Teze i sinteze 1338

Lud, zbunjen, Haag

Lud, zbunjen, Haag
ILUSTRACIJA

Pala je u Haagu presuda za šestoricu pripadnika HVO-a. No, ona ne znači i osudu. Sud, onaj konačni, ipak, daje netko drugi, a ne zbunjeni pravni „cirkusanti" iz međunarodnoga Tribunala.

Na što mi ti sudci sliče. Doznat ćemo pomoću slijedeće anegdote. Priča se zgoda u kojoj se ojađena majka žalila na svoga zeta, koji, po njezinom kazivanju, zlostavlja njezinu kćer. Tako je ta žena dugo i temeljito pričala o tom svome jadu i nevoljama koje zet nanosi njezinoj kćeri, a svojoj ženi.

Nakon što je sve ispričala očekivala je razumijevanje i riječi utjehe. No, s druge strane je, očito od zbunjenoga sugovornika, stigao upit: Je li vaš zet oženjen? Eto, toliko o tome koliko je dotični slušao, a kamo li razumio njezine muke. Ista se stvar odvijala i u Haagu. Namigivalo se ćoravima i govorilo gluhima.

Tužiteljstvo, a osobito suci niti su slušali, niti razumjeli one koji su iznosili svoju priču i obranu. Kako ne nazvati postupanje sudaca smiješnim kad znamo kakva su diletantska pitanja tijekom procesa postavljali. Tako je jedan od tih vrlih sudaca pitao svjedoka je li on osobno poznaje i je li se susreo s Kulinom Banom. Drugi je pitao u kojem pravcu teče Neretva. Što bi drugo mogli o takvim „genijalcima" reći nego da su zbunjeni ili poučeni da to budu u ovom sudskome procesu.

Pa oni ne znaju i ne razumiju osnovne pojmove. Za njih je sve to „špansko selo" i fikcija. Zamislite da na nekom drugome sudu Francuza u današnje vrijeme netko pita je li osobno bio s Napoleonom, ili da pita Austrijanca kad je bio na kavi sa carem Franjom Josipom itd. Što vjerovati istinitosti presude, koja bi trebala biti plod utvrđenih činjenica, kad oni ne razumiju osnovne termine, a kamo li složene procese u Bosni i Hercegovini.

Ti suci nalikuju na prepisivače matematičkih zadataka koji imaju konačna rješenja, ali uopće ne znaju zbrajati osnovne brojeve, niti mogu objasniti proces dolaska do rezultata. Potpuni začin tome neznanju, ili zloj namjeri, dodao je glavni haški tužitelj Serge Brammertz koji na sjednici Ujedinjenih naroda hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović pozdravlja kao predsjednicu Srbije. Pa ljudi moji, rekao bi Mladen Delić, je li to moguće? Da moguće je. Moguće je i to da bi uskoro Mustafa Nadarević „Izet" mogao izgubiti ulogu u popularnoj seriji „Lud, zbunjen, normalan" jer mu previše zbunjenih kandidata iz haške sudnice puše za vrat. Ne daj se Izete!

Što se to zapravo u Haagu dogodilo? Dogodilo se to da je Bosna i Hercegovina ispala agresorom na Bosnu i Hercegovinu. Sama je država protiv same sebe ratovala. Naime, kad sve zbrojimo logičkim slijedom, i kad apstiniramo od neznanja i površnosti haških sudaca, dolazimo do stravične činjenice da je sud u Haagu Bosnu i Hercegovinu proglasio takvom da je nastala na temelju nekakva udruženoga zločinačkoga poduhvata.

Da. Dobro ste pročitali. Ovo je presuda BiH, a ne samo Herceg Bosni. Naime, logika je jasna, svima je poznato da su Hrvati prvi branili BiH od srpske i JNA agresije, te da su pomagali i naoružavali Bošnjake da brane BiH. Dakle, ako je Herceg Bosna zločinačka onda je i cijela BiH jer su je, prema sudcima, Hrvati "zločinci" stvarali i za njenu samostalnost na referendumu glasovali. Kakav apsurd i kakva pravna lakrdija u zamjeni teza. Eto, to je ta njihova presuda. A jasno je i pticama na grani, premda neke ptice umiru pjevajući, što zauvijek treba ostati bistro kao suza, a to su slijedeće dvije konstatacije.

Prvo: Agresiju na Bosnu i Hercegovinu i rat u njoj započeli su Srbi (Srbija i Crna Gora) i ostatci JNA. Drugo: Bosnu i Hercegovinu su branili najprije Hrvati kroz HVO, a potom i Bošnjaci kao pripadnici najprije HVO-a, a potom Armije BiH. Sve ostalo nakon toga su uzročno posljedične pojave poput hrvatsko-bošnjačkoga sukoba. I taj sukob je plod činjenice da su Srbi okupirali veliku većinu teritorija, htjeli Veliku Srbiju, i tada nastaje borba za ostatke i u toj borbi i neki pojedinci pripadnici HVO-a su činili zlo koje treba osuditi. To je istina i to je činjenica. Ostalo su međunarodne političke korekcije povijesti stvarnih događaja koji su se preko suda ostvarili.

