U hodu 233

Moj Bog je duhovit

Moj Bog je duhovit
ILUSTRACIJA

Mislim o Bogu, a osmijeh mi ne silazi s lica. Čitavi dan se smijem Božjoj duhovitosti. Više puta pokazao mi je svoju domišljatost i duhovitost. I oduševio me. Tako je učinio i ovih dana pa se jutros smijem bez prestanka.

Pita me suprug što sam jučer govorila na snimanju za tv emisiju "Vidljivi tragovi." Pričam mu. A njemu malo suze, malo smijeh u očima. Smijeh mu izaziva Božji smisao za humor. Nakon jutarnje zajedničke kave s mužem, odlazim na posao i smijem se u automobilu. I na poslu se smijem, onako, u sebi. Jednostavno, ne mogu prestati misliti o tome i diviti se svemu što o Bogu otkrivam.

A ovako je to bilo. Pozvana sam prije mjesec - dva u vjersku tv emisiju. Prvo sam osjetila otpor, ipak nisam nikad bila gost u nekoj emisiji. Ali pristala sam odmah, misleći kako nikad Bogu ne želim ništa odbiti. On nešto želi učiniti preko mene, a moje je odazvati se unatoč osjećajima.

Zatim, nakon pristanka, počelo me kopkati zbog čega sam pozvana, o čemu ćemo razgovarati, imam li dovoljno znanja da progovorim o aktualnim pitanjima u svijetu, pa ja nemam ni završen studij teologije...

A tko zna, možda ću govoriti o svojoj knjizi. Onoj objavljenoj. I ovoj novoj na kojoj radim. Možda će me pitati o mojim pjesmama, tekstovima, kako nastaju, otkad, zašto. Moguće da Bog želi ovim putem pozvati svjedoke koji će dati svoj prilog za novu knjigu. Ipak se radi o knjizi svjedočanstava. I sama sam za nju napisala svjedočanstvo svog obraćenja, svog prvog i prijelomnog susreta s Bogom.

Prošlo je nekoliko mjeseci od našeg dogovora, i nisam baš pretjerano mislila o tome, nekako u nadi da će urednica zaboraviti na mene. Ali, nije zaboravila. I tako sam prije nekoliko dana došla k njoj na upoznavanje i razgovor.

Kad smo dogovorile taj susret, došla mi je pomisao: - A što ako bude riječ o mom obraćenju, ako budem javno trebala posvjedočiti što je Bog učinio u mom životu i u mojoj obitelji? Ma nije valjda to! Pa to nije lako! Nije uopće zgodno. Ljudi će vidjeti i čuti mene, neće samo, kao u knjizi, čitati napisano. Vidjet će i čuti oni koji znaju i oni koji ne znaju situacije iz mog života.

Nije to lako. Pa dugo je trebalo da se prekrižim pred onima koji nisu u vjeri, ili da ne okrenem glavu kad prolaze bolničkim hodnikom gdje slušam ponekad Misu. Ili da im na pitanje gdje idem ne kažem: - U grad. - izostavljajući da idem u crkvu. Trebalo je puno kajanja i ispovjedanja tih zatajenja. Zar to nije dovoljno?

No, što je tu je, vidjet ćemo što Bog želi. A ja idem.
Pitanja urednice su krenula u željenom mi pravcu. Tko sam, čime se bavim, spomenula se moja knjiga, pa i ova nova na kojoj radim. Sve lijepo i ugodno srcu (a i egu).

A onda je uslijedilo pitanje: - Recite nam, a kako se dogodio vaš susret s Bogom?
I krenuh onim pravcem kojeg sam se pribojavala. Ali Boga se ne odbija. Njegova se djela ne kriju. Zbog Njega se odbija gledati ljudskim očima, odbacuju se ljudski obziri. Njemu se daje ruku i pušta ga se da On vodi kud hoće i na način koji hoće.

