Svetac našeg doba 988

Fra Vjeko Ćurić je proživio svetački hod kroz mrkli mrak

Fra Vjeko Ćurić je proživio svetački hod kroz mrkli mrak
Fra Ivica Perić uz odar prijatelja i subrata fra Vjeke Perića iz franjevačke provincije Bosne Srebrene

Fra Pero Vrebac je pet godina dijelio život s fra Vjekom u Kivumuu, sve dok 1992. godine nije prebačen u Ugandu. U to je vrijeme tamošnja franjevačka provincija, kojoj pripada čak devet država, imala četiri novicijata i pet postulatura. Bilo je gotovo nemoguće naći tolike odgojitelje. 

Fra Pero se prisjeća tog razdoblja: Onda smo se dogovorili da ćemo formirati jedan novicijat za englesko govorno područje i jedan na francuskom, kao i postulature po istom principu – da ljude iz različitih plemena odgajamo zajedno. I to se pokazalo kao providonosno. Tako sam ja otišao u Ugandu, gdje sam preuzeo zajednički novicijat. A tamo, opet, sve ispočetka, samo ovaj put na engleskom, na jeziku za koji sam imao tri mjeseca da se usavršim u Engleskoj. 

Kad sam se vratio iz Canterburyja, u Ugandi me čekalo 19 novaka iz pet država. Poslije fra Vjekine pogibije fra Pero više nije mogao funkcionirati u tom dijelu svijeta, tražio je sabatikum, mali odmor od dotadašnjih aktivnosti. Otišao je na Antonianum, franjevačko sveučilište u Rimu, gdje je dvije godine izučavao franjevačku duhovnost. U Afriku se ponovo vratio 2005. godine. Došao je u Keniju, gdje je nastavio djelovati kao odgojitelj, a radio je i na programu odgoja odgojitelja u Africi. 

Zajedničke kuće za Tutsije i Hutue

Poslije toga ga je put odveo u New Yorku, na Sveučilište svetog Bonaventure, gdje je specijalizirao franjevačke studije. Kad je završio pokolj u Ruandi, svi smo fra Vjeku molili da se makne na neko vrijeme. Ali on je imao svoje ideje i nije htio ni pomisliti na to. Trebalo je, tvrdio je, završiti još mnogo projekata! Poput kuća za one koji su se vraćali iz izbjeglištva u DR Kongu. 

Naime, kad su Tutsi preuzeli vlast, mnogi Hutui su pobjegli, a u njihove kuće i male parcele zemlje doseljavali su Tutsiji. Fra Vjeko je razmišljao što napraviti i onda je, u suradnji sa svojom subraćom, domislio projekt koji je financijski odlučio pratiti Caritas Milanske nadbiskupije. Naime, fra Vjeko je odlučio da u gradnju novih kuća zajednički uključi i Tutsije i Hutue, a time bi se, smatrao je, potaklo ponovno stvaranje međusobnog povjerenja koje je bilo narušeno u ratu. 

Novcem Caritasa kupovao je materijal, a cijelu gradnju vodili su dragovoljci iz oba plemena. Fra Vjeko mi je s oduševljenjem pričao kako se nada da ono što zajedno grade više nema šanse da sruše, jer gradeći kuće jedni drugima, oni rastu u procesu pomirenja i tako zajedno učvršćuju mir. 

Fra Vjeko i fra Pero zadnji su se put susreli potkraj 1997. godine. Fra Pero se sjeća da je fra Vjeko, koji je uvijek bio mršav, tada, nekoliko mjeseci prije smrti, bio „začuđujuće okrupnio“. Tada mi je prvi put ispričao situacije u kojima je jedva izvukao živu glavu i kad su ga pokušali ubiti. ‘Vidiš, čovječe, ozbiljna je situacija, uzmi koji mjesec i otiđi odmoriti se’, rekao sam mu. 

Štoviše, fra Pero je ozbiljno porazgovarao i s tadašnjim generalom franjevačkog reda, fra Giacomom Binijem, onim skromnim fratrom koji je zajedno s fra Vjekom svoje prve mjesece u Ruandi istinski živio poslanje Franje Asiškog. Giacomo ga je također molio da se ode malo odmoriti izvan Afrike, ali fra Vjeko se na njegove riječi samo smijao! No nije to bilo baš tako bezazleno kako je on želio ostaviti dojam, jer mi se i sam povjerio koliko se puta našao u situaciji da je povraćao od muke kad bi mu stavljali bajunetu pod grlo i slično. 

On je bio ludo hrabar. Poznavao je do te mjere lokalni jezik da se s njima mogao nositi i vrlo često ih zbunjivati takvim nastupom na kinyarwandi. Dok bi se oni snašli, on je već pobjegao. Osim toga, jako dobro se snalazio u podmićivanju, koje je svima njima dobro dolazilo. Dakle, pronalazio je načine nositi se s njima prilično na ravnopravnoj razini. Njegovo debljanje je očito bila reakcija psihološke naravi na sve što mu se događalo! 

Opirao si se zlu sa svih strana

Fra Pero tvrdi da u fra Vjeki nikad nije prestao žal što mu u dva navrata – prvi put u Sarajevu, a drugi put biskup u Kabgayiju, neposredno prije rata – nisu dopustili upisati i završiti studij medicine. San mu je bio postati liječnik. Na žalost, nikada to nije ostvario! U poratnom razdoblju vlasti su fra Vjeki uzimale za zlo što se zauzimao za njihove neprijatelje i što se borio da zatvorenicima, optuženim za pokolje, omogući bolje uvjete nego što su mnogi imali kod kuće. 

Sjećam se kako mi je ispričao da se ispovraćao kad se prvi put vratio iz zatvora. Rekao je: ‘Ljudi koji stojeći umiru’! Više je puta u našim razgovorima kao mogućnost znao spomenuti da će ga njegove gâre koštati života. Ali nikad ga ništa nije pokolebalo. U šali bi samo rekao: ‘Ma, pokopajte me uz prvu bananu!’ I nastavio po svome... Kad je do fra Pere, koji je tada bio u Nairobiju, došla vijest o fra Vjekinu ubojstvu, bol koju je tada osjetio pretočio je u pismo koje se može promatrati i kao jedno od najdirljivijih doživljaja fra Vjekina lika i djela: 

Zbogom Vjeko, dragi Prijatelju!
Tu nedjelju navečer 1. veljače 1998. potmula bol mi razlomi dušu… Ne mogoh povjerovati novostima na BBC-ju u Ugandi… Tebe, fra Vjeko, koji si toliko ljubio svoje Ruanđane, ‘gare’ kako si ih od milja zvao, da te oni upucaju!? A onda mi iz sjećanja dopru tvoje riječi, koje si nam znao ponoviti za naših rijetkih druženja: „Da, oni koje ja najviše volim… Oni će meni doći glave…“ I dođoše. 

