Svetac našeg doba 660

Fra Vjeko je bio radostan i veseo fratar, pravi ujak

Fra Vjeko je bio radostan i veseo fratar, pravi ujak
Smiješak na licu od ‘uva do uva’, mali brčići...

Fra Ivica Perić, gvardijan samostana u Kivumuu i fratar kojem su fra Vjekine neostvarene ideje postale dodatna misija, sa svojim se velikim prethodnikom upoznao 1981. godine. Fra Vjeko je tada bio na teologiji, a fra Ivica u novicijatu u Visokom, gdje je fra Vjeko znao često dolaziti „noseći onu bradurinu“. 

Bolje su se upoznali prije fra Ivičina odlaska u Englesku, gdje je trebao otići na učenje engleskog jezika. Fra Vjeko je tada bio na godišnjem odmoru i neko su vrijeme zajedno „prohodali Bosnu, Hrvatsku i Europu“. Također, 1986. godine zajedno su bili na Krku, na pripremi bogoslova za doživotne zavjete. 

U Ruandi su u vrijeme Ivičina dolaska bili salezijanski svećenici Danko Litrić i Sebastijan Marković, kao i svećenici Splitske nadbiskupije don Mirko Grgat i don Mile Galić te svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije don Marko Kutleša. Bile su i četiri časne sestre, štadlerovke ili služavke Maloga Isusa – Andreja, Krucifiksa, Marija i Beatrix. Od svoje franjevačke braće u Ruandi su iz fra Ivičine domovine bili samo fra Vjeko Ćurić i fra Pero Vrebac. Oni su dobro znali što se događa te im nije bilo ni na kraj pameti da će fra Ivica doputovati u Ruandu i tamo provesti sedam dana prije početka svoje misije u susjednoj Ugandi. Ja svoja obećanja izvršavam. Ako sam obećao doći, došao bih i pješice. Nije me pokolebalo što sam u Nairobiju saznao da su svi letovi za Kigali bili otkazani. Čekao sam i vjerovao da će nešto ipak poletjeti u Ruandu. I dočekao. 

Papa Ivan Pavao II. u Ruandi

Bio je to neki kamerunski zrakoplov u kojem je, osim mene, bio samo još jedan putnik, i to crnac. Prisjeća se tako fra Ivica svog prvog dolaska u Afriku. Bilo je to 5. studenoga 1990. godine. U zračnoj luci u Kigaliju dočekao ga je don Sebastijan Marković. U stvari, tamo su ga trebali čekati fra Vjeko i fra Pero, no oni uistinu nisu vjerovali, nakon što su provjerili da su taj dan svi letovi iz Nairobija u Kigali bili otkazani, da će se on pojaviti. Bili su uvjereni da će fra Ivica iz Nairobija ravno letjeti u Ugandu. 

Aerodromska zgrada bila je sablasno prazna, prozori su bili zabarikadirani vrećama s pijeskom iza kojih su virile puščane cijevi. U Nairobiju sam nešto naslućivao kad sam čuo da su otkazani svi letovi za Kigali, ali nisam mogao ni pretpostaviti da će ozračje biti tako napeto. Jedan jedini čovjek je nekoga čekao mašući putovnicom crvene boje. Bio je to don Sebastijan. On je u to vrijeme bio župnik u Kicukiru. Odmah smo otišli negdje nešto prezalogajiti, a vrlo brzo sam ga zamolio da odemo u Kivumu, gdje sam trebao boraviti sljedećih sedam dana. 

Fra Ivica pritom priznaje da događaje u Ruandi nije shvaćao nimalo ozbiljno. Čak mu nije smetao ni policijski sat ni ograničeno kretanje po zemlji, kao ni potreba za posebnim dozvolama za bilo kakvu vožnju autom. Don Sebastijan Marković tvrdi da fra Ivica uopće nije bio svjestan ozbiljnosti situacije. Štoviše, bio je potpuno bezbrižan, jer je, naivno je vjerovao, dva mjeseca ranije u Ruandi boravio papa Ivan Pavao II. na svojoj afričkoj turneji koja je obuhvaćala i Burundi, i Tanzaniju, i Obalu Bjelokosti. 

Tada je Papa u svome nagovoru opomenuo da se vrate Djevici Mariji kao jednostavnom i sigurnom vodstvu, da mole za veće razumijevanje i pomirbu nasuprot lokalnim političkim i etničkim podjelama. Dok su jedni Ruandu nazivali „Zemljom tisuću brežuljaka“, drugi su, aludirajući na tamošnji kotao pun vrele vode, koja samo što nije prekipjela, Ruandu prozvali „Zemljom tisuću problema“. 

