U hodu 1031

Suze djeteta iz Sirije

Suze djeteta iz Sirije
FOTO REUTERS / Bassam Khabieh

Dođe tako čas u kojem čovjek naleti na samog sebe. Sasvim slučajno, u jurnjavi svakodnevlja, sudari se sa sobom. I ostane zatečen. Nije se tako zamišljao. To se meni dogodilo jutros. I držim to milošću Boga koji skrbi za mene.

Dosadila mu je, opet, moja vrtnja oko same sebe. A zna da mogla bih više. Zna da mogla bih bolje. Zna da me pozvao nadrastati svoje manjkavosti. Zna da je i meni uputio riječ: - Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!" ( Mt 5,48 )

Jutros dakle, uz prvu jutarnju kavu, podijelih devetu postaju križnog puta na facebooku. Taj sam križni put napisala prije nekoliko godina. U trenutcima kad nisam bila okupirana sobom valjda...
Podijelivši tu devetu postaju, padne mi pogled na Raspelo koje sam donijela iz Međugorja, sva sretna i zadovoljna što prikazuje Isusa s ranama, misleći kako će mi taj pogled na Njegove rane oživljavati zahvalnost i okretati me više k Njemu.

A jutros kao da začuh riječi: - Koliko puta prošla si kao da na ovom zidu ničeg nema, ili si mi dobacila površan poljubac kod izlaska iz kuće, ne bih li blagoslovio tvoj rad? Uvijek zbog same sebe...
A znala si da sam ja dostatan, i da je potrebno samo tražiti i vršiti volju Moju da bi imala sve što trebaš, a to je mir...

Pomalo ojađena samom sobom, uhvatih se facebooka, i naiđoh na jedan video. O Siriji. Porušene zgrade, sablasna tišina. A onda, djevojčica oblivena krvlju plače. Iza nje odjednom prasak eksplozije, ko zna koje u nizu. Tri mala tijela mrtva leže. Otac ih ljubi. Beba u naručju, ranjena. Htjedoh odmah pobjeći, već kad ugledah onu djevojčicu oblivenu krvlju.
Ali nisam. Nisam pobjegla. Ostala sam, gledala, plakala. Nad svijetom, nad svima nama. U meni bezglasni krik: - Zašto to činimo jedni drugima? A tek djeci, zašto ovo radimo djeci??

A onda, nakon tog videa, pojavi mi se nekakva objava, reklama, o pomlađivanju. Starija gospođa na slici, naslov : - "Opet se osjećam mlado. "
I tu se sudarih sa sobom.

Sjetih se čime su sve moje misli okupirane, što mi je važno, makar govorim da nije tako, makar samu sebe uvjeravam da nisam takva.
Sjetim se kako me baš ovih dana brine ne bi li mi neka druga boja kose bolje pristajala. Sjetih se kako sam brisala fotografije na kojima se vidi da mi vrat stari. Sjetih se tjeskobe radi nekoliko kilograma viška koje sam nabacila. Sjetih se velike brige i muke oko posla, i opterećenja istim. Koliko misli uzaludnih, koliko površnosti...
Sjetih se i mog izgleda skrušenosti na koljenima, u crkvi, dok mi misli uporno bježe k ovim površnostima.
I posramih se.

Dođe mi ljutnja na samu sebe kad se sudarih sa svojim odrazom, koji mi se nimalo nije svidio. Pa ipak, zamišljah se boljom, ljepšom. Ovo je susret s nutrinom a ne borama na vratu i kilogramima viška. A to je doista bolno.
No, nije prvi put. Ponavlja se. Sudarim se sa sobom, posramim se, krenem drukčije, a onda opet pad, opet lakši, širi, ugodniji put.

Ne, ja nisam obraćena, ja se obraćam.
Duša je i proteklih mjeseci samoj sebi govorila kako treba misli vraćati doista Bogu, al sve nekako mlako i izdaleka.
A jutros se dogodio taj sudar. Nakon suza zbog Sirije, zbog svijeta.
Plakati nad sobom sad neću, jer ne želim time opet u vrtnju oko sebe.

Došla mi je jutros, nakon svega, misao o brdu preobraženja. Kao da umjesto Petra ja Isusu govorim: - Sagradimo sjenice, dobro nam je ovdje biti.
Kao da dodajem: - Ja ću tu uživati motreći tvoju preobraženost, al nije nužno da se moja nutrina preobrazi. Samo nek je meni dobro. Nek sam ja u milosti, nek se dobro i voljeno osjećam, čak posebno, jer ja sam ta koja uživa Tvoju blizinu.
Ali, znam ja što je dalje bilo. Tvoj silazak s učenicima. Nisi ostao na brdu. Valjalo je sići dolje, među ljude. Valjalo je umrijeti za njih.

Vrijedilo je, unatoč tome što je Isus znao za sve ove užase, za svaku suzu djeteta iz Sirije i svugdje po svijetu, za svaku muku nerođenih i rođenih...
Vrijedilo je, jer smrt nije kraj, jer je iza nje uslijedilo uskrsnuće, i jer smo pozvani od tog istog Isusa kog ubismo i koji i danas trpi od naše ruke, pozvani smo da se sudarimo sami sa sobom, koliko god puta treba, da se ugledamo kakvi jesmo i da se odvratimo od svoga zla.

Reći će netko kako to da smo takvi mi koji idemo u crkvu. A ja ću samo reći: - Da nije crkve, Mise, sakramenata, bili bismo i daleko gori.
Umjesto boli i srama koju osjećamo u sudaru sa sobom, duboko bismo se naklonili. Sebi.

A ovako, našem Ocu dosadi ta vrtnja naša u nebitnome, pa nas dovede u svojoj ljubavi pred naš vlastiti odraz i širom nam otvori oči.
Bolno je, pročišćujuće.
Dopustimo da On u nama učini sve novo. Dopustimo nutarnje preobraženje. I potrudimo se da ipak postajemo bolji ljudi, i da bude što manje vrtnje oko sebe.
Ako plačemo, nek to bude zbog braće koja trpe po svijetu, ako molimo, nek to bude za duše progonitelja i prestanak nasilja, ako postimo, nek to bude za druge. Za druge. Isus je bio i ostao sav za druge.
Smiluj nam se Gospodine. Smiluj se.

Piše Vesela Dujmić