U hodu 1137

Čvrsti vezovi ljubavi

Čvrsti vezovi ljubavi
Dominikanski mladomisnik fr. Ivan Dominik Ilčić

Putujem. Sav život obilježen je putovanjima. Pa i on sam slika je jednog putovanja, sa stanicama, peronima, susretima. Sav život hod je, kretanje. Pokraj mene upravo prolaze svjetla mog grada, koji još trlja oči i nevoljko se budi. Idemo za Vinkovce. Hrpa mladih, dvije časne, jedna starija gospođa i jedna sredovječna ja.

Idemo na slavlje Mlade Mise fra Ivana Dominika Iličića u njegove Vinkovce. Prošlog vikenda putovala sam na doživotne zavjete prijatelja Krešimira Josipa od Muke Kristove u Remete. Bilo je neizvjesno hoću li poći jer u mojoj obitelji jedan naš član se poput voštanice gasio da zabljesne u Vječnosti. Nismo znali i nadali smo se još da će se nešto dogoditi, grabili smo svaki tračak nade, no on se gasio, njegov zemaljski put je stizao do zadnje stanice.

Providnost Božja dopustila mi je da budem prisutna na doživotnim zavjetima, da udahnem nebeskog daha u Remetama, da s ponosom dopratim prijatelja do časa njegova predanja i da se zahvalna srca oprostim s prijateljima koji su bili prisutni i s kojima sam dijelila radost. Čim sam ušla u autobus za Split, zazvonio je mobitel, radilo se o minutama, prijelazak duše je bio vrlo blizu. Gospodin je ipak darovao čudesno još jedan dan kako bismo se oprostili od našeg voljenog, kako bismo se osvjedočili ljepoti umiranja kad je duša ovdje na zemlji živjela s Bogom i kako bismo imali utjehu u motrenju takvog mirnog i milosnog odlaska.

Premišljala sam se ići ili ne jutros u Vinkovce, ali moja hrabra sestra koja tuguje za svojim mužem rekla mi je da pođem.
Sinoć nova kušnja. Kćerkica mi dobije virozu. Opet trganje, kako otići sad. No, moja divna sestra se opet angažirala i preuzela brigu. I tako ja jutros putujem ususret radosti, premda ranjena srca bolju gubitka u našoj obitelji.

Razmišljam jutros o svemu dok se autobus polako iz mraka probija do svjetlosti, prepun mladih glasova koji, nadam se, još nisu okrznuti bolju, a i ako jesu, mladost je živahna i nosi ih poletno naprijed.

Razmišljam o susretima u Bogu.

Sjećam se, bio je ožujak, ove godine, a ja sam sjedila u financijskom kutku pošte i radila. Greškom sam pozvala dva broja odjednom. Prišao je čovjek s prvim brojem, a iza zida provirilo je jedno nasmijano, mlado lice. Rekoh mu za grešku i da pričeka, u nadi da ću biti brzo gotova i da će on prispjeti baš na moj šalter.

Nešto je bilo u tom mladiću lijepo. Radosno. I htjela sam dotaknuti, primiti tu radost. Čim je ušao, počeli smo govoriti o Bogu. Zažarilo mi se srce. Taj mladić bio je Ivan Dominik, redovnik koji se spremao u listopadu postati svećenik. I evo me, sad putujem na slavlje njegove Mlade Mise.

Mi se nismo puno ni često susretali. Ponekad sam znala doći u crkvu svetog Dominika, gdje je služio. Nekoliko puta sam bila na Misi ujutro u sedam nedjeljom. Propovijedao je na toj Misi, s velikim žarom, zrelog i ozbiljnog glasa, prodorna pogleda i s velikom uvjerljivošću onoga koji živi što govori.

Razmišljam jutros, na početku ovog putovanja, o odnosima zasnovanima i življenima u Bogu. Drukčije je nego u svjetovnim prijateljstvima. Ovdje se ne mora često susresti osobu, nije nužno sve znati o njoj, sudjelovati u njezinu svakodnevlju, dijeliti korake u običnosti dana, da bi se ćutjela povezanost, bliskost, jer radi se o čvršćem vezu ljubavi. Najčvršćem vezu koji je istkao sam Bog. Vezu koji ne veže dušu navezanošću, očekivanjima ni mjerenjima.

Tako ćutim dušu svećenika Ivana Dominika.

U ova dva vikenda tu su susreti i s drugim prijateljima koje mi je Bog doveo na put. Karmela i Anica, jedna iz daleke Samarice, druga iz Svete Nedelje. Deset punih godina čvrstog veza.

Danas ću susresti Đurđicu, njenog sina Marka i supruga Zdenka. Ljubav darovana od Boga, ljubav koja se grije na istoj vatri, u čijem je središtu Krist. Očekujem još susret s don Alojzom koji služi u Osijeku, gradu koji me veže za ime moje Ljubice, koju nikad nisam vidjela uživo ali spada u obitelj ne po krvi nego po duhu. Nadam se i susretu s Marijanom koji Boga zove od milja Bogo. Dragi Bogo.

Doista sam darovana odozgor i ovi su mi ljudi u životu čista milost, nezaslužen dar, i poljubac živog Boga.
I nisu oni jedini. Ima ih još. Bog me kroz njih ljubi.

Zanimljivo je što su svi oni različite dobi. Od tridesetih do sedamdesetih godina su. Ja sam u četrdesetima. I sasvim isto je imala osoba trideset ili sedamdeset. Među nama nema starijih ni mlađih jer je duh iste dobi. Neće li tako biti u vječnosti? Nisu li odnosi u Bogu predokus rajskog života?

Gledam kroz prozor. Dan je obrisao sve tragove noći. Tako će i Raj obrisati sve tragove borbe s lica našeg voljenog koji je sišao na zadnjoj stanici svog putovanja. Ime mu je Ivo. To ime je ucrtano u dlan Očev u kojega se uzdao. Duša mu je tražila moliti se Duhu Svetom. Duhu koji povezuje mlade sa starima, sjever s jugom. Duhu koji premošćuje daljine bez ikakva napora. Duhu koji struji i lebdi među nama. Duhu kojeg sam prepoznala u radosnom licu redovnika i u mirnom Ivinom odlasku s ovoga svijeta.

Nošena tim Duhom koji dariva bez mjere i koji vodi kud je potrebno i dobro ići ako ga trebamo i tražimo, sjedim u autobusu za Vinkovce, ususret novoj darovanosti koju je Bog pripremio za nas.

Putujem. Magla koju motrim kroz prozor me ne straši. Svjesna sam njezine prolaznosti, znajući da će ju Bog otpuhnuti kao što će otpuhnuti smrt i darovati nam zauvijek ono što ovdje kušamo u tragovima. Tragovi su to njegova koračanja među nama i njegove providnosti, koje pohranjujemo u srca i koje prebiremo iznova i iznova do susreta s Njim i svojim voljenima u Vječnosti.

Piše Vesela Dujmić

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.