Papa Ivan Pavao II. je, pak, u svojem govoru Ruandu nazvao „Zemljom tisuću rješenja“. Realnost je, međutim, bila drukčija. Poštovanje prema Papi je kod pobunjenika, koji samo što nisu iz Ugande preplavili sjeveroistočni dio Ruande, tek odgodilo početak jedne od najvećih afričkih drama 20. stoljeća. I onda je, pred sam fra Ivičin dolazak, počeo prvi čin tragedije koja će svoj vrhunac imati četiri godine kasnije u tromjesečnom genocidu tijekom kojega su susjedi Hutui ubili oko milijun susjeda Tutsija.

Prvoga dana listopada 1990. godine nekoliko stotina pobunjenika pregazilo je ruandsku karaulu na sjeveroistoku zemlje u mjestu Kagitumba. Bili su prethodnica velikog pokreta koji se četiri godine kasnije prozvao Ruandskom patriotskom frontom i kojem je jedan od čelnika bio sadašnji aktualni predsjednik Ruande Paul Kagame. Pobunjenici, odjeveni u odore ugandske vojske, bili su uglavnom Tutsiji koji su kao djeca izbjegli iz Ruande ili, čak, uopće nisu ni rođeni u Ruandi. Oni su, živeći u Ugandi, sanjali povratak u domovinu. I odlučili ostvariti san, makar i oružjem. 

Predvodio ih je Fred Rwigyema, general-bojnik ugandske armije, karizmatični veteran gerilskog ratovanja iz razdoblja kad se sadašnji aktualni predsjednik Ugande Yoweri Museveni borio protiv Miltona Obotea, okorjelog diktatora koji je, na žalost, bio samo jedan iz velikog niza tlačitelja vlastita naroda na čelu države.

Fred Rwigyema i suborci su ugandsku armiju, u kojoj su bili godinama i vjerno služili predsjedniku Museveniju, napustili s najvišim državnim počastima. Odlučili su, ipak, svoje iskustvo staviti u službu svojeg sna. Bili su spremni na dugotrajnu borbu, ali i na velike trenutačne dosege iznenadnog upada u Ruandu. 

Već prvoga dana prodrli su gotovo 70 kilometara u dubinu, osvojili sjedište nacionalnog parka Akagera u Gabiru te potukli do nogu obližnju vojarnu. Drugoga dana akcije, u nikad rasvijetljenim okolnostima, netko je ubio Freda Rwigyemu, i to hladnokrvno – hicem u glavu. Paul Kagame, koji je tada bio nešto kao politički komesar, ostao je bez svojeg najodanijeg zapovjednika. Smrću Freda Rwigyeme pobunjenička vojska se rasula, a Vladine postrojbe, znatno brojnije, opremljenije i logistički potpomognute iz Francuske, brzo su se oporavile od prvotnog šoka i uspostavile ponovni nadzor nad izgubljenim teritorijem. 

Paul Kagame se morao povući, a utočište je našao u gorju Virunga, u podnožju ugaslih vulkana na tromeđi Ruande, Ugande i DR Konga, koji se tada zvao Zair. Taj neuspješni pobunjenički napad imao je za posljedicu početak velikog obračuna s Tutsijima. 

Za misije važna samo volja

Don Sebastijan Marković prisjeća se političke i vojne situacije u Ruandi u vrijeme kad je fra Ivica sletio u Kigali na svojem putovanju u Ugandu: Kad kažem da mi je Ivica tada izgledao kao da nije svjestan što se događa, moram priznati da ni ja nisam očekivao baš takav rasplet situacije. Samo mjesec dana ranije nisam ni pomislio da bi se nešto moglo dogoditi. Sjećam se početka listopada te 1990. godine. Bila je noć kad su se Kigalijem prolomili pucnjevi. Izašao sam na terasu, slušao pucanje i promatrao svjetleće metke koji su s aerodroma negdje letjeli. Sve je izgledalo nestvarno, u svjetleće metke sam gledao kao u vatromet. 

Međutim, ti meci kao da su bili signal za početak lova na lokalne Tutsije. Ganjali su ih i hvatali kao pse i počeli trpati u zatvore. Kad su zatvore napunili, doveli su ih na regionalni stadion u četvrti Kigalija pod nazivom Nyamirambo. Tamo ih je bilo 20.000. I držalo ih se na suncu tjednima. Sve ih se sumnjičilo za oružanu pobunu i suradnju s pobunjenicima koji su odavno već prekinuli svoje vojne aktivnosti i povukli se u planine.

Sjećam se, kad je Vlada proglasila pobjedu nakon mjesec dana, slavilo se po Kigaliju cijelu noć, bubnjevi su lupali, ulice su bile pune... No, za Tutsije je vladao policijski sat. U internim druženjima svima sam govorio da će pravi rat tek započeti, jer gerila nikad nije napustila zemlju. Oni su ostali u pograničnom području, odakle su, na kraju, i krenuli u odlučni napad četiri godine kasnije. Ni tada nisam mogao pretpostaviti da će sve završiti strahotnim genocidom. 

