Svetac našeg doba 304

Spašavo se kako tko je znao, samo Vjeko svoj je život dao

Spašavo se kako tko je znao, samo Vjeko svoj je život dao
Fra Stojan Damjanović danas služi kao domeštar novaka na Visovcu / ANTE BARANIĆ_CROPIX

Uistinu je fascinantna priča o fra Stojanu Damjanoviću, ponosnom Hercegovcu iz Ljutog Doca, koji je mjesec dana nakon početka pokolja u Ruandi odigrao veliku ulogu, zajedno s fra Vjekom, u spašavanju 18 časnih sestara klarisa... 

Inače, fra Stojan je u fratre otišao „po naputku odozgo“, dok je ležao u bolničkoj postelji nakon teške prometne nesreće u kojoj je jedva ostao živ. U Njemačku sam otišao na tri mjeseca, a ostao punih osam godina! Radio sam u jednoj eksport-import firmi, a kako volim zanate i tehničke stvari, tako sam dosta vremena bio na terenu na montažama opreme. Kad je nešto trebalo konzervirati za vojsku ili poslati neki tehnički stroj u neku drugu zemlju, onda smo mi preuzimali odgovornost i sve operativno razradili, ništa nepredviđeno nije se smjelo dogoditi u transportu. 

Volio sam putovati, plesao u folklornoj skupini, živio punim plućima momački život sve dok mi se nije dogodila jedna prometna nesreća zbog koje sam završio u bolnici. Kad sam se probudio iz kome, počeo sam razmišljati o životu, što je život, kamo ovo vodi, zašto sam tu... To mi se dogodilo u mojoj 28. godini. Nije bilo logike, ali ja sam se ležeći u krevetu osjećao sretno i zadovoljno i zahvalno Bogu što mi je darovao život, jer – mogao sam i poginuti. Bio sam toliko smiren da me taj mir čak i zbunjivao. 

'Ostavi sve i idi u Afriku'

I drugi koji su me poznavali pitali su se što se sa mnom događa. Imao sam operaciju na nozi, 24 šava, sedam tjedana sam bio u gipsu, a kad sam izašao iz bolnice, taj mir me nije napuštao. Jednoga dana sam u svojoj sobi, dok sam razmišljao, čuo unutarnji glas: Ostavi sve i idi u Afriku! Zbunio sam se i nisam znao od koga taj glas dolazi, kakva sad Afrika, sad ću ozdraviti, pomislio sam da me vrag navlači kako bi me zbunio i naveo na životno razočaranje. 

Fra Stojan pripovijeda da je, dok se oporavljao, često plakao ležeći u krevetu. I pitao sam se: „Bože, jesam li ja normalan? Ako je to tebi, ja ću prihvatiti, ti znaš najbolje. Ako nije, izlazi iz glave!“ Vidim ja, taj zanos i spremnost na žrtvu, davanje i odricanje me ne napušta. Onda sam rekao, dobro, ako je to, Bože, do tebe, ja ću godinu dana ostaviti cigarete, piće, žene, izlaske, noćni život, zadržat ću samo uži krug prijatelja, odlazit ću raditi na posao. Ako za godinu dana negdje padnem, neka to bude znak da to nije tvoja volja i oženit ću se i gotovo. 

I kad je prošla godina dana i kad je sve ostalo i dalje snažno, fra Stojan je bio siguran da je sve bio – Božji znak. Sad je znao da mora stupiti u kontakt s nekima koji su povezani s Afrikom. Nazvao je Franjevačku provinciju Presvetog Otkupitelja u Splitu, bila je to 1978. godina... Kažem ja jednom fratru, fra Franji Bilokapiću, da bih htio s njim razgovarati. On je već bio naslutio što bih ja pričao i neprestano je odgađao susret, nikako nije htio sa mnom razgovarati, a kao neki smo i prijatelji. 

Mene to malo zbunjuje. Opet sam pokušao, a on ništa. Vjerojatno je mislio da sam puknuo. Onda me samo nazvao i rekao da je došao njihov provincijal i uputio me na razgovor s njim. Fra Stojan danas tvrdi da njegov odlazak u fratre nikad nije bio tema ni u jednom razgovoru, „to je vjerojatno bilo zadnje što bih ikad izabrao, ako bih uopće ikad na to i pomislio“.

 A bio je, kaže, veliki vjernik, „doduše, na svoj način, revolucionaran, svađao se s njim, bunio se protiv njega, ali znao sam da postoji“. Volio sam prirodu, čitao knjige, bio sam radoznao, znao sam izaći iz kuće i satima šetati po prirodi, lovio sam poskoke, koje i danas lovim – to sam radio i u Africi, njih se uopće ne bojim, ni zelenih mambi, premda su mi govorili da u slučaju njezina ugriza imaš vremena taman toliko da se prekrižiš.