Da, Prijatelju, zadnjih godina ruandska drama postala je tvoja osobna. Tvoja je greška, kao i Isusova, što si toliko zavolio Ruanđane! Nisi pristao na njihovo samoistrjebljenje. Opirao si se zlu i s jedne i s druge i s treće strane. Kad su ekstremisti većinskog plemena ustali da pokolju manjinsko, ti si svoje vjernike sklonio u biskupijsko dvorište, provevši ih kroz bezbrojne barikade. 

Deseci tisuća života spašeni su jer si ti dragovoljno riskirao svoj život za njih, probijajući se dvaput na tjedan do Burundija s teškim kamionom kako bi imali hrane da prežive. Da, Jarane, tvoje umiranje započelo je prije četiri godine kad su se ekstremisti okomili na tebe što hraniš one koji su bili osuđeni da pocrkaju od gladi.

Pričao si nam, šaleći se na svoj račun, kao i obično, kako su ti prijetili oružjem… stavljajući ti koplje, bajunete i puščanu cijev pod grkljan… pa si poslije povraćao u šumi od jeda, kako ne razumiju da su braća… zašto se međusobno istrebljuju… 

Dragi moj, ti si se brinuo za njih, ne za sebe. Kad su ekstremisti manjinskog plemena preuzeli vlast, a onda i osvetu u svoje ruke, ti nisi dopustio da novi deseci tisuća većinskog plemena poskapaju po zatvorima. Obilazio si ih s hranom, lijekovima, odjećom i utjehom Riječi Božje. 

Mlada afrička franjevačka zajednica

Sad oni isti ekstremisti kojima si ti spašavao živote ne podnose tvoju nedjeljivu ljubav. Njihova je svijest bolesno sužena i nisu te mogli svrstati u svoje kategorije „ili-ili“, jer ti si bio i za jedne i za druge, a ne samo za jedne protiv drugih. Pričao si nam kako su te pokušali ukloniti nekoliko puta. Puščani meci još stoje u vratima, dovratku i stolcu nakon što si umaknuo svojim ubojicama prošle godine u našoj župnoj kući u Kivumuu.

Nagovarali smo te da odeš na odmor koji ti je itekako bio potreban, ali uzalud. Ti si želio dovršiti popravak tolikih u ratu razorenih kuća i gradnju novih za prognanike koji su se vratili iz Konga, tako da bi se mir napokon mogao nastaniti u našoj voljenoj Ruandi. Sokole moj, zašto nisi digao ruke od svega kad si vidio kako je dubok ponor mržnje, osvete i nasilja?! Ljudski je prestrašiti se, obeshrabriti i pobjeći… Ta, toliki su to i učinili, neki su se poslije i vratili… 

Ali ne, ti onda ne bi bio fra Vjeko Ćurić, Hrvat kojega su bosanski ujaci odgajali da ljubi svoj narod ko dušu svoju i da bude uz njega kroz sve egzoduse… Tvoje patnje umnažale su se bolnim iskustvima s mnogim međunarodnim nevladinim organizacijama. Na stotine njih pristizale su pod plaštem humanitaraca, a zapravo su to bili visoko izobraženi obavještajci velikih sila koje vode rat međusobno pod krinkom humanitarne pomoći. Raskrinkavao si ih, nisu mogli tobom manipulirati, kao ni ekstremisti s obje zaraćene strane, i zato su te i te međunarodne fore imale na zubu. 

Tebi je bilo jasno ko sunce kako je malena Ruanda (zajedno s Burundijem) postala velika žrtva međunarodnoga konflikta između angloameričkoga s jedne i francuskog s druge strane sfere utjecaja. I jedni i drugi dopremali su oružje svojim zaslijepljenim pijunima, potičući ih na međusobnu osvetu sve do samouništenja. Sve s jednim razlogom: domoći se neizmjernog prirodnog bogatstva u velikom Kongu. 

Ti si vjerovao u pobjedu dobra u tom vrelom grotlu zla i učinio sve što si mogao: darovao svoj jedini, mladi život za mir i pomirenje među zaraćenom braćom. Tvoja nevino prolivena krv sjeme je iz kojeg evo već niče prvi plod: mlada afrička franjevačka zajednica. Tvoj primjer vjernosti Bogu i svome napaćenom ruandskom narodu slijede mlada afrička braća iz raznih naroda koji nastavljaju tvoje započeto svjedočanstvo… Oni, iz različitih plemena, žive kao jedna obitelj… Šire svjetlo u tami… ljubav u ponoru mržnje… 

Dragi fra Vjeko, hvala ti za hrabro svjedočanstvo zapečaćeno krvlju Nevinog Jaganjca: za tvoje svjedočanstvo ljubavi u oceanu mržnje, za tvoj mir u carstvu nemira, nasilja i osvete, za tvoju nadu u vrijeme potpunog beznađa! Znam, tvoja je želja da mi, tvoja braća, nastavimo tamo gdje su tebe nasilno zaustavili. Ja ti to obećavam u naše ime! 

Sad kad si ti u zajedništvu s Bogom, Ocem Ljubavi i Milosrđa, moli za sve nas, i u Africi i u Bosni, da uzmognemo vjerno služiti rastu Kraljevstva Božjega među svim ljudima i narodima, naročito među onima koji mu se ponajviše protive. Zbogom Vjeko, dragi Prijatelju! Urabeho, Inshuti yanjye! Ili bolje, do skorog viđenja!
(Fra Pero Vrebac u svom oproštajnom pismu fra Vjeki Ćuriću, Nairobi, 20. veljače 1998.)
• • •
Fra Ivica Perić je u vrijeme fra Vjekina ubojstva bio u Rushooki u Ugandi i tu subotu navečer išao je spavati ranije, jer je ujutro morao ići 50 kilometara dalje makadamskim putovima do Kashenyja na misu. Ujutro, kad sam se probudio, sjeo sam na motor i otišao. Vratio sam se tek poslijepodne. U samostan nam je taman došao jedan subrat, Nijemac. Uskoro se na vratima pojavio naš talijanski subrat, prišao mi i rekao da mora reći tužnu vijest. ‘Što je bilo?’ ‘Sinoć su Vjeku ubili!’ 

