U hodu 727

Naći Isusa u svima

Naći Isusa u svima
FOTO REUTERS / Remo Casilli

Susrevši Isusa na raskrižju svog života, upoznala sam njegovo milosrđe. Prihvaćanjem tog milosrđa, moj se život promijenio. Suze su natapale moje obraze od ganuća, od raskajanosti, od zahvale. Isus je prolazio sa mnom kroz sve prijeđene etape puta kojim sam stigla do tog raskrižja, i posuo ga oprostom. Oprostila sam sebi i drugima. Bilo je to nužno da krenem naprijed slobodna srca. Isus je otpetljao i odvezao sve čvorove s moga srca.

U početku, kad sam s tog raskrižja krenula dalje u život, bilo je lako. Lako voljeti Isusa, sebe i ljude. Sve ljude.
Htjela sam svima pokazati na Isusa, na novost koju on donosi, novost otkupljenja, izbavljenja, slobode. Novost milosrđa.
No, svakom dođe njegov čas a Isus nije nasilan. Tako je i moj ushit da obratim čitav svijet splasnuo, uočivši da ljudi, većinom, to ne primaju, makar se meni činilo tako očito.

U ovih četrnaest godina od mog prvog istinskog susreta s Njim, svijet se promijenio. Sve jače su podjele među ljudima, sve veća nezadovoljstva, napredak tehnike je tako ubrzan da je donio i nuspojave kod djece a i kod odraslih.

Komunikacija internetom na društvenim mrežama postaje sve žešća. Razlike među nama su sve očitije i postaju sve veća smetnja u odnosima. Lijepimo jedni drugima etikete, svrstavamo ljude u ladice i stavljamo na te ladice ključ.
Mojoj duši više nije lako voljeti ljude kao prije četrnaest godina.
Duša zaboravlja počesto milosrđe Božje koje je i sama primila izobilno i koje i danas prima.

Sinoć sam razgovarala s jednom novom prijateljicom, koja mi je rekla (napisala) da joj je sa mnom lako. I meni je s njom lako. Ima duša koje se osjete. Nije potrebno puno govoriti, objašnjavati. Sličnost duha sve objašnjava. Rekla je jednu rečenicu koja me zapljusnula. Rečenicu koja mi je rasvjetlila stazu na ovom dijelu puta.
Razgovarale smo o ljudima, o odnosima, o negativnostima koje tako iscrpljuju. U svakodnevnim odnosima te negativnosti su snažne, i obeznađuju. No, rečenica koju je ona izrekla, mijenja moj pogled na ljude s kojima nije lako a glasi: "Pokušavam nać i susrest u svakome bar mrvicu Isusa."
Pa ja sam na to sasvim zaboravila!
Rekoh joj to.
Odlučila sam istog časa, staviti alarm da mi svako jutro zazvoni i sjeti me tog dana u svima naći Isusa.

Svakog jutra, čim ustanem, izmolim jednu lijepu jutarnju molitvu. U njoj, po prečistom srcu Marijinu, prikazujem Isusu sve molitve, djela, trpljenja i radosti tog dana. Prikazujem mu svoje srce da ga učini blagim i poniznim poput Njegova.
Ta molitva ponekad bude izrečena bez sudjelovanja mog srca, u žurbi, napamet. A u njoj nije ni obuhvaćena želja da u drugima, u svima, nađem bar mrvicu Isusa!
Pa se trgam, ljutim, ispunjam svoje srce osudama, i lako uznemirim onim što primam u susretima i odnosima.

Rekoh prije neku večer kćerki kako je sav svijet poprilično ispunjen tamom i kako bismo trebali unositi svjetlo u taj svijet. Nisam te večeri razmišljala na koji način je to moguće. A evo, jedna jednostavna rečenica, koju je moja prijateljica napisala, pritisnuta negativnošću koja je tu večer nalegla na njezinu dušu, donijela mi je odgovor. Ta negativnost koja ju je pritisnula, zahtjevi su okoline da ne vidi mrvicu Isusa u svima. Rekla je još da tražiti loše i silom ga ispravljati ne ide.
Ali ide, ako hoćemo, tražiti bar mrvicu Isusa u svima.
A tko Ga traži, naći će ga.

On je i u onima koji misle drukčije od nas, on je i u onima koji sasvim drukčijim stazama hode. On je i u onima koji se ponašaju bahato, i ružno. U svima postoji tračak njegova svjetla. Barem mrvica.
Samo On poznaje sav prijeđeni put svake te osobe. Samo On stoji i čeka na raskrižjima njihovih putova.

Nisam li ja primila obilje njegova milosrđa prije četrnaest godina, dok sam grabila mračnom stazom svog života, misleći da znam kud hodim i kako mi ne treba On? Nije li upravo On vidio u meni mrvicu svjetla, nije li mi krenuo ususret kako bi raspirio svojim dahom gotovo ugaslu iskru života?
Nije li upravo On imao pravo biti ljutit, nije li mogao dignuti ruke od mene, nalijepiti mi etiketu, staviti me u ladicu, i zaključati?

A nije. Iz nekog razloga nije to učinio. Njegovo milosrđe stupilo je preda me prije Njegove pravde. Ljubav, taj nezaslužen dar, požurila je Božansko milosrđe, da krene prema meni i da mi ponudi Onog iz čijeg se boka na Gologoti prosulo milosrđe na sve nas.

Sporo učim, brzo zaboravljam. Ne zahvaljujem dovoljno.
Bez svjesnosti, bez zahvalnosti, bez prebiranja i motrenja Božje ljubavi i milosrđa, svjetlo gasne a tama raste.
Zato, zahvalna Bogu što mi je sinoć poslao prijateljicu čija me rečenica svu osvijetlila, donosim novu odluku: - Naći Isusa u svima.

Piše Vesela Dujmić