Morao je odraditi šest godina u provinciji kako bi dobio vječne zavjete, godinu dana odlazi u Bruxelles na učenje jezika i u kolovozu 1986. godine odlazi u tadašnji Zair. Svečane i vječne zavjete imao je u Münchenu! Prije fra Stojana tamo su već bili fra Ilija Barišić, on je bio iz Zadarske provincije, fra Drago Gverić, fra Ante Vukušić i fra Božo Čurčija, „ja sam njih zatekao kad sam tamo došao – kasnije je došao jedan Amerikanac, fratar i liječnik Mark Newman“. 

Fra Vjeko ga dočekao u Kigaliju

Nakon dolaska su me stavili u tu Kuću odgoja, samostan se taman gradio. Bio sam u strahovitom zanosu i za mene je to što sam dolje zatekao bilo puno bolje od očekivanja. Jeo sam sve što i oni jedu, od skakavaca i termita do majmuna, mačaka, zmija... Htio sam im se što više prilagoditi i ući u njihovu kulturu, način razmišljanja, logiku... 

Kako oni rješavaju bračnu nevjericu, na primjer, kad muž prevari trudnu suprugu? Nakon što joj to prizna, moraju otići kod vrača koji ženi propisuje da i ona to isto mora uraditi. Onda je i suprug na to počne nagovarati, jer, u protivnom, ne učini li to, takvo je vjerovanje – stradat će dijete koje se treba roditi! 

Imao sam slučaj takve jedne žene koja nipošto nije htjela pristati to napraviti. Sjećam se kad je rodila u našem rodilištu, od sreće je odmah počela plesati, sretna što je muža uvjerila da ne treba strahovati, jer ona vjeruje u – Boga. Ili, žena ne smije dirati kravu, krava pripada muškarcu. Krava je bogatstvo, muškarac s kravom uvijek se može oženiti, bez krave nitko ne bi držao do njega. Majka je zadužena za kćerinu ljepotu, jer se samo dobro uščuvana djevojka može udati i donijeti u kuću kravu za oca! 

Fra Stojana je nakon dolaska na afričko tlo u Kigaliju u Ruandi dočekao – fra Vjeko Ćurić. Kivumu je kasnije fra Stojanu postao nezaobilazna postaja svaki put kad bi odlazio iz Konga ili se vraćao u svoju župu Luhwinja nedaleko od Bukavua. Fra Vjeku sam doživljavao kao vrlo aktivnu osobu, uvijek je bio u pokretu, planovima, bio je rastrgan, sve ideje su mu bile zdrave, iz iskustva je znao da može sve što zamisli, svi su u njega imali povjerenje, donatori su znali da će opravdati sve što ulože. 

Bio je vrlo društven. Uvijek sam mu govorio da mora stati na loptu, da će se ubiti od toliko poslova. Kod fra Vjeke je bilo vidljivo da on uistinu želi svjedočiti to siromaštvo i jednostavnost. Fra Stojan, koji se trenutno nalazi na otočiću Visovcu na Krki, gdje u samostanu Majke od Milosti i novicijatu obnaša poslove vikara i domeštra, nikad neće zaboraviti kad ga je fra Vjeko uključio u akciju spašavanja časnih sestara klarisa iz župe Kamonyi u središtu Ruande, kojima je prijetila ozbiljna opasnost da će naoružane Hutu-milicije doći u njihov samostan, prvo ih silovati, a onda i ubiti. 

Bilo ih je 18 i, naravno, sve su bile iz plemena Tutsi! Pokolj po cijeloj zemlji bio je u punom zamahu i bilo je pitanje kad će one doći na red. Fra Vjeko je, priča fra Stojan, napravio plan njihova izvlačenja. Povezao se s Francuzima da ih helikopterom prebaci u Bukavuu u Kongo!

Akcija spašavanja 18 klarisa

Kad je to napravio, dojurio je do mene u Nyantende, taman je bilo vrijeme ručka. Nije htio ni jesti, kazao je: „‘Ajmo odmah!! ‘Ma što, fra Vjeko. Dobro, ‘ajmo odmah s njima u isusovački koledž, to je blizu granice...’ I tu su one bile. Međutim, postrojbe ruandske vojske počele su prelaziti u Kongo pa je fra Vjeko u tome vidio veliku opasnost, mislio je da će se iskaliti na njima ako saznaju da su tamo, jer mjesto u kojem su bile smještene nalazilo se odmah uz cestu. 

Za nekoliko dana evo opet fra Vjeke kod fra Stojana. ‘Hitno je, treba ih što prije prebaciti u njihovu matičnu kuću u Nairobi, tek tamo mogu biti sigurne!’ Fra Stojan mu je predložio kako bi bilo najpametnije da se jave nadbiskupu, „da ne ispadne kako se radi mimo njega“. Fra Vjeko se složio, fra Stojan se odmah zaputio do nadbiskupa, ali ga nije zatekao u uredu. Našao je vikara, za kojeg je znao da mu je otac Hutu, a majka iz plemena Bashi. Jako dobro sam znao njihov mentalitet, skloni su osvetama, i malo me brinulo to što je bio jako ugodan i diplomatski nasmiješen u komunikaciji sa mnom i fra Vjekom. 