I sad nakon svega Bošnjaci kao traže odštetu za „agresiju" Hrvatske. Fino. Možda bi, temeljem te logike, najprije trebali Bošnjaci platiti puni pansion boravka za oko 600 tisuća osoba koji su bili zbrinuti kao prognanici i izbjeglice u Hrvatskoj tijekom dvije godine, te platiti liječenje u hrvatskim bolnicama, kao i oružje i pomoć koju su dobivali. Sigurno bi se onda od tog naplaćenoga boravka, kad već netko izaziva, moglo olako isplatiti oštećenima. A ostalo bi nešto i za „sirotana" Antu Nobila.

Praljkova smrt pred kamerama svijeta

Katolička Crkva ničim ne želi kazati da je općeprihvatljiv stav samoubojstvo. Život je Božji dar i treba ga tako promatrati od začeća do prirodne smrti. No, ljudski možemo pokušati razumjeti i ući u tajnu i trenutak tog čina. Netko je Praljka nazvao „posljednjim hrvatskim samurajem". Izabrao je smrt kao što je bira svaki samuraj. Kad god je izbor između života i smrti bušido kodeks od samuraja zahtjeva smrt. Drugi ga prozvaše junakom koji je kao redatelj publici poslao dramatičnu poruku, a kao protagonist je praizvedbom završio svoj nastup.

Što osobno vidim i zaključujem iz čina da je Slobodan Praljak pred auditorijem i kamerama cijeloga svijeta izdahnuo i izabrao smrt. Vidim izravnu poveznicu upravo s tim svjetskim kamerama i televizijskim izvješćima koji su bešćutno tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini promatrali kako nevini ginu, kuće pale, agresija zbiva, gradovi su u opsadi, prognanici na cestama. Šutjeli su tadašnji bjelosvjetski voždovi i moćnici promatrajući strahote rata, te ples vojne sile nad nenaoružanim narodima.

Šutke su mentori haških sudaca promatrali patnju Vukovara, Škabrnje, Srebrenice, Mostara, Sarajeva, Središnje Bosne i drugih mjesta. Gledali su nas kao u akcijskome filmu bez želje da zaustave agresiju. Ginuli su nevini, ginuli su ratnici, ginula su djeca pred njihovim hladnim srcima, bezosjećajnom politikom i medijskim kamerama. Umrijeti pred istim tim kamerama, pred tim istim misaonim auditorijem, izabrao je general Praljak.

Stječe se dojam da je general duboko proživljavao stanje Domovine koju je u pjesmi izrekao Antun Gustav Matoš: „Na vješalima, suha kao prut, na uzničkome zidu srama, pod njom crna zločinačka jama, ubojstva mjesto tamno kao blud. Jer Hrvatsku mi moju objesiše ko lopova dok njeno ime briše, za volju ne znam kome, žbir u uzama!"

Starozavjetni Sirah piše: „Dvoje rastužuje srce moje i gnjev me hvata: kad ratnik stari u bijedi, kad se preziru ljudi umni". Boli činjenica da su jednom dijelu društvene scene ratnici i branitelji teret i za njih se teško nalazi respekt. Svaki materijalni prilog koji zavrjeđuju prate prigovori, No, istodobno se novac pruža onima koji ruše vrijednosti Domovine i slobode. Kao da je došlo vrijeme da su rušitelji, izdajnici i mrzitelji svega hrvatskoga dobro došli, a branitelji koji su se borili protiv zla smetnja i politički vrući krumpir za svaku vladu. Ti branitelji ispijaju otrov u Haagu. Ali, što je još gore žive u zatrovanome društvu lijeve scene koja ne može prihvatiti plod njihove borbe - slobodnu Hrvatsku.

Što nam je činiti. Boriti se. Rat je prestao, hvala Bogu. Međutim, bitku još nismo dobili. Mi bi Hrvati od Miodraga Petrovića, popularnoga kao Čkalje, trebamo čuti ono što je on u jednoj seriji kazao svome sinu: „Budalo i naivčino, za pravdu se treba boriti jer ti je nitko bez borbe neće dati". Tu borbu ćemo vjerojatno nastaviti sami, jer, prema iznesena tri strateška plana hrvatske vlade, koja je prezentirao Andrej Plenković, nije položaj Hrvata i BiH. Njemu su prioritet „njegovi" - oni koji su mu šapnuli da treba reći kako se samo u nekim dijelovima ne slaže s presudom Hrvatima iz BiH, a samo dan ranije je cijelu optužnici retorički napao.

Ali nema veze, izborit ćemo se. Hrvati u BiH su puno jači nego se mnogima čini. Možda su mnogi njezini stanovnici, zbog ekonomskoga stanja krezavi, ali ipak će mnogi na njima polomiti zube.

Piše fra Mario Knezović