Budući da u Kakobi, drugoj župi kojom mi upravljamo i u kojoj se nalazi i naš novicijat, postoji telefon, svi oni su vijest o fra Vjekinu ubojstvu dobili još u subotu navečer, izravno iz Rima! Fra Ivica je otišao do časnih sestara u Mbararu, posudio od njih auto i odmah se zaputio u Ruandu. Kad je došao, tamo su već prispjeli fra Tomo Anđić, koji je bio u Malaviju, fra Pero Vrebac, koji je bio u Keniji, kao i general franjevačkog reda, fra Giacomo Bini, koji je došao iz Rima. Ja došao zadnji, a najbliži! 

Fra Vjeku su i ranije u nekoliko navrata pokušali ubiti. Znao je da mu prijete smrću i svi koji su to znali predlagali su mu da izađe iz Ruande i na neko se vrijeme povuče. No, on je bio previše uključen u brojne poslove koje je radio, tako da je svoje povlačenje smatrao nezgodnim. Na žalost, njegova smrt se očekivala.

Fra Vjeko je bio toliko uvjeren kako je ono što radi dobro da ga nikakav strah ili svijest o pogibiji u koju se upušta nisu mogli skrenuti s puta! Njemu je priča o opasnostima kojima se izlagao uvijek bila predmet sprdačine, samo bi se smijao onim svojim zaraznim smijehom. On na dan ubojstva nije obukao ni pancirku, koju je bio stalno nosio, a koju mu je nakon onih neuspješnih ranijih pokušaja ubojstva donio iz Europe naš njemački subrat Reinhard Kellerhoff.
• • •
Župa Kivumu je dugo nakon fra Vjekine smrti bila gotovo u potpunosti zapostavljena. Fratri su bili toliko prestravljeni onim što se dogodilo da se nitko od njih nije usudio pokrenuti bilo koji projekt ili se na bilo koji način istaknuti izvan redovnih pastoralnih obaveza. Trebalo je proći pet godina da u Kivumu dođe fra Ivica Perić te da napokon to selo živne i počne nalikovati onome što je, u stvari, fra Vjeko uvijek i želio da Kivumu bude. 

Fra Vjekino je djelo bilo grandiozno

Fra Ivica se prisjeća svojih prvih dana u Ruandi 2003. godine: Fra Vjeko je započeo gradnju škole, a ja sam htio da se njegov san ispuni. Ta je škola bila nukleus svega što se kasnije napravilo u Kivumuu. A ne mogu zaboraviti ni scenu kad sam prvi put uopće došao u Kivumu. Tek su bili završili gradnju crkve. Otišao sam vidjeti kako izgleda, a u crkvi su bili samo fra Vjeko i nekoliko stotina djece. 

Fra Ivica je znao svake godine dolaziti u Kivumu, barem na obljetnicu fra Vjekina ubojstva. Međutim, kad se pojavio u Kivumuu kao njihov novi župnik, mještani su zanijemjeli. Štoviše, mislili su da se fra Vjeko vratio. Tada još nisam imao brkove, ali njima sam bio isti kao fra Vjeko. 

Jako se osjećao strah kod ljudi. Fra Vjeko je imao veliki ugled među stanovništvom zbog svojih herojskih djela tijekom genocida. Moja pojava, koja ih je podsjećala na njega, stoga je na njih djelovala ohrabrujuće. Dolaskom u Kivumu podigao sam im poljuljani moral. Znate kako mi se i danas, 15 godina nakon dolaska u Kivumu, često dogodi da me ljudi nazovu Vjeko! Meni to ne smeta. 

U stvari, baš mi je simpatično. A podsjeća me i na sličnu situaciju koju sam imao u svojoj prvoj misiji u Kashekuru u Ugandi. Tamo sam zatekao fra Richarda, koji je 30 godina stariji od mene. I s kojim nemam nikakve fizičke sličnosti. No, župljanima to nije smetalo da i mene zovu – Richard! Ništa to mene nije uzrujavalo, odmah sam shvatio da ovdje ljudi ne prave razliku među bijelcima, kao što ni mnogi bijelci, dolazeći ovamo, ne vide razliku među crncima. 

S druge strane, fra Vjekino djelo, koje je bilo grandiozno i u mnogim segmentima tek započeto, nije mi predstavljalo nikakav teret. Njegov rad mi je poslužio kao putokaz u kojem smjeru trebam nastaviti posao. Fra Vjeko je svoje ‘gâre’, kako je nazivao tamnopute župljane, dobro poznavao, jako ih je volio i za njih je imao puno strpljenja. Postavio je dobre temelje svakome tko je trebao doći na njegovo mjesto. 

U Kivumuu sam zatekao Juvenala, Ruanđanina koji se nekoliko mjeseci prije mog dolaska bio zaredio, te Inocenta, koji je još išao u školu. Kasnije se, međutim, pokazalo možda najvažnijim: u Kivumuu sam imao Oswaldija, vjernoga kuhara kojega je fra Vjeko obožavao i u kome je viđao svog najodanijeg suradnika, gotovo ispovjednika! Nakon devet godina, 2012. godine, fra Ivica napokon uspijeva s biskupijskog otpada uzeti, a godinu dana kasnije i osposobiti onaj mercedes GD, bijelo terensko vozilo u kojem je fra Vjeko tijekom genocida neustrašivo obilazio svakoga kome je trebala pomoć, ali i u kojem je skončao život.

Auto je još bio s onim rupama od hitaca

Premda je bilo prošlo i više od 10 godina od ubojstva, auto je još bio s onim rupama koje su nastale od hitaca kojima je ubijen. Dakle, auto je bio najbolji svjedok tog zločina! Kad je fra Vjeko ubijen, a s obzirom na to da je u tom metežu kad su pucali na njega auto sletio s ceste, bile su mu pukle poluosovine i one su promijenjene.

