Svjetlo riječi 1567

Uskrsli Isus je u četvrtoj dimenziji

Uskrsli Isus je u četvrtoj dimenziji
ILUSTRACIJA

Za vrijeme jednog ukazanja učenicima uskrsli Krist im reče: „Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ (Lk 24,26). Luka donosi i sljedeće riječi Uskrsloga: „To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano“ (Lk 24,44).

Isus im želi reći kako njegov križni put, njegova muka i smrt nisu posljedica tragičnog spleta povijesnih okolnosti, kako je to tumačila liberalna teologija krajem 19. stoljeća, nego je riječ o Božjem naumu koji je naviješten u knjigama Staroga zavjeta, a kojega je On, Sin Božji, ispunio. No, što se dogodilo u uskrsno jutro? Koje je najdublje značenje Kristova uskrsnuća za nas vjernike?

U govoru o Isusovu uskrsnuću nedostaju nam riječi, nedostaje nam ljudsko iskustvo koje bi nam pomoglo bolje i dublje shvatiti što se dogodilo u uskrsno jutro. Da, ostao je prazan grob. No, prazan grob, koji nije mogao zadržati uskrslo tijelo, negativan je dokaz Isusova uskrsnuća. Grob, mjesto smrti, truleži i raspadanja, ostao je prazan. Grob poručuje: njegovo tijelo nije ovdje. No, gdje je? Odgovor nam pružaju svjedoci očevici, oni kojima se je Uskrsli ukazao poslije uskrsnuća. Iz Novoga zavjeta doznajemo da se je uskrsli Krist ukazao Petru, potom više puta apostolima, potom velikoj skupini učenika, kojih bijaše oko pet stotina, napokon ukazao se je i Savlu (usp. 1 Kor 15,5-8).

Zanimljiva je psihološka preobrazba Isusovih učenika. Za vrijeme njegova uhićenja i mučenja postupili su kao kukavice; ostavili su ga sama u rukama mučitelja. U strahu od onih koji su im ubili Učitelja kriju se u Jeruzalemu, moleći Boga da ih se nitko ne sjeti i ne potraži. Psihički izmučeni zbog vlastitog kukavičluka, a neki i zbog zatajenja, manji su od makova zrna, te vjerojatno smišljaju kako iz Jeruzalema pobjeći glavom bez obzira. No, nakon kratkog vremena vidimo tu istu skupinu Isusovih učenika kako javno svjedoči da je Isus uskrsnuo, da je živ, da im se ukazao i dao nalog da svjedoče za njega do na kraj zemlje.

S psihološkog gledišta nemoguće je protumačiti taj zaokret u njihovu ponašanju, osim ako je doista istina to što tvrde, a za tu su istinu oni – prijašnji kukavci – bili spremni podnijeti bičevanja, mučenja, čak i samu smrt. Zdrav i normalan čovjek ne umire za tlapnju, za maštanje, za „stvar svoga Učitelja“, kako su to govorili oni koji su nijekali Isusova ukazanja. Jedino je uskrsli Učitelj mogao utješiti njihova zbog kukavičluka i zatajenja slomljena srca te ih svojim ukazanjima ohrabriti i okrijepiti da mu budu snažni i vjerni svjedoci.

Među svjedocima se nalazi i onaj koji je progonio one koji su Uskrsloga svjedočili prije njega. Slično su iskustvo susreta s uskrslim Kristom tijekom povijesti imali brojni drugi sveci i svetice koji su se, poslije tog susreta, radikalno promijenili te čitav život posvetili služenju Bogu i ljudima. U Krista uskrsloga i mi vjerujemo zbog svjedoka očevidaca, ali i zbog darovane nam vjere po kojoj je i nama omogućeno uvijek iznova susretati uskrslog Gospodina. Vjerujemo, ali se ipak pitamo: što se dakle dogodilo u Isusovu uskrsnuću?

Uskrsnućem od mrtvih Isus je pobijedio smrt, više ne može umrijeti, i u svome ljudskom tijelu postigao je stanje neraspadljivosti, njegovo uskrslo tijelo ušlo je u prostore božanskoga. Između povijesnog, zemaljskog Isusa i Uskrsloga postoji određeni kontinuitet, ali i diskontinuitet: On je isti, ali je i različit. Isti je jer učenicima pokazuje probodene ruke i noge te ranu na grudima. Različit je jer dolazi kroz zatvorena vrata, jer se iznenada pojavljuje i nestaje.

Nad Uskrslim fizički zakoni koji vladaju svijetom, kakvog ga mi poznajemo, više ne vrijede. Uskrsli Isus je u višoj dimenziji, možemo je nazvati četvrtom ili, još bolje, božanskom. Ušavši u svome proslavljenom tijelu u prostore božanskoga Isus postaje suvremenik i životni suputnik svakom novom naraštaju kršćana, svakom kršteniku koji je s njime po sakramentu krštenja sjedinjen. Drugim riječima za Isusa više ne postoje granice prostora i vremena. On je Gospodar svjetova i vjekova! Što to znači za nas, za kršćane, štoviše za sve ljude?

Budući da je Isus, kako molimo u Vjerovanju, „radi nas i našega spasenja sišao s neba“, to znači da je i otajstvo njegova uskrsnuća i uzašašća k Ocu također radi nas. Uskrsnuvši od mrtvih Isus je postao, kako ga naziva sv. Pavao, Prvorođenac od mrtvih, prvina usnulih (usp. 1 Kor 15,20). Drugim riječima, Pavao želi reći da je Kristovo uskrsnuće jamstvo i zalog našega uskrsnuća; kao što je on u svome tijelu uskrsnuo od mrtvih tako će i naša smrtna tjelesa uskrsnuti na život.

I to je velika nada nas kršćana; nada koja nam kaže kako nijedna muka nije isprazna, nijedan križ nije besmislen; nada koja nas krijepi jer je Kristovo uskrsnuće konačna pobjeda dobra nad zlom; nada koja nam otkriva kako je veliko ljudsko dostojanstvo, kako je velik čovjek ne samo u svojoj duhovnoj dimenziji, nego i u svojoj tjelesnosti, jer je i tijelo određeno za buduću slavu.

Piše don Mladen Parlov