U hodu 988

Biti IN. Ili ne biti?

Biti IN. Ili ne biti?
ILUSTRACIJA

"Bog vidje što su činili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio, i ne učini."

Ove su me riječi danas najviše dotakle iz misnih čitanja.
One kazuju kakav je Bog. On se zna sažaliti nad ljudima. Potrebno je pokajanje. Povratak Bogu. Ako je nama žao zbog zla koje počinismo, Njemu je žao još više. Prima nas natrag, oprašta nam.
Obratiše se Ninivljani. Pokajanje je prvi korak na putu obraćenja. Drugi je odluka više ne činiti zlo. A onda slijede koraci, koraci, borba sa sobom, đavlom i svijetom.

Jutros na Misi jedna majka mi reče da joj sin upravo nije htio ući u crkvu. Dvanaestogodišnjak. Ostao je vani čitavu Misu.
Svako malo majka se okretala u nadi da će ga ugledati. Druga su djeca ulazila, ali ne on.
Okretala se majka i kad je Misa već trajala, i kad je završavala. Ona nije gubila nadu.
Kad bi se okrenula natrag prema meni, pogledala bi me nemoćno i šapnula: - Nema ga.
U njezinu je oku bio strah, tuga, nevjerica joj je širila oči.

Rekoh joj tada za slične situacije s mojom djecom. Rekoh joj za časnu sestru koja se nije htjela krizmati kad je bilo vrijeme. Sjetih je svete Monike.

U njezinu je oku nada nadvladavala strepnju. Rekoh joj da nije ništa tragično. I da suzbije svoju ljutnju. Bogu se ne tjera. Nek sin ne vidi njezinu ljutnju nego njezinu tugu.
Nek mu rekne ono što zna: - Isusu nije svejedno je li on došao ili nije. Isusu on nije tek jedan u mnoštvu, nebitan.
(Isus isto pogledava prema vratima u nadi da će ga ugledati.)

Nek upozna Boga koji ga ljubi.
A majka nek upita svog sina zašto ne želi ići. U miru i u ljubavi, sa željom da joj se sin otvori.
Tada mi majka reče da je preblaga, da misli kako ga treba kazniti. Rekoh joj nek mu smanji izlaske ako u njima pretjeruje, nek mu ograniči kompjuter ako nema mjeru, ali nek ga ne kazni što nije išao na Misu, jer će ići samo zbog prisile a to nije dobro za njegov odnos s Bogom. Nek radije pronađe uzrok ovome jer do sad je išao a sad odjednom neće.

Pričala sam poslije mojoj kćeri o toj situaciji. Rekla mi je: - "To je zbog društva mama! On je moj vršnjak, znam po sebi. Ja bi čitavom svijetu naviještala Boga ali okolina ne želi čuti pa se povučem. Ja bi mu trčala na Misu i češće da me ne odvlači toliko toga, ti drugi kojima je sve drugo osim Boga "in". Nije "in" biti vjernik, iako su ta sva djeca prije par godina primila Svetu Pričest. "In" je gledati vanjski izgled, psovati i ogovarati. Biti jači od drugih. Znam ja to mama. Nije danas lako biti kršćanin."

Bog naš je samilosan i čeka nas. On se zaprijetio Ninivi. Ali se od kazne odvratio jer su mu povjerovali i obratili se.
Mi trebamo tražiti put do duša svoje djece. Moramo krčiti taj put ljubavi.
Moju je kćerkicu slomilo kad je vidjela da plačem. Nisam vikala, zaplakala sam. Vidjela je da sam ranjena. I požalila je. Odjednom više nisu bila važna mišljenja prijatelja kojima ona više neće biti zanimljiva ako ne slijedi njihov put. Vidjela je svoju majku koja pati. Moramo krčiti put do njih. Svijet nudi laka rješenja. Samo budi "in" i naša si.

A možda svi oni samo trebaju hrabre da krenu drugim putem. Možda svi samo čekaju tog nekog tko ima petlje biti svoj.

(I nemojte me sad pitati zar se na Misi brblja.)

Piše Vesela Dujmić