Zatražili smo od njega pomoć u pronalaženju dva velika kombija, a on je, bila je subota poslijepodne, rekao da ga pričekamo i da će on otići do ekonomata. U ekonomatu je šef bio Amato, jedan Talijan. Čekamo mi njega, čekamo, a njega nikako, već se i smrklo. Nije nam bilo svejedno, ratno je stanje, mi na granici. Onda sam se obratio fra Vjeki da mi se sve nešto čini kako on neće ni doći. ‘Zašto’, upita fra Vjeko. ‘Njegov otac je Hutu i on se sto posto boji osvete ako se sazna da nam je pribavio kombije! Nego, ‘ajmo mi do glavne tržnice, tamo ćemo naći kombije.’ 

‘Ja ti se ne snalazim s ovim tvojima ovdje, ti preuzmi svu komunikaciju, meni nije ugodno u njihovom društvu’, kaže mi fra Vjeko. ‘E, tako ti je i meni kad dođem kod tebe u Ruandu.’ 

Otišli su na tržnicu, pronašli dva kombija, dogovorili cijenu, ušli u kombije i odvezli se hitno do klarisa. A one, kad su nas vidjele, tako su se razveselile! Brzo smo ih ukrcali u kombije i pojurili prema graničnom prijelazu u Uviri, to je na obali Tanganjike. No, pao je mrak pa je granica bila zatvorena! Zatvorili su je možda pet minuta prije našeg dolaska. Objašnjavamo situaciju, nudimo novac, neće ni da čuju. Kažu, javili su svom šefu da su zatvorili granicu i nema Boga koji bi promijenio situaciju. Molimo ih da nazovu šefa i kažu mu o čemu je riječ i da nas pusti. Kažem ja fra Vjeki:

‘Imam ideju!’ ‘Kakvu?’ ‘Idemo u Biskupiju.’ ‘Što ćemo sad tamo?’ ‘Ovdašnji biskup je iz plemena Tutsi i on će sigurno htjeti pomoći.’ ‘Ako je tako – idemo’, odgovori fra Vjeko. Tako je i bilo. Kad su došli do njega, biskup se razveselio, sve im organizirao, ponudio ih večerom i smjestio na spavanje. Sutradan ih je povezao sa svojim ljudima koji su ih bez problema proveli preko granice i odmah odvezli na aerodrom u Bujumburi. Tamo je fra Vjeko unajmio zrakoplov kojim su časne sestre klarise odletjele u Entebbe u Ugandi, a odatle nastavile put za samostan u Mbarareu.

Fra Stojanova pjesma Vjeki u čast

P. S. Fra Stojan i fra Vjeko, premda u susjednim državama, ostali su u vrlo bliskim odnosima sve do kraja. Fra Stojan je nakon fra Vjekina ubojstva napisao i pjesmu njemu u čast, koja je prvo pročitana na Radio Mir Međugorju:

Fra Vjeko – misionar i mučenik 

Fra Vjeko je misionar bio, Od mladosti to je uvijek htio.
Želio je služiti drugima, Gdje god bude pomagati svima.

Afrika ga silno privlačila, U srcu je stalno njemu bila.
Božja ga Providnost poslala, Misije mu u Ruandi dala.

Brzo Vjeko tu se uklopio, Radosno je i puno radio.
Obaveza imo je i rada, Jezik brzo domaći savlada. 

Pomago je nesebično svima, Za svakoga vremena je ima.
Gradio je bolnice i škole, Zato mladi mnogo Vjeku vole.

Puno toga napravit je htio Za to poznat nadaleko bio.
Još i danas sve te škole rade, Za napredak za to ima nade.

Družio se sa ljudima rado, Posjećivo on je svoje stado.
Inteligentan i praktičan bio, Te talente Vjeko nije krio.

Odmorit se rijetko kad je znao, Trošio se i svoj život dao.
Dva plemena kad se sukobiše, U Ruandi zlo veliko biše.

Mačetama se ljude ubijalo, I od noža mnogo ljudi palo.
U toj zemlji tad’ je strašno bilo, Mnogo krvi tada se prolilo.

Misionari i svi stranci drugi, Na mukama bijahu i tugi.
Na sve strane smrt se zemljom sije, To spriječiti nitko mogo nije.

Svi u strahu zemlju napustiše, Od bijelaca nikoga ne biše.
Spašavo se kako tko je znao, Samo Vjeko svoj je život dao.

Hrabri Vjeko sam tada ostade, Sa narodom dijelio je jade.
Odlučio tu će s njima biti, Bježat neće i neće se kriti.

Ruanđani Vjeku su volili, Bogu su se za njega molili.
Provodio tu je s njima dane, Spašavao ljude na sve strane.

