Teze i sinteze 4883

Ljubav starca i djevojke - 'Svi me vole dok imam love'

Ljubav starca i djevojke - 'Svi me vole dok imam love'
FOTO BOL INFO

Nekako se odavno držim vlastita zapažanja koje glasi: Ako želiš vidjeti kako ljudi nekog nepoznata mjesta žive, otiđi na groblje i susretni mrtve. 

Tako učinih ljetos na Bolu. Groblje je u okviru dominikanskoga samostana. Groblje krije brojne uspomene, ali i otkriva tajne. Groblje u Bolu je poput cjelovita spomenika. Prenapučeno je. Mrtvi se bore za svoje mjesto u njemu poput živih koji se uz obalu bore za kvadrat prostora za štand ili ugostiteljski stol. Uz križeve na grobovima, koji su tu gotovo na svim spomenicima, ima i poneki sa zvijezdom petokrakom, ima ih bez ičega, ima obrisanih zvijezda i uklesanih križeva. Jednomu pokojniku, po prezimenu Jugoviću, piše da tu počiva svjetski putnik. Vjerovati je da je, u konačnici, taj Jugović pronašao mjesto u Nebu jer je križ uz njegovo ime.

Dominikanci su u Bol došli 1475. Tu je crkva, jedina takva koju vidjeh, ispunjena grobovima i pod crkve su, zapravo, grobovi. Tu je nekada bilo sjemenište. Kaže mi jedan dominikanac („bili pratar“) da ih je tu svojevremeno bilo devedeset koji su se pripremali za svećeništvo. Sjemenište je zatvoreno 1977. U Bolu su na vlasti SDP i HDZ. Učen čovjek i filozof, koji ljeti radi kao konobar, reče mi da je to moguće jer nikoga od njih ne zanima ideologija i domoljublje, nego se dijeli plijen oko štandova, prostora za terase, kafiće, ležaljke na plažama. To je, vidjevši tu koaliciju SDP – HDZ, novo bratstvo i jedinstvo.

Dok razgovaram s ugostiteljima, uglavnom svi kukaju, premda, što oči vide, dobro rade. Očito je nekima malo zarade od skupih menija? Najobičniji sok je 25 kuna, neka tjestenina 120 kuna, juhe 50 kuna, odrezak mesa oko 200 kuna. Ali kukaju. Đavlu malo!

Bol, kao i slična turistička mjesta, očito nose svoju "bol" nezasitnosti. A radnici, mahom naša mladost, marljivo rade i s osmjehom vraćaju zahvalnost Bogu za divne darove mora i prirode. U takvome ozračju „sažaljenja“ prema hrvatskim turističkim „patnicima“ otplovio sam u svoju ranu mladost. Vratio sam se jednomu romanu. Nakon trideset godina ponovno pročitah roman "Svi me vole samo tata ne". Srećom mene je ćaća volio.

Sadržaj isti, ali ja nisam isti. Prvi put sam ga čitao u Dubrovniku kao učenik prvoga razreda klasične gimnazije. Tada sam ga preveć emotivno i sa suzama doživio. Sada, trideset godina poslije, suza je manje, a pitanja bezbroj. U tome romanu rečenica djevojčice, koju je uputila ocu, koji je ostavio svoju ženu i našao drugu, glasi: "Tata, ti si našao sebi drugu ženu i pobrinuo se za sebe, ali nisi meni našao drugu majku." Tako je to kada se samo na sebe gleda i zanemari djecu.

Čitati neke tekstove treba više puta. Tekstovi su isti, ali mi nismo. Mi kao napredujemo, a Einstein reče: "Riječ napredak neće imati nikakva smisla sve dotle dok na svijetu bude nesretne djece." Tako sam u hladovini borova to čitao i bacao pogled kako mnogi „frajeri“ u poodmakloj dobi za ruku vode mlađahne djevojke. Ti, novcem potkovani „starci“, sigurno ne razmišljaju o rečenici one djevojčice. A te djevojke, koje strastveno drže za ruku, ne gledaju ga u oči, nego u novčanik. Roman takvih bi mogao nositi naslov „Svi me vole dok imam love.“

Piše fra Mario Knezović