U hodu 580

Tri jastučnice

Tri jastučnice

Ponekad riječi teku lakoćom. Samo se izlijevaju iz mene dok ne isteku do zadnjeg slova.
Ponekad nije tako. U meni stoje, množe se, ali ne mogu vani.
Tako je i ovoga puta.
Ispisala sam nekoliko stranica ali sam osjetila da riječi koje sam napisala nisu ni blizu onoga što je važno i što želim izreći.

Prije nekoliko dana umrla mi je prijateljica. 10. siječnja 2018. Osoba koju poznajem deset godina.
Do prijateljstava držim jako. Oduvijek je tako. Otkako je Bog u mom životu, prijateljstvo je dobilo još dublje značenje. Oduševilo me što Isus drži do prijateljstava i što im daje veliko značenje što potvrđuje riječima: Ivan, 15, 13 - 15: "Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga."

Prijatelj polaže život svoj za prijatelja. Više od toga se ne može dati. To je Isus učinio za svakog od nas pojedinačno. Prijatelj priopćava prijatelju, povjerava ono najveće.

Moja prijateljica živjela je u gradu kojeg nikad nisam posjetila. U Osijeku. Ni nju nikad nisam vidjela očima. Nisam ju zagrlila rukama. A ipak, kad je otišla s ovog svijeta, dio moje duše ostao je pružen poput nevidljivih ruku prema nebu. Dva puta sam joj čula glas u ovih deset godina, ali nije bio nepoznat, stran. Nisam bila prisutna kad su njezino tijelo polagali u grob, ali su u meni tužno odjekivala osječka crkvena zvona. Mogla sam ih u sebi čuti.

Naše upoznavanje započelo je 2008. godine. U to vrijeme obje smo pisale blogove. Susrele smo se ne sluteći da će nas situacija u kojoj smo se zatekle na suprotnim stranama dovesti do prijateljstva. To obično ne ide tako. Nekako smo se prepoznale i pomalo jedna drugoj približavale.

Ona situacija je postala nebitna, i nikad se nismo na nju vraćale. Ja sam i tada uočila da je ona prijatelj. Onaj koji se izlaže i bori za svog prijatelja. Nije bilo važno što ja nisam bila taj prijatelj. Prepoznala sam da je ona sposobna za ono što je meni iznimno važno u životu i cijenila sam njezinu borbenost, srčanost, izravnost, izostanak ljudskih obzira zbog kojih se znamo suzdržavati i ne biti ono što zapravo jesmo. Kod nje toga nije bilo ni u tragovima. Uopće ju nije zanimalo što o njoj tko misli. Svidjela mi se jako.

Ne znam što je ona u meni otkrila, što ju je privuklo i zadržalo, ali nadala sam se da ju nikad neću razočarati.
Bila je silno duhovita. Britka na jeziku. Imala je neki muški humor i snagu, ne znam. Uz to jaku inteligenciju i široko znanje. Nije joj se moglo muljati niti nešto glumiti. Ona bi to prozrela i stvari nazvala imenom koje im pripada.

Bila je to, s druge strane, jedna nježna žena. Okrenuta obitelji. Osjetljiva na obitelj. Brižna. Prava majka.
Voljela je cvijeće. Uvijek su me ljubičice podsjećale na nju. Da li je to zbog njezinog imena, ili zbog mirisa njezine duše koja je za mene bila iznenađenje i radost poput ljubičica kad ih ugledam onako lijepe i mirisne prosute livadom, ili oboje, ne znam.

Povjeravala mi se. Znala sam boli njezine duše. Znala sam i radosti i utjehe njezina srca. Znala je i ona moje.
Kad je liječenje postalo uzaludno, rekla mi je to sasvim jednostavno, s prihvaćanjem ishoda koji je neminovan. Zbog toga sam ju pitala kako nikog ne bih, zna li koliko je još vremena ostalo, otprilike...

Jednog dana stigao mi je poklon od nje. Doputovao je iz Osijeka.
Unutra je bilo njezinom rukom napisano pismo. Pisala je u krevetu. Već neko vrijeme nije mogla ustajati. Rukopis je bio lijep.
Pročitala sam pismo, a u paketu su, između ostalog, bile složene tri jastučnice. Tri bijele jastučnice na čijoj je sredini bilo nešto izvezeno.

