Svetac našeg doba 676

Svjedoci žele da Crkva fra Vjeku časti uz ostale mučenike

Svjedoci žele da Crkva fra Vjeku časti uz ostale mučenike
Detalj sa sprovoda mučenika fra Vjeke Ćurića

U Ruandi je početkom pokolja bila i skupina služavki Malog Isusa ili štadlerovki, kako ih se još zna zvati. Djelovale su u župi Shyorongi, desetak kilometara udaljenoj od Kigalija. Među njima je bila i Kupreška Andreja Bulut, koja je u Ruandu prispjela 24. veljače 1988. godine. 

O svojim prvim ruandskim koracima kaže: Došle smo našim hrvatskim svećenicima kojih je tada bilo dvojica u župi – don Mirko Grgat i don Marko Kutleša. S njima je ranije bio i don Mile Galić, ali on je bio premješten u drugu župu. Onda je poslije nas došao i don Ivan Dragušica, ali i on se kasnije prebacio u drugu župu. Bio je kratko i don Ivan Ujević... Kad smo sletjele, svi naši svećenici dočekali su nas u župi u Shyorongi. 

Bile smo Marija Banić, Beatrix Marić, Krucifiksa Ivelić i ja. Na aerodromu, kad smo izašle iz aviona, počela sam plakati, kleknula i poljubila tlo. Svećenici su u čast našeg dolaska janje okrenuli na ražnju. Opće veselje. U početku, dok im nije bila sagrađena kuća u dolini Nyabaronga, časne sestre boravile su kod naših svećenika koji su bili smješteni na brdu, sedam kilometara dalje. Sestra Marija davala je katehezu i obučavala župljane u opismenjavanju, Krucifiksa i Beatrix su bile medicinske sestre, a Andreja je bila kuharica. Imali smo vodu, za jesti i piti i obući se, imali smo dovoljno posla. Dan nam je počinjao molitvom i doručkom nakon kojeg su sestre išle u dispanzer, a Marija i ja ostajale smo u kući. 

Čula se 'samo neka tužna glazba'

Župa Shyorongi ima sedam filijala i često smo preko brda išle u posjete bolesnima, bilo je oko 10.000 duša. Za nas nisu postojali Tutsi i Hutui, za nas su svi bili podjednako dragi i – siromašni. Kad smo se preselile u svoju kuću, uskoro smo napravile i svoje bašte, nabavile krave da imamo mlijeko, postupno, ali jako brzo smo se postavile na noge. Časna sestra Andreja je već bila legla kad joj je u sobu došla časna Marija i rekla da iznad Kigalija stalno kruže avioni. 

Zajedno su malo ostale slušati Radio France International i ubrzo otišle spavati. Ujutro, kad su se probudile, na radiju se mogla čuti „samo neka tužna glazba“. Promijenimo stanicu i opet isto. Odem ja prema Mariji i kažem da se nešto sigurno dogodilo, jer mi je bilo nestvarno da se ni vijesti nisu emitirale u uobičajenom terminu. Svatko od nas imao je neki mali tranzistor, uključi ona svoj, i opet tužna glazba. Odjednom se u zraku počela osjećati neka mora, nešto teško.

Ni danas ne mogu odagnati taj osjećaj koji me tada obuzeo. Onda nam je netko došao i dojavio što se dogodilo... Bilo je neko strašno i mučno ozračje, nitko nam ne smije doći u samostan, nitko od nas, pak, iz samostana nije se odlučio izaći van. Predvečer su došli naši čuvari, jedan je bio zadužen za dispanzer, a drugi za kapelicu. I baš smo tu prvu noć doživjele prvi oružani napad na samostan, tko će ga znati tko je to bio, razbojnici ili neka od tih paravojski. 

Mi smo bile zaključane, a naših pet, šest cura, naših kandidatkinja, ostalo je u našoj kući, da ne idu okolo same. U kuću su vodila dva ulaza sa željeznim vratima i, sjeća se Andreja, dosta dobrim bravama. Napadači su, međutim, htjeli u kuću ući nasilnim putem te su puškama pokušali razvaliti brave. Tko zna što su oni mislili da mi tu nekoga krijemo. A bile smo samo nas četiri sestre s tim curama! Sjećam se da smo sestra Marija i ja otišle do vrata i počele razgovarati s njima koji su izvana galamili da otvorimo. Rekle smo im da smo same i da u kući nema nikoga, da se tu mi samo Bogu molimo... ‘Otvorite! Otvorite!’ 

Međutim, oni su prethodnim udaranjem po bravi s vanjske strane pokvarili mehanizam pa mi nismo, i da smo htjele, mogle više otvoriti vrata. Onda su pucanjem htjeli otvoriti, ali ni to nisu uspjeli. Onda smo im otvorile glavnu kapiju, oni su ušli, nas su stjerali u hodnik, a kandidatkinje, od kojih su tri bile Tutsi, a dvije Hutu, na sreću nisu vidjeli. Dva metka opalili su prema kapelici, čahuru od jednoga sam dugo čuvala kao uspomenu na taj događaj. Tražili su novac, nešto smo im dale i otišli su. A mi smo do jutra, dok nije svanulo, ostale u kapelici Bogu se moliti. 

Časne sestre su ujutro jednog od čuvara poslale do naših svećenika, a oni su im poručili da dođu kod njih na brdo. Pokupile su najosnovnije stvari, ušle u njihovo ambulantno vozilo i odvezle se do njih. Premda je svaka od njih na raspolaganje dobila sobu, njih su se četiri skupile u jednu i spavale na podu. Cijelu noć je preko župnog ureda letjela razmjena metaka između dva brda. Tamo su časne sestre ostale sedam dana. I svakodnevno svjedočile kako u plamenu nestaju kućice u dolini rijeke Nyabarongo. 

Potom su se organizirale i u konvoju od sedam vozila odlučile otići na jug. Prvi dan su prošle 50 kilometara, dok nisu došle do središta biskupije Kabgayi. Tamo su se oprostile od fra Vjeke. ‘Idite, idite, idite, zatvorit će se granica, ovo vam je zadnji trenutak koji morate iskoristiti da odete!’ Mislile smo da idemo na odmor nekoliko tjedana i da ćemo se brzo vratiti, nismo ni pomislile da više nikad neću biti u Ruandi.
• • •
Don Sebastijan i fra Vjeko često su se susretali i družili sve do tog zvjerskog travnja 1994. godine. Srijedu, 6. travnja, don Sebastijan neće nikad zaboraviti... Bio sam tada u župi Musha, 35 kilometara istočno od Kigalija, prema Tanzaniji. Djelovao sam tamo s don Dankom Litrićem i don Augustom Horvatom, slovenskim salezijancem. Inače, svake srijede smo u 15.30 sati imali svetu misu za mlade. Jedne srijede bi misu slavio don August, a druge srijede bih to bio ja. 

Neuspješni pregovori zaraćenih strana

Tog 6. travnja misu je trebao slaviti don August. Međutim, baš večer prije u posjet su mu stigla dvojica svećenika iz Burundija, pa je tog dana želio s njima malo izaći negdje te je mene zamolio da ga zamijenim. Don Sebastijan je to jutro skoknuo do Kigalija, obavio neke poslove i posjetio dragog prijatelja Vincenta i njegovu obitelj. Nije mogao ni pretpostaviti da ih tada viđa posljednji put. U župu Mushu vratio se nešto prije početka svete mise za mlade. Na brzinu se pozdravio s don Dankom, koji mu je rekao da je „nešto ranije fra Vjeko bio navratio u posjet i zaželio da onda dođemo do njega u Kivumu poslije svete mise“. 

