U hodu 837

Kako je Krist oslobodio moje srce

Kako je Krist oslobodio moje srce
ILUSTRACIJA

Srce moje bilo je svim i svačim sputano i zarobljeno. A onda, kad je sa svih strana bilo pritješnjeno, kad mu se pomiješalo što je sloboda a što ropstvo, kad su se svi čvorovi života isprepleli i zapetljali a ono nemoćno izdisalo na usamljenoj obali duše, kad nije ni znalo jadno da postaje sve tamnije i porobljenije, na obalu duše spustiše se jedne noge i zakoračiše pijeskom, ostavljajuć u njemu tragove svojih stopa.

Bio je to Krist, lakog i nježnog koraka, Krist čije su bijele haljine vijorile na vjetru, a plave kose mu tu i tamo zaklanjale lice dok je koračao odlučno prema onom malom, sapetom srcu.

Kad je prišao blizu, moje srce ga je sa velikom sigurnošću prepoznalo i zaigralo nekim novim ritmom. Iako još u okovima, lancima i konopcima, znalo je da je prepoznato od Njega i da se On neće sablazniti niti ga ostaviti samoga na ovoj pustoj obali o koju su vali sve snažnije udarali, dok je oluja prijeteći udarala sve jače u njegovu krhkost.

Krist se sagnuo do malog, uzdrhtalog srca i pogledao ga. Zatim je ipak ustao, podignuo ruke nad morem i umirio oluju. Na nebu se svi oblaci rastrčaše i posakrivaše a sunce iziđe i zahvalno dotakne svojim zlatnim zrakama Kristov potiljak.

Kad se priroda pripitomila, kad su vali utihnuli i povukli se natrag u dubine mora odustavši od namjere da obujme ono usamljeno srce i povuku ga sa sobom u more, Krist obavijen tišinom ponovno se sagne, i svu svoju pažnju usmjeri na srce zbog kojeg je i došao. Moje srce.

Moje srce je shvatilo, iako je Isus šutio, shvatilo je u svojoj nutrini da Isus pita odobrenje. Ne želi bez pristanka srca uzeti ga u svoje svete ruke, iako mu želi darovati slobodu. Srce je znalo da Isus iznimno cijeni slobodu i da ju ne želi uskratiti nikad nikome, iako riskira da će trpjeti kad Ga netko u svojoj slobodi odbije. Trpjet će ne radi osjećaja odbačenosti nego radi toga što duša odbija istinsku slobodu koju samo On daruje. Ali takva je ljubav, uistinu riskantna i uvijek izložena mogućnosti bola, uvijek ponizna darujući ljubljenome mogućnost izbora.

Moje je srce dalo pristanak Isusu da ga uzme u svoje dlanove i da ga oslobodi.
Isus je to učinio. Vrlo nježno uzeo je to srce u svoje tople dlanove. A onda započeo otpetljavati čvorove. Radio je strpljivo i s puno nježnosti. Što se više približavao samom srcu to je bivao radosniji. Sloboda koju će primiti ovo spašeno srce jako ga je radovala. I njegovo vlastito srce počelo je tući sve snažnije. Kad je Isus konačno imao ogoljelo moje srce u svojim dlanovima, ugledao je mnoge rane. I zaplakao je. Suze iz Isusovih očiju kapale su po mom malom srcu, a ono je ozdravljalo. Svaka Isusova suza dotaknuvši jednu ranu, učinila bi da te rane više nema.

Na kraju su, na obali mora moje duše, stajali sretni Isus i moje novo srce. Udahnuvši novi dah u njega, prislonio ga je uz svoje i podigavši oči k nebu tiho zahvalio Ocu.

- Ostani - moje Ga srce tiho zamoli...
A Isus se nasmiješi i reče: - Ne boj se, Ja Jesam. S tobom sam zauvijek.

Uputiše se dalje zajedno, Isus i moje srce.

Na obali osta nešto konopaca, okova i lanaca kao podsjetnik gdje je srce nekad bilo, da se ne vrati nikad u prijašnje stanje, da živi neprestalnu zahvalnost i da bude milosrdno prema drugima, te da im priđe onako kako je njemu, onog olujnog dana dok ležaše u lažnoj slobodi, sputanom i okovanom grijehom, prišao milosrdni Krist.

Piše Vesela Dujmić