U hodu 870

Potrebna obraćenja

Potrebna obraćenja
Snimio: REUTERS/Toby Melville

Poziv na svetost. Zov tako često pokriven prolaznim brigama koje nalegnu na dušu, tako lako u mojoj duši zaglušen.

A Bog moj čeka.

Nemiri, neredi, uzburkanost duše, kad već izudarana nebitnošću zastane u tom ludom gibanju i upita: Kud to idem, zašto je ovako? - dovedu me do spoznaje - od izvora sam daleko i duša žeđa.
Kako to, kad svednevice dolazim, kad mislim o Bogu, kad se držim obraćenom?

Zaboravljam čuti poziv na svetost jer slušam glasove svijeta, briga, koje će proći, ali dok traju drže se vladarima duše.

O zašto im dopuštam da budu vladari duše, zašto im dajem da me od izvora drže daleko? Slab sam i nevoljan čovjek, potreban obraćenja.

Uvijek ispočetka.

Zabljesne me ljubav, a onda ju odgurnu tamni oblaci nevažnosti, tmurne i tako teške, nevažnosti kojoj je dovoljno naseliti se u moje misli.

Tad više nema mjesta za Boga u mojim mislima. Da, sjetim Ga se, ali središte mojih misli ne osvaja On.
Brinem, brinem, vrtim te nebitne misli kao da o njima život vječni mi ovisi. A ne ovisi čak ni zemaljski. Okovima zabrinutosti sama srce svoje vežem začuđena kako slabo kuca. A pritješnjeno je jadno, s mojim dopuštenjem.

Obraćenje. Povratak Bogu. Svim srcem svojim. Umom svojim. Dušom svojom.
Obraćenje znači otvoriti Bogu vrata srca širom. Dati Mu sve. Vjerovati Mu. Srce koje treba obraćenja treba natrag molitvu. Nije dovoljna ni svakodnevna Misa. Onih 40 minuta dnevno. Nije. Srce traži boraviti s Bogom kroz čitav dan.

Srce treba vrijeme koje će odvojiti uz to samo za Boga. Vrijeme u kojem će ostaviti sve poslove i sve što bi radije činila. Zato je potreban red. Odabrati vrijeme za biti sa svojim Bogom svaki dan. Imala sam to i hoću to natrag. Ne moleći u svojoj sobi, nego samo usput ( dobro je i to u hodu moliti ) počesto sam molitvu tek obavljala. Izostao je susret. Srce nije izbacivalo podstanare, nego im se nakon takve molitve vraćalo.
Potrebno je moliti krunicu. Čitati Riječ Božju. Razmatrati. Pričati s Bogom. Pustiti da On ispuni dušu. Da ju prozrači i da ona prodiše.

Zanemarivši osobnu molitvu, i post se izgubio. Pravi post, o kruhu i vodi. I kako bi tako nenaoružana duša mogla uspravno stajati pred naletima života?
Lako je tada pasti i u grijehe, i primati fleke na dušu koje sve manje smetaju.

Vratiti se Bogu svim srcem, umom, voljom, znači vratiti sve na svoje mjesto. Tada se ponovno želi svetost i hodi putem svetosti. Tada se opet duša ugađa poput struna violine.

Korizma je. Želim zaokret. Ustati iz ove učmalosti duha. Zakoračiti iznova prve korake. Zaljubiti se po ko zna koji put u svog Boga.

Posuti se pepelom i primiti ruku Očevu.

vesela dujmić