U hodu 568

Prijateljstva

Prijateljstva
ILUSTRACIJA

Kroz život koracamo sami. Počesto naš život nalikuje Kristovom križnom putu. Nevolje nas prigibaju k zemlji, a pokatkad padnemo i mislimo da ne možemo dalje. Nađe li se putem Veronika da nam obriše lice, dobivamo snagu za dalje, znajući da ipak nismo sami. Veronike na našem putu oni su koji nas vole, i kojih samo ljubav može nagnati da ne gledaju izlažu li sebe radi nas.

Pokatkad je tako teško da nam je potreban Cirenac koji bi s nama podijelio gredu križa barem dio puta, onda kad je najteže.
Te Veronike i Cirenci naši su prijatelji. Blagoslov našeg života.

Otkako znam za sebe, žudjela sam za njima. Mojim Cirencima i Veronikama. Ne kako bi nosili moje križeve ili mi brisali ranjeno lice, tada nisam ni znala da bi život donio takvo što. Moja je duša tražila osobe s kojima ću disati. Bila sam spremna za njih sve učiniti. I dolazile su.

Kako sam rasla tako su se rađali i križevi. S Bogom nisam bila. Najvažnijeg prijatelja nisam poznavala. Moji prijatelji bili su uz mene. No, ni oni nisu poznavali najvažnijeg prijatelja. Koprcala sam se u svom življenju, počesto zamračena, uplašena, obeznađena. Moji su me prijatelji podržavali, ali mi smjer nisu mogli pokazati.

Jednog dana ugledala sam svjetlo. U tom svjetlu stajao je Onaj koji me čitavo vrijeme čekao. Dozivao me i pružao ruke prema meni. Kad sam ga prepoznala, predala sam mu u naručaj sve svoje nakupljene tame i težine. A On ih je preuzeo. Njegove me rane izliječiše.

Moji prijatelji su ostali u mom srcu. No moji daljni koraci nisu u sebi nosili sličnost s njihovima. Unatoč različitosti puta, ljubav je ostala. Dok hodam ovom novom stazom, nosim potiho i njih, u nadi da će i oni otkriti Srce koje ih žudi, kao što je žudilo mene.

A Isus, znajući moju žudnju za prijateljstvima, u nastojanju da me kroz njih obilato ljubi, darovao mi je nova. To su ljudi koji nose u sebi trag Božjeg dodira. S njima sam ono što jesam. Oni stoje raširenih ruku i rastvorenih srdaca. Dopustili su mi da vidim njihove rane.

Naša su susretanja poput Marijinog i Elizabetinog. Mi nosimo jedni drugima začetu radost. Dijelimo i strepnje, i strahove, usmjeravajući jedni druge na našeg najvažnijeg prijatelja. Potičemo se međusobno nasljedovanju Njega. Tražimo zajednički odgovore u Njegovu življenju. Ispitujemo svoja srca kroz pogled drugoga. Donosimo si istinu koju vidimo jedan za drugoga. Jer pokatkad su oči zamagljene od suza pa nam netko drugi treba pokazati gdje je svjetlo.

Blagoslovljena sam obitelji. Bog je posložio prioritete u mom životu. Pokazao mi da je obitelj mjesto mog služenja njemu. Od njih primam ljubav i darujem im ljubav. S njima dijelim svakodnevne korake. Za našim stolom je Bog, zahvaljujuć Njegovoj milosti.
No Isus je uz obitelj, jako držao do prijatelja. Svoje je učenike nazvao prijateljima. Za prijateljem Lazarom je plakao.

Prebirem često u srcu darovanost kojom sam obasuta. Zahvaljujem Bogu koji mi je ispunio sve čežnje srca. Ponekad Ga molim da ne dodirnem grubo u kakvu njihovu ranu. I da mi oproste ako se to, u mojoj slabosti, dogodi.
Darovano mi je s Isusom neizmjerno blago.

Postoji citat u Bibliji, iz knjige Sirahove, koji mi srce ispuni kad ga pročitam. Sjetim se svojih blagoslova i zahvaljujem. Molim da budem takav čovjek.

Sirah 6, 14-17
"Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita;
i tko ga je stekao našao je blago.
Pravom prijatelju nema cijene
niti se može izmjeriti njegova vrijednost.
Pravi je prijatelj balzam života,
nalazi ga onaj tko se Gospoda boji.
Tko se Gospoda boji, nalazi prave prijatelje,
jer kakav čovjek, takav mu i prijatelj."

Piše Vesela Dujmić

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.