U autu je bilo puno krvi i to su oprali, premda se i danas mogu pronaći skorene mrlje od krvi od prije 20 godina. Meni one ne smetaju. Bijeli mercedes GD je za fra Ivicu, ali i za cijelu franjevačku zajednicu u Ruandi imao veliko simboličko značenje, jer je fra Vjeko ipak u tom automobilu, koji su znali na svim barikadama tijekom genocida, predvodio brojne operacije spašavanja ljudi čiji se broj mjeri u desecima, pa i stotinama tisuća. A pritom je fra Vjeko neprestano riskirao vlastiti život. Nije to mala stvar! I zato nisam htio dopustiti da taj auto, koji je zapravo bio i više od simbola, tek tako leži na otpadu i propada.
• • •
Bože, naš dobri nebeski Oče, Tvoj misionar fra Vjeko Ćurić naviještao je Radosnu vijest spasenja narodu Ruande, pomagao mu u najrazličitijim nevoljama, spašavao ugrožene u ratnom vihoru, te je napokon i svoj život dao žrtvujući se za opće dobro. Molimo Te, udijeli nam po njegovu zagovoru milosti koje su nam potrebne za naš zemaljski život i za vječno spasenje. Posebno te molimo za (...) te da što prije mognemo fra Vjeku častiti kao blaženika i sveca Katoličke crkve. Po Kristu Gospodinu našemu, Amen. 

Riječi su to molitve za beatifikaciju fra Vjeke Ćurića koja je, s odobrenjem kardinala Vinka Puljića u rujnu 2012. godine, prvi put javno izmoljena u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Osovi 31. siječnja 2013., na kraju misnog slavlja na obilježavanju 15. obljetnice smrti fra Vjeke Ćurića. Misu je predvodio tadašnji provincijal franjevačke provincije Bosna Srebrena, fra Lovro Gavran, u koncelebraciji sa 17 svećenika. 

Fra Lovro je tom prilikom objasnio što je sve potrebno da kršćanin postane blaženik i svetac Katoličke crkve. Premda tada postupak za beatifikaciju fra Vjeke službeno još nije bio pokrenut, fra Lovro je pozvao vjernike da mole Molitvu za fra Vjeku Ćurića za znak koji bi pomogao pokretanje tog postupka. Ako Bog po fra Vjeki, i po njegovu zagovoru, učini neko očito čudo – na primjer, neko ozdravljenje od neke teške, neizlječive bolesti ili obraćenje nekog okorjeloga grešnika, što je daleko teže nego ozdraviti neizlječivo bolesnoga… 

Ako Bog učini da se pomire veliki, nepomirljivi neprijatelji po Vjekinu zagovoru, ili ako se spasi netko iz neke bezizlazne situacije, pa se to osvjedoči u Crkvi, onda je to jasan znak da je Vjeko Božji prijatelj i Božji miljenik, da uživa Božju naklonost. U tom slučaju Crkva ga sasvim slobodno može proglasiti blaženikom i svetim. 

Iz svega onog što znamo o fra Vjeki nameće se jedan jedini zaključak: da je fra Vjeko Kristov mučenik, a to znači i svetac. Nadam se da će to i Crkva u skoroj budućnosti potvrditi svojim pravorijekom – rekao je na misi zadušnici bivši provincijal Bosne Srebrene. 

Prošlo je pet godina, Žepče je 3. i 4. veljače 2018. godine ponovo postalo središte franjevačke provincije Bosna Srebrena, ali ovaj put je posveta fra Vjeki dobila i svjetovni karakter. Središnji događaj obilježavanja 20. godišnjice smrti fra Vjeke Ćurića organiziran je u žepačkom Domu kulture, a glavnu riječ, kao i pet godina ranije, ponovo je imao fra Lovro Gavran, ovaj put u funkciji generalnog asistenta Albanske franjevačke kustodije. 

Divljenje liku i djelu pokojnog misionara

No, fra Lovro s novom dužnošću nije izgubio ništa u nadahnutosti divljenju liku i djelu pokojnog misionara čiju je župu Kivumu u Ruandi čak i posjetio želeći se na licu mjesta uvjeriti u veličinu svega što se o fra Vjeki, gotovo kao mit, priča godinama nakon njegova ubojstva 31. siječnja 1998. ispred crkve Svete obitelji u središtu Kigalija. 

Štoviše, fra Lovro je naglasio kako mu je upravo posjet Ruandi, a tom prigodom je obišao i svetište Kibeho, u kojem se Blažena Djevica Marija godinama (1981 – 1989) ukazivala ruandskim mladima pozivajući preko njih narod Ruande na molitvu, obraćanje i pomirenje te najavljujući strašni genocid koji će pogoditi njihovu zemlju ako se narod zaista ne obrati, bio iznimno važan za razumijevanje fra Vjekina djela.

Fra Vjeko se oslanjao samo na Boga, a prestrašeni narod na njega. Fra Vjeko je spašavao svakog ugroženog čovjeka. U početku je spašavao pripadnike plemena Tutsi od progona tada vladajućeg većinskog plemena Hutu. Kada se ratna sreća preokrenula i kad su Tutsiji preuzeli vlast, morao je spašavati Hutue od strašne osvete i terora dobro naoružane manjine. Junaštvo. Herojski čin. Ali nije to bio jedan čin. To su bile godine i mnoštvo herojskih akcija. Jer svaki tjedan je fra Vjeko s tegljačem išao u Burundi po hranu da nahrani izbjeglice sad iz jednog, sad iz drugog plemena. A svako putovanje je bila smrtna opasnost. 

Svjedoči fra Lovro naglasivši da je fra Vjeko bio Kristov svjedok do kraja, kako je njegov život bio junački te da je ostati čovjek u takvoj situaciji bilo nešto veliko. Mogao je fra Vjeko izaći iz Ruande u vrijeme genocida, pričao je fra Lovro, no on to nije želio učiniti. Preživio je genocid i potom nekoliko atentata. Prigodom zadnjeg posjeta Rimu savjetovano mu je da se ne vraća, ali on je to odbio. Htio je do smrti služiti svojim prijateljima…

Nitko od njega nije tražio da se odrekne vjere, ali on se nije htio odreći ni ljubavi. Vjera i nada koliko god bile vrijedne, proći će, a ljubav ostaje zauvijek, kako kaže Sveto pismo u Prvoj poslanici Korinćanima, 13. poglavlje. Uz to, fra Vjeko je dobro znao da će i on, kao i svi drugi ljudi, biti suđen isključivo na osnovu svoje ljubavi prema bližnjemu. Zato bližnjega nikad nije htio ni na koji način izdati. 