Otišao sam u crkvu, ali čak ni za vrijeme slavljenja mise nisam prestao razmišljati o vrlo napetoj situaciji koja je toga dana vladala u Kigaliju, ali i u cijeloj Ruandi. Mislio sam na mog prijatelja Vincenta i njegovu obitelj, mislio sam na fra Vjeku i o tome hoću li poslije mise poći k njemu ili ostati doma... U dubini duše osjećao sam neki čudan strah. Naime, dolazeći iz Kigalija u Mushu, uz cestu od zračne luke prema župi vidio sam masu ruandskih vojnika naoružanih do zuba kako leže pokraj prometnice s puškama uperenim prema zračnoj luci.

Nisam mogao ni zamisliti što bi oni tu trebali raditi. Završio sam misu i još nisam bio načisto trebam li otići do fra Vjeke. Ipak se dan bližio kraju, a do njega je oko 100 kilometara. Tako sam na kraju odlučio ostati u Mushi. Navečer, nakon večere, pošli smo u kapelicu u dvorištu izmoliti našu večernju molitvu. Dok smo molili, kućni je telefon zazvonio nekoliko puta. Nitko od nas nije išao podići slušalicu. Mislili smo da će nas zvati još možda kasnije. No, nitko više nije zvao. Don Sebastijan se iznenada jako uplašio. U Ruandi je već dugo bilo vrlo napeto i očekivalo se da bi svakog trenutka moglo doći do velikih nereda. 

Između zaraćenih strana vodili su se neuspješni pregovori, napetost je rasla iz dana u dan. Nakon molitve, otišli smo spavati, a ujutro, već u 6.30 sati imali smo svetu misu. Nakon mise, za nama svećenicima ušao je u sakristiju jedan mladić koji nam je javio strašnu vijest – večer prije ubijen je predsjednik Ruande Juvenal
Habyarimana! Noge su mi klecnule, ali sam se ipak vratio na oltar i rekao ljudima što se dogodilo. Svi su ostali u crkvi. Mnogi su pali na koljena i počeli moliti i glasno plakati. 

Znali su da ih čeka pakao. Oko devet sati don Sebastijana je telefonom uspio dobiti i fra Vjeko, koji je također čuo za vijest o rušenju aviona s predsjednikom države. Fra Vjeko je, međutim, nastojao utješiti don Sebastijana govoreći mu da je kod njega u Gitarami sve mirno te kako vjeruje da se neće sve izroditi u nešto toliko crno. Međutim, ni don Sebastijan ni fra Vjeko tog trenutka nisu znali da su odmah nakon rušenja aviona, kao da je to bio signal, počela klanja i ubijanja po cijeloj Ruandi, a posebno u glavnom gradu Kigaliju. 

Don Sebastijan je Mushu napustio nekoliko dana prije stravičnog pokolja u toj župi. Don Danko je taj odlazak opisao na vrlo emotivan način u svojoj knjizi Krik iz Ruande: Nekako je i ta noć prošla. Osvanuo je ponedjeljak, 11. travnja. Opet ujutro rano sve se čisti u crkvi i mi služimo misu. Ljudi primjećuju da nema sestara na misi, ali nitko ne pita gdje su. Čuli su po noći auto, znaju da su napustile logor. I sami preko Radio Muhabura od RPF-a, od kojeg se nadaju spasu, čuju o počinjenim pokoljima u raznim crkvama. Sretni su da smo mi još s njima. 

Nakon mise don Luigi je opet na radiovezi. Konzul kaže da se spremimo, da on uskoro dolazi po nas s vojničkom pratnjom. Don Luigi je spreman, don Sebastijan također. Don Sebastijan mi ostavlja svoje ključeve i tumači gdje se što nalazi. Posebno mi preporučuje neke od siromašnih dječaka, ako ostanu živi, da im pomognem završiti školu. Jučer mi je i gospodin Guido ostavio sve ključeve od nove kuće. Tako i časne sestre karmelićanke od svoje te od bolnice i ljekarne... 

Svi mi govore što trebam dati njihovim radnicima ako ostanemo živi. Najednom postajem ‘bogat’. Opet telefon. Konzul javlja da polazi. Za nekih pola sata bit će tu. Don August i ja odlučili smo ne ići – ostajemo. On vodi brigu o kuhinji. Ja sam organizirao nekoliko djevojaka da vode brigu o bolesnicima, da previjaju rane i dijele lijekove što su nam sestre ostavile. Vođa novih ‘bolničarki’ je sestra našeg salezijanskog bogoslova, mlada učiteljica Anastazija. Uto stiže konzul. ‘Hajdemo!’ ‘Ne, mi ne možemo ići, August i ja smo odlučili ostati’, kažem mu. ‘Ah, što, to vam je zadnja šansa da odete. Znate, više neće biti nikakve mogućnosti. Odlučite!’ ‘Mi smo odlučili, ne možemo ostaviti ove ljude koji su s nama.’

‘Da sam ja na vašem mjestu’, veli konzul,’ ja bih išao. Nećete ni njih spasiti, a vi ćete izgubiti živote!’ ‘Hvala, gospodine konzule, razumjeli smo’, kaže moj kolega August u svoje i moje ime. Moram priznati, bio je težak zagrljaj sa Sebastijanom, našim subratom i drugom iz misije. I njemu i nama. On je plakao, ne znam što je mislio. Ja sam pokušao biti ‘junak’ i rekao mu: ‘Ti si mlad. Ti moraš ići! Mi ostajemo s njima. Nemoj ništa govoriti našima, da smo mogli otići... Da se ne bi žalostili...’ 

Don Sebastijan se prisjeća, pak, da su prvih dana radili telefoni i u Mushi i u Gitarami, tako da se redovito mogao čuti s fra Vjekom. Kaže kako je fra Vjeko njega neprestano pitao što se to kod nas događa, „kao da nije shvatio što je posrijedi i da će se to preliti i do njega“. Naša župa bila je opkoljena odmah u početku, svugdje okolo su bili ti klinci iz milicije naoružani mačetama, nisi mogao izaći van. Telefoni su nam radili i čuli bismo se nekoliko puta na dan, samo da me pita kako sam! Ja sam se uspio evakuirati iz Ruande 11. travnja 1994., a pokolj u župi je bio dva dana kasnije. 

Don Danko je svjedok masakra u crkvi

Don Danko i don August su ostali s ljudima u Mushi. I fra Vjeko je ostao u Ruandi, ali o njemu više ništa nisam znao ništa. Na odlasku sam govorio nikad više u Ruandu, ni u posjet! Nije me bilo godinu i pol dana. Prvo sam otišao u Europu, misleći da ću ostati raditi u Hrvatskoj, ali za nekoliko mjeseci sam već otišao u Rim studirati komunikacije. Inače, don Sebastijanu to nije bio prvi „konačni odlazak“ iz Ruande. Isto je rekao i 1990. godine, kad je otišao zbog zdravstvenih razloga, imao je gadnih problema s nekom crijevnom infekcijom. 

