U hodu 264

Prognanom Isusu

Prognanom Isusu
Mali Isus u jaslicama u Assisu. Na 445 čahura od metaka u spomen na isto toliko ubijenih svećenika, redovnika, redovnica i vjeroučitelja od 2000. godine do danas / REUTERS

Isuse moj...
Noćas slavimo tvoj dolazak na ovaj svijet. Tvoj rođendan je.
Mnogi ne slave. U domovima se doduše kuhaju jela i peku kolači. Grad je okićen raznim ukrasima. Borovi su postavljeni, svjetlucaju u šarenim bojama. Ljudi darivaju jedni druge poklonima. Čestitke preko tv ekrana i iz izloga ne spominju Tvoje ime. Čestitaju se blagdani. Ali ne spominje se ime Tvoje, Tvoj dolazak među nas. Ignoriran si. Prognan. Neželjen. Kao i onda kad si se rodio. Vrata se zatvaraju Tebi. Za druge ima mjesta, za Tebe ga nema.

Ivan već, Tvoj miljenik, na početku svog Evanđelja kazuje Tko si i odakle dolaziš. Kazuje da si bio u početku. Da si počelo svega. Riječ po kojoj sve posta i bez koje ne postaje ništa. Riječ se utjelovi i postade Tijelom u krilu žene od Boga odabrane. Žene čiste, ponizne, jedine dostojne da se po Duhu Svetom nastaniš u njoj i po njoj predaš svijetu na spasenje.

Ivan te naziva Svjetlom istinskim koje prosvjetljuje svakog čovjeka. ( Iv 1, 9 ).
I dodaje kako te taj svijet ne upozna. Ti svojima dođe ali te tvoji ne primiše. Tvoji odabrani. Ali ipak, i onda kao i danas, ima onih koji te primaju i kojima time daješ moć da postanu djeca Božja. O tome Proslov Ivanova evanđelja govori. To je riječ koja odjekuje kroz vjekove. Uvijek ista, uvijek istinita, uvijek živa. Riječ koja se odnosi na sve ljude od početka do svršetka svijeta.

Isuse moj. Pod mnogim borovima nema jaslica, nema prikaza tvog rođenja, izostavlja se, ignorira povijest spasenja. Tvoje rođenje se jednostavno želi izbrisati, a time i sav Tvoj hod među nama, tvoja žrtva križa i tvoje uskrsnuće.

A kad se svijet osvrće na ovaj događaj tvog rođenja, tada imitira. Imitira događaj Božića izvrtanjem i obezvrjeđivanjem, izrugivanjem Tebi. Proglašavaju te bajkom, umišljajem, a one koji se raduju Tvom dolasku također izruguju.

Ljudi plešu oko zlatnog teleta. Danas su to trgovački centri u koje jurcaju, kućice na rivi koje su postale pojam Božića pred kojima se ispija kuhano vino, međusobni darovi povodom blagdana koji su postali riječ bez značenja, "advent" koji je zapravo provod u velikim gradovima.

Ima i onih koji znaju za tebe ali za njih nisi Bog, nego tek velik čovjek, humanist, oni negiraju tvoje božanstvo, i ne priznaju svrhu Tvog silaska među nas. Oni ne drže da si Riječ po kojoj sve posta, niti Bog koji spasava od vječne smrti. Možda te drže tek jednim od proroka. A ti nisi " jedan od". Ti si Jedan. Jedan i jedini.
I njima Istina izmiče.

Ispunismo srca ispraznošću. Što kad se pogase svjetla, uklone kućice, raskite borovi s ulica i utihne buka glasova? Što onda Gospodine moj, s kime dalje koracati dolinom suza? Što kad prođu veselja a kratkotrajna sreća nestane brže od trenutka odmotavanja poklona?

Ivan kaže da prosvjetljuš svakog čovjeka. Kaže da si Svjetlo.
Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. ( Iv 1,5 ).
Na čovjeku je što će činiti kad ga Svjetlo prosvijeli. Ono prosvjetljuje njegovu nutrinu. Ono obasjava. Prokazuje. Upire u naša srca. Kakvi smo unutra kad zraka svjetla dotakne ono što jesmo? Hoćemo li opet pobjeći od Svjetla koje tama ne obuzima? Naša ga tama ne potamnjuje. Ono ne može postati tamnije radi naše tame. Ono ne može unijeti u svoje zlatne boje nijanse sive, crne, kako bi naša tama postala manje kontrasna, kako bi se istina relativizirala i postala prihvatljivom.
Istina oslobađa i stoga ne dopušta kompromis. Od nje su se mnogi i prije okretali, odlazili, jer joj je tvrd bio govor za njihove uši.

A ti, moj Isuse, pustio si. Pustio si da odu u slobodi koju nikad nikome nisi uskratio. Pustio si i da viču : "Ukloni, ukloni". Pustio si da te love i ulove i da te razapnu na drvo sramote koje si učinio stablom života. Križ svijetli u tmini svijeta. Uklanjaju ga kroz vjekove ali ga ne mogu ukloniti. Svjetlo istinsko bilo je i jest prejako za oči koje su naviknute na tamu. Mnogi radije ostaju u tami nego da širom otvore oči i gledaju u svjetlo i da dopuste svoje preobraženje.

I sama sam dugo godina ščućurena u tamnoj sobi svoje duše, izbjegavala doticaje zraka koje su uporno išle prema meni. Uporno, ali nenasilno, dolazio si i kucao, kucao, dok jednom nisam smogla hrabrosti pogledati u Svjetlo i odreći se tame.

Tada sam spoznala što je radost.
I nema toga na ovome svijetu vrijednog da ostavim tu radost i napustim to svjetlo. Ne prži ono moju osobnost, ne uništava ono što u meni vrijedi. Samo osvjetljava i poziva na istinski život. Bez toga Svjetla mira nema i duša se moja ne može skrasiti ni smiriti ni u čemu što nisi Ti.

Doista, okrenem li se bilo kojem drugom svjetlu uviđam da mi otima vrijeme, da mi uzima radost, i da postajem nesretna. Tko se jednom napije s izvora žive vode, brzo spoznaje bljutavost one koja u sebi nema života. I trči k izvoru sreće, trajne sreće, k izvoru i svjetlu, Tebi, svom prognanom Bogu.

Sretan ti rođendan. Želim ti Isuse, da ove noći mnoga srca Tvome svjetlu otvore vrata, i da ih Svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka konačno dodirne, kako bi mogli primiti moć postati djecom Božjom.
Došao si da imamo život u izobilju već ovdje. To nije bogata trpeza niti novo odijelo, to nije put bez trnja ni oči bez suza. To nije produžena mladost niti život bez briga. Obilje jest u duši koja je našla svoj smiraj u svome Bogu. Ta duša ima sve.

Piše Vesela Dujmić

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.