U hodu 1438

Gospina najljepša djeca

Gospina najljepša djeca

Bila sam danas s osobama nasmijanog oka, nasmijanog srca, onima koji su poput djece, bez maski - baš kakvi jesu.

Kao i inače, mi volonteri Crkve svetog Filipa Nerija, okupili smo se i proveli blagdan Gospe Lurdske na najbolji mogući način - s Gospinom najljepšom djecom.
Oni imaju ograničenja. Neki od njih u govoru. Drugi u pokretu. Treći mentalno. Neki više toga zajedno. Ali, biti s njima je ozdravljujuće.
Sva njihova ograničenja zapravo su prilika nama zdravima da uđemo u jedan poseban svijet osoba uz koje postajemo bliže slici koju je Bog za svakog od nas zamislio i poželio.

Bile su tu osobe iz udruge "Lastavica" sa svojim tetama, hodočasnici iz Međugorja, odnosno Čitluka, hodočasnici s Korčule i drugi. Negdje oko 290 duša.

Čim su me ugledali, moji dragi iz udruge Lastavica, dotrčali su mi, i odmah su pali poljupci i zagrljaji. Nema veze koliko su me puta do sad vidjeli u životu, nema veze koliko je vremena prošlo od zadnjeg susreta. Oni pamte. Pamte, jer nose u srcima ljubav. Oni odmah čovjeka primaju u svoje društvo. S njima sam tako ja...S njima sam slobodna.
A kako mole Gospinu krunicu! Silni su. Oni se ponekad bore da oblikuju i izgovore riječ. Stoga ju ni ja ne uzimam olako kako to često biva. Čujem svaku tu Zdravomariju. Osjetim svako slovo.

Već po drugi put i moja kćer Marija ide s nama. Ona je dvanaestogodišjakinja. Želim joj otkriti bolji svijet. To je svijet ovih čistih duša, koje trebaju našu ruku, naše oko, naš glas, naše društvo, ono što im nedostaje. Zauzvrat grle, ljube, smiju se, odvode nas u jedan jednostavan svijet, kakav je zamišljen od početka, ali smo ga napustili, zamijenili za svijet trke, uspjeha, izgleda, površnosti, svijet u kojem se želimo dopasti i u kojem gledamo sebe očima drugih, očima svijeta. Oči su to u koje niti ne možemo dugo gledati.
A oči ovih duša gledaju ravno u naše oči ništa ne krijući, ma ništa ne tražeći.
I ja gledam ravno u njih. I nije mi neugodno što su nam pogledi puno duži nego sam naučila. Oni mi se ponekad nasmiješe, nekad me ozbiljno gledaju. Ali uvijek ravno. Uvijek otvoreno, široko, jednostavno. Njihove me oči privlače da ih gledam. Nema zidova. Nema ograda. Samo divna sloboda.
Jedna od djevojaka među njima poljubila je moju Mariju u lice.
Netko joj je kasnije poljubio ruke.
To mi je rekla, ganuta.
Rekoh joj: -" Nema toga kćeri moja, među "zdravima". Među nama je puno više zla nego dobra. "
Želim da joj ti poljupci otvore dušu i srce, da ju svijet ne usisa u sebe.
Da joj ne uzme dobrotu, čistoću, ljubav, svojim zamamnim ponudama, koristeći njezinu krhku dob koja je puna traganja.
Molim majku Mariju, kojoj sam ju od samog početka povjerila, da mi pomogne u tome, jer svijet je sve bučniji, nametljiviji i dosjetljiviji.
No, ljubav je također dosjetljiva. Ni ona ne spava. I ona je voljna boriti se, svjesna da Bog ima zadnju i da Ga nitko ne može nadvladati.

Bog nam je darovao predivan dan. Pošli smo u Vepric. Unatoč datumu koji obećava nevrijeme, sunce nas nije zaobišlo. Grijalo je pećinu u čiju su se unutrašnjost zaklonile osobe u kolicima za vrijeme svete Mise.
Mislila sam o Gospi, kako je sretna što su njezina najljepša djeca tu.

Oči su mi često, jer je duh bivao zahvaćen milinom, bivale orošene.
Dok smo slušali riječi misnih čitanja činilo mi se da je to sve sad, da se upravo događa. Razmišljala sam o vječnosti te Riječi, i o Bogu koji nije omeđen vremenom, i osjetila doista svevremenost Svetoga Pisma.
Kasnije je don Alojz u razmatranju govorio slično o događanjima za vrijeme svete Mise.

Bože, koliko osmijeha, koliko vedrine, koliko radosti, danas je cvjetalo iz duša svih ljudi koji su ovdje u zajedništvu proveli dan.
Pjesma, molitva, zagrljaji, ljubav, skrb jednih za druge, bliskost. Predokus ljubavi za koju smo i od koje smo stvoreni.

U jednom sam trenutku, motreći lica osoba kojima smo pratnja pomislila: - Bože moj, kad jednom dođem po tvojoj milosti u Raj, i kad se jednom svi nađemo u vječnoj ljubavi, hoću li ih prepoznati? Kad jednom iznova primimo svoja tijela, po uskrsnuću od mrtvih, i kad ugledam ove ljude s njihovim proslavljenim tijelima, kako ću znati da su to oni?
Neće više biti njihovih ograničenosti tjelesnih, i bit će mi drugačiji. Ti znaš da nisu griješili kao mi, njihove su pogreške iz puno čišćih duša, te daleko manje, bezazlenije. Kako ću ih prepoznati, kad će im, zbog te čistoće, lica biti puno sjajnija od moga?
Tko zna, možda će mi dotrčati, primiti me u svoje društvo, bez obzira koliko se dugo nismo vidjeli. Možda će me izljubiti, izgrliti, i dugo me gledati u oči, kao što su to činili ovdje. Tako ću znati da su to baš oni.

Podaj nam svima Gospodine, da zajedno uživamo vječne ljepote Raja, čije si odbljeske prosuo među nas da sjaje kroz ove osobe s posebnim potrebama, osobe koje su zapravo, najljepša Gospina djeca.

Vesela Dujmić