Vratio sam se 31. siječnja 1993. godine. Taj se datum u još dva navrata pokazao bitnim... Na isti dan, godinu kasnije, bio sam napadnut na povratku iz Mushe, kad sam bio s fra Vjekom u istom automobilu, a istog datuma je fra Vjeko ubijen 1998. godine. Istoga datuma 2009. godine oluja me uhvati na putu iz Gisenyja za Kigali i odlomljena grana mi je u potpunosti razbila auto. Ne znam kako smo izbjegli smrt!
• • •
Don Danko Litrić je ostao u Ruandi prvih tjedan dana pokolja, kaže, „dok nisu poubijali moje ljude“. Odmah na početku drame bio je nazvao fra Vjeku pitati kako je kod njega, a ovaj mu je odgovorio da je sve mirno. Ja sam bio na sjeveru zemlje, a on na jugu. Samo mi je rekao da mora nešto izaći van. Začudio sam se, jer je zapovijed bila da nitko ne smije napuštati svoju kuću. Pokušao je i don Sebastijan izaći s ovim jednim Talijanom, ali na ulicama su vidjeli masu poubijanih, tijela su im bila ostavljena da trunu na cesti. Samo mi je rekao da ide u Kigali! A na radiju su stalno ponavljali upozorenja o zabrani kretanja... ‘Pa kud ćeš, znaš da pozivaju na ubijanje svih ‘žohara’?’ ‘Sve čujem, sve pratim, ali imam prijatelja, moram ga tražiti.’ 

Kasnije mi je javio da ga je pronašao... Don Danko i fra Vjeko bili su u kontaktu još nekoliko dana, dok nisu prekinute telefonske veze – dva dana prije masakra u don Dankovoj crkvi. Uvijek su nam govorili da će doći ubiti nas i mi smo u crkvi samo čekali dolazak smrti. Don Danko je sa svojim salezijanskim bratom don Augustom Horvatom doslovce svjedočio masakru koji su u crkvi u mjestu Musha, oko 40 kilometara istočno od Kigalija, pripadnici plemena Hutu izveli nad svojim susjedima iz plemena Tutsi. 

U brutalnoj klaonici, koja je trajala gotovo 12 sati, Hutui su doslovce pred don Dankovim očima u prostorijama crkve ubili 1180 djece, žena i staraca, i to samo zato što su iz drugog plemena. Osvanuo je 13. travnja. Kao i obično, malo prije 6.30 sati izašao sam na dvorište da bismo zatim u crkvi služili svetu misu. Jedan od izbjeglica, sakriven iza živice uz crkvu, daje mi znak opasnosti. Razumio sam da ima nešto iza dvorišne ograde. Vratio sam se u kuću potražiti don Augusta. Zatim smo malo nakon toga zajedno izašli na dvorište. Ali velika ulazna vrata bila su na podu. Na njima mnogo mladih ljudi s puškama (na njima bajunete), mačetama, strelicama, kopljima i batinama. Strašna rulja spremna da u svakom trenu navali. 

Među njima sam vidio neka poznata lica. ‘Murashaka iki (Što hoćete?)’, pitao sam ih. ‘Twaje gushaka inkotanyi muli Kilizija (Došli smo tražiti inkotanyje po crkvi)’, viču uglas. (Inkotany je u Ruandi bio pogrdni naziv kojim su Hutui nazivali Tutsi-pobunjenike i njihove pomagače – op. a.) ‘Inkotanyi? Niste čuli radio? Sprema se sporazum između Vlade i pobunjenika!’ ‘Ne, mi nemamo radio, ništa nismo čuli, samo hoćemo inkotanyje! Danko i August, odmah u kuću i više ne izlazite iz nje! Inače...’

Prijeteći ton govora i spremnost da skoče na nas nije nam dao puno razmišljati. Ili da nas ubiju, pa onda rade što su naumili, ako im se suprotstavimo, ili slušati pa čekati u kući. Imali smo u vidu što su već učinili s drugima koji su pokušali oduprijeti se. Pogledao sam Gušteka – istih je bio misli kao i ja – nema smisla ‘ludo’ ići u smrt bez nade da bismo time spasili ljude. Teškom mukom ušli smo u kuću. Tada se prolomilo. Strašna grmljavina tromblonskih bombi i granata. Po krovu njihove kuće pršte geleri i komadići cigle. Najžešći napad usmjerili su na željezna vrata. Dugo ih nisu uspjeli probiti. Neki se popeli na crkveni krov, otkrivaju limene ploče i ubacuju granate u crkvu... 

Iz naše kuće kroz prozore vidimo samo na jedna crkvena vrata. S druge strane su još troja velika željezna vrata i iza jedna mala od kapelice naslonjene na crkvu. Pucaju na sve strane. Na cesti što vodi prema jezeru Muhazi vidi se masa ljudi, žena i djece – radoznalo promatraju ‘bitku’, možda prvu u životu. Zanimljivo, u crkvi se ne čuje nikakva vika ni jauci. Tutsi umiru stisnutih zubi. Kad su probili vrata, neki mlađi muškarci pokušali su se spasiti bijegom. Ubili su ih na dvorištu ili u vrtu mačetama, štapovima i drugim hladnim oružjem.

Priznajem, ja nisam mogao gledati. Osjećao sam se satrven i sjedio sam na krevetu, sad u svojoj sobi, sad u Guštekovoj. U onom momentu bilo bi mi najdraže da me netko ubije, da ne moram slušati i gledati te strahote. Kućna vrata nisu bila zaključana, moglo se lako ući. Ni na kraj pameti nije mi bila misao uzeti pušku da se branim ako uđu, premda znam da ni Bog ne brani braniti se. To sam govorio prije i izbjeglicama – tà ipak, bilo ih je oko tri stotine muškaraca sposobnih za borbu. Ali čini mi se da nitko nije pokušao organizirati ni najmanji otpor. Pred tom masom podivljalih i opsjednutih ljudi, s puškama i granatama, čovjek se osjeća nemoćno. E, da nije pušaka, strojnica i granata! Toga nije bilo prije u Ruandi. Nitko nije znao pucati. Tko ima pušku i zna pucati, može s golorukim narodom raditi što hoće. To je igra mačke i miša. I to traje do istrebljenja – sve do četiri sata poslijepodne.

Zavjet da neće jesti banane u Europi

Don Danka su dva dana nakon pokolja postrojbe UN-a uspjele izvesti iz zemlje. U Ruandu se vratio tek godinu i pol kasnije zavjetujući se da neće jesti banane u Europi. Već samo u svojem novom domu, u Ruandi! Nakon masakra u crkvi nisam više osjećao dužnost ostati među mrtvima, jer nema smisla, poubijani su. Kad su Talijani došli po nas, prvi put sam se razveselio odlasku iz tog pakla! Bio sam odsutan iz Ruande više od godinu dana.

Otišli smo 14. travnja u borbenom vozilu, prvo u Nairobi, pa u Kairo, Bruxelles i u Zagreb... Vratio sam se 1995. godine, a mene su moji poglavari odredili da vodim misiju u Butareu. I opet sam živio u strahu, za razliku od fra Vjeke, kojemu ništa nije bilo problem, a u isto vrijeme je bio i župnik svoje župe, ekonom biskupije i voditelj Caritasa. Možda sam se tek oko njegove smrti stigao napokon malo opustiti u Ruandi. Jer, i nakon povratka tamo gdje sam bio ubijeno je nekoliko misionara i nimalo mi nije bilo lako. 

