Svetac našeg doba 965

Fra Vjeku su ubili njemu poznati ljudi s kojima se vozio u automobilu

Fra Vjeku su ubili njemu poznati ljudi s kojima se vozio  u automobilu
Fra Vjekin vojni mercedes 290 GD kojeg je vozio i u kojemu je zavrđio svoj ovozemaljski put

Kad je dvadesetak godina nakon genocida volonter iz Beograda Dejan Anić, pišući internetski Dnevnik iz Kivumua za službenu stranicu Centra Otac Vjeko, opisivao zatvor u Gitarami, teško bi se na temelju njegova opisa moglo i pomisliti da je ne tako davno tamo bio – pakao: Zatvor je jedna od najljepših građevina u Gitarami! 

Ni slično sivim zgradurinama kod nas. Zatvor je kompleks prizemnih zgrada na ulazu u Gitaramu iz smjera Kigalija. I smješten je u velikom i lijepo uređenom parku. Čak i zid oko zatvora, ograde i rešetke, nisu toliko upadljivi, neke vile su ovdje puno vidljivije zaštićene. Lijep je i ulaz, sav u zelenilu, tko ne zna, nikad ne bi ni pretpostavio da je u pitanju zatvor. Jedino natpis na ulazu govori o čemu je riječ. 

Zloglasna kaznionica u Gitamari

Viđam i stanare zloglasnog zatvora u Gitarami skoro svaki dan. Oni uz život iza rešetaka, kao dio kazne, imaju i neku vrstu društveno korisnog rada. I već nekoliko mjeseci svakodnevno izvode radove na uređenju prometnica u Gitarami. Svi odjeveni u jednake jednostavne narančaste kombinezone, uopće ne izgledaju neuhranjeno, čak su i dobro raspoloženi. 

Kad prođem pored njih, nasmiju se, razmijenimo pokoju riječ, neki traže i cigaretu. Naravno, sve se odvija pod budnim okom vojnika (ne čuva ih policija, nego vojska) s kalašnjikovima ‘na gotovs’. No, upravo su katastrofalni uvjeti te najveće ruandske kaznionice bili povod za jednu od fra Vjekinih najžešćih bitaka s vlastima u Kigaliju. 

Nakon genocida i uspostave nove vlasti, više od 80.000 Ruanđana bilo je uhićeno i zatvoreno na temelju svjedočenja preživjelih i očevidaca. Dovoljna je bila i dojava da se nekoga uhiti. Zatvori predviđeni za nekoliko stotina zatvorenika postali su dom tisućama njih. Zatvor u Gitarami bio je jedan od najgorih. Britanski dnevni list The Independent u reportaži o zatvoru iz Gitarame 1995. godine naglašava da je riječ o „najgorem zatvoru na svijetu“ ili „najcrnjem paklu na zemlji“. To je najnapučenija i, vjerojatno, najstrašnija kaznionica na svijetu.

Unutar visokih zidova od cigle, na prostoru veličine polovice nogometnog igrališta, 7000 muškaraca boravi u uvjetima zbog kojih bi, da su stoka negdje u Europi, imali aktiviste za prava životinja koji bi o njima skrbili. No, ovo je Ruanda i nakon genocida u kojem je poginulo najmanje pola milijuna ljudi, malo je sućuti za sudbinu Hutua, koje se tereti kao krivce za pokolj, pisalo je u ‘The Independentu’. 

Zatvor u Gitarami bio je građen za 400 zatvorenika, a onda se u poratnim godinama našao u situaciji da je, zbog pretrpanosti, svaki zatvorenik imao „na raspolaganju“ manje od pola četvornog metra prostora za život. Na dvorišnom prostoru, na kojemu su zatvorenici čamili 0-24 sata na dan, mogli su samo stajati na mjestu, nitko se nije, sve i da je htio, mogao ni pomaknuti! Čak ni u vrijeme svakodnevnih velikih pljuskova. 

U prvih devet mjeseci, prema podacima međunarodne udruge Medecins Sans Frontieres, svaki deveti zatvorenik je u takvim uvjetima umro. Čak 41 posto zatvorenika patilo je zbog „trulih stopala“, kao posljedica konstantnog bosonogog stajanja na nogama na mokrom i prljavom tlu. Mnogima su prsti, pa i cijele noge bile amputirane kao posljedica gangrena. 

U reportaži u The New York Timesu, nekako u isto vrijeme – kao da je bio organiziran neki kolektivni obilazak zatvora, u naslovu vrišti: „Nema mjesta, nema hrane, nema pravde“: Vladini dužnosnici navode da nemaju ni institucije ni novac za baviti se tolikim brojem zatvorenika. 

Više od godinu dana nakon početka pokolja, u Ruandi još nije uspostavljen pravni sustav, a nisu obnovljene ni osnovne stvari poput pitke vode, struje, telefona. Zatvori poput Gitarame samo naglašavaju moralnu krizu s kojom se suočava ruandska Vlada koja je došla na vlast nakon pobjede pobunjeničkog pokreta predvođenog Tutsijima prošlo ljeto. 

Zatvorenici su se raspadali

U 11 ruandskih zatvora svaki se tjedan doveze 2000 novih zatvorenika, nikome se ne sudi, odvjetnici ili članovi obitelji ne mogu im pristupiti... Državni dužnosnici tvrde da još 100.000 osumnjičenika za sudjelovanje u masakrima mora biti uhićeno i osuđeno. 

Fra Vjeko je gotovo godinu dana u suradnji s Međunarodnim Crvenim križem pokušavao ući u zatvor. Priče iz zatvora koje su 1995. godine preplavile svijet bile su posljedica bezizlazne situacije u koju su fra Vjeko i Međunarodni Crveni križ doveli ruandske vlasti. Zatvor u Gitarami jednostavno se morao otvoriti javnosti, a svjetske humanitarne udruge su tako napokon mogle početi djelovati. 

