Svjetlo riječi 406

Netko može biti ispunjeniji kao stolar, nego kao svećenik

Netko može biti ispunjeniji kao stolar, nego kao svećenik
ILUSTRACIJA

Početak mjeseca rujna obilježen je početkom nove školske godine, što izaziva ne male strepnje i frustracije kod dobrog dijela roditelja osnovno i srednjoškolaca. Jedni strepe kako će proći nova školska godina te hoće li im dijete postići uspjeh koje će mu omogućiti nastavak željenog školovanja, a drugi su ljuti i frustrirani jer im možda dijete nije „upalo" u školu koju su im roditelji htjeli.

 Lako je razumjeti želju roditelja da im dijete upiše što bolju srednju školu, posebno gimnaziju, ili kakav prestižni fakultet, po mogućnosti medicinu. No, zbog te tako ljudske želje neki će roditelji načiniti i neke pogrješne korake, nanoseći time štetu svome djetetu, a nerijetko i drugoj, njima nepoznatoj, djeci. Naime, želja roditelja da im dijete pod svaku cijenu upiše neku od gimnazija, pa čak i onda kad im dijete objektivno nije u stanju završiti gimnazijski program, dovest će do frustracije najprije njihova djeteta, a potom i njih samih. 

Mladić ili djevojka koji zbog nedostatka znanja, radnih navika ili sposobnosti upiše gimnazijski program teško će ga završiti, a ako ga i završi uspjeh neće biti zadovoljavajući, naime neće biti takav da bi pomogao upisu na budući željeni studij. Nagovarati ili čak prisiliti vlastito dijete da upiše pretežak školski program znači igrati se njegovim životom, njegovom budućnošću. To je kao da se mladoj osobi, koja objektivno može nositi na leđima teret od trideset kilograma, natovari teret od osamdeset ili sto kilograma te joj se kaže da trči uzbrdo.

Ne može. Jednostavno ne može. Slomit će se. Iza ovakve želje roditelja da djetetu pod svaku cijenu osiguraju upis u neku od gimnazija, a time, misle oni, poslije i upis na fakultet, krije se nekoliko upitnika. Prvi se odnosi na same roditelje koji možda na taj način rješavaju svoje osobne frustracije ili životne neuspjehe, jer nisu završili fakultet koji su željeli. Često se opravdavaju kako nisu imali uvjete, jer da su ih imali koliko bi tek postigli i kakve bi sve škole završili. Drugi iskreno misle kako će osiguranjem dobre srednje škole pomoći vlastitom djetetu da završi „dobar" fakultet, što bi im trebalo olakšati život. 

Često se u pozadini razmišljanja takvih roditelja krije socijalistička krilatica: „Uči, sine, pa nećeš morati raditi". Za takve je roditelje rad bio ponajprije fizički rad; ne shvaćaju kako intelektualni rad može biti još zahtjevniji i naporniji. Poneki će roditelji iz spomenute želje potegnuti razne „veze" i „vezice" kako bi svome djetetu osigurali upis u željenu školu. No, ne samo da čine nepravdu prema vlastitom djetetu, nego i prema drugima.

Naime, iskustvo kaže kako djeca koja se preko „veze" upišu u neku od gimnazija najčešće je uopće ne završe ili je završe sa slabim uspjehom koji ih poslije uvjetuje da upišu fakultet koji ne žele. Time su roditelji načinili veliku nepravdu svome djetetu, ali i drugom djetetu kojemu je njihovo dijete oduzelo mjesto i koje bi možda s uspjehom završilo gimnazijski program. Dakle, postavlja se pitanje moralnosti takvih upisa. Roditelji potom svome djetetu šalju poruku kako se sve u životu može „srediti". Nažalost, ili na sreću, ne može. Kad-tad na površinu će isplivati znanje ili neznanje, vrijednosti ili anti-vrijednosti, moral i nemoral.

Često sam čuo roditelje kako prigovaraju svojoj djeci u smislu da su im sve dali, a eto kako im se vraća. Uistinu, vjerojatno su im dali i pružili mnogo toga, ponajviše materijalnoga, potrošnoga i prolaznoga. No, upitno je, jesu li ih odgojili za odgovornost prema sebi i drugima; jesu li im pružili dodatna znanja koja zahtjeva suvremeno društvo (strani jezici, PC, šport); jesu li im pomogli da steknu zdrave radne i društvene navike; jednom riječju jesu li im pomogli, i vlastitim primjerom, da izrastu u zrele i odgovorne osobe. 

Kako su roditelji, o kojima je riječ, većinom kršćani, za kraj i mali savjet tim roditeljima. U tim važnim životnim odlukama za djecu i cijelu obitelj u prvom planu mora biti kršćanska vjera, ona koja se pita: A što o svemu tome kaže Bog? Što on želi i očekuje od moga djeteta? Naravno da im Bog neće poslati brzojav u koju školu treba upisati vlastito dijete, ali će roditeljska briga i ljubav biti osvijetljene vjerom koja kaže kako je najvažnije da mladić ili djevojka postanu čestiti i pošteni ljudi, a ne koju će školu ili fakultet završiti. 

Vjera će im također pomoći shvatiti kako će život njihova djeteta biti ostvaren u mjeri u kojoj budu znali svoje darove, sebe same staviti na raspolaganje drugima. Drugim riječima, postat će ostvareni, radosni i sretni u mjeri u kojoj uspiju druge učiniti sretnima i radosnima. A to je moguće u svakom pozivu i zvanju. Netko može biti ispunjeniji, sretniji i radosniji kao automehaničar ili stolar, nego kao liječnik ili svećenik. 

Za nas kršćane nije dosta biti dobar čovjek; naš je poziv biti sveti, a sveta je dužnost kršćanskih roditelja na put svetosti dovesti i vlastitu djecu te ih na tom putu pratiti. A svetost nije drugo doli vršenje volje Božje.

Piše don Mladen Parlov