A fra Vjeko se uvijek držao junački u tom paklu, ubilo jednoga i drugoga oko njega. Njega to nije izbacivalo iz kolosijeka. Ja nisam mogao biti takav! Volim živjeti, volim pomoći drugima, ali ne bih volio da me ubiju bez veze! Don Danko smatra da fra Vjekina smrt, na žalost, nije bila neočekivana. Zadnji put su se susreli pred Božić 1997. godine. I to opet navečer: Kažem mu, gdje ćeš noću putovati, a on se nasmijao, pokazao mi ‘pucka’ i odgovorio da se ne brinem. 

On je uvijek sa sobom nosio pištolj, nije se dao ubiti, htio se braniti. Ali riskirao je, kao jedan Bosanac koji je uvijek gledao pobijediti. Znao je rješavati probleme na koje je nailazio, davao je krunice, križeve, boce whiskeyja, novac... i onda bi prolazio. Ali, nekad ništa od toga ne bi prošlo, znao je povraćati od mučenja kojem je bio izvrgnut. Bio je borac! Htio je učiniti dobro i to je radio na svaki mogući način i pod bilo koju cijenu! Junački boj je bio, junački je poginuo.
• • •
Tako je fra Vjeko Ćurić sredinom travnja 1994. godine ostao kao tek jedan od rijetkih bijelih svećenika u Ruandi. Nijednog trenutka nije, međutim, ni pomislio napustiti zemlju. Vjerujem da je bezbroj puta pomislio na 1983. godinu, kad se odazvao projektu „Afrika nas zove“, koji je nalagao franjevcima koji idu u misije da „ne izigravaju Europljane koji su došli u Afriku s milostinjom za prosjake, nego da se potpuno prilagode životu tih ljudi i da im pomažu tako da oni nauče sami sebi pomagati“. 

Nakon nekog vremena fra Vjeko se i počeo osjećati kao Ruanđanin, samo malo svjetlije puti. Početak pokolja za njega je u stvari bio početak misije. Trebalo je spasiti što više ljudi i fra Vjeko je na čudesne načine, često drsko i bezobrazno, uspijevao u nakani. Želeći prehraniti izbjeglice koje su mu dolazile u velikom broju, a nije imao dovoljno hrane za sve, često se upućivao u susjedni Burundi po namirnice. Prolazeći barikade, bezbroj se puta suočavao s puškom uperenom u glavu ili mačetama i bajunetama pod grlom. Nije odustajao. Iz Burundija je dovozio hranu, ali je u Burundi, skrivene u kamionu, vozio izbjeglice.

Znao je kako je krenuo opasnim putem
Humanitarac Stephan Jackson, koji je u ratno vrijeme putovao Ruandom s fra Vjekom, opisuje kako ga ni ubijeni ni krv tih ljudi koji su pronađeni pobijeni u njegovoj sobi nisu mogli obeshrabriti u spašavanju nevinih života. Jednom je čak prošao kroz špalir gdje su se s lijeve strane nalazile žene, a s desne vojnici, postrojeni da ih strijeljaju. Bio je svjedok i kad su na Vladinom check-pointu vojnici ubijali izbjeglice. Među tijelima je pronašao novorođenče koje je spasilo tijelo majke. Izvukao ju je iz njezina zagrljaja, osjećajući se potpuno slomljen.
• • •
Nakon što je izvukao svog prijatelja Aimablea Gatetea iz Kigalija i smjestio ga u novicijat samostana u Kivumuu, fra Vjeko je znao kako je krenuo vrlo opasnim putem te da će se, otkrije li se da pod svojim krovom skriva Tutsije, taj čin smatrati izdajom. A u tom slučaju mu ni bijela boja kože ne bi puno pomogla. Brzo je shvatio kako je Aimableovo skrovište u novicijatu samo privremeno te da mora smisliti način kako prijatelja prebaciti na sigurno, u Burundi. 

S druge strane, na vrata samostana počelo je kucati sve više unezvjerenih župljana iz plemena Tutsi tražeći pomoć i sklonište od podivljalih susjeda iz plemena Hutu, koji su od kuće do kuće počeli doslovce klati Tutsije s kojima su do jučer zajedno živjeli. O tome priča i Aimable: U Kivumuu sam ostao tri dana i počeo viđati ljude koji su stizali iz Kigalija i Gitarame ne bi li u franjevačkom centru pronašli sklonište. Bilo nas je već 15. Fra Vjeko nam je u neposrednoj blizini dao kuće u kojima smo mogli živjeti, a jednom uposleniku, koji se zvao Oswald i radio je za fratre, rekao je da se pobrine za te ljude. Ostali smo tu još tri dana pitajući se o smislu svega toga, ali odgovora nismo imali. 

Budući da sam radio u tome kraju, imao sam ondje poznanika pa sam s drugim dečkima, koji su ondje bili, izlazio u šetnju. Tih dana primijetio sam da su se stvari počele mijenjati. Toga tjedna fra Vjeko se pobrinuo za časne sestre Kongoanke, nastanjene u Kivumuu, koje su ga molile da im pomogne izbjeći u Kongo jer i one su shvaćale da se prilike pogoršavaju: odvezao ih je u Butare i našao im vozilo kako bi se prebacile u Cyangugu, odakle su prešle u Bukavuu. 

Odlazeći i vraćajući se u Butare, shvatio je da je genocid počeo po cijeloj zemlji. Rekao mi je da je uz cestu vidio mrtva tijela i ljude ubijene na barikadama. Kad je stigao u Kabgayi, sreo je ljude koji su se okupljali u zbjegove, ali ih još nije bilo mnogo. Međutim, sljedećih dana bilo ih je sve više: dolazili su ih svih dijelova Gitarame nadajući se da će ondje biti spašeni, dok su drugi stradavali na putu za Kabgayi. 

Aimable priča da je fra Vjeku jako rastužilo što ljudi okupljeni u crkvi u Kabgayiju ne privlače ničiju pozornost pa se sutradan vratio u sjedište biskupije tražeći od biskupa Thadéeja Nsengiyumvae pismeno dopuštenje za pomaganje ljudima koji su izbjegli u Kabgayi kako bi imali od čega živjeti. Svjedočio je kako pridošli izbjeglice ispred biskupova ured sami sebe ograđuju žičanom ogradom, ali i da se kolona ljudi koja nadire prema Kabgayiju počinje protezati u nedogled! 

Okružen paklom za rata u Ruandi

U Kabgayiju su bili izbjegli razni ljudi: bilu je tu Hutua koji su pobjegli pred pucnjavom iz Kigalija, kao i Tutsija koji su bježali pred masakrima posvuda oko Kabgayija. Biskup Thadée i nadbiskup Nsengiyumva potpisali su mu dozvolu da može posvuda ići i pomagati izbjeglicama. Popodne se vratio i rekao mi kako je dobio dozvolu da traži pomoć. Fra Vjeko je sutradan otišao u Burundi naći se s predstavnicima humanitarne organizacije Catholic Relief Services i želeći im objasniti kako bi pokrenuo tjedni konvoj s hranom iz Bujumbure u Ruandu. Zatražio je da mu nabave kamion, a iz Catholic Relief Servicesa su mu ponudili Mercedesov džip da bi njime zamijenio svoj dotrajali volkswagen. Dali su mu i novac, koji je također tražio za – podmićivanje! 

Prenoćio je u Bujumburi, a sutradan ga je u Kivumuuu dočekao pakao kojim je praktički bio okružen do kraja rata u Ruandi, pa i kasnije. Toga jutra ljudi su počeli masovno pritjecati u župu Kivumu dolazeći iz smjera Rutobwea i župe Cyeza. Svi su se sklonili u osnovnu školu u Kivumuu. Oko 15 sati iz smjera Gisare počeo je napad isplaniran da pobije sve te izbjeglice u školi. Rečeno nam je da su ubojice došli iz mjesta Bwirika.

