U hodu 849

Kako bismo čule druge glasove, valja stišavati svoj

Kako bismo čule druge glasove, valja stišavati svoj
Zbor majki djece Gospe od zdravlja

Prije više od četiri godine nazvala me časna Zora, orguljašica crkve Gospe od zdravlja i upitala bi li se ja priključila zboru kojeg osniva. Časna me poznavala preko moje sestre koja je tu župljanka, a naše se poznanstvo produbilo kad sam Mariju uključila u dječji zbor koji časna vodi. Vodi ona i veliki zbor zajedno sa fra Stipicom Grgatom, ali uz sav rad, došla je na ideju osnovati još jedan, u kojem bi Bogu pjevale majke djece Gospe od zdravlja. Prihvatila sam odmah.

I tako su počele naše probe, pjevanje na Misama, dječje priredbe kojih smo postale dio, zajednička hodočašća.
Ima nas oko trideset, možda nešto manje, ne znam točno. Vremenom je nešto malo žena prestalo dolaziti a neke nove su se priključile.

Hodočašća su najčešće, gotovo uvijek, u Marijina svetišta, pa smo ih nekako spontano nazvale "Majke k majci." Na ta hodočašća vodi nas fra Stipica, a nekoliko puta je gvardijan, fra Jakov Begonja izrazio želju povesti nas, pa smo tako ovih dana posjetile Gospino svetište u Krasnom, na Velebitu.

Počesto mi majke nakon proba ili Mise zajedno odemo na kavu. Tako se upoznajemo kroz razgovor i zbližavamo.
Više puta tijekom svete Mise ili klanjanja, osjetila sam zahvalnost zbog milosti koje nam Bog neprestalno daje u ovoj našoj zajednici. Malo mi je reći zbor, pa koristim riječ "zajednica", jer nas povezuje zajedništvo oko Krista i međusobno.
Ovo što je nama darovano, što je među nama izraslo kroz služenje Bogu pjesmom, ova povezanost, harmonija, ima samo jedno ime: - ljubav.

Ona je tu, među nama. Iskrena i čista, kroz nas struji, među nama blista, dok slavimo Krista.
Ona nas zadivljuje, tako opipljiva a nevidljiva, darovana nam kako bismo jedna uz drugu rasle, radujući se radostima, tugujući u tugama koje nam se u životima događaju.

Učimo u zboru čuti glas pored sebe. Kako bismo čule druge glasove, valja stišavati svoj. Jedino tako skladno zvučimo.
Isto je tako u odnosima. Zbor je preslik odnosa u životu. Moraš dati da se drugi čuje. Moraš biti jedan od a ne prvi.
Zar nije to jednostavno? 

Primjetila sam, ako preglasno pjevam, moj se glas bolje čuje kratkoročno. Vrlo brzo se tako uništi. Izgubi. Sam sebi daje opterećenje koje mu šteti. Kad malo glas stišam, čujem druge glasove, svoj ne naprežem, i ne stršim. Ne razbijam pjesmu. Kad se stišam malo, i kad se svi stišamo kako bismo čuli druge, tada ne brzamo pred drugima, niti ne usporavamo, i tek tada svi glasovi postaju jedan, a pjesma zazvoni tako lijepo da trnci prođu tijelom od miline. Tek tada zapravo u srcu čujemo riječi pjesme koju pjevamo a duša se uzdigne Onome kojemu i pjeva.

Važno je i na istim mjestima uzeti dah. Važno je određeni dio pjesme otpjevati uzevši veći dah prije i držati ga dok se otpjeva stih, kako bismo u isti čas opet uzele dah. Svi u istom trenutku, kako bismo zvučali kao jedan. Važno je i kako se izgovara koje slovo da bi riječ bila fina, duboka, tamna a ne plitka, piskutava, neskladna.

Jednako kao i u životu. U odnosima. Dati mjesto onome pored sebe, uskladiti se s drugim, hvatati i zadržati dah zajedno.
Mi to u svojim odnosima u ovom zboru imamo. U pjevanju to učimo, ponavljamo, ponekad zaboravimo pa nas časna podsjeti ponavljajući iznova i iznova, dokle god treba.
U našim odnosima je doista prava pjesma. Zvučna, skladna, prekrasnih, dubokih tonova. I to je veliki dar koji nam je Gospodin darovao a koji smo mi prepoznale i kojeg njegujemo u zahvalnosti.

Te tonove i sklad nije lako postizati u životu. Koliko god se trudila i nastojala, griješim i ja i drugi. I bolno mi je srce zbog toga. Počesto je iscrpljeno poput grla koje se napreže. Ne želim se čuti više od drugog. Zahvaljujuć Bogu to ne želim. No čini se kao da s bližnjima ponekad nisam u istom zboru. I pjesma pokatkad ne zvuči lijepo. Nekad je uopće i nema. Umjesto nje je teška, turobna šutnja koja nastane nakon krivo otpjevanih tonova. Ponekad ne znam kako opet započeti pjesmu, kako naći put do nje. Ponekad se čini da drugi ne želi pjevati. Svatko svoj glas čuje kao ispravan, a drugi mu škripi u ušima.

Stojim. Čekam. Ne znam kud ni kako krenuti. U mojoj duši je samo bol i muka. Što tada ostaje osim molitve, žarče, predanije, da nas Bog posloži, da nas nekako opet postavi jedne uz druge, da nam nekako, kao što to časna Zora u zboru naglašava i ponavlja, šapne u srca: 

- Stišaj malo, čuj drugog pored sebe, uskladi svoj glas s njegovim da zazvučite kao jedan. Promijenite način na koji izgovarate slova, nek ne budu plitka i svijetla, nego duboka i tamna. Ne pjevajte iz grla svom snagom, nego iz srca, iznutra, iz dubine svoga bića, zanemarivši površno i plitko, nevažno. Jedino tako začut će se pjesma, jedino tako osjetit ćete riječ koju pjevate i dignuti srca Onome zbog kojeg pjesma jest. To je vaš Bog, koji vam je darovao pjesmu. Stišavši sebe, pjevat ćete opet Njemu, živjet ćete Njemu.

Ako živimo, ako pjevamo sebi, samo sebi, ako je drugi glas manje važan, eto nesklada i pjesma puca.

Pokatkad, dok nijema stojim, a čini se da je drugi odustao od pjesme, uzdižem srce bolno svom Ocu i molim da se opet začuje pjesma, skladna, harmonična, ona koja po tijelu raznosi trnce miline, kao što to zajednička pjesma čini u našem zboru Majki, koji je više od zbora, i na kojem sve mi majke svakodnevno zahvaljujemo Bogu.

Piše Vesela Dujmić