Susanne Brezina, predstavnica austrijske humanitarne organizacije, sjeća se kako je fra Vjeko, na kraju svog prvog posjeta zatvoru, koji ga je psihički bio slomio, urlikao na časnike RPF-a koji su ga vodili: Kako možete i pomišljati na pomirenje u ovoj zemlji ako ljudima oduzimate dostojanstvo? Ruandska je Vlada bila priznala da bi im trebalo dvije stotine godina želi li se suditi svim optuženima! Sudovi su bili zakrčeni optužnicama, tako da su optuženici, ulazeći kroz kapiju ruandskih zatvora, znali da su praktički osuđeni na smrt! 

Uz medijski „poguranac“ uglednih svjetskih tiskovina, zatvor u Gitarami postao je tema na koju ruandske vlasti nisu više mogle slijegati ramenima. Fra Vjekini gotovo svakodnevni zahtjevi da se napokon dopusti dostava hrane i lijekova u zatvore došli su na dnevni red. Za početak, u suradnji s Crvenim križem, svaki tjedan su mu dopustili dovođenje liječničke ekipe u zatvor. Rezultat: stopa smrtnosti među zatvorenicima dramatično je pala! No, fra Vjeko tu nije stao. Sad je za onu najbrojniju zatvorsku populaciju, koja je na otvorenom dvorištu u potpunosti bila izložena svim vremenskim nepogodama, htio sagraditi skloništa. 

Kad su mu zatvorski čuvari prigovorili zbog te ideje, jer, kao, ni oni nemaju sklonište, fra Vjeko im je odgovorio: Ne mogu ih ja graditi za vas, to treba raditi vaša vlada! Naravno, fra Vjeko se izborio i uspio u namjeri da proširi zidove, podigne nove krovove, sagradi zahode, nove tuševe, nužnike, ali i zaposli potrebite koji su za zatvorenike napravili nekoliko stotina pari gumenih sandala od starih biciklističkih guma! 

Fra Pero Vrebac se prisjeća: Nakon završetka rata fra Vjeko je imenovan kapelanom u pokrajinskom zatvoru Gitarama. Zatvorenici su bili u užasnim uvjetima: bez osnovnih sanitarija, vani na vrelom suncu i kiši. Hranile su ih njihove obitelji, koje često same nisu imale što jesti. Mnogi zatvorenici umirali su od zaraznih bolesti, gangrene, gladi i terora. Fra Vjeko je čekao dozvolu da uđe u zatvor od novog Ministarstva sigurnosti više od godinu dana. 

Kad je napokon ušao s liječničkom ekipom dragovoljaca, ostao je šokiran: ljudi su se živi raspadali u ranama u gnoju i smradu pred njegovim očima. Pričao mi je kako je svaki put povraćao od muke nakon povratka iz zatvora. Strpljivim radom za nekoliko mjeseci fra Vjeko je uspio sa sve većom ekipom dragovoljaca ublažiti smrtnost i preko apostolskog nuncija u Ruandi isposlovati dozvolu da proširi prostor zatvora i napravi pedesetak česmi s pitkom vodom, isto toliko tuševa i wc-a. Zbog toga su ga iz vojnog vrha napadali što njihovim neprijateljima pravi uvjete u zatvoru bolje nego što ovi časnici imaju kod svojih kuća.
• • •
Kad smo prvi put boravili u Ruandi, a bilo je to u siječnju 2007. godine, među nezaboravnim iskustvima koje smo doživjeli ili za koje smo samo čuli od drugih, bio je čin egzorcizma kojem je, u susjednom Kongu, svjedočila naša prijateljica Mateja Šostera. Zajedno smo se pentrali po gorju Virunga u potrazi za gorskim gorilama, Mateja je bila s nama i na usponu na vrh aktivnog vulkana Nyiragongo, ali kad god bismo zastali, svaki slobodni trenutak koristila je samo za priču o egzorcizmu na koji su je nagovorile hrvatske časne sestre iz Bukavua. 

Molitva nad opsjednutim ženama

Nešto sam bila pričala sa sestrama i one su spomenule zle duhove. Kroz razgovor su primijetile da im ništa ne vjerujem, štoviše, da mi je to sve smiješno, pa su predložile da odem s njima upoznati tog karizmatika koji obavlja taj čin. Pristala sam. Odvele su me do njega, upoznali smo se. Djelovao je mirno, vedro. Nisam o njemu mogla steći neki poseban dojam, jer smo pričali samo nekoliko minuta. Dogovorili smo se da ću sutradan ujutro doći i prisustvovati! Tu noć sam jedva zaspala. U pola sedam ujutro smo već bile kod njega, taman je držao svetu misu. 

Mateju je sve dodatno zaintrigiralo kad se uvjerila da karizmatik stanuje u središtu grada, izvan samostana, te da misu drži u dvorištu svoje kuće! Potpuna suprotnost svemu što je do tada vidjela u Ruandi i Kongu, gdje su svećenici i časne sestre u pravilu izdvojeni u samostanima i kućama koje su ograđene visokim zidovima. No, on je valjda znao da, ako želi stvarno pomoći narodu, onda i mora zadobiti njegovo povjerenje, a ako traži to povjerenje, onda mora pokazati i da on vjeruje njemu! 

Nakon svete mise Mateja se sa sestrama Romanom i Erikom pridružila karizmatiku u povećoj sobi u kojoj su uza zid bile poredani stolci, u sredini sobe je bio njegov stol, a blizu stola krevet, bez jastuka, posteljine ili deka. Prvo su mu u sobu došli neki koji su mu i prije dolazili, ali još s njima nije bio sve završio.

Sestra Erika mu je često znala asistirati i prema njezinim riječima, obično je bila riječ o ženama, jer ‘vrag bira žene; ako njih poremeti, raspada se cijela obitelj’! U ovim krajevima nije čudno ako muškarac nije previše odgovoran pa napravi dijete za koje se kasnije više ne brine. Dijete zato uvijek ima mamu. No, ako mama postane nestabilna ili, kako oni to kažu, opsjednuta, onda obično otac napušta takvu obitelj, dok dijete pati uz takvu majku.