Vičući su sišli niz brdo Gisare, ušli u školu i počeli ubijati izbjeglice, od kojih su neki počeli bježati prema obližnjoj crkvi. U školi ubojice nisu mogli ubiti mnogo ljudi jer, dok su silazili s brda, izbjeglice su ih već opazili pa su svi koji su mogli počeli bježati, osim jedne majke s djetetom, koji su na mjestu ubijeni. Kad su došli pred crkvu, ubojice su se zaustavili. Bilo ih je strah ući: znali su da je tu i fra Vjeko, a bili su većinom njegovi župljani. U tom trenutku fra Vjeko je upravo došao iz Kabgayija. 

Čuvši krike, došao je među njih i zatekao u crkvi oko 1500 ljudi. Bilo je tu žena, djece i staraca. Odmah im je rekao: ‘Stanite, neka nitko ne bježi!’ Bilo ih je, naime, mnogo koji su se počeli skrivati po obližnjoj šumi. Onda ih je stavio preda se i rekao im: ‘Dođite, idemo u Kabgayi.’ Sjeo je u svoj auto i vozio neposredno iza njih. Prošli su cijelim putem preko Kabwimbe sve do Gitarame i nitko ih nije zaustavljao. 

Na toj je cesti bilo mnogo barikada, ali kad god bi došli na barikadu, fra Vjeko se stavljao na čelo kolone i govorio onima koji su držali barikadu: ‘Ja sam odgovoran za ove ljude i vodim ih u Kabgayi.’ Tako su stigli u Kabgayi, a da putem nitko nije stradao. Tamo ih je fra Vjeko ostavio s ostalim izbjeglicama, a tada ih je ondje bilo mnogo. 

Bilo je to fra Vjekino prvo veliko konfrontiranje s ubojicama. Kad je izašao iz osnovne škole u kojoj su se bili sklonili njegovi župljani i vidio ispred zgrade bandite iz paravojske Hutua – Interhamwe – koji su samo stajali držeći u ruci palice i mačete, predstavio im se kao svećenik te da su ljudi u školi njegovi župljani. Budući da je sve više pričao na lokalnom jeziku kinyarwanda, bivao je sve ljući, a na kraju im je poručio da smjesta napuste to područje, jer će sve prijaviti šefu policije, njegovom „dobrom znancu“. 

Uskoro su se svi oni okrenuli i otišli. Fra Vjeko je znao da je to bila tek prva bitka koju je, zasad, dobio, ali i da je na sebe sada navukao velike neprijatelje. U dvorište biskupske zgrade u Kabgayiju fra Vjeko je tog dana doveo oko 1000 svojih župljana. Za razliku od skrivanja u osnovnoj školi ili crkvi, u Kabgayiju ih je ostavio na otvorenom, ali ipak na sigurnijemu mjestu nego u Kivumuu. Tada se zarekao da će taj logor, u kojem je već bilo desetak tisuća izbjeglica, biti njegova misija i kako će dati sve od sebe da im pomogne da prežive. Kad se vratio u Kivumu, svom vjernom prijatelju, samostanskom kuharu Oswaldu, ispričao je da se taj dan, vodeći izbjeglice iz Kivumua u Kabgayi, osjećao poput Mojsija dok je izvodio Izraelce iz Egipta...
• • •
Aimable Gatete se od onoga dana kada su sve izbjeglice otišle u Kabgayi, sakrio i više se nije pojavljivao. Oni koji su prije toga znali biti s njim, mislili su da je otišao u Kabgayi ili u Burundi, a zapravo se sakrio u sakristiji. I samo je Oswaldi to znao. Svake večeri potajno mu je donosio hranu, brinuo se o njemu i obavještavao ga o razvoju situacije. Fra Vjeko mu je samo nagovijestio da je ta sobica puna starog namještaja i svećenikovih stvari tek privremeno rješenje te kako je njegovo prebacivanje u Burundi jedna od sljedećih zadaća.
• • •
Odlazeći sve češće u Burundi, fra Vjeko je zapravo grozničavo jurio po pomoć koju bi potom hitno dijelio izbjeglicama pristiglima u dvorište biskupije u Kabgayiju, ali i u Kamony i Butare. Aimable se sjeća kako se jednom prilikom vratio s čak tri kamiona namirnica koje je podijelio u Kabgayiju i Kivumuu. Ne treba ni spominjati kakvih se sve zala fra Vjeko nagledao na tim gotovo svakodnevnim putovanjima između Kivumua i Bujumbure. 

Genocid Hutua nad Tutsijima

Kad se, nakon što je odbacio sestre klarise u Burundi, vratio u Kivumu, tamo je zatekao prilično kaotičnu situaciju. Obitelji koje je bio smjestio u novicijat već su se razbježale. Svatko svojim putem. Jer, kad su ubojice čule da je fra Vjeko otišao u Burundi, htjeli su doći i pobiti ljude koji su bili u centru. Vrativši se u Kivumu, fra Vjeko je od Oswalda doznao što se sve dogodilo i da sam ja sakriven u sakristiji. Došao mi je noću i u razgovoru rekao: ‘Gotovo je. Skoro svi su mrtvi. Tijela su po cesti sve do Kanyarua. Radi se o genocidu.’ 

Tada sam prvi put uopće čuo riječ ‘genocid’ pa sam ga upitao što to znači. Rekao mi je: ‘Žele pobiti sve Tutsije, i to tako da nijedan ne ostane. Nemamo više vremena i ne mogu ti pomoći da pobjegneš, jer na svim barikadama vade ljude iz vozila i ubijaju. Ostavit ću te ovdje. Ako te ubiju, ja ću te osobno pokopati.’ Rekao sam mu: ‘Odvedi me makar u Kabgayi.’ Odgovorio je: ‘Ni ondje nema sigurnosti.’ 

Tada sam primijetio da mu se lice promijenilo zbog svega što je putem doživio. Vidjelo se da je tužan, ali imao je puno snage i nije spavao. U to vrijeme pomogao je drugim svećenicima u biskupiji Kabgayi koji su bili Uganđani: prevezao ih je u Kanyaru, odakle su sami otišli u Burundi. Bilo je s njima i nekoliko Ruanđana. Tri dana nakon što se vratio iz Bujumbure, došao mi je u skrovište i rekao: ‘Dobro se pomoli! Prekosutra ćemo ti pomoći da pobjegneš.’
• • •
Aimable je poslušao fra Vjeku i uistinu cijelu noć proveo moleći se Bogu da ih čuva. U molitvi je proveo i cijeli sljedeći dan, a oko 21 sat čuo je kako mu netko kuca na vrata. Bio je to fra Vjeko! Rekao mu je da izađe iz skrovišta i doveo ga u sobu iza svog ureda. Ondje su već bili muškarac i djevojka iz Gitarame. Vozač jednog od kamiona koji su dovozili hranu u Kivumu prokrijumčario ih je u tovarnom prostoru. Pozdravio sam ih. Nisam ih poznavao, ali vidjelo se da ih je jako strah. Rekao sam im: ‘Samo hrabro, ne bojte se! Uspjet ćemo! Ja sam se cijele prošle noći molio i Bog mi je objavio da ćemo proći bez problema.’ U toj prostoriji su ostali cijelu noć. Oko tri ujutro čuli su kako se pokreću kamioni, jer ondje je bilo parkiralište kamiona za cijeli Kivumu. Onda su po njih došli neki ljudi, izveli ih i zatim smjestili između karoserije kamiona i kontejnera.

