U hodu 1932

Ugađanje duše

Ugađanje duše
Foto: Jure Mišković / CROPIX

Trinaest godina živim s Bogom. Pustila sam ga u svoj život, u svoje srce, i On je zauzeo prvo mjesto. U početku sve je bilo lagano. Nosio me na svojim rukama. Bila sam ponesena i zanesena. Zaljubio me u sebe. Lebdjela sam. U tom zanosu moja grešnost kao da je nestala.

No, kad me spustio na moje noge, trebalo je koracati. Lakoća je nestala. Trebalo je hodati, uspinjati se. Uslijedili su padovi. Čuđenje nad samom sobom. Tolika slabost. Pa onda prihvaćanje realnosti o sebi. Pa trud da bude drugačije.

Počelo je motrenje sebe. I pitanja o sebi. I dileme. Upoznavanje sebe. Ljubav spram sebe koja priznaje vlastite nedostatke ali i ljubav spram Boga i čovjeka, koja želi promjene unutar sebe, pročišćenje, rast. Ljubavi su to koje traže promjene, uštimavanje duše.

A onda svijet. Stari svijet. Borba sa sobom kako ne bi stari čovjek nadvladao novorođenog. Padovi. Sram. Kristova ruka pružena kao i uvijek. Moja, posramljena, prima njegovu. Uvijek iznova.
Grijesi. Da. I grijesi. Borba s njima.
I shvaćanje da sam ušla u boj. Doista duhovni boj. S tijelom tj. naravi. Sa svijetom. I s đavlom. To su tri neprijatelja duše.

Kad Bog zahvati u život donosi mir. Ali ne i mirovanje. Mirovala sam prije, dok sam živjela u nemiru. U mojoj duši nije bilo borbe. Danas me crpi preispitivanje sebe.

Postoji jedna knjiga. Knjiga se zove "Ugađanje duše". Napisao ju je don Josip Mužić. Čovjek ugođene duše.
Svećenik koji odiše mirom.

Ovo što se u mojoj duši događa, to nemirovanje, mogla bih nazvati ugađanjem duše. Don Jozina knjiga govori o ispitu savjesti. Dnevnom, mjesečnom. Tako se duša ugađa. Promišljanjem, preispitivanjem, a onda se mogu začuti jasni tonovi nakon što se dovrši ugađanje duše prilikom svete ispovijedi.

Ali duša, kao i instrument, raštima se. I treba još češće ugađanje nego što to treba violina ili klavir. Čovjek se raštimava svakodnevno. U odnosima. U postupcima. U mislima. U propustima.

Moje srce je često pritisnuto ispitivanjem sebe kad ga uskomešaju odnosi. Dok ćuti bol, ispituje samog sebe što je dovelo do povrijeđenosti. Koja slabost. Taština, oholost, ljudski obziri, nezrelost, što je posrijedi?
A srce bolno počesto nema odgovora.

I tada zna da samo Bog, uz kojega nema mirovanja, samo On može dati odgovor, i samo molitva i sakramenti dovest će do lijepih tonova duše.

Život s Bogom zahtjeva da se ostavi naglost, da se zauzda jezik, da se promišlja o sebi i drugome, i da se misli koje čine kovitlac u duši pročiste i uštimaju. Riječ vječna čita nas u Svetome Pismu. Koliko puta praštati ona nam otkriva. Budite milosrdni kao Otac - ona poručuje.
Uz nju nema mirovanja. Ona poručuje - mijenjaj se.

Nekad nije bilo tako u mom životu. Pogled nije bio usmjeren na ugađanje vlastite duše. Uvijek su tuđe žice svirale pogrešne tonove. Uvijek je tuđi klavir bio raštiman. U duši mirovanje, bez napora i truda, bez muke upoznavanja sebe. Bez mira koji samo Bog daje.

Bog je zahtjevan. Kod njega nema lakoće. Boj je to, i trka. Skriven je svaki korak. Ne znam je li naprijed ili natrag. Ali idem. Jer glazbu sam začula. Savršenu. Upoznala Glazbenika. I pošla za njim.

Piše Vesela Dujmić