Teze i sinteze 5045

Kako su nas lagali i kako lažu

Kako su nas lagali i kako lažu
Prizor iz Mostara s nedavnih predsjedničkih izbora / CROPIX

Godinama petkom ujutro slušamo uvodnu najavu emisije „Poligraf“ koja se emitira na prvome programu Hrvatskoga radija. U toj najavi čujemo slijedeću izjavu koju je izgovorio Andrija Hebrang: „Ja ne lažem, nego samo povremeno govorim neistinu“.

Sad bi valjalo razglabati što je laž, a što je iznošenje neistine. To je blizu logičkome razglabanju pitanja je li prije bilo jaje ili kokoš? Mene ovo ne čudi. Mnogi, ne svi, političari nas sustavno lažu ili govore neistinu. To vam ga na isto dođe. Zaboli moj skromni um, a i pamet mi se buni kad nas obmanjuju i pri tome nas uvjeravaju kako je to sve u našem interesu i da će nam tako biti bolje.

Kroz protekle mjesece odmotalo se jedno takvo klupko laži ili iznošenja neistine. Mi Hrvati u BiH i oni Hrvati u dijaspori nakon četiri godine smo doznali zašto smijemo imati samo tri predstavnika u Hrvatskome saboru i zašto možemo na izborima glasati samo u diplomatskim predstavništvima. To znači da 250 tisuća ljudi pokuša ostvariti pravo glasa na samo četiri mjesta.

To je čista diskriminacija, uvreda i ponižavanje hrvatskih državljana koji žive u BiH. O tome nevladine udruge šute kao zalivene. Kazali su nam ovi iz tadašnje vladajuće strukture okupljene oko HDZ-a, te njihovih tadašnji oporbenih suradnika iz SDP-a, da se tako stvarala nagodba između te dvije stranke kako bi postali članovi Europske unije i kako bi se među tim strankama izvršio kompromis.

Kompromis je, to je tako godinama, najlakše raditi preko leđa Hrvata iz BiH i dijaspore. Tako smo još jedanput obmanuti, zavedeni, izvarani, obezvrijeđeni. Zašto je trebalo čekati četiri godine da doznamo tu istinu? Zar nije bilo normalnije i moralnije da su nam i tada iz vlade, koju je zbog Sanaderove nesreće vodila Jadranka Kosor, poprilici rekli ovako: Drugorazredni narode i drugorazredni državljani Republike Hrvatske, premda takvih po ustavu ne smije biti, vama moramo uzeti neka prava kako bi Hrvatima u Hrvatskoj, prvorazrednim državljanima, moglo biti bolje.

To bi, u to sam uvjeren, prihvatili kao realnost i iskren stav. Jer, istini za volju, tijekom posljednjega rata su Hrvati iz BiH i dijaspore ginuli i novac davali kako bi, u konačnici, tim. tzv. „prvorazrednim državljanima“ osigurali državu, a sebi bespuće u kojem sanjaju treći entitet. Ako smo u ratu i živote davali za interes Hrvatske zar bi nam onda bilo teško žrtvovati par saborskih zastupnika koji se ionako nisu iskazali u borbi za našu bolju poziciju?

Tko zna što se još valjalo ili valja iza brda a da mi od stabla ne vidimo šumu zato što neki misle da je strašno velika razlika između laganja i govorenja neistine. Razlike ima, ali je rezultat isti. Operacija uspjela, ali pacijent je mrtav. I onda nam i lijeve i desne vođe iz Hrvatske dođu i kažu kako smo im mi od posebnoga državnoga interesa.

Oslobodi Bože! Da smo im od interesa vjerojatno bi tvornice Plive, Kraša, Dukata, Belupa, Podravke, Vindije i središte Konzuma bilo među hrvatskom populacijom, a ne negdje drugdje u BiH.

fra mario knezović