Svi smo ušli, jedno po jedno. Nakon sat vremena, oko pet ujutro, kamioni su krenuli. Pošli smo prema Burundiju – tri kamiona i jedan auto na čelu, a vozio ga je fra Vjeko. Kamion u kojem smo mi bili nalazio se u sredini. Putovanje od Kivumua do Kanyarua trajalo je pet sati zbog barikada na koje smo cijelim putem nailazili. Na nekima barikadama čuli smo ubojice kako pitaju vozača: ‘Voziš li žohare (inyenzi, tj. Tutsije)?’ A on bi odgovarao da ne vozi. 

Oko 10 sati stigli smo u Kanyaru. Fra Vjeko je kupio mnogo bombona i slatkiša za djecu koja su bila na granici kako se ne bi približili kamionu u kojemu smo mi, jer bi nas mogli vidjeti. Odveo ih je podalje i pričao s njima dijeleći im te slatkiše sve dok papiri za prijelaz granice nisu bili pregledani. Na granici smo proveli oko sat vremena, a zatim smo je prešli. Prešavši na drugu stranu, u Burundi, vozač je zaustavio kamion, izišao i stojeći sa strane rekao: ‘Zahvalite Bogu – preživjeli ste!’ 

Osjetili smo olakšanje i htjeli smo izaći iz vozila, ali nam nije dopustio govoreći da još nismo stigli na odredište na kojemu smo mogli izaći. S granice su nastavili prema Bujumburi. Kad su odmakli, upravo negdje kod Kayanze, vozač je zaustavio kamion, došao i rekao im da izađu. Izašli su kao što su i ušli, jedno po jedno. Iznenadio sam se da je među nama trima bila djevojka, jer kad smo se ujutro ukrcavali, još je bio mrak i nismo se dobro vidjeli. Svi smo se zagrlili sa suzama u očima, a zatim sjeli i počeli zahvaljivati Bogu što nas je spasio, a onda smo se međusobno upoznali, jer nitko se ni s kim nije poznavao – ni nas troje međusobno, ni s vozačem. 

Zatim smo nastavili put do grada Bujumbure. Aimable je u Burundiju započeo svoj izbjeglički život. Djevojci koja je stigla s njim ispod kamiona posrećilo se da ode u Europu, a on je ostao u Bujumburi zajedno s drugim prijateljem s kojim je i do danas ostao u prijateljskim odnosima. Tako su preživjeli. Fra Vjeko se u međuvremenu nastavio vraćati u Ruandu. 

Spasio oko stotinu djece iz sirotišta

Uz pomoć Bernarda Kouchnera, koji je tada vodio organizaciju Liječnici bez granica, spasio je oko stotinu djece iz sirotišta u Butareu tako što ih je dovezao u Crveni križ u Bujumburi. Pomogao je i svojoj braći franjevcima koji su bili u franjevačkom centru Mbazi kod Butarea: odveo ih je u njihovu kuću u mjestu Gitega, u Burundiju. Za sestre koje je izveo iz Kamonyija u Bujumburu fra Vjeko je, na traženje njihove poglavarice iz Rima, tražio avion da ih preveze u Rim. 

Fra Vjeko je sve vrijeme, uza sve svoje spasilačke aktivnosti, hranom opskrbljivao izbjeglice u kampovima Butare, Gikongoro i Cyangugu. Tijekom svih tih putovanja mogao je vidjeti koliko su ruandski Tutsi bili terorizirani. Tada mi je počeo objašnjavati sve u vezi s genocidom. Jednom mi je rekao: ‘Ti si preživio. Ne obeshrabruj se! Idemo pomoći onima koji su uspjeli preživjeti!’ Nekolicina izbjeglica, koji su se preko Akanyarua uspjeli domoći Burundija i bili smješteni u izbjegličkom logoru Kayanza, počeli su uz pomoć humanitarnih organizacija opskrbljivati logor grahom, kukuruzom... 

U međuvremenu, vjerske dobrotvorne organizacije zastupljene u Bujumburi, uključujući Caritas i CRS, zamolile su fra Vjeku da bude njihov koordinator za pružanje pomoći izbjegličkim logorima u Ruandi. Upravo tada je u Burundi stigao kardinal Etchegaray. Htio je posjetiti i Ruandu, a fra Vjeko mu je u tome pomogao. Tražio je fra Vjeku da ga prati na putovanju u Ruandu, a genocid je još trajao. 

Ušli su preko prijelaza Kanyaru. Ulazeći u Butare, došli su im u susret s mačetama i palicama kojima su ubijali Tutsije. Neobično je gledati fotografije s toga dočeka: ljudi nose majice s Papinim likom i krunice oko vrata, a mačetu ili palicu u ruci. Neshvatljivo! Iz Butarea su produžili za Gikongoro i Kibuye, a zatim u Gisenyi, odakle su preko Gome ušli u Ugandu kako bi se u Murindiju susreli s predstavnicima RPF-a.

Nakon toga putovanja, koje je potrajalo tjedan dana, fra Vjeko mi je pričao što su Francuzi upravo tada radili u Gikongoru i drugdje. Nakon što se vratio u Bujumburu, nastavio je pomagati onima koji su ostali u Cyanguguu. Tijekom srpnja, nakon što je uspostavljena Vlada, odlučili smo se vratiti u Ruandu. Fra Vjeko mi je rekao: ‘Pođi i vidi je li ti itko od obitelji preživio!’ Preko Ruhuhe sam ušao u Bugaseru i stigao u Kigali. Na sreću, našao sam svoju ženu i naših troje djece. Preživjeli su! Moj kolega je također preživio. Kad se uvjerio da mu je obitelj živa, Aimable se tjedan kasnije ponovo vratio u Bujumburu. Trebalo je nastaviti pomagati fra Vjeki.
• • •
Fra Florenta Rugiganu upoznao sam za prvog boravka u Kivumuu 2007. godine. Krenuo sam se s njim rukovati i taman kad sam se htio predstaviti, on me preduhitrio i rekao: „Znam, ti si Debelguzonja!“ Maja je odmah ustuknula, ali fra Florent je imao odgovor i za nju: „Ne brini, znam i tebe, ti si Radodajka!“

Ne treba ni napominjati da je kum ovih verbalnih doskočica bio fra Vjeko, i to u najstrašnije vrijeme, kad je spašavao fra Florenta i još trojicu njegove subraće – Aphrodis, Aimablea i Josepha, u vjerojatno najluđoj akciji spašavanja tijekom genocida. Za razliku od ranijih pothvata, konvoj u kojem su bili ovi franjevci – u različitim fazama pripreme za svećenički poziv – nije predvodio fra Vjeko. Naime, fra Vjeko je vođenje konvoja prepustio visokom časniku ruandske vojske, bojniku, Hutuu! Ova je akcija bila i dodatno emotivna za fra Vjeku, jer su upravo ti mladi fratri bili oni golobradi mladići s kojima je, nedugo nakon što je došao u Ruandu 1983. godine, otišao na istok te zemlje sagraditi novi franjevački samostan, a dvojica od njih, Aphrodis i Florent, na rukama su ga odnijeli u bolnicu kad je ozlijedio leđa. 