Riskirao spašavajuć ljude, Svjedočio s vjerom pa što bude.
Stavio se u Božje ruke, Nije bježo od žrtve i muke.

Hrabrost vel’ka kod njega se krije, Dati život bojao se nije.
Stizo svugdje, i pomoć je htjeo, Zbog toga se i s problemom sreo.

U aktivnost veliku se dao, Fra Vjeko je mnogo toga znao.
Za to neki nisu ga volili, Protiv njega tajno se borili.

Smrt mu za to oni naručiše, Nisu htjeli da on živi više.
Jedne noći ubit su ga htjeli, Ispred kuće kada su ga sreli.

Tad se Vjeko trikom poslužio, I u mraku na stablu se skrio.
Tražili su njega na sve strane, Cijele noći dok zora ne svane.

Život mu je sad ugrožen bio, Sad se Vjeko i sam uvjerio.
I ako se s ubojicam sreo, Opet Vjeko nije bježat htjeo.

Kad sa Vjekom vlasti su se sreli, I čuvare dati su mu htjeli,
Prihvatio tu ponudu nije, Koja tajna u tome se krije?

Misiju će svoju nastaviti, On će radit i neće se kriti.
Ubojice nisu odustali, Nove ljude na Vjeku poslali.

Sad trojica na Vjeku su pošli, I po danu u kuću mu došli.
Kad se Vjeko kući povratio, Ljubazno se s njima pozdravio.

Svoju priču njemu su prodali, Vješto su je ispričati znali.
Sa autom svi će oni poći, U Kigali na sastanak doći.

Važni ljudi tamo ih čekaju, Da ti ljudi dobro Vjeku znaju.
Vjeko svojim autom vozio, U brzini velikoj je bio.

Brzo stigli u grad su Kigali, Vješto su ga tu savladat znali.
Pucali mu mecima u grudi, Da se nikad više ne probudi.

Tu misionar od metaka pade, I svoj život on za Krista dade.
U vječnom je on životu sada, Gdje savršen mir i radost vlada.
• • •
Kad je don Sebastijan početkom svibnja 1994. godine dobio pismo svog prijatelja fra Vjeke bio je najsretniji čovjek na svijetu. Don Sebastijan i danas ljubomorno čuva to pismo. Naime, kad se fra Vjeko opraštao s časnim sestrama Marijom Banić, Beatrix Marić, Krucifiksom Ivelić i Andrejom Bulut, preko njih je poslao pismo za svog velikog prijatelja don Sebastijana Markovića za kojeg je taman saznao da je napokon uspio izvući se iz Kigalija i odletjeti u Europu. Pismo je napisao 14. travnja 1994. godine... 

Ostajem dok me kogod ne ukoka! 

Sebo dušo, još se držimo. Uspio sam izvući Aimablea iz pakla, ne ja nego dragi Bog. Ja se nadam da je i Vincent dobro. Sudeći po pobjeguljama iz Kigalija, ima još pokoji dugi (Tutsiji – op. a.) da im je izmakao. J. B. je sa ženom i djetetom pješice došao k meni. Svi su nekako izgubljeni. Ovdje kolone izbjeglica. Situacija je zapetljana. Ja još ostajem dok me kogod ne ukoka! A netko će sigurno, samo da ne bude dugi, bit će mu težak grijeh i neće moći kasnije prežaliti. Evo ti karta od SEPOL. Pa možda dotrčiš preko Burundija Vjeki u posjet. Tko zna!! Voli te i pozdravlja tvoj Vjeko  P. S. Znam da ti je gore nego nama, ne daj se! Zaboravi što više možeš. Veze su sve prekinute. Dokle? Jebi ga! 

Koliko god mu bilo drago što mu se fra Vjeko javio, toliko je don Sebastijan postao zabrinutiji za njegovu sudbinu zbog sadržaja, ali i načina na koji je intonirao pismo. U pismu, koje je očito nastalo na brzinu, napisao mi je o sve težoj situaciji u cijeloj zemlji i – prognoze su mu bile crne! Napisao je da će on u svakom slučaju ostati dok god ga netko ne ‘ukoka’, čime je već tada pretpostavio što će mu se jednog dana i dogoditi... 

Don Sebastijan Marković priča da fra Vjeko, čak ni u najgore vrijeme u Ruandi, nije prestao s njim održavati kontakt. Ne znam kako, ali uspio me dobiti na telefon dok sam bio u lipnju u Njemačkoj. Ispričao mi je da pretpostavlja kako je Vincent, moj veliki prijatelj, ubijen, prolazio je pokraj njegove kuće i vidio kako tamo nije bilo nikakve šanse da netko preživi pokolj. Rekao mi je da radi na dopremanju pomoći iz Burundija u velikim kamionima. Nije mi izgledao preplašen, štoviše, i mene je zvao da mu dođem pomoći.