Prema Matejinim riječima, kad žena legne na onaj krevet u središtu sobe, svećenik sjedne blizu njezine glave, jednu ruku položi na njezinu glavu, a drugu ispod prsnoga koša, na želudac, jer vjeruju da se tu zli duh najviše nastanjuje. Često se prakticira i postavljanje križa na grudi žene ispod odjeće! Svećenik pored sebe ima još i svetu krunicu, posvećeno ulje i sol. Sve počinje s molitvom na francuskom. Ako osoba prati molitvu odgovaranjem s ‘Amen’, onda je sve u redu. 

Međutim, ako je svećenik krenuo moliti nad ženom koja je opsjednuta, onda ona vrlo brzo i naglo izgubi svijest. Preda mnom se to dogodilo jednoj ženi, izgubila je svijest i snažno se počela opirati. U sobi su uvijek barem tri žene koje mu asistiraju, jer on može kontrolirati duh, ali ne i tijelo.

Ta je žena mlatarala nogama i rukama i pritom joj se najviše uzdizao trup! Oči su joj bile zatvorene. Svećenik mi je htio pokazati kako to izgleda kad iz nekoga govori tuđi duh, pa mi je rukom otvorio njezine oči – mogla sam vidjeti samo njezine sljepoočnice. Što je najgore, ni taj prizor, koji je uistinu sablastan, nije bio najgori kojem sam svjedočila. 

Kad svećenik vidi da je žena uistinu opsjednuta, prvo je pita: Koliko ih je? Je li ga netko pozvao ili je ušao sam? Ako se u odgovoru otkrije da ga je netko poslao, pita je tko je to bio, a ako je došao sam – gdje je ušao u nju? Kad zloduh odgovara, on odgovara kroz ženina usta! Opet, ispričala mi je časna sestra Erika, ženina usta znaju katkad biti zatvorena te zloduh bez obzira na to iz nje priča bilo muškim bilo ženskim glasom. 

Sve to što mi je ispričala nisam vidjela i teško bi me bilo kakva priča mogla uvjeriti da mi taj svećenik, u što ne sumnjam, nije rekao kako zli duhovi ne govore samo na jeziku osobe koju su opsjeli, nego se znaju obratiti i na talijanskom, latinskom... Uglavnom, ako zloduh ne odgovara, onda se egzorcist služi posvećenim uljem kojim radi križ na usnama ili sipa posvećenu sol u usta ili stavlja svetu krunicu na zatvorene oči. 

Poziva se na Kristovo ime i šalje ih u pakao ili pod Isusove noge! Kad upotrijebi ovo što sam navela, lice se grči, tijelo uzmiče, duh iz tijela vrišti... Ma, čudno ti je to sve! I ne traje dugo. Ponekad ni minutu ili nekoliko minuta. Za vrijeme mog boravka najdulje iscjeljivanje trajalo je pet minuta. Kad zloduh ostavlja ženino tijelo, možeš uočiti da žena izdiše i opušta lice, koje stalno radi neke zgrčene i namrštene face, i tijelo! U trenutku! Svećenik moli i blagoslivlja osobu te se ona budi potpuno izgubljena i iscrpljena.

Svi vragovi iz pakla otišli u Ruandu

Ni nakon viđenoga i doživljenoga Mateja nije mogla sa sigurnošću reći da je sve to što se odigravalo pred njom bila istina. Tek je izrazila vjerovanje da Zlo uistinu postoji i da se Zlo boji Isusa. „A najbolji spas od takvih opsjednutosti definitivno je molitva“, tvrdi Mateja. Onda se dogodio pokolj. I netko je, osupnut zločinima koji su se dogodili 1994. godine, tada skovao novu izreku: „U paklu više nema nijednog vraga – svi su otišli u Ruandu!“ 

General-pukovnik Roméo Dallaire, zapovjednik postrojbi Ujedinjenih naroda koje su, nemoćne išta napraviti, samo svjedočile užasu, u svojoj memoarskoj knjizi o tim događajima napisao je: „Znam da postoji Bog, jer u Ruandi sam se rukovao s Vragom. Vidio sam ga, pomirisao i taknuo. A ako znam da Vrag postoji, onda, dakle, postoji i Bog.“ 

Ni Kanađanin Gil Courtemanche, autor vjerojatno najdirljivije knjige na temu genocida u Ruandi "Nedjelja na bazenu u Kigaliju", nije u svojem romanu uspio izbjeći religiozne aluzije. Tako je pišući i o sudbini svog prijatelja Cipryana, inače Hutua, doslovce naveo njegovo razmišljanje prije pogibije: „Želim vam reći, i zato vam to pred smrt govorim, da će ovdje milijuni pomrijeti. Svakako od side, ali i od jedne još gore bolesti od koje se čovjek ne može zaštititi ni cjepivom ni kondomom. Ta bolest je mržnja. Kad sam bio mali, govorili su mi da će me Tutsiji ubiti ako ih ne preduhitrim. To je bio naš vjeronauk!“ 

Fra Ivica Perić priča o odluci apostolskog upravitelja Biskupije Kabgayi po kojoj se u crkvama nakon pokolja nisu smjele voditi mise dok se u svakoj crkvi u cijeloj zemlji – ne obavi egzorcizam! Pričao mi je fra Vjeko kako su izgledale te ispovijedi, egzorcistu su se obraćali na svim jezicima! Crkve i ljudi bili su puni zlih duhova, jeza te hvatala kolika je to dernjava bila prilikom njihova istjerivanja. Toliko toga je demonskog bilo u ljudima. 