Don Sebastijan nije otprije poznavao fra Ivicu. Prvo druženje na aerodromu, pa kasnije i u automobilu na putu u Kivumu, na don Sebastijana je ostavilo dojam o fra Ivici kao mladcu kojemu će misionarska pustolovina brzo dosaditi. Odvezao sam ga u Kivumu. Bio je mlad i, iskreno, nisam vjerovao da će dugo ostati u misijama. Čak sam ga doživio kao pustolova koji će se brzo umoriti od svega što zatekne. Djelovao je kao neki frajer! 

S obzirom na to da je nakon sedam dana boravka u Ruandi trebao ići u Ugandu, u župu u kojoj nije bilo naših svećenika, moj dojam o njegovu brzom povratku u Bosnu dobivao je još više na težini. Do Kivumua je bilo desetak policijskih i vojnih kontrolnih punktova koje su prolazili zahvaljujući podmićivanju. Fra Vjeko je baš imao vjeronauk s djecom. U to je vrijeme on bio jedini fratar u samostanu. Fra Pero Vrebac boravio je u novicijatu, kao meštar novaka, zajedno s franjevačkim bratom iz Madagaskara. 

Fra Vjekino razmišljanje o Ivici nije se razlikovalo od razmišljanja o bilo kome. Vjerovao je da svatko može postići svoj cilj ako hoće. I dopuštao je mogućnost svima da se iskušaju i vide koliko nešto mogu i hoće raditi. Fra Vjeko nije sumnjao u fra Ivicu. U stvari, sve je gledao kroz svoju prizmu – ako je on uspio, onda će i fra Ivica uspjeti. 

Fra Ivicu kasnije dugo nisam vidio, sve dok nas iz Ugande na motociklu nije počeo posjećivati – prisjeća se don Sebastijan Marković. Fra Ivica nam je dodatno objasnio don Sebastijanove riječi. Naime, misionari uoči odlaska u svoje misije uobičajeno prolaze šestomjesečne pripreme. Fra Vjeko takve pripreme nije prošao. A nije ih prošao ni fra Ivica. Fra Vjeko je to dobro znao i svoj optimizam prema fra Ivičinu opstanku kao misionara u Africi nije nijednom doveo u pitanje. 

Ako si se odlučio za misiju, onda postaje važna samo volja. Nikakve pripreme ti neće pomoći u takvoj situaciji – priča fra Ivica dodajući da je namjerno prvo išao kod fra Vjeke i fra Pere u Kivumu u Ruandu, jer ih je poznavao od ranije. Svi su oni generacijski bili bliski, svi su oni, uključujući i fra Tomu Anđića, koji će s fra Ivicom dijeliti prve ugandske dane, studirali u prekrasnoj zgradi Franjevačke teologije u Nedžarićima u Sarajevu.
• • •
Ne često koliko je htio, fra Ivica se, nabavivši motocikl, znao dovesti do fra Vjeke Ćurića u Kivumu u Ruandu. Izlete do svojeg franjevačkog brata u šali je nazivao „duhovnim turizmom“. U stvari, tako daleko od svojih domova fra Ivica i fra Vjeko postajali su sve čvršći oslonac jedan drugome u situaciji koja je, posebno u Ruandi, izmicala kontroli. 

U siječnju 1994. godine, nekoliko mjeseci prije početka pokolja, bio sam na nekoliko dana u Butareu, nekadašnjem glavnom gradu Ruande nedaleko od granice s Burundijem. Na povratku smo fra Pero Vrebac i ja pokupili fra Vjeku i krenuli u Kivumu. Pero je vozio. Iza Gitarame, prije samoga Kivumua, na putu su nas zaustavili lopovi. Možeš misliti, kao – auto im upao u kanal! Fra Vjeko je imao uza se spremnu pušku. Na žalost, takva su bila vremena, strah se uvukao svima u kožu, bilo ih je dosta koji su se nastojali okoristiti kriznom situacijom. 

Budući da je fra Vjeko dobro poznavao lokalni jezik kinyarwandu, rekao je Peri da drži upaljen automobil, a on se obratio lopovima da će im pomoći ‘izgurati auto’. Tražio je samo da prođemo malo naprijed, pa ćemo, kao, sajlom izvući auto iz kanala. Oni su povjerovali, propustili nas i počela je frka. Fra Vjeko je izvukao pušku i opalio u zrak. Lopovi su se odmah razbježali. Dovoljno da i mi zbrišemo! Prespavali su kod fra Vjeke u samostanu u Kivumuu, a sutradan ih je fra Vjeko odvezao u Mbararu u Ugandu. Fra Pero je ostao u Kakobi, fra Ivica je otišao u župu Kashekuro, a fra Vjeko se odmah vratio u Ruandu. Bio je 31. siječnja, blagdan Sv. Ivana Bosca, utemeljitelja reda salezijanaca. 