Dao Bog da po zagovoru Njegova vjernog sluge, pokojnog fra Vjeke, Njegova Crkva dođe što prije do uvjerenja da nam ga može postaviti kao uzor vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjemu unoseći ga u popis svojih blaženika. Kazao je to na kraju svog izlaganja fra Lovro. 

Postupak za beatifikaciju još nije pokrenut

Dakle, pet godina nakon odobrenja Molitve za fra Vjeku postupak za fra Vjekinu beatifikaciju još nije pokrenut. S druge strane, popularnost fra Vjeke u narodu, kao i kod njegove svećeničke subraće, obrnuto je proporcionalan protoku vremena. Umjesto da uspomena blijedi, fra Vjeko iz godine u godinu postaje sve spominjaniji i popularniji. 

Misno slavlje u njegovoj rodnoj župi Osova, nedaleko od Žepča, koje je 4. veljače 2018. vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić predvodio na obilježavanju 20 godina od mučeničke smrti, proteklo je uz koncelebraciju 23 svećenika! U vrlo nadahnutoj homiliji kardinal je naglasio da Crkva toga dana slavi Dan života i pritom utvrdio da je upravo fra Vjeko „dar života, jer je položio život za živote mnogih“. 

Kardinal je rekao da „Bog sa svakim životom ima svoj plan, a Božja je providnost odredila da fra Vjeko pođe u misije ostvarivati ono što je Pavao rekao: ‘Jao meni ako evanđelje ne naviještam.’ Pošao je naviještati konkretno evanđelje. Borio se za čovjeka!“ Čovjek ima samo jedan život i najispravnije ga živi ako ga iz ljubavi živi. 

Vi znate da u ratu prvo umire istina. Nije lako sačuvati pamet u tim crnim danima. I sad zamislite fra Vjeku između tih zaraćenih strana – on se bori za čovjeka. Savjetuju mu da se skloni dok se ne smiri situacija. I on kaže: ‘Ma i ja vidim da bih trebao, ali ih ne mogu ostaviti.’ To je taj dar. Kad se nešto voli, za to se i umire. On je te ljude volio. Nije ih mogao ostaviti jer je ljubav bila jača od smrti. Koliko ih je samo spasio. 

Bogu zahvaljujem što sam obišao te krajeve i vidio što je sve za njih učinio fra Vjeko. Rekavši to, kardinal je posebno pozvao vjernike da mole molitvu za proces proglašenja blaženim fra Vjeke i dodao da vjernici osovske župe i žepačkoga kraja mogu biti istinski ponosni na ovog misionara mučenika. 

Kardinal je pri kraju svoje propovijedi poručio vjernicima da kroz fra Vjekin primjer nauče sebe ugraditi u ova vremena, na ovim našim prostorima. „Jao nama ako evanđelje ne živimo; jao nama ako ne znamo vrednovati svoje korijenje; jao nama ako ne znamo biti svjesni svoga krsnog saveza koji imamo; jao nama ako ne ugradimo sebe u današnjicu kako bi imali budućnost“, rekao je kardinal podsjetivši i na riječi pape Franje: „Tko u sebi nosi ljubav, zrači radošću“, naglasivši da se upravo to vidjelo u životu fra Vjeke Ćurića.

Neki ljudi ne smiju nikad biti zaboravljeni

Neki ljudi i neke priče ne smiju nikad biti zaboravljene. Neke ljude nikad nismo sreli niti smo ih upoznali, ali su ostavili dubok trag u našim životima. Za Željka i mene to je fra Vjeko. Jer, upravo fra Vjeko, kojega nikad nismo ni upoznali ni vidjeli, dio je naših života već više od deset godina. I što vrijeme dalje ide, fra Vjeko je uz nas sve više, sve je više dio naših razgovora, jer njegov nedosanjani san postao je i naša životna misija.

Kada smo prvi put stigli u Kivumu, u siječnju 2007. godine, nisam baš previše znala o fra Vjeki. U pripremama za put više sam bila fokusirana na stvari koje smo si zacrtali obići i vidjeti u tom dijelu Afrike. Jedna od „postaja“ našega puta bio je Kivumu, jer smo znali da u tom ruandskom selu živi misionar fra Ivica Perić.

Nisam puno toga znala ni o našem domaćinu fra Ivici osim da je fratar iz Bosne te da nas čeka i da nam je ponudio smještaj. Popis želja svega onoga što smo htjeli vidjeti i posjetiti bio je dug, a Kivumu i fra Ivica trebali su biti tek usputni. Ono, nešto kao utočište gdje imaš nekoga svog ako bilo što u ovoj avanturi krene po zlu. Tako je trebalo biti. No… 

Na sreću, ništa nije krenulo po zlu i sve što smo si zacrtali – obišli smo i vidjeli. Ali dogodilo se nešto drugo. Dogodio nam se fra Ivica, dogodio nam se fra Vjeko, dogodio nam se Kivumu, dogodili su nam se ti divni klinci nezaboravnog, širokog osmijeha. Dogodila nam se ljubav. Prema čovjeku, prema potrebitom, prema onome tko nije imao sreću roditi se u kući koja ima struju, pitku vodu i osiguran topli obrok svaki dan. Naša usputna postaja, pokazale su godine koje su uslijedile, postala je naš drugi dom. Naše pravo afričko utočište. Kojemu smo se vraćali i kojemu se vraćamo svake godine.

Prvi ulazak u samostan, nakon što nas je fra Ivica dočekao i ugostio, za mene je bio poprilično zbunjujući. Pozvao nas je Ivica u prostoriju gdje objeduju i gdje se druže nakon večere. Lijepa velika soba s velikim stolom za blagovanje i jednim manjim stolom, za kojim se sjedi uz piće nakon večere. Sve je uređeno kako i treba – jednostavno i u afričkom stilu. Slušam domaćina, fra Ivicu, priča nam o tome gdje smo došli, priča nam o Kivumuu. Gledam njega, gledam sliku na zidu. I mislim si… 

Ma, nevjerojatno da ovako tih, samozatajan i skroman čovjek drži svoj veliki portret usred dnevne sobe u kojoj objeduju i druže se s gostima. Opet, gledam fra Ivicu, pa gledam sliku na zidu. Opet si mislim… On je gvardijan. Možda je to neko pravilo ovdje. Možda gvardijanova slika mora biti dominantna. Pa, ono, kada ga i nema, on je tu s vama. I pazite što radite! Šalu na stranu, stvarno sam bila zbunjena. 