I don Sebastijan Marković se prisjeća te prakse nakon pokolja, o kojoj mu je u više navrata pričao fra Vjeko. Znam da je apostolski upravitelj Biskupije, monsinjor André Sibomana, te egzorcizme bio uveo pod obavezno. U crkvama u kojim se dogodio pokolj nekoliko mjeseci se nisu smjele govoriti mise, tek nakon egzorcizma mogle su biti stavljene u funkciju.

Pričao mi je fra Vjeko da se svašta događalo na tim seansama. Jednom su pitali Sotonu zašto je toliko zla učinio u Ruandi i pobio tolike ljude, a on je, navodno, odgovorio: ‘Nisam to ja učinio, to ste vi Ruanđani sve sami napravili!’ Po tome ispada da su neki Ruanđani u to vrijeme bili gori i od samog Vraga! Don Sebastijan priča i kako mu je fra Vjeko govorio da su pri takvim obredima, poglavito u crkvama koje su bile ostakljene, od siline stravičnih zvukova koji su se ispuštali znala pucati i prozorska stakla!
• • •
Nakon tromjesečnog pokolja nisu prestale fra Vjekine potrebe za zbrinjavanjem nesretnika. Uslijedila je osveta. Nova vlast, koju su sačinjavali uglavnom predstavnici manjinskog plemena Tutsi, počela je progoniti sve za koje su imali ikakvu informaciju da su sudjelovali u tromjesečnom genocidu i ubijanju gotovo milijun ljudi, ponajviše Tutsija. 

Fra Ivica Perić je okolnim cestama, preko Tanzanije, pronalazio način doći u posjet svojem prijatelju. U to ‘poratno’ doba, kad god bih dolazio kod fra Vjeke, znalo se dogoditi da su nas noću budili. Jer, trebalo je bolesnike ili ranjenike voziti u bolnicu u Kabgayi. Jednom me fra Vjeko poslao voziti nekog mladića, probušenog s tri metka na desnoj strani trbuha, u bolnicu. Ma, nije pustio ni glasa! A morali smo se voziti 11 kilometara.

Govorili smo mu 'Izađi, bolan, Vjeko!'

Pitao sam fra Vjeku što će se dogoditi ako vlasti saznaju što radi. Slegnuo je ramenima, nasmijao se i odgovorio da ga baš briga za to. Kaže, njegova je obaveza pomagati ljudima kojima je potrebna pomoć. Imao je fra Vjeko puno takvih situacija, nastavlja fra Ivica, ali „on se uopće ničega i nikoga nije bojao“. Govorili smo mu: ‘Izađi, bolan, Vjeko!’ ali ne, on nije htio ni čuti za takvo što, on se ovdje duboko ukopao. 

Poslije rata je u Ruandi jedno vrijeme vladalo opće rasulo. Soba u kojoj je fra Vjeko znao spavati u Biskupiji, gdje je radio kao glavni ekonom, priča fra Ivica, „bila je rasturena granatom, vjerojatno su mislili da on ima novac pa su se tako htjeli toga dočepati“. 

Fra Vjeko je odmah nakon rata pokrenuo obnovu kuća koje su bile porušene. Uvijek bi pronašao načina pomoći ljudima. Kad se situacija malo stabilizirala, pronašao je motike i podijelio ih ljudima kako bi mogli kopati i živjeti od svog rada. I podijelio je sjeme, da nešto posade, kako ne bi ovisili o milostinji! Da se nije previše aktivirao u Biskupiji, on bi vjerojatno i školu završio. 

Bio je ekonom biskupije, odgovoran i za Caritas, trebalo je obnoviti tiskaru, stolariju, bila je bruka posla koji se nalazio pred njim. Fra Ivica tvrdi da su se nakon rata viđali skoro svaki mjesec. Kad bi fra Ivici završila nedjeljna sveta misa, sjeo bi na motocikl i dojurio do prijatelja u Kivumu. Bili su udaljeni jedan od drugoga oko 200 kilometara. 

Kad je fra Vjeko započeo veliki projekt obnove porušenih i zapaljenih kuća, nabavio je ove strojeve koje i danas imamo i uz pomoć kojih je radio vrata i prozore. Imao je jednu ekipu momaka koje je okupljao za radove u župi. 

Udovice su morale očistiti teren i pripremiti cigle od zemlje i vode, a oni bi dovezli kamenje, sve ozidali, postavili temelje, vrata, prozore, krov... Jednom se on tako raspričao, a jedna udovica mu se obrati: ‘De ti, Padri, donesi nam kamion muškaraca, a ja mogu spavati i pod bananom!’ 

U svibnju 1995. godine iz Francuske se vraćao André Sibomana, fra Vjekin prijatelj i tadašnji apostolski upravitelj Biskupije u Kabgayiju. U zračnoj luci su ga čekali fra Vjeko i fra Ivica. André Sibomana je u Francusku išao primiti veliko godišnje priznanje koje poznata međunarodna udruga Reporteri bez granica svake godine dodjeljuje borcima za slobodu medija. 

André se, inače, i prije i za vrijeme genocida, ali i u ruandskom poraću, uvijek i beskompromisno zalagao za slobodu izražavanja. Drago mi je da je međunarodna zajednica to i prepoznala. Tada se u avion ulazilo tako što se na terasu uspinjalo stepenicama, a onda se s terase spuštalo na pistu. Međutim, kad smo mi došli u zračnu luku, stepenice su već bile zatvorene, a to je značilo da je završila provjera avionskih karata. 

U jednom trenutku fra Vjeko na terasi uoči našu prijateljicu, a njegovu tada vrlo blisku suradnicu iz austrijske humanitarne organizacije Susanne Brezinu. Samo smo se pogledali i već smo se našli kako preskačemo ogradu od stepenica i jurimo na terasu. No, kad smo se popeli, pristupila su nam četvorica policajaca u civilu i priveli nas na saslušanje u posebnu prostoriju.