Nisam imala vremena zagledati se, žurila sam na posao. Pretpostavila sam da su izrađene njezinom rukom, nekad davno, dok je mogla raditi. Ovakve jastučnice nisam vidjela godinama. Takvo se nešto ne može naći u trgovinama. Ovo je vezla spretna ruka, koristeći konce u raznim bojama. Za ovo nije potrebno izdvojiti samo novac i odabrati nešto iz ponude trgovine. Ovo traži vrijeme. Predanost. Svaki taj končić potrebno je uvući u iglicu, i pratiti prethodno osmišljen crtež na platnu, te izmjenjivati te končiće po zamisli umjetnice izrađujući jedinstveni rad. Potrebno je imati znanje, biti koncentriran i pedantan. Zamislila sam ju kako veze na bijelom platnu u nekom sretnijem vremenu, dok još nije bila bolešću izmorena...
I eto, sad je željela taj svoj rad, taj svoj dar podijeliti sa mnom, dati mi još nešto svoje.

Na poslu sam mislila o tome koliko sam stigla, a navečer sam ponovno uzela u ruke jastučnice i bolje ih pogledala.
Prvo sam otvorila jastučnicu s rozim uzorkom posred kojeg se nalazila ljubičica. A onda me udarilo! Posred srca me bubnulo! Skoro me srušilo! Rozi uzorak označavao je slovo M! Tek tada mi je sinulo! Uzela sam brzo drugu jastučnicu i ugledala žuto slovo L! Na sredini tog slova bio je oslikan grozd i list loze. Na trećoj jastučnici se nalazilo prekrasno, crveno slovo G prekriveno raznobojnim cvjetićima.

To su inicijali. M kao moja kćer Marija. L kao moj unuk Luka. G kao moja unuka Gabriela.
Tada sam shvatila i to me uzdrmalo... shvatila da je moja prijateljica, u zadnjem stadiju svoje bolesti, prikovana za krevet, našla snagu, snagu koju samo ljubav može dati i izvezla ove tri jastučnice za moje malene.

Idućeg dana, nasred jednog parkinga, sjedeći u automobilu, nazvala sam ju. Rekoh da nisam imala pojma, da nisam odmah shvatila. Pitala sam kako, kako je uspjela?
Rekla je da se ponekad bojala da neće uspjeti...

Eto to je ono zbog čega nisam znala napisati tekst o njoj. A čini mi se da ni sad ne uspijevam. Ali ona zaslužuje da kažem svakome i da svi vide što znači biti prijatelj, ako su zaboravili, ili možda nisu imali sreću imati nekog takvog u životu, ili možda nisu u sebi još otkrili kako je važno biti prijatelj drugom čovjeku. Htjela bih i samoj sebi zapisati da nikad ne zaboravim izvlačiti iz sebe zadnje atome snage zbog ljubavi.

Dok pišem, pored mene su te jastučnice. Upravo otkrivam nešto novo. Zamirisale su mi. Doista mirišu. Mirišu nekim nepoznatim mi mirisom. Ne znam otkuda on dolazi. Ali tu je. Snažan je. Je li to miris ljubavi koji se sad tek rastvara u punini, sad kad je otišla? Mirišu li na njezinu lijepu dušu?
Kad sam čula da je umrla, stisnula sam uza se te tri jastučnice. Grlila sam svoju Ljubu, grlila njezinu toplu, nježnu, snažnu dušu. Grlila sam jastučnice i tiho plakala.

Čuvat ću ih. Ponekad prisloniti uza se. Duboko udahnuti njihov miris, koji nikad neće nestati.
A kad Marija, Gabriela i Luka porastu, ispričat ću im priču o ovim jastučnicama. Priču o jednom prijateljstvu. O ljubavi. Mislim da će tada najviše naučiti o davanju. O blizinama duša. Ispričat ću im pojedinačno, kad dođe pravi čas za svakog od njih. Čas da upoznaju i shvate kakva je ljubav. Moja će ih prijateljica Ljuba naučiti tada o prijateljstvu puno više nego što to mogu sve moje napisane riječi.

Ljubi, Ljubici, napisala sam pismo. Otputovalo je za Osijek. Mislim da ga nije stigla pročitati. Ali ona zna, zna i napisano i nenapisano.
Vjerujem u nove poljane. Zelenije. U ljubičice koje mirišu još snažnije. U radost koja nadoknađuje sve patnje proživljene. U Boga koji je i sam bio prijatelj dok je hodao zemljom. U Boga koji otire svaku suzu s očiju. U Boga koji će uskrisiti moju Ljubu i koji će dati da ju zagrlim po prvi puta, u vječnosti.
Do tada, ostaje mi miris jednog prijateljstva. I nada kako ću taj miris prenijeti Mariji, Luki i Gabrieli onako kako bi to znala i kako je to živjela moja prijateljica Ljuba.

Piše Vesela Dujmić

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.