, budimo samo to! Na leđima nam lice Krista spasitelja, koje pokazuje čiji smo i kome služimo.

U svijetu postoji bolji, drukčiji svijet. Otkrivajući ga, postajući dio tog svijeta, svi zajedno postajemo cjeloviti. Drukčije ne može biti. Ljudsko je srce nezasitno i nestalno. Tek što se jednim zanese, kreće u potragu za nečim novim. Samo u Bogu nalazi smiraj. A Boga će najviše naći gdje drugi postaje prvi.

piše vesela dujmić