Fra George otišao kao janje na klanje

Njihovo spašavanje imalo je tragičan uvod... Nekoliko dana nakon početka genocida u Ruandi u Gikongoru je ubijen naš brat fra George Gashugi. S njim su se vozili fra Joseph Ntahompagaze iz Burundija, Ruanđanin fra Kizito i dvojica fratara iz Europe – fra François Régis i fra Francesco. Pratila su ih dvojica vojnika, koji su zapravo bili suučesnici kasnijeg zločina. Nakon što su naišli na jednu groznu barikadu nedaleko od katedrale, fra George je shvatio da neće moći proći. Čak je rekao ostalim fratrima: ‘Ja sam gotov!’ Znao je što će se dogoditi. 

Budući da nije mogao obući svoj habit, samo je stavio na sebe kapuč i tako izašao – kao janje na klanje. Pošao je prema stratištu i dželatima da na njemu izvrše ono što su vojnici učinili njegovu Gospodinu, kojemu je posvetio svoj život. Usput rečeno, fra George se te godine spremao za svečane zavjete. 

Nakon toga užasnog događaja ostali fratri su oslobođeni i kasno navečer stigli su u Mbazi u franjevački samostan pokraj Butarea. Priča to fra Florent Rugigana, koji ih je dočekao u samostanu. Sjeća se da su izgledali „kao strvine, a fra François Régis je jecao i nije mogao sam izaći iz vozila“. Cijelu noć su probdjeli u strahu, jer su se posvuda čuli krici ljudi koji su upravo ubijani. Procijenili su da bi najbolje bilo sutradan ponovo pokušati napustiti zemlju. 

U samostanu u Mbaziju odlučio je ostati Aphrodis, koji je sljedećih mjesec dana preživio tako što je dane provodio skriven u potkrovlju. Tako je izbjegao ubojice koji su povremeno pretraživali samostan. Fra François Régis i fra Francesco su sljedećeg dana otišli u Burundi, a nama takvo što nije bilo moguće napraviti pa smo ostali kod redovnica u samostanu u Butareu. 

Tamo su bile sestre klarise iz Kamonyija koje su također htjele u Burundi. To jutro oci karmelićani pokušali su organizirati evakuaciju tih klarisa i naših burundskih fratara. Prvi transport, u kojem su bili naši fratri, zaista je uspio. No, klarise nije bilo moguće prevesti, jer se situacija u međuvremenu dodatno pogoršala, ceste su postale u potpunosti neprohodne. Morale su se vratiti i pokušati drukčije organizirati, a nastanile su se kod otaca karmelićana, koji su upravo bili otišli. 

Što se tiče nas, koji smo napustili svoju zajednicu u Mbaziju (četiri kilometara od Butarea), s obzirom na to da je bilo nemoguće otići, morali smo se vratiti i čekati što će se dogoditi, ali smatrali smo kako bi bilo dobro da jedna skupina ostane sa sestrama, radi sigurnosti i naše i njihove. Treba istaknuti da smo, prije nego što smo se rastali, na jednom sastanku odlučili kako naša braća iz Europe fra François (Francuz) i fra Francesco (Talijan) trebaju otići jer su još uvijek bili u šoku od prethodnog dana, kada su vidjeli kako fra George odlazi kao janje na klanje. 

Međutim, njih dvojica nisu nas htjeli ostaviti same, jer još uvijek smo imali samo jednostavne zavjete, ali inzistirali smo da bez žaljenja odu. Kad je čuo što se dogodilo, u Butare je dojurio fra Vjeko želeći svojoj mladoj subraći pružiti potporu i uvjeriti ih da se ne trebaju brinuti. 

Fra Vjeko bi rado bio ostao kod nas, ali se već bio angažirao oko spašavanja mnoštva ljudi u opasnosti, pa je morao otići i nastaviti svoju spasilačku misiju. Dobio je zaduženje i novac da hrani raseljene osobe koje su se grupirale u Kabgayiju. Često je prolazio kroz naše mjesto i svaki put bi svratio u samostan donoseći nam namirnice i vijesti. Iz obzira prema nama skrivao je svoju patnju, ali moglo se primijetiti da je strašno patio zbog svega što se događalo u zemlji. 

Navikavanje 'na život u čistilištu'

Dobro je poznavao prilike i tuđu patnju doživljavao kao svoju. Znamo da je spasio mnoštvo ljudi, i još će ih spasiti. Pomisao da će napustiti Ruandu, prisjeća se fra Florent, bila je vrlo daleko! Znali su tek da im, osim fra Vjeke, nijedan drugi fratar ne može doći u posjet. Počeli su se navikavati, kaže, „na život u čistilištu“. Samo su razmišljali o tome kako preživjeti od danas do sutra. Situacija je postajala sve teža. Naše okruženje, usuđujem se reći – ta grupa ubojica – znalo je da smo se osjećali kao osuđenici koji čekaju svoj dan.

Napredovanje vojske RPF-a bilo je vrlo očito, što je kod ovih ubojica stvaralo paniku i poticalo ih da završe s onima koje su smatrali državnim neprijateljima. I onda, bilo je Tijelovo, dobili smo upozorenje da će za nekoliko sati kod nas biti pretres. 

Fra Aimable nije izlazio iz kapelice. Ja sam čistio sobe da nam se slučajno ne bi našao kakav kompromitirajući predmet, a stvarno sam i našao nekoliko puščanih čahura koje su ostale iza karmelićana. Bilo smo prestrašeni, ubijala nas je neizvjesnost. Vjerovali smo da će isti ljudi doći u pretres kao i prije, jer dođu li novi, nema šanse da preživimo! Znali smo što se događalo u drugim zajednicama. Tada se, kao grom iz vedra neba, u samostanu pojavio fra Vjeko. Fra Florent kaže da je bio malo uznemiren, ali veseo. Rekao im je da je došlo vrijeme za odlazak i da ponesu samo svoje putovnice.

Jedan časnik ruandske vojske, fra Vjekin prijatelj, otišao je po fratre u Mbazi. Fra Aphrodis nije smio biti primijećen pa se sakrio u prtljažniku automobila. Čim su stigli, tu su se našla još dva vozila: bio je zapovjednik vojske u Butareu sa svojom stražom. Svi smo se okupili, samo fra Léandre Ndagijimana nije htio ostaviti svoju obitelj, koja je došla s istoka zemlje, a već je namjeravao napustiti zajednicu. 

Fra Vjeko nam je odmah rekao da uđemo u ta dva automobila, zapovjednikov i njegov. Oni koji su bili u većoj opasnosti morali su ući u zapovjednikov ‘nissan’. Tako smo ostavili samostan otaca karmelićana, a s nama je bila i jedna klarisa, sestra Damiana, dok su ostale morale još čekati. Prva prepreka bila je prva barikada u kvartu: ti ljudi dobro su nas poznavali i nisu htjeli da im umaknemo pa su oklijevali podići rampu, ali su se bojali zapovjednika, pa su nas ipak propustili. 

Otišli smo zatim u jedan školski centar, gdje su se nalazila djeca koju je također trebalo evakuirati. Valja istaknuti kako smo sretnu priliku da izađemo dobili pod uvjetom da fra Vjeko osigura vozila za evakuaciju te djece. Druga, još veća prepreka, bila je u tome školskom centru. Čuvari toga centra opazili su među nama nekoliko nepoželjnih lica i htjeli su ih izvesti. Međutim, kao i na barikadi, prepali su se zapovjednika i njegove straže. Upravo u tom centru okupio se velik broj djece iz svih ruandskih krajeva zahvaćenih ratom. Bogu hvala, napustili smo grad Butare. Treba također reći da je uz zapovjednika bio i načelnik Butarea, koji je pokušao spasiti mnogo ljudi, ali je kasnije osuđen na sudu u Arushi. 