Ispričao mi je kako je izvukao Aimablea, ali to sam već znao kroz ono pismo što mi je poslao sredinom travnja preko naših svećenika i časnih sestara koji su bježali iz Ruande. Rekao mi je kako je morao platiti neki veliki novac da bi ga pustili. Kad im je rekao da mu je Aimable kuhar, odgovorili su mu da se za kuhara ne daje toliki novac. Pričao mi je i kako su ga kasnije na granici s Burundijem pokušali ubiti i kako se uspio izvući. Bili su ga izvukli iz auta i odveli u šumu da ga ubiju. 

Jedan od njih ga upita: ‘Velečasni, što da činim?’ ‘Znaš ti što treba činiti,’ odgovorio mu je Vjeko. Nakon toga se taj izdvojio iz grupe i otrčao prema burundijskoj granici, gdje je sreo vojnike iz Burundija i rekao im da se sprema ubojstvo bijelog svećenika. Burundijska vojska je odmah zapucala prema šumi u koju su odveli Vjeku, čak su i prešli granicu, ovi se razbježali. ‘Nakon toga sam sjeo na obalu rijeke Kagere i povraćao i povraćao.’

Za njega je svaki izlazak na cestu bio pustolovina! Don Sebastijan priča kako je fra Vjeko znao s oduševljenjem gledati prema brdima, ali da je u vrijeme pokolja to imalo potpuno drugu dimenziju. Sad mu je telefonski znao reći da su brda, zbog golemog broja mrtvih koje su ostavljali na cestama i poljima u šarenoj odjeći, izgledala kao – „procvjetalo polje“. 

Don Sebastijan neće nikad zaboraviti ni fra Vjekin poziv u Njemačku kako bi mu javio da je njegov salezijanski subrat Danilo Lisjak – ubijen! Kaže da je taj dan vidio njegov auto na nekoj makadamskoj cesti prema Burundiju. Kaže, žmigao sam mu da se zaustavi, misleći da je Danilo unutra. Kad su mu stali, a on vidio samo crne u autu, na njih se izvikao: ‘Zašto ste ubili svećenika?!’ Oni su mu odgovorili da to nisu napravili i kako ne znaju tko je to izveo.

Rekao mi je da je pregledao auto i vidio krv i na temelju toga pretpostavio njegovu smrt. Ali, nije znao ni tko ni gdje su ga ubili ni što su s njegovim tijelom napravili. Rekao mi je da javim njegovima što mu se dogodilo. Ja sam to i napravio, nazvao sam provincijala salezijanskog u Ljubljani i prenio mu vijest o, najvjerojatnije, ubojstvu subrata Danila Lisjaka. Oni su organizirali i misu zadušnicu za njega. Premda sam bio nekoliko puta kod njega u Sloveniji, nisam htio biti taj koji će im javiti tu tragičnu vijest, pa su mu obitelj obavijestili iz salezijanske provincije i u rodnoj župi organizirali misu.
• • •
Don Danilo Lisjak je u Ruandu došao 1986. godine. U šali voli reći, igrajući se s datumima dolazaka salezijanaca u taj dio svijeta, da je „Joža Mlinarič rodio Danka Litrića, Danko je rodio Sebastijana Markovića, Sebastijan Danila Lisjaka, a Danilo Vilka Poljanšeka, koji je došao na tri mjeseca, a sada je tamo već 22 godine“. 

Svi mi koji idemo u misije na neki smo način naivno zaljubljeni u zemlje u koje dolazimo. Kad su mi rekli za Ruandu, samo su mi dali avionsku kartu i rekli da ću tamo naučiti jezik. Govorio sam talijanski i njemački, a za francuski su me uputili na nekog starog misionara kojeg ću zateći u Kigaliju. A taj stari, ajoooj, čisti svetac, bio je jako star, a jedva da je i mogao išta pričati, da ne govorimo kako je njegov francuski bio jedva ‘uhvatljiv’.

Don Danilo preživio erupciju vulkana

Ali, uspio je, u tri mjeseca me naučio govoriti francuski! A od ta tri mjeseca, trebalo mi je mjesec dana samo da naučim razumijevati što priča. Vidiš, tako te bace u vodu i ti samo plivaj! A kad sam došao na aerodrom, dva sata je trebalo da me dođu pokupiti. Kažu, zaboravili smo, oprosti! Kad sam sletio u Ruandu, u Kigaliju nisam bio ni jedan sat, odmah sam išao u Butare. 

Ja sam u misije krenuo u 35. godini, u maksimalnoj dobi, nisu me htjeli ranije pustiti, kažu – stipendirali su me, trebao sam im vratiti nešto od toga. S druge strane, ja sam htio ići u Brazil, tamo je bio moj rođak, slavni Ernest Saksida, koji je tamo i umro u 93. godini na isti dan kad je za Papu izabran Franjo. Moja majka je njegova sestra! Naše rodne kuće su jedna do druge u Dorberku pored Nove Gorice. Priznaje da je sa žarom i pun adrenalina krenuo promijeniti Afriku, a ono – Afrika je njega promijenila, samo u prva tri mjeseca izgubio je 20 kilograma. 

