U hodu 882

Darovanost koja preobražava

Darovanost koja preobražava
ILUSTRACIJA

Nedjeljno jutro je. Šetajući rivom pogled mi privuče plavetni beskraj kojem nema kraja. Sjedam na bijelu klupu jer me more i nebo neodoljivo privlače. Preda mnom je predivan prizor. More se ljuljuška u svojoj utrobi. Sunce je darežljivo prosulo tople zrake po morskoj površini. S krova samostana svetog Frane dolijeću raspjevani galebovi. Spretno kližu prema moru a onda ga poljube i ostanu mirovati na njegovoj sjajnoj površini.

Zvono sa zvonika crkve počelo se ovog časa oglašavati veselim zvucima.
Kliktaji galebova su nadglasani no oni i dalje mirno plutaju osunčanom površinom mora. Kad požele, otisnu se u visine i opet klikćući zaplove nebom.

Razmišljam o darovanosti i o besplatnosti. I o dušama našim koje jure svijetom ne zastajući i ne primajući to darovano. Ono najbolje što postoji ne pripada nikome nego je svačije. Tko god poželi može sjesti na klupu i motriti ovu divotu od Boga stvorenu i nama pruženu. Pa kako smo tako slijepi da ne vidimo darovanost kojom smo obasuti? Kako ne razaznajemo Tvorca svega stvorenog koji daje bez cijene i bez mjere?

Pa i ja, koja sam prepoznala i prihvatila tu datost, kako mogu zaboravljati da postoji ljepota kojom sam okružena, iako s izvora pijem svaki dan? I ja hodam tako često uronjena u zemne brige ko noj što glavu zabija u pijesak, i teškom ju mukom, uprijevši svu volju, dižem iz tog pijeska, do sljedećeg puta, do sljedeće brige.

A opet, shvaćam sve više da čuđenju i ljutnji na sebe nema mjesta, jer istinito kaže sveti Franjo Saleški: - " Što se čudiš što je slabost slaba..."
Valja biti i sa sobom strpljiv te naučeno nastojati primjenjivati dalje kroz život.

Što me vodi, kud idem, koji je moj cilj, razmišljam dalje, sjedeći na bijeloj klupi, dok pokraj mene prolaze grupe djece, usamljenici, starci.
Bog. Odgovor je Bog. On me vodi, k njemu idem i On je moj cilj za danas i za Vječnost.

On mi svoju ljubav stalno iskazuje na različite načine. Bilo je potrebno, nakon nekoliko dana u kojima sam bila zaronjena u zemaljske brige, i u kojima sam grozničavo hvatala dah, da bih opet uronila u zabrinutost, dovesti me na ovu bijelu klupu i posjesti me pred Njegovo djelo koje je stvorio za mene. Da sam barem, u danima tjeskobnih pitanja i nemira koji su preuzeli moje misli i moj duh, da sam barem prošetala do mora i malo motrila let galeba, da sam barem otvorila svoj vid, svoj sluh i svoje srce za ono što postoji izvan mene, za mene...

Pogled iz ove perspektive mijenja veličinu onog što me zaokupilo i opteretilo.
Stoga jutros evo uživam u moru koje je bilo i koje će biti i kad se moje brige smjeste u prošlost, a neke ih nove zamijene, da bi i one prohodale prolaznošću i izgubile se u nepovrat.

Zvuk crkvenih zvona pjeva mi jutros o mojoj zbrinutosti unutar moje Crkve, gdje mi se moj Bog otkriva i daruje svakodnevno me pozivajući na gozbu. A ja se odazivam, dolazim i boravim s Njim, počesto tako pritisnuta zemaljskim da ne znam prepustiti Mu srcem sve iako umom i voljom to želim. No On nalazi načina posjevši me pred stvorenu i darovanu ljepotu koja postoji i čeka da ju vidim, prepoznam i u njoj nađem smiraj ovoga jutra.

Ustajem jer vrijeme je poći, ali sobom nosim zlaćane odraze sunca koji titraju površinom mora, radosne kliktaje galeba koji bezbrižno puštaju moru da ih ljuljuška, a srce u meni kuca u veselom ritmu crkvenih zvona.

Odlazim jer je vrijeme ući u crkvu, pokloniti se duboko svom Bogu i sjesti za Njegov stol, ovog jutra drugačije nego proteklih dana, jer me na svoj način izvukao, izronivši moju dušu iz briga, i pokazao mi po ko zna koji put da je tako silno prisutan u mom življenju i da mi je doista darovano sve.

piše vesela dujmić