Svjetlo riječi 849

Pokoj vječni daruj Gospodine svima, osobito poginulim hrvatskim braniteljima

Pokoj vječni daruj Gospodine svima, osobito poginulim hrvatskim braniteljima
FOTO NIKOLA VILIĆ / CROPIX

Na svetkovinu Svih svetih Crkva slavi mnoštvo svoje djece, sinova i kćeri, koji su stigli do cilja: do punine života u Bogu. Tijekom povijesti Crkva je tek manji broj svoje djece kanonizirala, tj. proglasila blaženima i svetima kako bi ih stavila kao primjer i uzor svojoj putujućoj djeci. 

Promatrajući primjer svoje proslavljene braće i sestara koji su stigli do cilja koji je pred nama osjećamo se ohrabreni u svome nastojanju da živimo kao djeca Božja. Poput njih i mi, putnici, kroz tegobe, napore i križeve vlastitih života želimo živjeti vlastitu vjernost prema Bogu i braći i sestrama. I baš poput njih, svih svetih, želimo usprkos vlastitim slabostima živjeti istinski kršćanski život, ljubeći Boga iznad svega, a bližnje kao sebe same. Pogled na našu proslavljenu braću i sestre u nebu kaže nam kako je moguće putovima ovoga svijeta hoditi i živjeti kao Božje dijete koje kao temeljni zakon vlastita življenja uzima krepost ljubavi. 

Svetkovina Svih svetih nam poručuje kako nemamo trajan dom ovdje dolje na zemlji, nego da je naša istinska domovina na nebesima; ondje je naš dom, naša Obećana zemlja, cilj našega putovanja, našega životnog hodočašća. Sveci su dio Crkve, dio Tijela čiji smo i mi udovi, dio koji je postigao ono čemu se mi nadamo. No, baš poput nas i oni su morali proći kroz brojne životne tegobe i nevolje, kušnje i napasti, kako bi stigli do cilja te zaslužili biti ovjenčani neraspadljivim vijencem života vječnoga. Stigli su do cilja ne jer nisu padali, jer nisu griješili, nego jer su znali poslije pada ustati te naprijed krenuti, kajući se za vlastite padove te se uzdajući u veliko Božje milosrđe. 

Po ulasku u Obećanu zemlju, u puninu života koji Bog obećava onima koji mu ostaju vjerni usprkos svim kušnjama i nevoljama, sveci nisu zauzeli svoj oblačić s kojega promatraju Božje lice, zadovoljni nagradom koju su postigli. Ušavši u puninu Božjeg života, a to nije drugo doli punina Božje ljubavi, sveci su nastavili činiti ono što su znali najbolje za vrijeme svoga zemaljskog života, a to je ljubiti. Sada, u Bogu, njihova je ljubav postala još čišća, još sveobuhvatnija, još žarča nego dok su živjeli na zemlji. A mi, putnici, objekt smo njihove ljubavi, njihove brige i zabrinutosti, jer nas žele vidjeti uz sebe, u punini života u Bogu. Zato smo im zahvalni, zato ih častimo te im molitve upućujemo.

Mnoštvo svih svetih koje nam svetkovina u njihovu čast stavlja pred oči također je podsjećanje i poziv svakome kršćaninu kako se poziv na svetost odnosi na svu Božju djecu, a ne samo na neke izabrane. Među svecima u nebu nalazimo svete apostole i evanđeliste, potom svete mučenike i mučenice, svete biskupe i učitelje, djevice i isposnike, očeve i majke. Među svecima nalazimo svece i svetice koji su se za života posvetili vršeći najrazličitija zanimanja: nalazimo učitelje, liječnike, obrtnike, vojnike, redovnike i redovnice, svećenike, biskupe i pape. 