Već nakon osam, devet mjeseci don Danila su prebacili u DR Kongo, gdje je bio sljedećih pet godina. Tamo je doživio i preživio erupciju vulkana Nyiragongo i egzodus mještana Gome, kojih je u koloni koja je ušla u Ruandu bježeći od lave bilo oko 300.000. 

Bilo je nagovještaja da bi se to moglo dogoditi, vulkan je stalno radio, a i potresi su bili toliko učestali da je bilo samo pitanje vremena kad će biti erupcija. Djecu smo prvo evakuirali u našu Politehničku školu, koja se nalazi između aerodroma i granice, a onda su nam tamo rekli da je boraviti u blizini zračne luke vrlo opasno, jer dođe li lava do cisterni s kerozinom, doći će do velike eksplozije i svi bi mogli otići u zrak. Onda smo djecu povukli u Gyseny u Ruandu. 

Don Danilo je vrlo ponosan na svoje poznanstvo s fra Vjekom. Za njega tvrdi da je bio pun života i, vjerojatno, uz don Danka Litrića, najbolje je od svih ovladao lokalnim jezikom kinyarwanda pa se mogao osjećati komotno kao kod kuće. 

Fra Vjeko je dominirao u svakoj situaciji, nije se nikoga bojao. Znate li da je on na sudu brano Pigmeje, Batwe? Znate kakvi su vam Pigmeji u Ruandi, oni se kao psi negdje instaliraju, dođu im Hutui ili Tutsiji i bace ih van. Vjerujem da je Vjeko i kupovao neku zemlju kako bi im dao da na njoj žive i obrađuju je. On je kao svećenik koji odlično govori lokalni jezik mogao komotno doći na sud i zastupati svoje župljane. I on je to vrlo uspješno radio. 

Znate li vi da je od svih nas jedini on bio dobio stalnu vizu za boravak u Ruandi? Kad mene pitaju za Ruandu, ja počnem plakati. To je bilo previše za mene! Don Danilo se sjeća da je neposredno prije početka genocida u Ruandi taman privodio kraju radove na novoj crkvi Svetog Ivana Bosca u Butareu, „trebalo je još samo neke klupice završiti oko crkve“. 

Sam početak genocida zatekao ga je u Kigaliju, gdje se našao nakon izleta sa svojom subraćom u čast Uskrsa. Kretanje po zemlji bilo je otežano ili nemoguće te je don Danko ostao u Kigaliju čekati evakuaciju, koja se i dogodila 13. travnja. Preko Nairobija je odletio u Bruxelles i dalje u Ljubljanu. Kad je došao u Sloveniju, nazvao ga je provincijal iz Rima i poručio da se mora vratiti, „pomoći subratu koji je ostao u Butareu“.

Nisam imao čak ni svoju putovnicu, morao sam hitno izvaditi putni list i s njim putovati u Ruandu. U Butare sam došao 20. svibnja, a prethodno sam u Bujumburi sreo fra Vjeku. Više manje znao sam što se događa i fra Vjeko mi je dosta toga ispričao, a moj subrat, zbog kojeg sam se zaputio natrag, samo mi je poručio: ‘Nemoj ti mene čuvati ovdje, idi pomozi ljudima kojima se još može pomoći!’ 

Bio je egzodus više od tri milijuna ljudi

Na djelu je bio egzodus ljudi, više od tri milijuna je napuštalo Ruandu i išlo prema Burundiju i Kongu. Don Danilo i fra Vjeko su u tom trenutku bili jedini bijeli svećenici koji su djelovali u tamošnjem Caritasu na pomaganju potrebitima u Ruandi. Sjećam se kad mi je Vjeko rekao da dođem s njim, jer imaju pet šlepera koje treba svake nedjelje voziti iz Burundija u Ruandu u pomoć najpotrebitijima. ‘Ja ću biti naprijed, na čelu konvoja, ti budi otraga’, samo mi je rekao! Imao je on voki-tokije, tako da smo na taj način komunicirali.

Trebalo je, ipak, uspeti se od Bujumbura, na 1400 metara nadmorske visine, uzbrdicom na kojoj se za kamione kače deseci biciklista... Sjećam se da su jednom prilikom od granice do Butarea, u tih dvadesetak kilometara, bile 22 prepreke na cesti zbog kojih smo morali zaustaviti konvoj. I on bi svaku od prepreka ispregovarao i onda meni dojavljivao na kraju konvoja da im iskrcam i ostavim vreću riže! I mogu vam reći da je strašno dobro znao procijeniti situaciju i kome je što mogao ponuditi. On je bio pravi gazda u svojoj kući!