Kad sam izišla iz studija na ulicu shvatih i rekoh Mu: - A to si htio!
Vodiš me uvijek korak dalje od onog koji sam namjeravala učiniti.

Ako hoću prikupljati svjedočanstva, tražiš da prvo napišem svoje. Kad ga napišem, tražiš da ga izreknem naglas. Pred kamerama. Pred ljudima s druge strane ekrana.
Čak mi ni puder nisi dopustio pronaći nakon dva dana kad sam se jureći spremala za snimanje da budem malo ljepša. Ali dobro. Neka bude.

Taj prvi razgovor je protekao izvrsno. Bila sam zadovoljna riječima koje mi je Bog dao. Zaista sama ne bih došla do nekih zaključaka koja su u ovom razgovoru dolazila lakoćom.

Nakon dva dana evo mene dakle, bez pudera na licu, na to snimanje. Kako ću sad opet ponavljati već rečeno, hoću li se sjetiti? Brzo ta pitanja predadoh Bogu s vjerom da će se On pobrinuti.

U studiju preznojavanje mog lica već prije početka. Zapravo je dobro da nemam puder. Krenemo snimati, a meni grlo i usna šupljina sve više ostaju bez tekućine. Što idem dalje u odgovorima, što više iznosim vani svojega, to mi se čini da više neću iz grla moći izvući ni jedno slovo jer doslovno fizički neću moći.
Ali nekako sam se izborila s time. Emisija je snimljena. Odoh, sve svjesnija onog što je Bog htio.

Moj Bog traži sve. On jedini raspet je na Golgoti da bi meni dao sve. Da bi meni bio sve. Da u Njemu i ja mogu biti. Da mogu ljubiti. Njega. Druge. Sebe.

Moj Bog želi smrviti moju oholost. Oholost je zapreka s moje strane postavljena između nas. A On ne želi da je išta između nas. Moj Bog stoga, kad mislim kako ću pričati o "svojim" djelima, zahtijeva da pričam o Njegovim djelima. A kako se kroz slabost i grešnost moje duše proslavio i proslavlja, želi da upravo to pokažem, bilo zgodno ili nezgodno. Tamo gdje se traži.

Moj Bog nije svoje rane sakrio. Stoga od mene traži da svijetu pokažem svoje, one koje su mi nanijeli ljudi i ja sama, a koje je On izliječio.
Moj Bog traži sve više, a što mu više odgovaram svojim pristankom sve sam sretnija. Jer on traži da dajem, iz sebe, za Njega i druge. Ono darovano mi. A samo davanje donosi radost i slobodu. Samo davanje štiti od prisvajanja.

I zato se smijem. Smijem se kako je moj Bog dosjetljiv i duhovit. Jer valja se sjetiti načina na koje će lomiti oholost. On mene dovede na tv. Ja mislim - evo sad ću ja pročitati koji stih i reći koju duboku misao. I ljudi će biti zadivljeni mojim darom. Da, od Boga je, ali pohvale je ugodno čuti.
A On mene mrvi li mrvi. I mrveći me sastavlja. Ma tko je kao On?
Smijem se i ne mogu prestati.

A vjerujem doista, da će moj Bog, ponekom srcu kroz tu snimljenu epizodu jedne tv emisije, upravo zbog onih suhih usta i grla, šapnuti što i meni i što od srca želim: - Postoji drugi put. Ne morate dosadašnjim putem.

Postoji doista daleko bolji. Onaj s Bogom. On će vas oduševiti. Vodit će vas kud ne sanjate. Smanjivat će vas kako biste mogli stati na Njegov dlan. I nasmijavat će vas pri tom.
I učit će vas da najviše vrijedi i donosi ploda ono što vas košta.

Ne ono što je ugodno, ono što će vas uljuljati, već ono što vas ogolijeva i mrvi do sitnog zrnja koje se time u zemlju polaže da donese rod.
S Njim je doista avantura, koja nikad ne prestaje.

Piše Vesela Dujmić

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.