Nedugo nakon što nam je ispričao osnovne stvari o Kivumuu, fra Ivica je počeo pričati o fra Vjeki. Svome prethodniku u Kivumuu, njegovu velikom prijatelju, koji je ubijen 31. siječnja 1998. u Kigaliju. Pričajući o fra Vjeki, fra Ivica nam je blago rukom pokazao prema slici na zidu. Kao da nam ga predstavlja. Ma daj! To je fra Vjeko? To nije fra Ivica? Kakva sličnost! Dobro da nisam ranije ništa pitala… Kasnije ću se uvjeriti kako nisam jedina koja je pomislila da je fra Vjeko – fra Ivica. I dan-danas oni stariji stanovnici Kivumua, znaju fra Ivicu oslovljavati s fra Vjeko, jer su doista vrlo slični. 

U Kivumuu smo istodobno gledali i radost i tugu, i sreću i jad, nasmijane, a gladne oči, razigranu, a bolesnu djecu. Kontrasti su nevjerojatni. Nezamislivo je da ljudi umiru od malarije, a lijek protiv te bolesti stoji samo jedan dolar. Nevjerojatno je da ljudi jedu tek dva do tri puta u tjedan dana. Doista je bolno vidjeti u kakvim uvjetima djeca odrastaju, u kućicama napravljenima od blata, na zemljanom podu koji djeluje tako hladno čak i u toploj Africi. Nama, koji dolazimo iz koliko-toliko uravnoteženog svijeta, ovakve slike donose popriličan nemir. I pitanje – kako im pomoći? 

Za svog prvog boravka u Kivumuu uvjerili smo se u nevjerojatne napore čovjeka koji toj djeci i tome društvu želi pomoći na najbolji mogući način – obrazovanjem! Već tada je fra Ivica vodio srednju Strukovnu školu koja je nosila fra Vjekino ime i u kojoj je mlade obrazovao za tri zanata – stolare, zidare i krojače. „Jedino kvalitetnim obrazovanjem možemo im dati priliku za bijeg iz siromaštva“, podučio nas je fra Ivica. Znali smo da želimo pomoći, ali nismo znali kako. 

No, imali smo čovjeka kojem možemo vjerovati, čije je iskustvo golemo i odlučili smo ga slijediti u njegovim projektima. Sve što se radi sa srcem i bez skrivenog interesa, nema sumnje da će dovesti do uspjeha. Naravno, ne treba se zanositi mišlju da možemo promijeniti svijet. Mi smo, eto, izabrali jednu mikrolokaciju, jedno malo selo u jednoj tamo Ruandi. I ako sve ovo što radimo pomogne barem jednom djetetu, znat ćemo da smo uspjeli! 

Isprva smo fra Ivici pomagali pisanjem tekstova za njegovu web-stranicu kako bi što većem krugu ljudi i potencijalnih donatora poslao povratnu informaciju o svemu što se u Kivumuu radi. A onda su se počele redati ideje. Fra Ivica nam je često pričao o fra Vjekinu snu o izgradnji moderne srednje škole, koja će mladima, kroz kvalitetno obrazovanje, dati još veće mogućnosti da se zaposle i tako si sami stvore preduvjet za bolji život. 

U Kivumuu postoje četiri osnovne škole, osnovnoškolsko obrazovanje je besplatno, no problem nastaje kada djeca završe osnovnu školu, koja traje šest godina. Jer, obrazovanje u srednjim školama u Ruandi se plaća. I malo si koja obitelj iz ruralnih dijelova kakav je i Kivumu, može omogućiti srednjoškolsko obrazovanje za djecu. Zato je fra Vjeko sanjao o tome da u ovom ruandskom selu sagradi baš srednju školu i djeci ponudi – besplatan nastavak školovanja. 

Mi smo samo željeli pomoći fra Ivici

Imali smo fra Vjekin san, imali smo fra Ivicu s golemom voljom i željom da taj san ispuni. Na nama je bilo da potaknemo ljude da pomognu svojim donacijama. Prvo izgradnju škole, zatim opremanje, a onda i ono najvažnije – svakodnevno funkcioniranje, što obuhvaća osiguranje plaća za učitelje i školsko osoblje, materijale za praktičnu nastavu te svakodnevne tople obroke za učenike i osoblje. 

Iskreno, na početku uopće nismo bili svjesni u što se upuštamo. Mi smo samo željeli pomoći fra Ivici. Ni slutili nismo da će fra Vjekin san i fra Ivičina misija postati i dio naših života, naša svakodnevica. Prvo je trebalo ljudima prenijeti priču o svemu. Kako smo se vremenom sve bolje upoznavali, tako smo shvatili da je fra Ivičin životni i misionarski put sjajna priča i da bi bila prava šteta kada bi ostala skrivena.

Nije bilo lako uvjeriti ga u to. Taj samozatajan fratar, koji je u Kivumu odlučio doći upravo zato da nastavi slijediti san svog ubijenog prijatelja, nije bio baš oduševljen idejom da ga se stavi u prvi plan. Ali, kako drugačije ljudima približiti Kivumu? Kako ih potaknuti da pomognu ako ne znaju kome pomažu? Kada god smo mu govorili – Ivice, Kivumu si ti, on je samo odgovarao: „Kivumu je fra Vjeko“. 

Gotovo dvije godine trajalo je naše uvjeravanje. U međuvremenu, Strukovna škola dobila je još tri nova smjera – za električare, vodoinstalatere i zavarivače, prerasla je u Centar Otac Vjeko, interes djece bio je sve veći za školovanje, pa je prostor u dotadašnjoj školi postao skučen. Također, velik dio donacija koristio se za funkcioniranje Strukovne škole i trebalo nam je nešto novo, što će fra Ivici privući nove donatore kako bi se skupila sredstva i za gradnju toliko željene nove, moderne Tehničke škole. Tu smo ponovo vidjeli svoju priliku. Opet smo fra Ivici izložili ideju da napišemo knjigu o njemu i svemu onome što radi u Kivumuu. Na sreću, uspjeli smo ga uvjeriti. Pristao je! 

Odlučili smo neko vrijeme provesti s fra Ivicom kako bismo prikupili materijale i u prosincu 2011. objavljena je knjiga „Naš čo’ek u Africi“. Sam naziv knjige inspiriran je fra Ivičinom uzrečicom „moj čo’ek“, tako se i Željku obratio kad smo ga prvi put kontaktirali e-mailom, pa je i on sam postao „naš čo’ek u Africi“. 