Zajednica hendikepiranih mladića

Nakon dolaska u Kigali, fra Vjeko je pokupio don Sebastijana i zajedno su se uputili kod don Danka Litrića u Mushu, gdje se proslavljao blagdan redovničke zajednice. Ranije je u auto ukrcao svoju franjevačku subraću iz DR Konga iz župe Luhwinnja, fra Antu Vukušića, današnjega župnika u šibenskoj župi Bilice, i fra Gervaisa Biringaninea, prvog fratra iz plemena Bashi. Inače, fra Ante i fra Vjeko su se upoznali u DR Kongu, gdje je u župi Luhwinnja fra Vjeko došao u posjet svojoj fratarskoj subraći iz Hrvatske te časnim sestrama iz Hrvatske koje su tamo još od 1970-ih godina. Tad sam ga prvi put vidio. 

Izgledao mi je radostan i veseo fratar, pravi ujak iz Bosne! Smiješak na licu od ‘uva do uva’, mali brčići... Tada smo izmijenili nekoliko misli o životu i radu, ispričao mi je da živi u zajednici s dvojicom Talijana i Belgijcem, približio mi je ideju projekta ‘Afrika’ na koji se odazvao i priznao da bi želio živjeti sa svijetom na način kako i oni žive, jer se, smatrao je, samo tako može shvatiti njihov način života. Premda su kasnije odustali od takvog pristupa, nikad nije zažalio što je na taj način započeo svoje misije. 

Poslije tog susreta smo češće dolazili jedni drugima u posjete. Nakon nekog vremena su oni u Kivumuu počeli s odgojem mladih fratara, a kod sebe u zajednici su imali i desetak hendikepiranih mladića koji su zajedno s njima spavali i išli u školu. Naravno, njihove štake i ortopedska pomagala od drveta i željeza nisu bili baš idealan nadomjestak za udove. 

Fra Vjeko je o njima vodio brigu. Od milja ih je zvao ‘gâre’. Do svakoga je osobno došao prije spavanja i s njim malo popričao. To su bila djeca iz najsiromašnijih obitelji u njihovoj misiji, po nekoliko ih je spavalo u sobama. Posebno mi je bilo dirljivo gledati kad bi s njima zaigrao nogomet. Oni bi loptu udarali štakama ili nogama s ortopedskim pomagalima! Znala su se ta djeca i posvađati i udarati štakama, djeca kao djeca, ali fra Vjeko je sve njih držao pod nadzorom i prije spavanja u kapelici bi ih nastojao pomiriti i onako uplakanima – vratiti osmijeh – sjeća se fra Ante Vukušić. 

Na putu u Mushu fra Vjeko im je ispričao što mu se dogodilo dan ranije zaključivši „kako više nije dobro putovati nakon zalaska sunca“, jer je diljem zemlje postalo uobičajeno postavljanje prepreka na cesti. On je bio pravi bosanski franjevac, borac, znao se snaći, nije se dao prevariti. Od 1990. do 1994. godine, u doba nesigurnosti, kad su počeli neredi, kad je bilo teško putovati, posebno noću, on se nikad nije bojao. Ja nikad nisam htio izaći iz kuće po noći, ceste su bile pune lopova, svugdje su bile zasjede, ljude se napadalo i pljačkalo i nitko nije gledao jesi li fratar, pop, bijelac, nego čim imaš auto, bio si meta za pljačku. Njemu to nikad nije smetalo, nikad se nije plašio. 

Bio je neustrašiv čovjek! Prije pokolja sam se još osjećao dobro, bio sam u Mushi, župi izvan Kigalija, tamo je bilo mirno, nisam osjećao nikakvih problema. Najgore je bilo u glavnom gradu Kigaliju i oko njega, posebno noću. ‘Fra Vjeko, vidiš da je noć, opasno, kod nas ima gdje za prespavati, ostani i idi ujutro’, znao sam mu svaki put reći. ‘A ne, moram ići, imam dužnost.’ ‘Kad si lud, ajde, ajde, idi!’ Malo kasnije eto ga, zatražio je da s njim u Kivumu ode i don Sebastijan. ‘Fra Vjeko, ako si ti lud i hoćeš ići u opasnost da pogineš, kud mi tamo želiš povesti mladog subrata?!’ ‘Bit će nam lakše kad smo zajedno, ne trebaš se bojati.’ ‘Vi ste odrasle osobe, ako hoćete ići, ajdete, ne mogu vam službeno dati nikakvu dozvolu.’