Na granici je bio domaći, pravi mešetar, žonglirao je s tim vojnicima na način da je bez problema, ako je trebalo, nekoga od njih znao i potjerati! Don Danilo i fra Vjeko su tako zajedno odvezli pet konvoja punih hrane iz Bujumbure u skladište Caritasa u Butareu. Početkom srpnja, pri kraju pokolja, front se već bio primakao Butareu, čuli su se pucnjevi i odjeci topova, egzodus je bio na vrhuncu. 

Jedno jutro su mi tako koljači banuli u misiju i zatražili ključ od mog auta. Ja sve nešto polako, a moj subrat počne na mene skoro pa vikati da im dam ključeve, jer će nas tek tada pustiti na miru. ‘Polako, dat ću im, ali trebam im pokazati tko je ovdje glavni!’ Ruku na srce, nisam ih smio previše provocirati, jer smo noć ranije primili puno djevojaka koje su kod nas pronašle spas od sigurne smrti. One su se skrivale po selu i kad su čule da su naši čuvari, koji su bili Hutui, otišli prema Kongu, odlučile su proći kroz kapiju i doći kod nas zatražiti spas.

Banditima sam dao ključ od auta, pa su otišli, ja sam zatvorio kapiju. Mi smo, tako zaključani, svaki dan imali misu, djevojke danima nisu nos pomolile iz soba u koje smo ih smjestili, nisu ni na misu smjele doći! A kad su ti koljači otišli, njima je u susret vozio fra Vjeko, koji je, kad je vidio auto, svjetlima pozdravio i zaustavio. Kad je izašao iz auta i prišao im, upitao ih je gdje je pater Danilo, jer je prepoznao njegov auto. Oni su mu pokazali krv i rekli da je ubijen. ‘Izvadili smo ga van i pobjegli autom, vidiš!’ 

Zapravo su to bili gerilci koji su presjekli put onim banditima i pobili ih, a krv na sjedalu u autu su fra Vjeki opisali kao – don Danilovu! Fra Vjeko im je povjerovao, a ruku na srce, sve što su mu opisali bilo je vrlo moguće i u situaciji koja je tada vladala u Ruandi svi bi povjerovali u te riječi. Fra Vjeko je odmah nazvao u Bujumburu i rekao kako je naišao na auto pun krvi i da je pater Danilo izvučen iz auta i ubijen. 

Don Danilo se danas sa smiješkom prisjeća svoje „smrti“: Da sam mrtav, saznao sam potkraj srpnja, 20 dana nakon mise zadušnice u moje ime. Kad je prvi put prešao granicu i ušao u Burundi, odmah je nazvao svoje salezijance u Bujumburi. Javio mu se don Aldo, podrijetlom iz Friulija. ‘Aldo, dobar dan!’ ‘Tko je, tko zove’, odgovori on meni. ‘Ja sam, Danilo.’ ‘Danilo je mrtav.’ ‘Nije mrtav.’ ‘Tko je, tko zove?’ ‘Aldo, Danilo je ovdje, nisam mrtav!’ ‘Danilo je mrtav.’ ‘Aldo, pripremi paštašutu i butelju vina, dolazim večeras!’ 

Veliko slavlje umjesto mise zadušnice

Taj dan se slavio i Sveti Danijel, zaštitnik don Danilove župe u rodnoj Sloveniji. Vijest o don Danilovu „uskrsnuću“ brzo je došla do slovenskog Ministarstva vanjskih poslova, a oni su odmah žurno nazvali don Danilova brata. Taman se spremao drugi rekvijem posvećen meni i moj brat Eugen je sjeo u auto i jurio da stigne prije početka procesije reći što se dogodilo. Tada je u župi umjesto planirane mise zadušnice nastupilo veliko slavlje!

Nakon rata, don Danilo je otišao u Hamilton u Kanadu, a od tamo se vratio u Burundi pa u Gomu u DR Kongu. Osjećao sam da je trebalo raščistiti sa svima koji su nešto znali, a ruku na srce, i ja sam bio među tim ‘opasnim svjedocima’. Upravo zbog toga više nisam želio raditi u Ruandi, prvi put sam ponovo kročio u Ruandu tek za sedam godina, nakon nove velike erupcije vulkana Nyiragongo. Fra Vjeko je puno znao, njega su se bojali. On je svakako bio vrlo opasan svjedok vremena.
• • •
Za Oswalda Ngendahimanu, kuhara u samostanu u Kivumuu, tamošnji fratri kažu da je zapravo najdugovječniji kivumuski fratar! Oswald, kojeg od milja svi zovu samo Oswaldi, u samostanu radi više od 30 godina, a u tom razdoblju dočekao je i otpratio gotovo 30 fratara. On je dobri duh tamošnjih fratara, ali i čovjek čija životna priča zaslužuje filmsku ekranizaciju. 

