Teze i sinteze 2027

Kad svećenik udari na svećenika

Kad svećenik udari na svećenika
Don Alojzije Asić

Sad, kad su se spustile na zemlju medijske i one najniže ljudske strasti, dobro je analizirati tzv. aferu oko toga da, kako su izvijestili, svećenik nije dao Prvu Pričest djetetu bolesnome od Down sindroma. Uperenim kamerama ustrijeljen je svećenik i mali Adam, majka je medijski iskorištena, a neki brzopleti svećenici su skočili u patetične napade na svoga kolegu. Čitajte što bi i kako ovaj slučaj trebalo razumjeti.

I taman kad su u „zločesti“ mediji imali prigodu izvještavati o prekrasnome događaju u Vukovaru gdje je bio Susret hrvatske katoličke mladeži opet je sporedna stvar iskočila u fokus kao da je glavna. Naime, mediji javiše kako župnik župne crkve Sv. Franje Asiškog u Gradištu Alojzije Asić nije htio udijeliti Prvu pričest djetetu koje je rođeno s Downovim sindromom. O tome se onda slasno raspirivala medijska vatra. Sve je opet poslužilo da se preko jednoga svećenika napadne cijela Crkva. 

Što je istina i što je potrebno o ovome događaju reći? Prvo treba reći da sve treba učiniti da svatko, ako postoje i najmanji razboriti razlozi i mogućnosti, primi sakramente. Dakle, dječaku Adamu, kao i svoj djeci koja nose Downov ili koji drugi sindrom, treba omogućiti primanje sakramenata i Prve pričesti. Moguće je da svećenik Alojzije nije, tko zna od nas iz kojih razloga, postupio do kraja razborito ili metodološki i pastoralno ispravno. Tako mi to s distance vidimo. 

Međutim javnost, mediji, komentatori, pa i kolege svećenici, olako su uzeli stvari „zdravo za gotovo“. Osobno nikada do sada nisam čuo za svećenika Alojzija Asića. Ne poznam ga da bih ga s tih subjektivnih pozicija branio ili zagovarao njegov stav.

U ovoj priči ne treba braniti niti napadati ni maloga Adama, ni majku djetetovu, ali ni svećenika. Ovdje je potrebno razumijevanje, zdrava pamet, logika i nadasve ljubav. Zašto nismo povjerovali činjenici da se svećenik po svojoj savjesti vodio i držeći se službenih uputa o podjeli sakramenata (disciplina sakramenata) u čijem naputku stoji da se ne udjeljuju sakramenti nikome tko nije valjano i razborito svjestan što prima? Zašto majka nije izabrala druge putove za pomoć svome djetetu nego je posegnula za medijima koji su u konačnici iskoristili i nju i dijete i svećenika?

Osobno sam u svojoj pastoralnoj službi imao sličnih slučajeva. Osim toga osam godina sam radio u školi koju pohađaju djeca s posebnim potrebama. Uvijek smo s roditeljima tražili način kako bi njihovo dijete primilo sakramente. Ti roditelji su bili suradnici, a ne tužitelji. Roditelji moraju biti svjesni da njihovo dijete nosi nazivnik „dijete s posebnim potrebama“ i ako je tako onda se prema njemu treba posebno i odnositi. Ne možeš cijeli život biti s posebnim potrebama, a onda na dan podjele sakramenata „glumiti“ kao da je dijete potpuno u redu i jednako svoj drugoj djeci. Realnost treba prihvatiti i u ljubavi obostrano zagrliti.

Od svega je najgora stvar bila ta što su se mediji na takav način obrušili na svećenika Asića da je on, zapravo, medijski ustrijeljen i po dobrome glasu „osakaćen“. I na sam dan Prve pričesti kamere su poput nišana bile u njega uperene. Čekao se skandal i kompromitirajući materijal. U takvome ozračju linča i medijske „sačekuše“ teško je bilo zadržati sabranost. Cijeli sveti čin je doveden u sferu lakrdije. Uvjeti za istinski susret s Bogom su bili narušeni. Svećenik je, ako je mogao, trebao zabraniti snimanje koje je išlo za tim da potvrdi teze kako se radi o „monstrumu“ svećeniku koji nema ni srca ni duše. Da. Može svećenik pogriješiti, ali zar je to sve skupa vrijedno takvoga pristupa kojim se hrane sitne duše u medijskome prostoru.

Uz sve to, ne mogu pobjeći od činjenice pa ne spomenuti niske udarce ispod pojasa koje su neki svećenici upućivali svome kolegi svećeniku koji se našao u nevolji. Tako jedan svećenik, neću mu spominjati ime da ne činim pogrješku koju je on načinio, osvojen svom patetikom svijeta piše Alojziju Asiću, da se treba nakloniti djetetu, kleknuti pred njega, plakati pred njim, naricati i okajavati grijehe. Populizam niskih strasti je to dragi spisatelju i kolega.

 Zar si ti kolega svećeniče zaboravio da „Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.“ Je si li bio svjestan da je od trenutka medijskoga linča i taj svećenik Alojzije kojega optužuješ postao osoba s posebnim potrebama? I on i Adam su sad osobe s posebnim potrebama. Da je tomu tako potvrđuju i posljedice srčanoga udara kojeg je imao prozvani i na križ kamerom i perom pribijeni svećenik Alojzije. Pitanje je je li mu itko prišao i izrazio blizinu kad su se po naputku medija svi od njega odmaknuli.

Uz sve to najgori su mi od svih oni koji su se javili u zaštitu djeteta s Downovim sindromom, a ti isti kažu da se takvo dijete može abortirati jer će se roditi s tom dijagnozom. U majčinoj utrobi daju preporuku da se takva djeca ne rađaju, a sad moraliziraju oko toga i kao spašavaju ga. Do bola licemjerno i gadljivo. Isto tako, čudno je kako se prihvatila teza da je diskriminacija ako se nekome ne udijeli sakrament. Znači li to da će izglasani zakon o antidiskriminaciji preuzeti ulogu crkvenoga učiteljstva i nauka o vjeri? 

Ako sutra nekome svećenik iz valjanih razloga uskrati sakrament ispovijedi ili vjenčanja to je dakle diskriminacija. Opasne namjere neki žele provesti, a nažalost neki crkveni službenici na to nasjedaju. Ukoliko je točno da su neki iz crkvenih krugova očekivali da župnik Alojzije po dekretu đakovačko-osječkoga nadbiskupa Đure Hranica zbog svega ovoga bude smijenjen onda nam se upitati slijedeće: Od kad to mediji dijele dekrete i određuju crkvene službe? Ako se pod medijskim pritiskom popusti onda se upalo u žrvanj iz kojeg se neće lako izići. Taj žrvanj melje i one koji sa žrvnjem surađuju.

Piše fra Mario Knezović

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.