Teze i sinteze 1888

Gospojina se odvija u svetištima a ne na dernecima

Gospojina se odvija u svetištima a ne na dernecima
ILUSTRACIJA

A što će biti kad se probudimo? To buđenje će biti tamo negdje potkraj kolovoza. Tada će ceste biti polu prazne, utihnut će koncertni decibeli, bit će sklonjene bine, ispraznit će se terase lokala, žeravica na mnogim roštiljima će nestati, opanci folklornih skupina će ostati bez nogu. Sve će najednom stati nakon nerealne ljetnje vreve. 

Kad o svetkovini Velike Gospe vidimo Hercegovinu, dijelove Bosne, pa i većinu krajeva u Hrvatskoj, stječe se dojam o blagostanju, veselju, život pršti na sve strane, djeca se igraju, mladi po gradovima šeću. Krajevi u kojima se slavi Velika Gospa postaju poligoni za razna druga slavlja. Pod okrilje slavlja Velike Gospe puno toga se utrpalo pod lozinkom: kruha i igara! 

Neka, rekli bi, ima se i može se! Hercegovina je zasuta bezbrojnim koncertima i drugim događajima (čudim se zašto ti koncerti nisu u mjesecu svibnju ili rujnu?). Narod bezglavo trči s jednoga svjetovnoga „derneka“ na drugi. Mnogo toga je kao besplatno, premda je svim ekonomijama svijeta poznato da ništa nije niti može biti besplatno. Uvijek netko mora platiti kruh i igre. Uz te, nazovi besplatne koncerte, odvija se trgovina „ićem i pićem“.

U danima kad su glave puno vruće od visokih temperatura sve je moguće. Oni koji su došli iz vana, te teško stekli svoju zaradu, dokazuju se u zavičaju kako su uspjeli. S druge strane oni koji su ostali u zavičaju u tim danima se malo „koče“ i hoće reći nismo ni mi sirotinja. Sve to tako traje dok traje i san godišnjega odmora i prezentacije niskobudžetne taštine. Nakon toga slijedi buđenje uz knedlu u grlu. Oni koji se vraćaju u inozemstvo bivaju suočeni sa stvarnošću teškoga rada, života u skromnim stanovima, kupovanja namirnica na prigodnim akcijama, štednje za novo dokazivanje u zavičaju itd. Oni koji ostaju pitaju se kako dalje. Počinje školska godina, treba za zimnicu, mladi će na fakultet… Realnost nas strefi kao grom iz vedra neba!

Što nam je činiti? Valjalo bi stišati buku svjetine. Valjalo bi znati zbog čega se zapravo došlo u zavičaj. Većina će reći „idem kući za Gospojinu!“ E, ta Gospojina se odvija u Svetištima, u crkvama i crkvenim predvorjima gdje se moli, ispovijeda i slavi Velika Gospa. Valjalo bi malo više vremena provesti s obitelji i rodbinom. Dani uz Veliku Gospu su dani duhovnosti, obiteljskoga i rodbinskoga zajedništva. To su dani kad se hodočasteći pješice i bosonogi, što mnogi i čine, stječu žuljeve i moli za blagoslov.

Bildanje nerealne stvarnosti, ma koliko nas to privremeno radovalo, nikome neće dobro doći. Svjetla na pozornici će se uskoro ugasiti, a tada nastaje mrak! Srećom ima trezvenih koji će i tada upaliti svijeću i hrabro nastaviti dalje, unatoč svemu. Žilav je ovaj narod, žilav… No, bez obzira na to preporučam promisliti o mudroj izreci Walde Emersona: „Najveće postignuće je da budete ono što jeste u svijetu koji konstantno pokušava od vas napraviti ono što niste.

Piše fra Mario Knezović