Fra Vjeko je pokušao s njima razgovarati na francuskom, oni nisu govorili taj jezik pa su sa mnom počeli na engleskom. Fra Vjeko se opet upetljao, ovaj put na kinyarwandi, na što su oni zinuli u čudu. Na kraju se službeno ispitivanje zbog našeg preskakanja ograde pretvorilo u fra Vjekino držanje lekcije njima o njihovu vlastitom jeziku. 

Tada nisam bio vičan kinyarwandi, ali znam da sam u nekoliko situacija bio zaprepašten fra Vjekinom hrabrošću da se prema njihovim obavještajcima ophodi na trenutak i na vrlo grub način, vičući na njih, da bi ih u sekundi poslije toga čak i nasmijavao nekim štosovima.

Eto, umjesto kratkog ispitivanja, ostali smo s njima dva sata u manje-više ugodnom razgovoru, a André je na kraju morao nas čekati umjesto da je bilo obrnuto, da mi njega pokupimo i odmah odvedemo u Kabgayi! Fra Ivica priča kako ga je fra Vjeko često molio da odveze njegov mercedes 290 GD u Kampalu, glavni grad susjedne Ugande, na servis, jer u Ruandi nije bila nijedna autokuća u kojoj bi se takav auto mogao detaljno i pouzdano pregledati i, eventualno, popraviti neki ozbiljniji kvar: „Ha, ha, ha, u povratku bih mercedes morao napuniti raznim dijelovima i gumama za druge aute. Auto-kuća Perić!“ 

Fra Ivica se prisjeća i da fra Vjekina drskost, koju je bio demonstrirao u zračnoj luci držeći im lekcije o njihovu materinskom jeziku, koji su bili i zaboravili rodivši se ili godinama živeći u Ugandi, nije bila usamljen slučaj.

Gradio je sirotište Nazaret od Papina novca

Često sam s njim znao otići u Mbare, mjesto iza Kabgayija gdje je Papa 1990. godine govorio misu. Gradio je naselje Nazaret, sirotište za koje je Papa poslao novac i osobno je nadgledao svaku fazu tog projekta u kojem ništa nije htio prepustiti slučaju. Bilo je planirano da se tamo smjesti čak 720 djece. Po 12 djece i teta, koja bi živjela s njima, išli bi u jednu kuću. Uspio je završiti 8-10 kuća do svog ubojstva i djeca su tamo bila useljena... 

Fra Vjeko je prema radnicima koji su tamo radili bio izrazito strog, čak i ljut kad bi uočio da nešto nisu napravili po dogovoru. Tada bi ih sve okupio i nikome nije bilo ugodno kad bi im držao lekcije o obavezama! A kad bi se potom okrenuo prema djeci koja su tamo već bila useljena, bio je to potpuno drugi Vjeko. 

Ništa manje „susretljiv“ fra Vjeko nije bio ni za obilazaka zatvora u Gitarami. I sad se naježim kad se sjetim kako se znao otresti na te stražare koji su radili u zatvoru, kad bi bio ljut, strašno je vikao na njih! Ni tamo, kao ni onda u zračnoj luci, nisam znao što im je govorio, jer su bili komunicirali na kinyarwandi. Ali, rezultati su se vidjeli, sve manje je imao potrebe za takvim intervencijama. 

Smrtnost među zatvorenicima je gotovo zaustavljena, medicinsko osoblje počelo je bez problema ulaziti u zatvor i liječiti bolesne, sve je bilo besplatno. Kako je u ratno doba riskirao život prevozeći ljude u podvozju kamiona, tako je fra Vjeko i u poraću nastavio pomagati svima kojima život u novoj Ruandi nije odgovarao ili je, pak, postao preopasan. 

Nemalo puta je tako izveo ljude u Ugandu i doveo ih do mene u Rushooku, a odatle u treće zemlje. Sad već nije nikakva tajna da je u svakoj od tih operacija spašavanja koristio spašene i kao kurire za brojne dokumente koje je po njima slao u Europu. Znao je puno i znao je da to što zna postaje strašan teret. Kad već on nije ni po koju cijenu htio napustiti Ruandu, htio se barem rasteretiti silne dokumentacije koja je mnogo govorila o puno lošega što se tamo radilo. 

Jednom prilikom je tako izveo i dvojicu sinova tadašnjeg premijera koji nije vjerovao u sustav te je barem djecu htio spasiti šaljući ih u Belgiju. Fra Vjeko ih je doveo do nas u Ugandu, a mi smo ih dalje vozili u Entebbe na let za Bruxelles. Fra Ivica nikad neće zaboraviti kad mu je jednom u Ugandi banuo fra Vjeko s Tabarom, koji mu je u najgore dane bio jedan od vozača kamiona u konvojima spasa iz Burundija u Ruandu i obrnuto. 

Tabara je, inače, prije užasa u Ruandi svojedobno puno pomagao fra Dragi Gveriću u DR Kongu, dok je fra Drago još bio tamo. Sjećam se da mi je pričao kako je s jednim novinarom sjedio i pio do kasno navečer. Tada ih je uhvatila vojska i premlatila. Pustili su ih na miru tek kad su mislili da su ih ubili od batina! U to vrijeme je u Ruandi bila skupina nekih francuskih novinara koji su se brzo organizirali i prebacili tog novinara u Francusku, dok je fra Vjeko preuzeo brigu za Tabarino spašavanje. Doveo ga je do nas. 