Otišli su i na putu doživjeli velike teškoće... Njima je bilo važno da su imali ‘pucke’ uza se, to im je davalo dodatnu hrabrost. Otišli su i prošli, ali bilo je gadno, jer su im zatvorili put. No, uz pomoć pucnjave u zrak, jer nisu htjeli ni u koga pucati, spasili su se, rastjerali napadače i izvukli se. Eto, to je Vjeko, odvažan čovjek koji se ne boji. 

Uistinu je bilo – vatreno!

I don Sebastijan, koji je u povratku iz Mushe bio u automobilu s fra Vjekom, potvrđuje don Dankove riječi. Uistinu je bilo – vatreno! Fra Vjeko je imao pušku, ali i ja sam je imao. Nekako smo se osjećali sigurniji kad smo bili naoružani! Don Danko nas je pokušao nagovoriti da prenoćimo u Mushi, ali mi je na kraju ipak dopustio da pravim društvo fra Vjeki. Ja uzmem svoj auto i dadnem ga fra Anti Vukušiću da ga on vozi, a s njim u autu je išao njegov crni subrat. Fra Vjeko je vozio svoj i ja sam sjedio do njega. 

Nismo prešli ni 20 kilometara, bilo je oko 21.30 sati, mjesečina, a ispred nas se pojavi prepreka na cesti. Nigdje nikoga. I onda primijetimo nekog vojnika koji nam je lampom sugerirao da sve ugasimo vičući: ‘Zimja, zimja’. Vjeko jednom nogom izađe, a druga mu je ostala u autu. Uzeo je pušku, dvocijevku, pumparicu, i onda se nasloni na auto da ne primijete pušku i počne s njima pregovore. Govorio im je da smo mi svećenici i kako smo tu da im pomognemo. Ništa, vojnik je samo nastavio galamiti da sve ugasimo! Tada nasuprot sebe ugledah dvojicu vojnika. 

S Vjekom uopće nisam bio razgovarao što raditi ako dođe do ovakve ili slične situacije. S druge strane, nije to više bila samo prijetnja jednog vojnika, bilo ih je više. Pucati u njih, u noge ili iznad glave… U glavi sam grozničavo razmišljao o svim scenarijima. Nije lako upucati čovjeka! Na kraju sam odlučio da ću zapucati njima iznad glave, a ako to ne upali, promijenit ću taktiku i pucati ravno na njih. Tako sam jedan metak opalio iznad njih, a Vjeko je, kad je čuo pucanj, pomislio da su nas napali pa je izvadio onu svoju pumparicu i počeo pucati u zrak. A ta je njegova puška jezivo jako zvučala i sijevala vatru. 

Oni su se razbježali ko zečevi! Ali, sada treba nastaviti put. Vjeko uleti u auto pa smo kao sumanuti krenuli dalje. Fra Ante i onaj crni fratar, koji su bili u autu iza nas, ništa nisu skužili, mislili su da je to redovna kontrola i nisu znali da smo napadnuti. Stali smo nakon 300 metara, zalegli na cestu i počeli pucati nisko u smjeru gdje su bili vojnici... U Kivumu smo sretno stigli. Sutradan sam se vraćao u svoju župu i na tom istom mjestu gdje smo imali obračun sretnem nekog klinca koji je tamo čuvao krave. Zovnem ga i upitam je li se tu nešto noć ranije događalo. ‘Nešto se pucalo...’ ‘Tko je pucao?’ ‘Ne znam, tu je jedan logor s vojnicima, možda su oni ganjali neke razbojnike.’ ‘Prenesi poruku tim tamo gore da drugi put neće biti kao što je bilo sinoć!’

Don Sebastijan priznaje da je svoju pušku kupio 1993. godine, godinu prije početka genocida, i to „od jednog Srbina koji je u Ruandi radio godinama u tvornici motika i mačeta“. Od njega je kupio, tvrdi, i „pumparicu“ koju je dao fra Vjeki. Ta je „pumparica“ čak imala i dozvolu, za razliku od njegove puške, koja je bila posve ilegalna. Doduše, bio je zatražio od Ministarstva obrane registraciju puške, ali „zaratilo se i ništa od toga nije bilo“! Zapravo, od tog sam Srbina kupio još jednu pušku, treću, koja je bila poput kubure, odrezali su joj cijev, bila je kratka, i s njom sam uvijek šetao po Kigaliju i na putu iz Kigalija do župe Musha.