Međutim, osim što govori o fra Ivici, knjiga zapravo govori i o Ugandi, Ruandi, DR Kongu, tradiciji, običajima, ljudima. Sve što smo tamo vidjeli, čuli, naučili, osjetili, što nas je dirnulo, rasplakalo, nasmijalo, razočaralo ili oduševilo – sva iskustva i emocije pretočili smo u nju. Na naše veliko oduševljenje, kod publike je primljena fantastično. Knjiga je našla put do čak 6000 domova diljem svijeta, a sav prihod od njezine prodaje doniran je za gradnju nove srednje škole u Kivumuu.

Istodobno, osnovali smo i Humanitarnu udrugu „Srce za Afriku“ preko koje prikupljamo donacije. I tako se sve odjednom zakotrljalo… Već u travnju 2012. godine počeli smo s gradnjom prve školske zgrade za Tehničku školu. Do kraja godine ona je već bila pod krovom. Riječ je o objektu od 800 četvornih metara, s 11 učionica, školskom knjižnicom, informatičkim kabinetom i prostranim dvorištem. Svečano smo je otvorili u travnju 2013., a vrlo brzo nakon toga proglašena je jednom od najmodernijih srednjih škola u Ruandi. 

Školu u Kivumuu blagoslovio kardinal Puljić

Početkom 2016. godine započela je gradnja i druge zgrade Tehničke škole, s dodatnih osam učionica i uredima za učitelje, na dodatnih 900 četvornih metara. Potpuno sagrađena i opremljena, otvorena je 24. rujna 2016., a na njezin blagoslov došao nam je čak i nadbiskup vrhbosanski, kardinal Vinko Puljić. Uz školu je sagrađena i velika zgrada s kuhinjom i blagovaonicom u kojoj odjednom mogu ručati svi učenici. Za svakog učenika omogućen je i topli obrok svaki dan. 

Istina je, obrazovanje je ključ i glad se suzbija znanjem. Ali na tom putu učenja i obrazovanja treba nešto i jesti. Fra Ivica je shvatio i da će veliki broj djece u školu privući i toplim obrokom. Tko ostane na nastavi do kraja, a i tome ih je trebalo naučiti, taj dobije ručak. Doista, kada malo dublje pogledate u cijelu problematiku, fra Ivica je morao osmisliti i raditi s puno mašte i strpljenja. 

U početku nitko od učenika nije znao zašto moraju doći na nastavu svaki dan u isto vrijeme, zašto bi morali sjediti na školskom satu do kraja, zašto bi se morali vratiti u učionice nakon odmora. Njihovi roditelji, bake i djedovi tome ih nisu mogli podučiti. Jer, ni oni sami nisu išli u školu. Čak su u početku smatrali da je slati djecu u školu gubljenje vremena. Zato što tamo sjede cijeli dan, a da odu raditi u nadnicu, donijeli bi kući jedan dolar. Za cjelodnevni naporan rad. U kućama nemaju gotovo ništa, a pogotovo ne sat. Njima zakazano vrijeme početka i završetka nastave nije baš puno značilo. I danas mnogi Afrikanci, ne samo Ruanđani, često ističu kako Europljani imaju sat, a oni imaju vrijeme.

Zato je fra Ivica, kao poznati lik iz crtanog filma, Profesor Baltazar, tražio rješenje kako uvjeriti roditelje da pošalju djecu u školu, kako uvjeriti djecu da se moraju ponašati prema pravilima i poštovati zakazanu satnicu. Ključ je bio u toplim obrocima. Roditelji su počeli slati djecu u školu, jer su znali da će im djeca sigurno dobiti ručak, a djeca su se počela držati pravila znajući da će za njih biti nagrađena toliko željenom hranom. Svako dodatno zalaganje donosilo je nove nagrade – neki odjevni predmet, školski pribor, ponekad i slatkiš. 

Malo-po malo, društvo se počelo mijenjati. Kada su prve generacije završile školu, a podaci govore kako više od 90 posto učenika Centra Otac Vjeko pronađe posao odmah nakon završene škole, sa svakom sljedećom generacijom bivalo je sve lakše. Uvjeravanja više nisu trebala. U svojim starijim kolegama imali su izvrsne primjere. Dakle, više od 90 posto bivših učenika pronašlo je zaposlenje! I oni danas žive bolji život. 

Većinom su to djeca iz vrlo siromašnih obitelji čiji roditelji nikad nisu imali priliku školovati se, pa su nezaposleni i preživljavaju od nadničarenja. Danas se njihova djeca, koja su u Centru Otac Vjeko stekla obrazovanje, skrbe za njih. Sagrađena su i sportska igrališta, internat za učenike koji su iz udaljenijih mjesta. Centar Otac Vjeko postao je prepoznat u cijeloj Ruandi, a početkom 2017. godine proglašen je „Uzor školom“ i to u konkurenciji svih 389 ruandskih srednjih škola. 

U vrtiću barem jedan topli obrok u danu

Ohrabren ovakvim rezultatima, fra Ivica je odlučio krenuti i korak dalje. Tako je u Kivumuu otvorio i vrtić gdje se mališani pripremaju za školske obaveze, ali najveći razlog zašto ih se privlači u vrtić jest da dobiju barem jedan topli obrok u danu, a to je šalica tople kaše. Na taj je način pružena prilika i najmlađim stanovnicima Kivumua – da ne ostanu gladni, da budu otporniji te da uz igru i pjesmu nauče puno toga novoga. Osim toga, htio je fra Ivica da djeca dobiju priliku biti djeca. 

Nije rijetkost da u Kivumuu vidite dječicu od tri ili četiri godine kako obavljaju za njih teške fizičke poslove poput donošenja vode s izvora, ili su im njihova mlađa braća i sestre povjereni na čuvanje dok su roditelji u nadnici. Ti mali ljudi odrastu prebrzo, nemaju priliku učiti kroz igru i pjesmu. A i to im je fra Ivica htio omogućiti kroz vrtić. 

U vrijeme nastajanja ove knjige fra Ivica je već radio na novim projektima – osnivanju osnovne škole te izgradnji novih učeničkih domova. Ponekad se pitam odakle mu ta silna energija. On je taj koji sve gura, koji ima ideje, koji je, osim što je fratar, morao zadnjih godina biti i drvosječa i zidar i električar i mehaničar. U doista nevjerojatnim uvjetima napravio je čudo. 

