Teze i sinteze 1749

Sotonski krikovi

Sotonski krikovi
FOTO REUTERS

Imate strastvenu želju vidjeti snimke sotonizma? Za to više ne treba snimati filmske uratke strave i užasa, egzorcizma i sotonskoga opsjednuća. Jednostavnim klikom na Youtube kanalu možete vidjeti kako je znatan postotak Iraca slavio zakon po koje mogu ubijati vlastitu djecu. 

Na tim snimkama kao u ludilu krikove puštaju mlade djevojke, mlade majke i muškarci „heroji“. Tim krikom izražavaju nekakvu radost što je referendum prošao i što mogu u vlastitome tijelu gušiti živote. Puštale su krik, a nisu željne čuti krik nevinoga djeteta kojega ginekološke „škare“ cijepaju i bacaju van iz majčina tijela.

To najprljavije djelo neki čak zovu čišćenjem. Naime, Irska je imala referendum u kojem se odlučivalo o zakonu o pobačaju. Za legalizaciju pobačaja i lakši zakonski pristup tom najneljudskijem činu glasalo je 66,4 % Iraca, a protiv je bilo 33,6 %. Kampanja je bila stravična. Strani i domaći mediji, kao da su učili u Hrvatskoj, navijački su bili za jednu stranu – za onu stranu koja propagira kulturu smrti.

No, idemo vidjeti gdje je sve i kako počelo. Što je ovome referendumu prethodilo? Najprije je uslijedio obračun s Katoličkom crkvom u Irskoj. Brojne afere, od kojih su neke i postojale, dignute su na sva zvona. Naravno svaki nemoralan čin, ponajprije zlo pedofilije, ničim se ne smije opravdavati. Tu neka bude nulta tolerancija. No, stvari su se prenapuhivale. Crkva se u tome nije snašla. Artiljerija je bila prekomjerna, a zemunice nisu bile izgrađene. 

Biskupi su olako ušli u žrvanj javnoga pokajništva a da često nisu ni znali za što izražavaju žaljenje i kajanje Crkve. Mediji su bili ispovjedaonica, a nevladine udruge (uz potporu vlade) su donosile „pokoru“ ili presudu. Katolička crkva, koja je Ircima i otac i majka, stavljena je medijskim procesom na stup srama. To je, zapravo, bila priprema za mnoge zakone koji se izravno kose s naukom i učiteljstvom Katoličke crkve. Stoga je i Crkva, pritisnuta javnim medijskim linčem, ostala šutljiva ili nedovoljno glasna u obrani onoga što su Božji i crkveni zakoni.

Za premijera je prije godinu dana ustoličen Leo Varadkar koji je na obećanju legalizacije pobačaja dobio izbore. On je Ircima obećao sretnu budućnost ako počnu legalno ubijati vlastito potomstvo. Kakva perspektiva? Na metodama smrti se nudi život. 

A upravo su ti sjajni Irci kroz svoju dugu i patničku povijest ginuli da bi živote spašavali. Britanci su ih iz vlastite domovine protjerali više od 3 milijuna. U Americi je živjelo više Iraca nego u matičnoj zemlji. Ginuli su ponosni Irci pod zaštitom i molitvama Svetome Patriku. Ginuli su čuvajući svoje katoličke korijene. Sad su, tako ispada, premda nije nevažno, onih 33,6%, pali bez ispaljena metka.

Sad za tren ostavimo meni dragu Irsku i mnoge divne ljude iz te zemlje u kojoj sam boravio više puta. Prijeđimo na naš teren. Samo slijepac i na našem terenu ne može iščitati Irski scenarij. Nije ni slučajno, ili možda je, da su kod posljednjega zasjedanja predsjednika vlada Europske unije jedan do dugoga sjedili irski premijer Vardkar i hrvatski premijer Plenković. 

Je li Hrvatska na redu? Jest. Bila je i prije. No, nisu znali da će biti ovakav otpor naroda i onog hrabrijega i neucijenjenoga dijela Crkve. Ponovilo se ono kao iz rata kad se svijet nije nadao takvom otporu Hrvata. Plan je tada, u ratu, bio da nestanemo što brže i uz što manje prolivene krvi. Plan za moralnu, duhovnu, domoljubnu demontažu Hrvatske nije potpuno zaustavljena. Opiremo se i to im ide na živce. 

Vlada, tome smo svjedoci, sve čini da provede Irski scenarij: ogaditi i na stup srama staviti Crkvu, ovladati medijima (već jesu) i izglasati nemoralne zakone (u čemu već dijelom uspijevaju). Dok se to ne provede za Hrvatsku nema ekonomskoga oporavka. Ne daju nam. Nismo platili cijenu.

Pitate li se zašto je Irska u posljednjim godinama postala ekonomsko čudo? Platila je cijenu odreknuća od svojih vrednota, svoga nauka, svoje Crkve, svoga ponosa. Bez te cijene Irska bi i dalje bila na razini Hrvatske gdje je i bila prije desetak godina.

Hrvatski, pa i svjetski mediji, s nasladom su pisali da su Irci uspjeli. Strašan uspjeh: legalizirati ubojstva svoje djece. Neki hrvatski mediji su posprdno isticali naslov da je u Irskoj referendum uspio „Markićki usprkos“. Tu misleći na Željku Markić. Krivo. Potpuno krivo, potplaćeni mediji. Naslovi su trebali biti slijedeći: referendum je u Irskoj upio savjesti usprkos, moralu usprkos, svetome Patriku usprkos, zdravome razumu usprkos, dragome Bogu usprkos, svim životinjama koje to ne čine usprkos!

I na kraju se vraćam na one „slavljeničke“ krikove djevojaka i majki. Mi ćemo taj krik zaboraviti, neki oprostiti, drugi će ih shvatiti itd. No, važno je da upamte oni koje činite ubojstvo nevine djece da nikada neće prestati slušati krik vlastitoga djeteta koje ih je htjelo zagrliti, a oni su mu umjesto zagrljaja priuštili škare za odstrjel.

Piše Fra Mario Knezović