U hodu 689

Putevima srca

Putevima srca
ILUSTRACIJA

Hodam na ovoj životnoj stazi. Ljudi nailaze. Prolaze. Neki ostaju pa hodamo dalje zajedno. Blizu, ali ipak svatko na svom putiću, dodijeljenom baš njemu. Putevi se dotiču, isprepliću, a mi, ljudi, ponekad se sudaramo.

Neka su sudaranja nutarnja, bez govora, ali čine izgleda veće udaljenosti među nama od onih u kojima se razgovara. No ljubav pokatkad zatvara mi usta, u brizi hoće li riječ, ako se izgovori, donijeti nemir i biti uzrok nereda u nekim drugim odnosima, na nekim drugim putevima.

Koliko god dugo hodala ovom životnom stazom, čini mi se da slabo razlučujem. Desi se da ostanem zbunjena nekim susretanjima, ojađena nekim odnosima. Ne razumijem ih. Ne proničem srca. Ona su mi tajna. A i riječ me plaši. Nemam autoriteta ni gdje bih ga morala i trebala imati. Nemam. Ja sam u sebi dijete koje hoda među nogama odraslih i traži proboj kroz njih kako bi se našlo na livadama, kako bi se nahvatalo sunca i namirisalo cvijeća.

Nesigurna koraka koracam, zbunjena odnosima, jer sve bi moglo biti tako lako kad bismo, na tim stazama susretanja, zastali i propustili drugoga da prođe prvi, kad ne bismo zauzimali sav prostor, kad ne bismo trpali sebe naprijed i grabili korakom koji ne preza od gaženja drugih.

A onda se pitam, jesam li ja bolja, što ako krivo razlučujem, što ako sve pogrešno tumačim...
Stojim tako, ojađena, zaplašena, rastužena što sve bi moglo biti lijepo, a nije, i plačem.

Nailaze ljudi, i ja naizgled hodam kao i uvijek, i osmijeh čak imam. I veselim se s drugima, i pričam s njima o uobičajenoj stvarnosti, pitajući se naziru li u kutku mog oka odraz ranjene mi duše ili su se suze doista posušile.

A srce... srce je izubijano. I umorno pomalo. Ipak je već dobar dio puta prijeđen, a ono bivalo počesto ranjeno, što od drugih, što od vlastita posrtanja u trnje i drač, što se skrivahu u blatu pored puta.

Pogled gore, k' Srcu koje sve razumije, i sve ljubi, Srcu koje me poziva da se tu skrasim i utješim, otvara nove zahtjeve ljubavi tražeći od mene da molim i volim, da mu donoseći svoje srce donesem i druge, i to baš one koji me ranjavaju, zbunjuju, i koje je teško voljeti.

Pitam ga:
- Zašto sad, zašto ih baš sad trebam voljeti, pa daj me pusti malo da se požalim na njih, daj malo budi na mojoj strani!

A ono, kao da iz grudi raspetog Krista progovara, ponavljajući izrečeno na križu, u najvećoj agoniji:
- Oče, oprosti im, ne znaju što čine.
Ono mi, mirno i odlučno, umjesto da zauzme moju stranu, rastvoreno kopljem bolno govori:
- Moliš li da Otac otpusti duge tvoje kako i ti otpuštaš dužnicima svojim?

Krist je nepromjenjiv i nepristran. I nema više njegovog ili manje njegovog. On strane ne bira. Njegove su sve.
On traži da se raspnem koliko god ruke mogu dosegnuti krakove križa, i da s njega molim za one koji me na križ staviše. I da izbacim iz srca svaki vlastiti interes, i da molim za duše, za njihovo spasenje, a ne da se mijenjaju kako bi meni bilo s njima bolje.
To je ljubav. Ona ne traži da joj se da, nego ona sebe daje. Do kraja. Do zadnjeg izdaha.

A Isus, koji je sama ljubav dokazana i potvrđena križem svojim vlastitim, traži da dam više jer sam možda primila daleko više od onih na koje se tužim.

Tvrde li besjede tvoje moj Isuse. Ja upirem u druge a ti me spuštaš dolje usput postavljajuć pitanje što iz tvoga bolnog srca dopire:
- Sjećaš li se koliko ti je oprošteno?
A onda mi to isto srce tvoje šapuće:
- Ta i za tebe sam molio - Oče oprosti joj, ona ne zna što mi čini.

Hodam pokatkad tom tajnovitom stazom života, koja sprema uvijek nove izazove, hodam znajući da nikad na njoj ne moram biti sama. Ali Onaj koji sa mnom hoda traži da koracam na njegov način, da se ne bojim napora, da se ne zatvorim u ojađenost, da ne ostanem u bespomoćnosti. Zahtjeva da prihvatim njegova rješenja, da putem odbacujem kamenčiće gorčine spram drugih, da te druge obujmim i donesem mu ih u molitvi, i da u njoj nađem snagu, u strpljivosti i predanju.

Volja Njegova uvijek je ljubav. Stoga mi valja koracati bolnim putem ljubavi koja se odriče traženja vlastite naravi i zaodjeva u raspetost.

To je teži put ali vodi do pobjede. Molim da mi pogled ostane na prstu Božjem koji upire ranjenom rukom u vlastito srce i ponavlja:
- Ovdje je tvoj mir. Ovdje je odgovor na tvoja pitanja, utjeha tvojim ranama. Ovdje ste svi vi, sve vas ljubim, za svima tragam.

Šutjeti ili govoriti, dat ćeš mi znati ako se na tvoje srce privinem i stanem mu osluškivati ritam.

Idemo Kriste. Vodi me bolnim putevima srca. A ja ću, kroz sve kušnje što stižu na ovoj stazi života, zajedno s tobom nalaziti livade i nadisati se cvijeća.

Piše Vesela Dujmić

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.