U hodu 1033

O neljubavi koja boli

O neljubavi koja boli
FOTO REUTERS / Tony Gentile

Puno toga ne znam. Neke stvari naučim, pa ih zaboravim. Neke ne mogu doseći iako bih htjela. Ali neke su drukčije. Ulivene su mi odozgor i stoje čvrsto. Ne zbunjuju me. To su stvari o vječnosti, o Bogu. One su i ulivene i iskustvene. Nadopunjavaju se.

Stvari koje me zbunjuju su vezane uglavnom za mene samu. Samu sebe teško proničem. Vidim u sebi odgovore tj. nutarnje reakcije na događaje i ostajem iznenađena. Da se dobro poznajem, da nemam iluzija o sebi, ne bi bilo tih iznenađenja.

Ovih dana sve snažnije me boli moja nutarnja reakcija na ljudski postupak. Otkrivam kako se moje mišljenje mijenja, a moja ljubav povlači. Stojim zbunjena motreći samu sebe. Stojim u boli srca, koje ne boli zbog nevoljenosti od drugoga, nego zbog pomanjkanja ljubavi u meni. Boli jer gledam kako se moja ljubav naglo hladi.

Kako da se ponašam? Ako se ponašam jednako kao prije prema osobi koju sad manje volim (dok moja povrijeđenost u nutrini zapravo kao dijete kupi svoje krpice i bebe i dignuta nosa odlazi), nisam li licemjer? To nije iskreno ponašanje.

A opet, ako želim da moja ljubav preraste povrijeđenost, nije li bolje pobjeđivati samu sebe upravo ponašajući se isto kao prije? Neću li povrijediti drugu osobu ako ona osjeti moju hladnoću? Nije li bolje stajati gdje jesam dok ne nadvladam osjećaj razočarenja i opet mognem istinski voljeti drugoga kakav jest?
Stajati blizu i moliti za tu osobu i za sebe...

Isus je u mojoj duši učinio promjenu u odnosu na prije u tome što me danas više boli moja nego tuđa neljubav.
Ne trpim kad mi se duša zamrači gorkošću, nepraštanjem. Ne podnosim kad mi se ljubav povlači uvrijeđeno od drugoga.

Kako biti pametan, kako znati što je Bogu milo i što je ispravno? Kako znati istinu o sebi i o drugome? Koliko uopće ispravno procjenjujem drugoga? Pa ne znam točno što mu je u duši. Mora li on mene uopće voljeti i činiti što očekujem da bih ga voljela? Nije li to onda interesna ljubav? Ako jest onda i nije ljubav.

Što kad se povjerenje naruši? Što kad osoba nije što smo mislili? Koliko se udaljiti, da li se zaštititi?
Stojim tako ovih dana, a pitanja se nižu. Što ih je više to sam zbunjenija.
Uopće nemam odgovora za koje mogu reći: - ovo sigurno znam.
Ili ipak jedno znam?
Znam da ne mogu živjeti u neljubavi, povrijeđenosti i neoprostu.

Moja bi povrijeđenost rado zadržala te negativne osjećaje, da njima kazni "počinitelja". Ali nadilazim sebe jer razumom i ulivenim znanjem razumijem da to nije stanje u kojem smijem ostati jer ću biti nesretna. Neljubav je stanje koje mene čini nesretnom.

Stojim ovih dana i mislim kako je Isus mene volio i kad ja njega nisam. I kako bi me volio uvijek sve da mu nikad nisam uzvratila na ljubav. A kako ja volim? Dokle volim? Zar oni koje volim ne smiju pogriješiti? Zar moraju biti točno kakvim ih držim da bi ih voljela? Kakva je to ljubav kad ima granice?

Mislim si jutros kako dok u sebi motrim pogrešku osobe radije trebam motriti sve dobro što ona u sebi ima. Koliko dobra je učinila a ja gledam samo u ono čime sam se osjetila povrijeđenom...
Pa i ako se moja noga uzmakne jedan korak unatrag iz opreza, srce se ne smije odmaknut ni milimetar. Za to molim Gospodina, jer je očito da nisam sposobna ljubiti izvan svojih uskih granica bez Njega...

Molim te Isuse, učini srce moje po srcu svojem. Ti ljubiš sve. Sve sa svime što jesmo. Ti nam se nadaš. Ti u nas vjeruješ. Ti gledaš uvijek na ono što možemo postati. Ne zbrajaš nam pogreške nego ono malo dobra što nalaziš u nama.

Molim te raširi moje srce da ljubim bezuvjetno, kao Ti. Učinio si da me boli moja neljubav. Pomozi da ju pobjeđujem u sebi jer bez ljubavi sve više vidim da ništa sam.

Ljubiti one koji me ljube tako je lako. Pomozi da činim što je teško.
To je onaj uski put o kojem si govorio a koji sve više shvaćam. To su ona mala vrata.
Smanji me da kroz njih mogu proći. Amen

Piše Vesela Dujmić