A kada počne pričati o Centru Otac Vjeko, nikad ne govori o svojim rezultatima. Nego samo kratko i jasno kaže: „Bio je to fra Vjekin san. Na nama je da ga ostvarimo. I pomognemo ovome narodu.“ Željko i ja počašćeni smo što smo postali dio ove predivne priče, uz sve sjajne ljude koji su nam se priključili. Naša uloga nije velika, mi smo tek jedan mali kotačić, koji motivira i poziva ljude u Hrvatskoj i BiH da pomognu svojim donacijama.

Ali smo sretni jer sada je Kivumu postao naš drugi dom, tamo rado odlazimo i s našom malom djecom, Grgom i Gretom, koje smo i krstili tamo, a fra Ivica im je kum. Sretni smo što ovoj siromašnoj djeci uz pomoć dobrih ljudi možemo pružiti bolju budućnost kako bi i njihov život mogao biti dostojan ljudskoga bića. Mi svjedočimo tome kako ispružene ruke prema siromašnima mogu napraviti velike stvari te kako je dugoročna pomoć, kroz školovanje i obrazovanje mladih i siromašnih, jedina ispravna, jer će im dati potrebno znanje i kruh u ruke. Daj ribu siromašnome i pomogao si mu za jedan dan, nauči ga da peca, nahranio si ga za cijeli život.

Fra Vjeko je imao san. Na žalost, nije ga uspio sam ostvariti. Sve je naglo prekinuto tog kobnog 31. siječnja 1998. Nakon toga nitko se nije usudio preuzeti župu Kivumu. Sve dok fra Ivica u svojoj prethodnoj misiji u selu Rushooka u Ugandi nije napravio sve ono što je zacrtao. Tada je, na iznenađenje mnogih, zatražio da preuzme Kivumu. 

Fra Vjeko je tako dobio najboljeg mogućeg nasljednika. Koji je sve podredio njegovome snu. Koji je odlučio, u gotovo nemogućim uvjetima, ostvariti ono u što su mnogi sumnjali. Koji je u selu bez struje i vode, kojeg nema ni na karti Ruande, uspio sagraditi školu koja je danas među najmodernijima u Ruandi. I koji je, školujući siromašnu djecu, baš onako kao što je fra Vjeko želio, tisućama mladih spasio živote – spasio ih s ulice, od gladi, bolesti, kriminala i prostitucije, pružio im šansu za bolji život. 

Fra Ivica se, slijedeći ideju svoga prijatelja, pobrinuo da fra Vjeko nikad ne bude zaboravljen. Da živi kroz školski centar o kojemu je toliko sanjao i govorio. Da se njegovo ime u Kivumuu svakoga dana spominje i danas, bez obzira na to koliko je godina prošlo od ubojstva. Pobrinuo se da fra Vjeko i dalje bude dio Kivumua. Ne samo onda. Ne samo sada. Nego zauvijek.
(Maja Sajler Garmaz)

Hrabra dobrota koja ne haje za stravu

Ponekad, prečesto nam se čini kako se svijet kao obli proizvod devinih crijeva koji umakao je nadzoru balegara nezaustavljivo kotrlja niz sve nakošeniju kosinu, prema nekakvu tmastom mraku u kojemu se više nećemo moći ni pronaći, ni prepoznati. I sve će se pretočiti u bezdušni užas. 

Ako netko obolio od agorafobije svijet doživljava isključivo kroz novinarska izviješća na vijestima, onda je neupitno prestravljen, uvjeren kako vani, onkraj njegovih zidova i prozora neprestano bjesni divovski rat sazdan od manjih, krvavih pokolja. I sve je zlo, nastanjeno ubojicama, silovateljima, manijacima, bratoubojicama, mučiteljima, rušiteljima. I nema izlaza. 

I bolje je ostati u toj špilji koju si je spoznajno prisvojio Platon. I ne ići nikamo, ne kušati svijet, pustiti ga neka bezdušan propadne u nepostojanje. Utjelovljenje nihilističkog rasapa bez orijentira, bez svjetlila. A nije tako. Ima dobrote. Hrabre dobrote koja ne haje za stravu. Ima dobrote koja zna da svijetu valja podariti nešto što će ga držati na okupu, u svjetlu, dobrote koja zna da svijet nije nasumičnost, nego da njime upravljamo ne samo djelima, nego i mišlju i riječju, svime što Luč štiti od vjetra i tame. 

Zna to Garmaz. Željko Garmaz kad odlučuje pisati o sinu daidže Petra i to ne zato što je sin Petra koji mu je daidža, nego zato što zna kako valja bilježiti i pamtiti dobro, uklesati ga u tvrdi kamen kolektivne svijesti. Zna Željko i kako valja pisati retrospektivno, kako smrt ne bi zapečatila sve što je bilo dobro, nego kako bi svjetlost ostala na kraju. Kao svjetionik: velik, moćan i gord kao fra Vjeko Ćurić koji je proživio i preživio, spašavao iz pokolja u Ruandi kojeg se mnogi od nas sjećaju dvodimenzionalno, slikopisno, užasnuto. 

Uvijek imamo izbora: možemo, a ne moramo. Fra Vjeko je osjećao da mora, da bi iz drukčijeg izbora izašao manji, toliko malen da se više ne bi mogao vidjeti u zrcalu. Sjajan nam je, veličanstven životopis napisao Željko Garmaz, priču o čovjeku koji je bio Čovjek, svetac i prije kanonizacije, borac za pravdu na mjestima s kojih su pravdu na mahove prognali. Baš kao što knjigu Knjigom čini ono onkraj teksta, ono zbog čega zastanemo sami sa sobom, pa se zamislimo i priupitamo koliko znamo i ne znamo, koliko možemo, a nismo, koliko bismo još mogli. 

No, prije svega, ovo je knjiga zahvaljujući kojoj svijet u bljesku postaje barem foton svjetliji, blaži, ljudskiji u onom mekšem, životnijem smislu. I sve ima smisao. Onako kako bi i trebalo. Onako kako će zapravo biti ako ne dignemo ruke i s gnušanjem se ugasimo za sve. Za sebe i druge. 
(Ivana Šojat)

SVRŠETAK