Ukratko, nema zanimanja koje nije pogodno za postati svet. Bog želi da sva njegova djeca, štoviše da čitavo čovječanstvo kroz sve vjekove dođe do punine života koji je njemu vlastit, a koji želi podijeliti s nama. Naše konačno spasenje, naš dolazak u Očev dom, nije samo Božja želja, nego se je naš Otac nebeski potrudio da nam za naše putovanje prema Obećanoj zemlji priskrbi sva potrebna sredstva kako ne bismo sustali, kako ne bismo zalutati i od cilj odlutali i odustali. Otac naš nebeski poslao je svoga jedinorođenoga Sina koji je postao naš Put, Istina i Život (usp. Iv 14,6). On je naš najsigurniji put, a ujedno i vodič prema Očevu domu, jer nitko ne može doći Ocu osim po njemu. 

Sveci nam poručuju da se poput njih i mi s Kristom tako i toliko povežemo da nas ništa od njega ne rastavi, da ne dopustimo da se ijedna stvorena stvarnost ispriječi između njega i nas. Jer ako njega izgubimo, ako od njega odlutamo, izgubili smo sebe i svoje vječno spasenje. U svakom životnom zvanju, zanimanju i poslanju svatko je pozvan s Kristom se sjediniti, s Kristom na slavu Boga Oca živjeti te s Kristom jednog dana u Očev dom stići i nagradu života vječnoga primiti. A ta je nagrada dijelom već sada udijeljena onima koji srce otvaraju ljubavi, onima koji istinski znaju ljubiti po primjeru Isusa Krista i njegovih svetaca i svetica. Srce ispunjeno ljubavlju prema Bogu i bližnjemu postaje raj, postaje nebo na zemlji, a postaje tako jer je u njemu prisutan sam Krist i njegov Duh Sveti.

Upravo na tu istinu našega kršćanskog života lako zaboravimo. Previše usmjereni prema zemlji i njezinim vrijednostima lako zaboravimo na nebo. Istina je da nas Gospodin Bog poziva i šalje da preobrazimo lice zemlje, da svojim djelovanjem i življenjem uprisutnimo Krista i njegovo spasenje u svoj prostor i vrijeme, ali je također istina da ova zemlja nije naš konačni cilj. Na zemlji smo putnici i prognanici; na njoj nemamo trajnog boravka. Valja nam se truditi preobražavati lice zemlje svim svojim snagama, jer preobražavajući zemlju preobražavamo vlastito srce koje postaje šire i veće. 

Da, o srcu je riječ; uvijek je srce u pitanju. Pogled na svete u nebu uči nas kako na kraju krajeva jedino što ostaje jest naše srce pred Bogom i njegovim pogledom kojemu ništa ne može izbjeći. Sveci nas uče kako se između Boga i našega srca ništa ne smije ubaciti, a tako se lako dogodi da kakva stvorena stvarnost zauzme cijelo naše srce. Isus upozorava kako je srce ondje gdje je blago. Sveci nam poručuju da izaberemo Boga kao najveće blago vlastitog života te da sve drugo podredimo tome prvome.

Dan poslije svetkovine Svih svetih crkva slavi Dušni dan, tj. dan kada se spominjemo naših pokojnika koji su prešli prag smrti, a još nisu ušli u puninu života u Bogu. Oni su spašeni i sigurni, premda još ne u punini života kojeg uživaju sveci. Tu će tek stići po Božjem milosrđu i oproštenju, ali i to po našim molitvama i djelima ljubavi, budući da za sebe ne mogu ništa učiniti; zemaljski je život vrijeme rasta i sazrijevanja, vrijeme borbe i zasluga. 

No, ako ne mogu učiniti ništa za sebe, mogu za nas; za nas mole te nas prate na našim životnim putovima poput anđela čuvara; ne u intenzitetu kakav je kod svetaca, ali su ipak uz nas svojom molitvom i zagovorom. Mi im dugujemo molitvu, ne samo jer su naši preci, nego i pomoćnici i zagovornici na našem putu spasenja. Zato, pokoj vječni daruj im, Gospodine. Svima, osobito poginulim hrvatskim braniteljima.

Piše don Mladen Parlov