U hodu 231

Vraćam se

Vraćam se
ILUSTRACIJA

Ponekad nešto dano nam kao prilika, pokaže da nije ono što bismo željeli u svom životu. Prvotno se pojavi osjećaj odabranosti, i desi se zadovoljština na neki način u duši. Uz sva pitanja i dilene koja se putem rađaju u duši, taj osjećaj ipak postoji: - prepoznata sam, cijenjena sam. Ali i odluka: neću zaboraviti čija sam i ja ću tu donijeti nešto dobro. Novu nadu, svjetlo.

A onda uroniš u to, i nestaneš. Nema te. Radost zamre. Molitve nema. Boga ne ćutiš.

Meni se to dogodilo. U tome sam bila dva ipo tjedna.

Trčala sam i radila, učila, motrila sebe u svemu tome. Iz dana u dan pritisak u glavi bio je sve veći. Pitala sam samo u sebi: - Zašto si ovo dopustio i što si želio od mene, Bože?

Sve što sam voljela postalo mi je nedostižno. Moj Bog. Moja obitelj. Moji prijatelji. Tu su, a kao da nisu. Ne mogu ih dohvatiti. Stojim pred njima, gledam kroz njih. Sve usamljenija. Sve više ćutim da se utapam. Duhovno, duševno, tjelesno. Moji to vide. Gledaju me. Gledaju ugaslu radost. Nemoćni me čekaju.

Kako je teško kad je čovjek kojeg poznaješ odjednom netko drugi. Onaj koji je jučer sjajio danas je ugašen. Vjerujem da im je bilo jako teško. U izmaglici sam to uočavala. Ali bila sam daleko od njih i od sebe.

Nisam mogla moliti. Pričati s Bogom. Stezala sam krunicu u ruci. U torbi nosila Novi Zavjet. Jedino što sam mogla bilo je vapiti: - Izbavi me.

Svakim danom pritisak u glavi postajao je snažniji. Jutrom sam se budila i navečer lijegala s tim pritiskom.

Što mi je to trebalo?

Iščupah se iz toga. Naglo. Odlučno. Spasavajući sebe dok se još može.

Izrekavši svoje: - "Odustajem" - osjetih kako zapravo ne odustajem nego zadobivam natrag sebe. Snaga se počela obnavljati. Mir duši vraćati.

Jutros ustadoh oslobođena. Dotičem iznova sebe. Opet se smijem. Kako je teško živjeti kad ti ništa ne donosi radost. Sve ti je nadohvat ruke ali ne možeš dosegnuti i to te dodatno ubija. A najteže je kad ne možeš doprijeti do samog sebe. Negdje u dubini samuješ, a nemaš mogućnost doći do sebe. Samo si ljuštura kojom plašiš sve koje susrećeš, s kojima živiš.

Jutros dišem. Dotičem sretno svoju dušu koja je na dva ipo tjedna ostala bez izvora, i u kojoj su opet upaljena svjetla što lagano tinjaju spremna da se ražare napojena izvorom života.

Jutros uživam u kućanskim poslovima. U meni riječi: - Što imaš ako duši svojoj naudiš?

Znam svoje mjesto. Svoje prioritete. Hoću ih natrag. Ne dam ih nizašto.

Cijenjena od drugih i priznata, prepoznata? Prašina i dim! Ubojice su to radosti. Gasitelji svjetla. Taština i ispraznost. To nije moj svijet. Tu nema mene. Tu gasnem i nestajem. Živa a ne živim.

Ipak si godinama, Bože moj, ucjepljivao u mene vrijednosti koje nadilaze zemaljske težnje. I duša, kad se zatekla u sasvim drukčijem okruženju, povukla se od svega i nije više nalazila ni Tebe ni sebe. Iz ove perspektive uzljubih žarče svoju slobodu. Slobodu koja buja u malenosti, u jednostavnosti i običnosti mojih dana. U svakodnevlju opranog suđa. U mirisu rublja s balkona. Slobodu koja mi je bila nedostižna dok sam odsutno držala svoje unuče u naručju. Slobodu koju sam sanjala zgrčena negdje pod naslagama onog što se pričinjalo prilikom. Slobodu koje nije bilo u mom pogledu i koja je zamrla u zaleđenosti mog lica.

Što mi je to trebalo, Bože? Zašto si to meni pripustio? Možda kako bi zbacio s mene taštinu? Možda kako bih dublje shvatila svoje poslanje? Talente koje si mi povjerio zatomih. U mojoj tami oni su čekali svanuće.

Možda si želio da shvatim kako je svakom od nas rasti gdje smo pustili korjenje? I kako nema većeg ni manjeg, nego samo onog pravog za svakog od nas. I kako trebamo biti ono što jesmo, Tvoji originali, i kako nikog u svom darivanju nisi izostavio, samo si nas različito rasporedio.

A duša koja se na Tvom svjetlu grije, umire udalji li se od tog svjetla. Ona više nema doticaj s Tobom, sa sobom, ni s bližnjima. Tijelo trpi. Ćuti svoje naglo propadanje. Skupa s dušom vene.

Sve to treba sa sebe zbaciti. To su križevi koje ne trebamo nositi jer oni ne služe većem dobru. Samo križ koji služi rađanju nečeg boljeg, koliko god bio težak, ima svoju svrhu i smisao. Sve drugo je umiranje na koje nismo pozvani. To nije umiranje sebi nego umiranje svega što čovjek jest. Umirati sebi znači smrt taštine. To je dobro umiranje iz kojeg se izdiže sjajna i predivna sloboda. U tom se umiranju, kroz služenje i oprost, istinski živi.

Hvala ti za ovo mučno iskustvo. Zbog njega sam danas svjesnija ljepote mog poslanja i divote Tvoje promisli, koja itekako zna što je za mene dobro. Hvala ti za miris jela iz moje kuhinje. Za cvrkut kćerke koja upravo dolazi iz škole. Za moju unučad koju ću opet vidjeti srcem i zagrliti dušom. Za mog supruga koji će ponovno ugledati život u mom oku. Za moju djecu, i sve moje. Opet im se radujem.

Hvala ti što si me vratio sebi, mom počelu i kraju kojeg sam čeznula, hvala ti što si me vratio mojim bližnjima i samoj sebi.

Piše Vesela Dujmić

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.