U vrijeme genocida Oswaldi je bio čovjek od fra Vjekina najvećeg povjerenja! Oswaldi nije napunio ni prvu godinu života, a već je ostao bez oca. U stvari, otac mu je otišao na „privremeni rad u susjednu Ugandu“ i nikad se više nije vratio. Štoviše, nikad se nije ni javio svojoj obitelji! U mladosti je ostao i bez majke, tako da je Oswaldi praktički preuzeo skrb o bratu i sestrama. Osnovnu školu je završio, ali unatoč odličnim ocjenama i izraženoj nadarenosti za gotovo sve čime se bavio, nije nastavio školovanje. 

Doživio je sudbinu većine Ruanđana – neimaština mu je postala prepreka za napredovanje. Tračak nade vidio je u fratrima koji su u Kivumu došli početkom 1980-ih godina. Ponudio se za pomoć u gradnji samostana i počeo raditi kao zidarski šegrt. 

Fra Vjeko ga je upoznao kao mladića koji se odazvao pozivu za pomoć u gradnji nove crkve prema projektu Aimablea Gatetea. Oswaldi je bio vrlo marljiv, prvi je ujutro dolazio na posao, navečer je posljednji odlazio s posla. Prvo ga je zaposlio kao vrtlara, a u sljedeće četiri godine Oswaldi je, paralelno s održavanjem zelenila, pomagao u gradnji samostana časnih sestara, centra za neuhranjene i novicijata. 

Oswaldi od ničega zna napraviti pitu! 

A 1987. godine započinje posao koji će ga obilježiti na širem prostoru. Na fra Vjekinu inicijativu ulazi u tajne kuhinje i vrlo brzo postaje jedan od najboljih ruandskih kuhara! Fra Vjeko ga je podučio osnovama kuhanja, a Oswaldiju nije bilo teško svaki slobodni trenutak eksperimentirati prema recepturi iz knjiga do kojih bi došao i usvajajući nove tehnike i kulinarska znanja. Naravno, s namirnicama dostupnim u Kivumuu i susjednoj Gitarami! Fra Ivica Perić za Oswaldija voli reći da je svojevrsni alkemičar 21. stoljeća – od ničega zna napraviti pitu! Što bi rekao fra Ivica: „Vjerujte kad vam to kaže Bosanac!“

Oswaldi se paralelno skrbio i za osmero hendikepirane djece koja su živjela u samostanu, a među kojima je bio i sadašnji učitelj krojača Joseph Nzirorera. Tijekom genocida 1994. godine Oswaldi je bio desna fra Vjekina ruka. Skrbio je o izbjeglicama koji su utočište tražili i dobili u samostanu u Kivumuu. Sve one koje je fra Vjeko dovodio u samostan, kaneći ih prebaciti u susjedni Burundi, Oswaldi je osobno sakrivao. I noću prebacivao po šumama i gorama do 11 kilometara udaljene Biskupije. 

Nerijetko su te akcije trajale po cijelu noć. Fra Vjeko je uz Oswaldijevu pomoć spasio više od 40.000 ljudi od sigurne smrti! I, što nije nebitno u cijeloj priči, Oswaldi je Hutu, a najveći broj ljudi kojima je pomogao su iz plemena Tutsi. 

Približavanjem pobunjenika Kivumuu potkraj lipnja 1994. godine, Oswaldi se s uspaničenim župljanima uključio u egzodus prema susjednom Kongu. Fra Vjeko je tada bio u Burundiju i Oswaldi je shvatio da je njegova obaveza zadnji izaći iz samostana i pritom zaključati vrata, baš kao što kapetan zadnji napušta brod koji tone. Sa sobom je ponio ključeve, pokrenuo suprugu i dvojicu sinova, ali je i cijelim putem stotinu kilometara nosio jedno dijete s posebnim potrebama! 

Ni dva mjeseca kasnije, kad se nipošto nije moglo reći da se politička situacija smirila, Oswaldi je iz Gome u Kongu pješice krenuo u Mbararu u Ugandi fra Vjeki vratiti ključeve od samostana. Ali, do tamo je trebao propješačiti gotovo 300 kilometara. I to je napravio – za tri dana! 

Potom je, opet pješice, ponovo otišao svojoj obitelji u Kongo u najlonski šator u izbjegličkom logoru. Tek dvije godine kasnije sve ih je doveo natrag u Kivumu. Povratkom u Kivumu, Oswaldi ponovo preuzima kuhinju samostana. Sada već on druge podučava malim tajnama velikih majstora kuhinje. Počeli su ga zvati iz svih dijelova Ruande, ali i Burundija, Ugande i Kenije, da dođe podučavati druge kuhare u samostanima. 

Kad je Vjeko ubijen, policija je Oswaldija dva dana držala u pritvoru kao osumnjičenika, jer je u samostanu pronašla fra Vjekinu pušku koju mu je, nakon nekoliko ranijih neuspješnih atentata, osobno bio darovao predsjednik Kagame. Oswaldi za fra Vjeku kaže kako je bio izrazito hrabar čovjek, ali i da ga je upravo ta hrabrost plašila, jer je vidio kako bi mogao završiti!

NASTAVLJA SE...