Prva dva tjedna nesretni Tabara nije mogao ništa jesti, hranili smo ga samo mlijekom. Glava mu je bila dobro ‘izlupana’, a nije bilo djela tijela na kojem nisu bili krvavi podljevi. Ne znam kako je uopće to podnio i preživio! Kad smo mu pomogli da se oporavi, ‘spakirali’ smo ga i sredili mu let za Kanadu kod fra Drage Gverića, koji je tada bio u Edmontonu. Eno ga i danas tamo. A poslije je fra Vjeko prevezao preko granice i jednog vojnika koji nije mogao dobiti vizu za Kanadu, pa smo ga na kraju poslali u – Senegal!
• • •
Četiri mjeseca prije njegove smrti vidjeli smo se u Nairobiju. Izašli smo na piće. Pričao mi je dugo o situaciji. Govorio je o mogućoj smrti. Pokušao sam mu predložiti da uzme nekoliko mjeseci za odmor i ode iz Ruande dok se to malo ne smiri, a i sam da se odmori. "Izgleda razumno, i vjerojatno bi bilo dobro, ali ne mogu sada otići“, rekao mi je. Čini mi se da sam ga razumio. Duboko je u tome. 

Nenormalni uvjeti, nenormalna događanja

Svaki rat je zlo u sebi i velika prilika za zločine koji se vjerojatno ne bi dogodili u normalnom vremenu. Nenormalni uvjeti, nenormalna događanja. U ratu se pojave i veliki moralni heroji i veliki zločinci. Vjeku su ubili 31. siječnja 1998. godine u automobilu ljudi s kojima se vozio. Znači, oni koje je poznavao i koji su njega poznavali. Na sprovodu su mu bili svi biskupi i cjelokupna Vlada Ruande. Nikad nije utvrđeno tko ga je ubio! I to je dobro. On se darovao. Otkrivanje ubojice narušilo bi čistoću dara. 

U crkvi u Kivumuu je Vjekin grob kojega župljani posjećuju. Ostala je škola koju je započeo i koju vodi jedan drugi fratar s istim oduševljenjem i uvjerenjem, sa svojim stremljenjima i vizijama, željan pomoći mladoj generaciji u uvjerenju da kroz znanje, djeca mogu dobiti moć koju će, barem fra Ivica vjeruje, koristiti na svoje osobno dobro i na dobro svoje zemlje.  (Fra Tomo Anđić u Katoličkom tjedniku)
• • •
Don Sebastijan Marković posljednji se put čuo sa svojim velikim prijateljem 26. siječnja 1998. godine, pet dana prije fra Vjekina ubojstva. Bio je izuzetno raspoložen i veseo. Govorio mi je o ozbiljnosti situacije u Ruandi, gdje i nadalje vlada bezakonje, mržnja i osveta, gdje su ubojstva bila dio svakodnevice... Na moje pitanje kako je on, reče mi, kao i obično, da je dobro, ali da osjeća kako se oko njega sve više plete neka nevidljiva mreža koja ga želi uništiti i on se pita zašto.

Na moje prijedloge da ipak izađe iz Ruande, barem privremeno, da se malo odmori, odgovarao bi svojim gromkim smijehom govoreći da je njemu mjesto tamo, među njegovim garama. A onda, kada mu rekoh da se i ja uskoro nadam povratku u Ruandu, uozbiljio se te mi reče: ‘Ti ne, ne dolazi ovamo, barem ne zasad! Suviše je opasno. Jedino, ako si nas se baš toliko zaželio, dođi, ostani ovdje 10 do 15 dana, i vraćaj se odakle si i došao!’ Evo, to su mu bile zadnje riječi i zadnji savjeti koje mi je dao fra Vjeko.
• • •
Nikola Ćurić, ili Prika, kako većina po nadimku zove ovoga fra Vjekina brata koji danas živi u Šibeniku, tvrdi da je fra Vjeko imao „gomilu materijala o izbjeglicama i genocidu te da je sve negdje zakopao u zemlju“. O čemu je pisalo u tim materijalima, Nikola ne zna, jer „koliko god s Vjekom razgovarao, uvijek je bilo malo i kratko. Puno toga je ostalo nedorečeno“! 

Zadnji put smo se vidjeli potkraj ljeta 1997. godine. Taman je vodio svog biskupa na ređenje u Vatikan. Kad sam ga pitao što da mu donesem, rekao je – pršut, jer je htio napraviti feštu u Ruandi kad se vrati s tog ređenja. Došao je u nekoj poderanoj odjeći i otišli smo kupiti dva odijela. Popili smo piće ispred ulaza u Vatikan. Sjećam se da je biskupu bilo neugodno zbog kafića, a mi smo mu objasnili da je takav običaj – prije ulaska u Vatikan mora se popiti pivo! 

Lopovi u Ruandi ukrali i šibenski pršut

Kad su se vratili u Ruandu, odmah smo se čuli, ali rekao mi je da ima jako tužnu vijest. Naime, lopovi su im upali u kuću i pokrali sve, uključujući i onaj pršut. Tek su ga jednom malo kušali i odlučili čuvati, ali...

Prisjećajući se njihova posljednjeg susreta, Nikola tvrdi da je fra Vjeko tada prvi i jedini put otkako se znaju izgledao zabrinuto i preplašeno. U razgovorima koje je vodio sa mnom i našom rodicom, časnom sestrom Robertinom Vrbić, koja je u Rimu i kojoj se uvijek javljao kad bi tamo dolazio, vidjelo se da zna kako mu se radi o glavi. Ispraćajući ih na aerodrom, na njima se vidjelo da su jako preplašeni. 

Pokušao sam ga nagovoriti da malo ostanu, ali on nije htio ni čuti, pričao je kako ga čeka gomila obaveza. Govorio je da će doći potkraj godine, oko Božića, ali i tada mu je nešto iskrsnulo i, eto, više se nismo vidjeli. Čuli smo se tada skoro svaki dan i uvijek bi obećavao skori dolazak. Zadnji dogovor je bio da će doći potkraj siječnja, mislim da je bio i kartu za avion kupio... Za ranije pokušaje atentata na njega samo bi kroz smijeh rekao: ‘Pobjegao sam i dobro je!’ 

