U hodu 960

Vodi ga na izvore!

Vodi ga na izvore!
Fra Miro Babić, misionar u Africi

Tko se susretne u svom životu s Bogom, spoznaje svrhu života. Živjeti za Boga od kojeg smo stvoreni i Njemu prispjeti u život vječni, to je ono za što smo se rodili.

Ovaj svijet danas, u ovom vremenu koje je i mene odgajalo, uči nas se da živimo za sebe.
Podigla sam dvoje djece koji su sad odrasli ljudi, a još odgajam treće dijete koje je podosta mlađe od ovih dvoje i uočavam da je sad puno teže. Novi su izazovi. Novi, snažniji pozivi: - Živi za sebe!

Pojavio se facebook preko kojeg je izmišljen "selfi". Okreni kameru fotoaparata prema sebi i fotkaj. Kad ti se neka fotka svidi, objavi da ju vide svi kojima to omogućavaš u postavkama. Može biti i sasvim javno, da dobiješ što više "lajkova". Na facebooku doduše možeš i pisati, pa ti je ponuđeno nešto novo, gdje samo idu tvoje slike, gdje si još više usmjeren samo na sebe. Instagram. Nemam instagram, ali znam otprilike princip.

Lajkovi, pohvale, od toga se živi. Mlada osoba raste u svojim očima ovisno o broju lajkova i vrsti komentara.
Tako im raste ili pada popularnost u svojoj okolini. Obično djecu iz škole imaju za "pratitelje". Koji izraz! Imati svoje pratitelje! Kako to gordo zvuči. Onda se izbacuju usne, napuče, i namješta tupav izraz lica, koji bi valjda trebao biti zavodnički pogled u daljine.
I kako to rade svi, nema nikog da kaže kako je to sve besmisleno i bedasto.

Kako danas odgajati dijete u takvom okruženju, u kojem se sve svodi na "Ja", u kojem biti znači pripadati masi, biti poput svih?
Budi naj, pa makar u lošem. Istakni se, budi popularan, budi in, okupi sljedbenike, pratitelje. Pokaži se, izbaci usne, pokaži kako dobru odjeću imaš, narugaj se onima koji nemaju. Da, poruga ide uz samoljublje. I mnogi drugi grijesi.

Kako odgajati dijete, kako se suprotstaviti svijetu, kako se izboriti danas za dušu svog djeteta, kuda ga usmjeriti, što mu ponuditi? Tko ga može spasiti od sebičnosti osim Onoga koji je dao samog sebe za njega?

Vodi ga na izvore! Vodi ga k Bogu!
Nek upozna Boga koji je uvijek isti, u svim vremenima. Boga koji čovjeka stvara za sebe, ali ne iz sebičnosti. Iz ljubavi ga stvara. Sveti Augustin kaže: "Za sebe si nas, Bože, stvorio! Nemirno je srce moje dok se ne smiri u Tebi!"
Stvoreni od Boga, za Boga, nismo kako bi On skupljao pratitelje, nego kako bi nam dao život vječni!
Svi nas zovu da ih pratimo kako bismo im se divili, kako bi oni rasli u samodopadnosti, kako bismo njima poslužili za osjećaj važnosti.

Isus je sasvim drukčiji.
On se rađa za druge. Da bismo mi živjeli. On živi za druge. Među drugima. Da spoznaju smisao svog postojanja i da ga počnu živjeti već ovdje na zemlji. On druge poziva, liječi, oživljava. Pita Samarijanku piti ne bi li ju doveo do vode vječnog života. Hoda za druge, od mjesta do mjesta, kako bi ih susreo. Posti za druge, liječi im i hrani tijela kako bi ih doveo do višeg, do vječnog. Prije odlaska On pere noge učenicima, kako bi im pokazao što trebaju činiti. Toga nema na instagramu! Sasvim se suprotno nudi!

A onda, ne odlazi u smrt bez oporuke. Ostavlja svoje Tijelo i Krv, daruje apostolima moć da u Njegovo ime otpuštaju grijehe, liječe, spasavaju.
U smrtnom je strahu ali ne odustaje. Zna svrhu svoju na zemlji. Zna volju Očevu. "Ne moja, nego Tvoja volja Oče!"

Da je odustao, sve bi dotadašnje bilo uzalud. Sve što je učinio. Mučen je. Moli za one koji ga izraniše, izubijaše, izbičevaše, trnjom okruniše, za one koji ga izrugaše, za one koji mu ruke i noge čavlima probodoše. Moli za one koji ga na križ podigoše. Opravdava ih kod Oca : "Ne znaju što čine..."
Sve to podnosi za njih. Za nas. Za mene i tebe. Tu, u toj krvi i boli, i moja i tvoja je krivica!
Moj i tvoj grijeh!
Danas se grijeh ne spominje. Zastarjela riječ. Izrugana. Žrtva, život i smrt za druge? Toga nema!

Jučer je bio rođendan fra Miru Babiću, koji u Africi živi za Isusa, služeći Mu kroz druge.
Pročitala sam negdje kako on nije znao da njegovo ime u Africi znači "Čovjek iz Afrike. "
Ali Gospodin je znao gdje ga želi, još otkako ga je stvorio u utrobi majke. I darovao mu je to ime, šapnuo ga roditeljima, znajući da će Miro postati čovjek iz Afrike.

Fra Miro je Božju volju prepoznao, zagrlio i živi ju.
Zato je na njegovu licu osmijeh, jer ispunja ono što je Bog za njega odabrao.
Vršenje volje Božje donosi mir duši. Ništa drugo.
A Bog nikad u svojoj volji ne usmjerava čovjeka da živi za samog sebe, jer Bog ne želi nesretnog čovjeka. Tko ne daje drugima, i to radosno, bez mjere i kalkulacije, taj stalno gleda kako natrpati vlastite ruke, a kroz njih se osipa, kroz njih curi ono što grabimo. Tko grabi sebi stalno je u strahu od gubitka. Taj ne može biti sretan.

Nakon uspješne instagram fotke, i bezbroj lajkova, koliko ostaje u duši osjećaj sreće? Nije li osoba u grču hoće li opet dobiti lajkove ili će idući put podbaciti? Nije li zarobljena? Čija je? Nije li najmanje svoja kad toliko ovisi o drugima?

A Bog naš nudi slobodu. Tako jednostavnu slobodu koju je najteže postići. Do nje valja stresti sa sebe ljudska mišljenja, a to je teško i zrelijim osobama a kamoli adolescentima koji se traže.
On želi da si svoj, a svoj si kad si Njegov. Njemu se ne moraš šminkati, namiještati, izbacivati usne. S njim ti ne trebaju pratitelji niti lajkovi. S Njim postaješ svjestan da te težnja za lajkovima zarobljava.

Vodimo svoju djecu na izvore života! Svijet neće odustati da ih oblikuje po svojoj mjeri. Mi ne smijemo odustati niti se obeshrabriti. Koliko god uzak put bio, i trnovit, i strm, on je ispravan. Njime je prošao Onaj koji jest Put, Istina i Život.
Možda je malo onih koji koracaju tom stazom, izruganom i prezrenom, ali nju pokazujmo svojoj djeci. Izvan nje nema života.
I ne bojmo se. Isus je pobijedio svijet.

Piše Vesela Dujmić