Svjetlo riječi 1339

Sveti Dujam svjedoči slobodu djece Božje

Sveti Dujam svjedoči slobodu djece Božje
FOTO ANTE ČIZMIĆ / CROPIX

Proslava blagdana svetog Dujma, Sudamje, potiče nas na razmišljanje o značenju mučeništva u kontekstu kršćanske poruke svijetu.

Povijest je zabilježila deset velikih progona kršćana. U početku tih progona rimska je vlast postupala protupravno, jer nije bilo pravnog temelja za progone kršćana. Primjerice, Plinije Mlađi (61.-114.), narodni tribun, pretor, konzul te carski legat Bitinije i Ponta, obraća se caru Trajanu pismom u kojemu traži upute kako postupati s kršćanima, tj. koji je njihov zločin. Kršćane su klevetali i optuživali da su ateisti, kanibali, rodoskrvnitelji itd.

Filozof i mučenik Justin, podnio mučeništvo oko 150., piše pisma caru Antoninu Piu te rimskom Senatu, ukazujući kako se kršćane progoni bez pravnog temelja, tj. bez ikakva razloga. Poslije je rimska vlast donosila proglase protiv kršćana jer su kršćani, tj. u očima rimske vlasti bio je zločin biti kršćanin. Drugim riječima rimska je vlast prepoznala kršćane kao opasne po svoj državni poredak te ih je stoga progonila i nastojala iskorijeniti. Kršćani su bili progonjeni od sredine prvog do početka četvrtog stoljeća.

Prema nekim statistikama tijekom spomenutih deset velikih progona kršćana stradalo je između 10 i 20 tisuća kršćana. No, postavlja se pitanje zašto su kršćani bili opasni u očima rimske vlasti?

Valja znati kako su rimski carevi, počevši s Augustom (Gaj Julije Cezar Oktavijan, 63. prije Krista - 14. poslije Krista), u vrijeme kojega je u Palestini rođen Isus Krist, za sebe zahtijevali štovanje koje se je iskazivalo bogovima. Drugim riječima, rimski su carevi namjerno razvijali kult božanskog cara što su ga morali iskazivati svi podanici Rimskog imperija. To je trebalo još jače ujediniti Imperij, tj. učvrstiti rimsku vlast u njemu. Iz raznih procesa protiv kršćana doznajemo kako je bilo dovoljno da kršćani kažu: „Car je Kyrios - Gospodin!" te „Anatema (Prokletstvo) Kristu!", da budu oslobođeni od daljnjeg progona. Uz to su trebali u čast cara baciti na žrtvenu vatru šaku tamjana.

Kršćani su to odbijali ispovijedajući kako je Krist jedini Gospodin te su za tu istinu mnogi, među njima i sveti Dujam, podnijeli žrtvu života.

Za kršćane je uskrsli Krist jedini stvarni Sin Božji, Sin po naravi, njemu pripadaju svi narodi i plemena na zemlji te jedino njemu, jer je uistinu Bog, pripada i božansko štovanje. Time se je kršćanstvo, koje je s druge strane poštovalo rimsku državnu vlast, neizbježno sukobilo s totalitarnim zahtjevom carske političke moći koja je na razini politike tražila njihovo štovanje.

Tijekom stoljeća kršćanstvo će se suprotstaviti svim oblicima totalitarizama koji će na temelju političke moći tražiti ropsku podložnost i poslušnost svojih podložnika. Dok priznaje kako vlast dolazi odozgor te je treba poštivati kršćanstvo u sebi nosi ideju slobode i ravnopravnosti svih ljudi pred najvišim bićem, pred Bogom, na čiju sliku je stvoren svaki čovjek. Zato nijedan totalitarizam ne može tolerirati kršćane.

To je zorno pokazalo prošlo, dvadeseto stoljeće, kad su se dva sukobljena totalitarizma (nacizam i komunizam) s jednakom žestinom oborili na kršćane. To je razlog zašto u 21. stoljeću novi oblik totalitarizma, relativizam, iskazuje sve veću netrpeljivost i mržnju prema kršćanstvu.

Svjetski globalizacijski procesi nisu doveli samo do globalizacije ekonomije, nego i do uglobljavanja ideja, mišljenja, vrjednota. Filozofski relativizam, koji kaže kako svatko ima pravo i može imati svoju istinu, doveo je i do religijskog i sveopćeg relativizma, zapravo doveo je do diktature relativizma.

U suvremenom društvu, tvrdi diktatura relativizma, ne može postojati neka skupina ljudi koja „ima istinu", jer svatko ima svoju istinu. A kršćani baš to tvrde: vjeruju kako je u Isusu Kristu, kojega štuju kao svoga Boga, objavljena konačna istina o Bogu i čovjeku; vjeruju kako se baš u Isusu Kristu nalazi ključ zagonetke zvane „čovjek" te kako ljudski život nije plod sklonih ili nesklonih okolnosti, nego ima duboki smisao, tj. svoj uvir u Bogu.

Kršćani vjeruju da ljudski život ima smisla i kad je obilježen patnjom i trpljenjem te kako zbog veličine i svetosti ljudskog života nitko nema pravo zadirati u tajnu zvanu život. Za te su istine kršćani spremni i umrijeti. Takav stav koji i suvremenom naraštaju govori o veličini, ljepoti i smislu ljudskog života smeta suvremenim diktatorima relativizma, jer bi htjeli ne čovjeka osobu koja u slobodi živi i razvija svoje potencijale, nego bi htjeli čovjeka potrošača, čovjeka bez prošlosti i budućnosti, čovjeka kojim je lako manipulirati pa čak i genetskim inženjeringom u njegov život intervenirati te ga programirati.

Kršćanski mučenici, sa svetim Dujmom, kroz stoljeća svjedoče i poručuju kako je ljudsko dostojanstvo neotuđivo te kako nitko čovjeku ne može dati njegova tzv. ljudska prava, jer ona izviru iz njegove ljudske naravi koja je bogolika. Čovjek je pozvan biti slobodan, poručuju dalje mučenici, te ne smiju nikome dopustiti da ih dovodi u stanje ropstva.

Kršćani ukazuju i na put kojim se postaje istinski slobodan, a to je put služenja Bogu i braći ljudima. Neka nas sveti Dujam nadahne na življenje autentične kršćanske slobode u činjenju dobra drugim ljudima, uvijek imajući na umu kako smo djeca Božja te kako je velika cijena plaćena za našu slobodu.

Piše don Mladen Parlov