Antun Ćurić, najstariji od braće, priča da je fra Vjeku posljednji put vidio „skoro pa i dvije godine prije ubojstva“. Tad je Vjeko bio na svom standardnom odmoru na koji je dolazio svake tri godine. Međutim, kao i svaki put, prvo bi obišao uokolo ispuniti sve obaveze koje je imao prema svojoj zajednici, a kod nas bi naletio kad bi našao vremena. Tada mi je djelovao ozbiljnije nego inače! 

Nikad on nama nije spominjao nikakve probleme koje je imao niti bi ikada rekao i riječ da mu je teško ili da mu netko prijeti. Sad vidim da je takav stav imao svjesno, ne zbog sebe nego radi nas, da se ne bismo brinuli. Evo, ponovo vrtim film iz tog razdoblja, uistinu nam nikad ničim nije dao ni naslutiti da će se sve završiti na način na koji se završilo. Štoviše, uvijek je hvalio te svoje, kako je on volio reći – gâre, tvrdio je da je okružen finim i plemenitim ljudima. 

Inače, Antun i Ivo su jedini iz obitelji koji nikad nisu otišli u Ruandu. Za vrijeme fra Vjekina života nitko ga iz obitelji tamo nije došao posjetiti, a roditelji, braća Niko i Dragan te sestra Ljubica u Kivumu su tek kasnije dolazili, na obljetnice njegove smrti. 

Brat Ivo se prisjeća: Kad je zadnji put boravio u ovim krajevima, sjećam se kako mi je ponudio da idem s njim biti njegov tjelohranitelj! Nije mi se, doduše, tako izravno obratio, ali iz njegove priče i poziva da odem s njim i budem u njegovu društvu shvatio sam o čemu je riječ. Njemu je bio impresivan moj ratni put. Sjećam se da je već tada nekome bliskom rekao kako mu je najžalije što će ga njegovi ubiti! Sve je on predosjećao. 

I Dragan Ćurić, najmlađi od braće, tvrdi da fra Vjeko njima nikad izravno nije govorio ništa o onome što radi u Ruandi, a posebno ne o opasnostima koje su mu prijetile. Jednom je tako, kad je bio ovdje, a još sam bio u odori, inzistirao da me fotografira s mojih kalašnjikovim, kojeg još nisam bio razdužio. Rekao mi je da mi dobro stoji i da bi mu mogao doći u Ruandu biti pri ruci. Shvatio sam da me htio kao svog tjelesnog čuvara.

Predzadnji put su se čuli u prosincu 1997. godine, mjesec dana prije ubojstva. Dragan ga je uspio uhvatiti u uredu glavnog ekonoma Biskupije Kabgayi. Uvijek je imao običaj govoriti samo pozitivne stvari pa je tako i taj put nabrajao sve projekte u kojima sudjeluje. Zadnji put kad su se čuli, fra Vjeko je bio taj koji je nazvao, bilo je dva sata poslije ponoći.

Obećao doći do 31. siječnja kući 

Tada još nisam bio oženjen, spavao sam u potkrovlju obiteljske kuće. Mama me u jednom trenutku zovnula da se spustim, da Vjeko zove telefonom. Pritom je išla do mene i pričala s njim, ali dok je došla, veza je pukla. Pričekao sam, znao sam da će ponovo pokušati. I tada mi je prvi put djelovao kao da je bio u nekoj opasnosti. Ja mu, kao i svaki put, ponovim kako je vrijeme da se vrati kući, a on meni da je rat stao i da im je on sada najpotrebniji. ‘Eh, ti si njima, izgleda, uvijek najpotrebniji’, rekao sam mu. ‘De dođi na godišnji, imaš li ti uopće godišnji odmor?’ ‘Imam.’ 

Dragan se sjeća kako ga je „toliko pritisnuo“ da mu je fra Vjeko na kraju obećao doći! ‘De, dođi za Božić!’ ‘Ne mogu za Božić.’ ‘De dođi poslije Božića.’ ‘Eto, u siječnju ću naći vremena.’ Potom su u razgovoru, prisjeća se Dragan, taj siječanj spomenuli sigurno barem još pet puta. ‘Siječanj ima 31 dan, kad ćeš doći u siječnju?’ ‘Doći ću do 31. siječnja’, bile su fra Vjekine zadnje riječi bratu Draganu. 

Zadnjeg dana u siječnju Dragan je „malo sjedio s bratom Antunom, pijuckalo se neko pivo“, a onda se Dragan obratio Antunu: „Eto, moj Antune, prođe i 31. siječanj, a Vjeke nema!“ Sutradan, kad im je fra Drago Perković donio tragičnu vijest o ubojstvu fra Vjeke, pokazalo se da su njih dvojica spomenula brata u njegovu rodnom kraju upravo u trenutku kad je fra Vjeko u Kigaliju vjerojatno jedini put u životu izgubio neku bitku.
• • •
Hrvatski katolički svećenik fra Vjeko Ćurić, ubijen je 31. siječnja 1998. godine u središtu Kigalija. Amnesty International u svom godišnjem izvješću navodi da je ubojica – kojeg neki svjedoci opisuju kao vojnika, dok drugi tvrde da je bio u civilnoj odjeći – ispalio nekoliko metaka u njegova prsa. Prije nego što je podlegao ozljedama, fra Vjeko, koji je za potrebe osobne zaštite nosio pištolj, uspio je ispaliti jedan hitac i raniti napadača u nogu. Napadač je viđen kako bježi s mjesta zločina. Prema nekim izvorima, odveden je u bolnicu, dok drugi tvrde da je uhićen i prepraćen do lokalne policijske postaje odakle je, navodno, ubrzo nakon toga – pobjegao.

Što god da se pričalo, činjenica je da se u istrazi ubojstva fra Vjeke Ćurića, unatoč visokoj razini osude javnosti na koju je naišao taj slučaj, kao i potencijalno dostupnim svjedocima, ništa nije napravilo. Otac Vjeko je u Ruandi živio 15 godina. Bio je poznat po tome što je pomagao i Tutsijima i Hutuima. Njegovom sprovodu su nazočili najveći predstavnici ruandske Vlade. 