Ja sam bio spreman bez pitanja pucati na onoga tko bi me pokušao zaustaviti na cesti! Ne smatram se hrabrim i nisam hrabar čovjek, ali u takvim trenucima, kad znate da je opasno, izazov vam je otići navečer u Kigali i vraćati se natrag po mraku.
• • •
Fra Ante Vukušić prisjetio se velike zgode koju je neposredno pred dolazak pape Ivana Pavla II. u Ruandu u rujnu 1990. proživio s fra Vjekom. Fra Ante je iz svog DR Konga došao dva dana ranije i to kod fra Vjeke u Kivumu. Otamo su skupa kamiončićem u vlasništvu fra Vjekina prijatelja, građevinskog poduzetnika Aimable Gatetea, na dan Papina dolaska krenuli u glavni grad... 

Fra Vjeko je vozio kamiončić ne brže od 60 kilometara na sat. U jednom trenutku vidim kako se nekolicina mladića s desne strane ceste međusobno potuklo te je jedan od njih, ne gledajući nailazi li tko, počeo pretrčavati cestu. Nisam stigao fra Vjeku ni upozoriti da stane ili, pak, samo uspori, kad se začuo prasak. Vjetrobransko staklo nam se rasulo u stotinu komadića, a taj što je krenuo pretrčati cestu od siline udara odletio je desetak metara. Kad je ostao ležati, mislili smo da je mrtav! 

Fra Vjeko je odmah zaustavio kamiončić, izašao te pokušao zaustaviti neki auto da prevezemo nesretnika što brže do bolnice. Tek se nakon nekog vremena zaustavio neki bijelac, stavili su mladića u auto i odvezli ga u bolnicu, a dotle sam ja ostao čuvati kamiončić. Bilo je to oko 11 sati, a taj dan su sve trgovine radi Papina posjeta radile samo do podneva. Oko podneva eto i fra Vjeke na taksi-motociklu, a iza njega su došla dva policajca u autu. Mene je fra Vjeko odmah poslao tim istim taksi-motociklom da odem, dok trgovine još rade, kupiti novo vjetrobransko staklo. Pritom mi je rekao kako je mladić kojeg su odvezli u bolnicu u dobrom stanju, ali da ne zna što će mu biti kad ostari! 

Uspio sam stići kupiti što je trebalo, a policija nas je uputila na neku garažu, doslovce na cesti, za koju su tvrdili da ima dobre majstore i da će nam uspjeti napraviti posao. Bio sam zapanjen kako su samo uz pomoć dva šarafcigera i obične špage uspjeli sve podesiti i postaviti na svoje mjesto. Vrhunski improvizatori!
• • •
Kad je fra Vjeko odlučio Kivumu pretvoriti u održivu zajednicu u kojoj će djeca imati uvjete za školovanje i kasnije zapošljavanje te zdravstvenu skrb i duhovni život, najveći problem je imao u lokalnim građevinarima iz susjedne Gitarame za koje je smatrao da su korumpirani i nedovoljno kompetentni izvršiti zadaće onako kako je on bio zamislio. I vjerojatno bi on još dugo ratovao s njima da nije upoznao Aimablea Gatetea, Tutsija iz Kigalija, prvoga poduzetnika koji ga je pogledao u oči i pošteno izrekao svoju cijenu. 

Prvi zajednički pothvat bio je projektiranje i gradnja nove župne crkve, polukružne, od cigle, s glatkim cementnim podom i dugim klupama od ulaštenog drveta na koje je moglo sjesti nekoliko stotina ljudi. Potom je na red došla nova osnovna škola, kuća za sestre Krista Kralja, dispanzer, štagljevi i silos za novu poljoprivrednu zadrugu koju je osnovao. Fra Vjeko i Aimable Gatete uskoro su postali puno više od poslovnih partnera. Aimable je postao čovjek od fra Vjekina najvećeg povjerenja. Aimable je postao netko zbog koga je fra Vjeko bio spreman riskirati vlastiti život!
• • •
„Nakon što je u travnju 1994. godine započeo genocid, većina stranaca odlučila je napustiti Ruandu i otići svojim kućama. Čak je i većina redovnika napravila isto ostavljajući svoje kršćane u nevolji. No, fra Vjeko nije bio među njima. Ja sam jedan od mnogih kojima je upravo on spasio život i o tome nikad neću prestati svjedočiti“, ispričao nam je Aimable, kojeg smo zatekli u Kigaliju neposredno uoči 20. godišnjice fra Vjekine tragične smrti. 

Bilo je opasno putovati

Bilo je to 6. travnja 1994. oko podne, kad je mi je rekao da će ići u Kiziguro, mjesto u općini Murambi, kako bi posjetio časne sestre koje su ondje stanovale. Kolega i ja zamolili smo ga da nas poveze do Kigalija, kamo smo do navečer morali stići. Nakon dolaska u Kigali pitali smo ga kako će se vratiti jer je već vrlo kasno. Odgovorio nam je da neće noćiti, nego će se vratiti. Ostali smo u Kigaliju, a on je produžio za Kiziguro.