Formirao se, dakle, velik konvoj. Kad je konvoj napokon krenuo iz grada i kad su pomislili da je sve zlo iza njih, već nakon nekoliko kilometara u smjeru Burundija naišli su na nove barikade, još opasnije od prethodnih. Jer, milicije koje su bile na barikadama bile su potpuno drogirane i – nitko od njih nije poznavao zapovjednika ruandske vojske iz Butarea koji je u terenskom vozilu predvodio konvoj. 

Fra Florent, koji je bio s njim u automobilu, priča kako je taj zapovjednik u jednom trenutku, sav uzrujan, prokomentirao situaciju u kojoj su se zatekli: „Ako kojim čudom pobijedimo u ovom ratu, teško ćemo izaći na kraj s ovim pokvarenjacima!“ Htjeli su nas sve zajedno pobiti pa je morao upotrijebiti silu. Oni koji su ga mogli poznavati mislili su da upravo bježi iz zemlje poput tolikih drugih dužnosnika koji su napuštali Ruandu. U jednom trenutku i on se preplašio. Čuli smo ga kako kaže: ‘Treba se riješiti ovih vragova!’ 

S Božjom pomoći, mogli smo nastaviti dalje. Mi ostali bili smo ni živi ni mrtvi. Nismo više mogli ni moliti krunicu koju smo započeli još od Butarea. U jednom trenutku zapovjednik je opazio da u njegovu vozilu ima nepoželjnih osoba pa nas je pitao ima li među nama inyenzi, ‘žohara’. Rekao je: ‘Umuzungu yangurishije!’ (‘Bijelac me prodao!’), ali morali smo ići dalje. Tada nam je zabranio da izlazimo iz vozila i ikome dajemo svoje dokumente. Izašao je iz auta, otišao do fra Vjekina džipa, nagnuo mu se kroz prozor i rekao da sada zna kako ga je iskoristio i prevario jer su u autima samo – Tutsiji! 

Fra Vjeko je pogledao prestravljene Josepha i Aphrodisa koji su samo gledali u pod vozila nastojeći izbjeći poglede rulje koja nas je u sve većem broju okruživala i zagledavala se u auto. Okrenuo se prema njima i rekao im: „Ovo je i moja zemlja! Ako poginem, poginut ću s Ruanđanima!“ 

Krunica zahvalnosti zapovjedniku

Tada je odgurnuo zapovjednika, koji je još uvijek stajao naslonjen na vrata fra Vjekina džipa, rekao mu da rulji pokaže siročad u kamionu, otvorio vrata i izašao van. Prišao je nekom tipu za kojeg je procijenio da bi mogao biti njihov šef, objasnio mu da vode siročad u Burundi po direktivi biskupa iz Kabgayija i vojne vlasti iz Gitarame te da bi mu kašnjenje i dolazak na granicu po noći mogli samo zakomplicirati situaciju. 

Pritom ga je neprestano gledao ravno u oči. I podigao ruku gledajući na sat. I nije htio ustuknuti ni milimetar dok se rulja nije unervozila i odlučila pomaknuti prepreku s ceste. Nakon što smo prošli tu zapreku, nekoliko stotina metara dalje, fra Vjeko nam je signalizirao da stanemo. Izašao je iz svog automobila, došao do nas, onaj časnik mu je počeo prigovarati za ‘prevaru’, a fra Vjeko mu je, ne progovarajući ni riječ, pružio kovertu sa sedam stotina dolara. Time je kupio njegovu šutnju na sljedećim barikadama na kojima je sada na pregovore izlazio sam fra Vjeko, a taj časnik je imao zadaću milicijama pokazati samo siročad u kamionu.

Prije nego što smo došli na granicu s Burundijem, pala je noć. Od Butarea do Kanyarua ima samo 25 kilometara, a vozili smo se više od pet sati. Na granici, fra Aimable je našem zapovjedniku u znak zahvalnosti dao krunicu, a on ju je rado prihvatio govoreći: ‘Ja se uglavnom ne molim, ali mislim da nas je samo Božja zaštita sačuvala žive i zdrave. Dat ću je svojoj ženi, ona će se moliti za me.’ 

Za vrijeme toga kratkog putovanja fra Vjeko je svojim automobilom bio gotovo zalijepljen za zapovjednikov. Na granici je bez problema uspio ovjeriti njihove putovnice te su napokon prešli u Burundi. No, taman kad su pomislili da je sve gotovo, naišle su nove poteškoće. Naime, u Burundiju je bila jedna skupina koja je pazila da se Interahamwe, paravojska koja je ubijala po Ruandi, ne bi provukla u Burundi i napravila štetu. Ta nas je skupina osumnjičila i vrebala na nas sve do hotela u kojem smo se htjeli smjestiti. 

U tome hotelu, u Kayanzi, dvadesetak kilometara od Kanyarua, ta nas je skupina počela ispitivati pa se fra Vjeko naljutio i nastala je gužva. Budući da su nam htjeli nauditi, fra Vjeko je smjesta otišao i za nekoliko minuta se vratio s jednim vojnim časnikom koji je otjerao te ljude i vratio nam mir. Bila je već duboka noć. Sutradan smo živi i zdravi stigli u Bujumburu. 

Tijekom cijeloga ovoga križnog puta s tugom smo mislili na naše sestre klarise koje smo ostavili same i nezaštićene, ali fra Vjeko nam je obećao da će se, čim bude mogao, vratiti i izvesti ih, što je nakon nekoliko dana i učinio. Treba također reći da je fra Vjeko ovaj svoj junački pothvat platio vrlo velikim – ni on sam nije znao kolikim – iznosom novca. Fra Vjeko je svoje mlade fratre ostavio u Bujumburi, odakle su za nekoliko dana otputovali u Ugandu, gdje su saznali da je francuska vlada u Ruandu poslala svoje postrojbe koje su tamo trebale provesti Tirkiznu operaciju, što je u praksi značilo zaustavljanje napredovanja RPF-a dok se sve Hutu-izbjeglice ne prebace u susjedni DR Kongo. 

S tim je vojnicima fra Vjeko vrlo hrabro i nevjerojatno učinkovito surađivao u izvlačenju naših klarisa. Uspjelo mu je odvesti ih čak u Ugandu. Svi smo se jako razveselili kad smo se tamo ponovo zajedno našli na istome mjestu. Za vrijeme radosnog slavlja, jer su naše sestre stigle u Mbararu, jednome se fratru iz usta otela proročka riječ: ‘Sada, kad si u svemu uspio, još ti samo preostaje da te ubiju.’ Nije trebalo dugo da se to proročanstvo ostvari. 

Jamčim da o fra Vjekinu junaštvu u njegovu spasilačkom pothvatu u svakom smislu mogu govoriti ne samo fratri i sestre, nego i tisuće drugih svjedoka, pojedinaca koji su izbjegli iz Kabgayija i drugih mjesta. Treba također reći da se njegovo junaštvo nije ograničilo na vrijeme genocida. Valja imati pred očima sve što je učinio nakon 1994. godine pa sve do dana svoje Pashe 1998. godine. Vjerujemo da on svoje poslanje nastavlja još učinkovitije kod Oca, koji nam ga je darovao. Naša je želja da ga Crkva časti uz ostale mučenike.

NASTAVLJA SE...