Ocu Vjeki se i ranije prijetilo, u nekoliko navrata je jedva uspio preživjeti napade, znao je da je u velikoj opasnosti. Amnesty International do danas ne može potvrditi što je točno dovelo do njegova ubojstva. 

Kao mogući razlozi se navode izvješća o brojnim primjerima kršenja ljudskih prava o kojima je imao saznanja, potencijalni sporovi s vojnicima koji su, navodno,radili pritisak na njega da i za njih osigura kuće, dok je njegov program stambene pomoći bio usmjeren prema ranjivim skupinama, kao i napetosti među svećenicima zbog financija kojima je on upravljao, napisali su u godišnjem izvješću Amnesty Internationala, ugledne međunarodne nevladine organizacije koja se bavi zaštitom i promicanjem ljudskih prava.
• • •
Fra Drago Perković, župni vikar u Kiseljaku, početkom 1998. godine bio je župnik u Osovi kad je fra Vjeko ubijen. Bila je nedjelja. Poslije rane mise u osam sati kapelan Ilija Božić i ja smo doručkovali i opušteno razgovarali, kad zazvoni telefon. S druge strane bio je glas našeg tadašnjeg provincijala fra Petra Anđelovića. ‘Fra Drago, imam jednu ozbiljnu stvar, nemoj ništa pitati ni zašto ni kako, ovo što ti kažem trebaš napraviti. Je li me razumiješ?’ ‘Naravno. Što se dogodilo?’ 

‘Dobili smo u Provinicijalat službenu informaciju da je fra Vjeko sinoć u Ruandi ubijen. Sada tebe lijepo molim da odmah odeš njegovim roditeljima Ani i Peri i javiš im ovu tragičnu vijest.’ Pokušao se fra Drago malo izvući od neugodne obaveze te je upitao provincijala može li prvo odraditi pučku misu u 11 sati, pa da poslije toga ode do fra Vjekinih roditelja.

‘Sve otkazuj, ovo ne može čekati! U 11 sati ćete obojica na oltar i držati misu za fra Vjeku, o tome odmah obavijestite i župljane!’ Fra Drago Perković je bio dosta blizak s fra Vjekom i vijest o njegovu ubojstvu ga je šokirala. Znali su se njih dvojica često i telefonski čuti, kuće u kojima su odrasli udaljene su tek nekoliko kilometara zračne linije.

Vidim ja, nema druge, sjednemo u auto i ravno do fra Vjekinih roditelja. Pozdravio sam ih i odmah rekao da je do mene stigla informacija od provincijala, koji me odmah poslao da im to javim, da je fra Vjeko poginuo. ‘Primite sućut, u molitvi ćemo biti za njega!’ rekao sam im. I cijela župa Osova bila je potresena i šokirana viješću koja je u 11 sati objavljena na pučkoj misi. Sve je bilo stalo!

Posljednji put smo se vidjeli negdje potkraj ljeta 1997. godine. Kad je bio u posjetu roditeljima došao je i do nas, zadržali smo se do kasno u noć u ugodnom druženju. Ma, on vam je bio pravi pustolov, potpuno neopterećen bilo čim, nije imao nikakve ograde, bio je slobodnih razmišljanja, njegov život je bio lepršav poput igre. Znao sam mu reći: ‘Fra Vjeko, pusti sve, rat je, vidio si što je ovdje bilo, vučljivo, bježi, skloni se negdje dok to sve prođe, to će trajati još neko kraće vrijeme!’ 

Nije bilo govora o zakapanju u Bosni

Na to je on meni odgovorio samo da ne berem brigu. Nikad mi se nije ni najmanje požalio da mu netko radi o glavi ili da mu prijete, uvijek je, ali baš uvijek, samo biranim riječima govorio o životu u Ruandi i uvijek nas zvao da mu dođemo u posjet i uvjerimo se u njegove riječi. 

Fra Drago je vrlo brzo nakon vijesti o fra Vjekinu ubojstvu počeo prikupljati sve što ima bilo kakve veze s njegovim prijateljem, subratom i slavnim župljaninom iz Osove. Od prijatelja i obitelji uzeo je fotografije koje kronološki dočaravaju cijeli fra Vjekin život. Budući da mu je dobar prijatelj, štoviše i zemljak, fra Mato Matić tada bio predsjednik Hrvatske katoličke misije u Krefeldu u Njemačkoj, odnio mu je sve fotografije, a fra Mato je financirao njihovo skeniranje i tiskanje na formatu A3. 

Sve te fotografije su izložene u spomen sobi posvećenoj fra Vjeki Ćuriću i otvorenoj za javnost na prvu godišnjicu njegove smrti. Kad sam ni mjesec dana nakon fra Vjekina ubojstva s nekoliko subraće otišao u Ruandu vidjeti mogućnost eventualnog prebacivanja fra Vjekina tijela u Bosnu i njegova ponovnog zakapanja ovdje, nisam ni znao s koliko je on počasti tamo ispraćen. 

Kad su čuli našu ideju, rekli su mi da o tome nema ni govora, jer ‘dok je on s njima, njih nikakvo zlo neće snaći’. Fra Drago je kasnije, kaže, „otišao i korak dalje“ sa željom da se fra Vjeko ne zaboravi te je organizirao i postavio spomenik fra Vjeki ispred crkve u Osovi. 

Fra Vjeko je već sada de facto mučenik, živio je za taj narod, velike je stvari napravio žrtvujući i svoj život za Krista i Crkvu. On je znao da će ga ubiti. Čuo sam od njegove subraće iz Kivumua da je uvijek kad je vozio humanitarnu pomoć tijekom onoga genocida na ruci imao križić te da bi prije nekog opasnog zaustavljanja znao poljubiti taj križ i reći: ‘Isuse, dosad sam ja radio što sam mogao, de ti sada, ajde!’

NASTAVLJA SE...