Na povratku je svratio u župu Musha do svojih prijatelja salezijanaca Danka i Sebastijana. Ondje je stigao oko 18 sati, malo su popričali i on je oko 20 sati žureći se otišao iz Mushe, jer je u to vrijeme bilo opasno putovati. Oko 20.30 sati prošao je kroz Kigali ne znajući još što se dogodilo. Prisjeća se Aimable svog velikog prijatelja koji zapravo nije ni shvatio da je u njegovoj neposrednoj blizini srušen zrakoplov u kojem su bili predsjednici Ruande i Burundija te da je taj događaj bio okidač za početak ubijanja svih Tutsija u zemlji. 

Fra Vjeko je tako tek sutradan ujutro saznao što se dogodilo, kao što su do njega doprle i vijesti da je počelo masovno ubijanje Tutsija. Zapitao se i što se dogodilo s njegovim radnicima, koje je prethodne večeri dovezao i ostavio u Kigaliju. Kad je u idućim danima vidio da bijelci u velikom broju napuštaju Kigali i odlaze u Burundi, odlučio je otići do glavnoga grada vidjeti kako im može pomoći te ih, bude li mogao, spasiti. 

Bilo je to 11. travnja 1994. Oko sedam sati ujutro već je bio na mostu Ruyenzi, gdje su pripadnici Predsjedničke garde postavili barikadu iznad rijeke Nyabarongo. Nakon što je stao i ugasio motor, približila su mu se dvojica vojnika, teško naoružana, koji su ga zapitali gdje je krenuo: Svi bijelci napuštaju Kigali, a ti tamo ideš? Fra Vjeko im je odgovorio da su mu tamo prijatelji kojima bi volio pomoći da se izvuku. ‘Jesu li ti ljudi Tutsiji?’ ‘Jesu.’ ‘Oni zacijelo više nisu živi, vjerojatno su već ubijeni! ‘Pođite sa mnom da se uvjerim jesu li mrtvi.’

Fra Vjeko je nastavio moljakati, dok im na kraju nije ponudio 200.000 ruandskih franaka, što je tada iznosilo oko 1000 dolara. Tada su obojica vojnika s njim pošli u Kigali. Za sljedećih nekoliko kilometara, od mosta Ruyenzi do kuće Aimablea Gatetea, trebalo im je više od sat vremena. Bilo je nekoliko kontrolnih točaka na kojima su, uz vojnike, stajali i civili naoružani mačetama i palicama u koje su bili zabodeni čavli. Na svakoj kontrolnoj točki fra Vjeko je morao stati, a onda bi se vojnik iz njegove pratnje sa suvozačkog sjedala nagnuo preko njega i razgovarao s vojnikom koji je virio kroz prozor na njegovoj strani. Tu i tamo bi razmijenili pokoju glasinu, ali nisu ih dugo zadržavali. 

Prošli su pokraj autobusnoga kolodvora u Nyabugogou pa kroz tihu stambenu četvrt Kiyovuu, da bi potom skrenuli desno pored kasarne i ušli u Gadafijevu cestu u kojoj je s obitelji živio Aimable. U tih nekoliko kilometara kroz Kigali fra Vjeko se nagledao ubijenih ljudi čija su tijela ležala uz cestu. Počeo je u glavi razvijati mozaik svega što se dogodilo od rušenja predsjedničkog zrakoplova, kad ga iznenadi vojnikovo pitanje: ‘Što taj vaš radnik radi?’ ‘On je moj kuhar. Godinama je u mojoj službi.’ 

Kad su stigli do Aimableove kuće, fra Vjeko je brzo iskočio iz auta i pokucao na kapiju. Tada su već prošla tri dana otkako nitko od njegove obitelji nije ni pokušao izaći iz kuće, znali su da su mnogi od njihovih susjeda već bili ubijeni. Kad je Aimableova supruga vidjela da dvojica vojnika ulaze u dvorište, dojurila je u Aimableovu sobu vičući: „Tu su vojnici, pobit će nas!“

Došli kod svog padirija tražiti pomoć

Smjesta sam ustao namjeravajući izjuriti kroz stražnja vrata, ali kad sam ušao u dnevni boravak, kroz prozor sam vidio da su već ušli u dvorište i vidio još nekoga iza njih: bio je to fra Vjeko. Rekao sam svojoj ženi kako sam s njima upravo vidio fra Vjeku. Vojnici su pokucali na vrata, a kada sam otvorio, pitali su me: ‘Jesi li ti Aimable?’ ‘Da, jesam.’ ‘Jako si sretan.’ Kad je i fra Vjeko ušao, rekli su mi: ‘Ustaj smjesta! Ništa ne uzimaj sa sobom! Idemo!’ Zatim su me pitali: ‘Gdje stanuje tvoj prijatelj o kojem nam je fra Vjeko govorio?’

Kad sam im rekao da stanuje u četvrti Mumena, vojnici su između sebe raspravljali te nam na kraju rekli da tamo ipak ne mogu ići, jer je već počeo okršaj između vojnika koji su pucali na vojnike RPF-a na brdu Rebero. Izveli su me i ušli smo u auto, a fra Vjeko je ostao i rekao mojoj ženi: ‘Pusti me prvo da pomognem Aimableu da pobjegne, a kad se prilike malo smire, vratit ću se sljedećega tjedna po tebe i djecu.’ Očito nije bio shvatio da se radilo o genocidu. Nitko nije mogao zamisliti da će i žene i djeca biti u opasnosti. Mislilo se da su ugroženi samo muškarci. 

Kad su ušli u auto, vojnici su Aimablea posjeli između sebe na stražnje sjedište, otvorili prozore i oružje uperili prema van, a fra Vjeki naložili da se nigdje ne zaustavlja, čak ni na barikadama. Tako su prošli Gadafijevu cestu, a s obzirom na to da kako je bilo očito da u u autu vojnici, nitko ih nije ni pokušavao zaustaviti. Sve dok nisu stigli do istog onog mosta Ruyenzi na kojem je fra Vjeko nekoliko sati ranije bio zaustavljen i gdje su mu se pridružila dvojica vojnika. Fra Vjeko je zaustavio auto, vojnici su izašli, ali su mu pritom i rekli: „Eto ti tvoj prijatelj! Znamo da nije kuhar, nitko ne plaća toliko za kuhara!“ 

Došavši u samostan, fra Vjeko je svog prijatelja Aimablea odmah odveo do zgrade novicijata, koja nije vidljiva s glavne ceste, i tamo ga smjestio. Tamo je već bilo 15 ljudi koji su, prestravljeni, došli kod svog padirija tražiti pomoć. Nakon što je vidio to što je vidio izvlačeći Aimablea iz Kigalija, fra Vjeko je znao samo jedno: više nema povratka! Znao je da će, kad se otkrije, a to je pitanje dana, skrivanje Tutsija biti protumačeno kao velika izdaja!
• • •
Mislava Prkić i Mirabilis Višić, časne sestre franjevke koje djeluju u DR Kongu, dan prije ubojstva ruandskog predsjednika Juvenala Habyarimane došle su u Ruandu ispratiti sestru Mirandu na godišnji odmor. Njihova je praksa bila takva da bi fra Vjekin samostan uvijek bio mjesto za odmor. Ipak je iz njihova Bukavua u DR Kongu trebalo putovati oko šest sati, a do Kigalija ih je čekalo još sat vremena vožnje. I u povratku iz Kigalija, opet odmor kod fra Vjeke. 

Nakon što su odvezle sestru Mirandu u zračnu luku, Mislava i Mirabilis su se vratile kod fra Vjeke u Kivumu. Fra Vjeko nam je prigovorio da svaki put žurimo i kako je, valjda, došlo vrijeme da jednom malo i kod njega ostanemo i prespavamo te da sutradan nastavimo put u Kongo. Pritom je rekao da će zovnuti don Sebastijana i druge naše koji su još u Ruandi da dođu pa da se malo podružimo. 

Mirabilis se s tim složila, jer smo ionako trebale još nešto popraviti na autu. Tako smo mi ujutro odvezle auto u Kigali na servis, računale smo zbog toga tamo provesti cijeli dan, a kad auto završe, uzet ćemo ga i doći kod fra Vjeke, kako smo se dogovorili, i sutradan nastaviti za Bukavuu. No, kad smo predale auto, mehaničar nam je odmah u startu rekao da će posao biti nemoguće završiti u jednom danu, a mi smo mu odgovorile da napravi koliko može, a mi ćemo doći u 16 sati po auto. Ako sve ne uspije završiti, rekle smo mu kako ćemo navratiti drugi put da završi ono što nije stigao, a sada neka napravi one najnužnije preinake kako bismo mogle nastaviti put. 

Kad smo popravile auto, svratile smo do naših sestara Maloga Isusa na izlazu iz Kigalija. Bilo je to oko 17.30 sati, a one su, kad su nas vidjele, inzistirale da kod njih ostanemo noćiti. Tada nije bilo ovih mobitela i nismo mogle prihvatiti njihov poziv, jer se nismo mogle javiti fra Vjeki, a jako bi se zabrinuo zbog nas. Kad smo ih napustile, bilo je to nakon pola sata, vidjele smo nešto neobično, što nikad u Ruandi nismo vidjele – neobična kretanja ljudi u grupama. Kad smo izašle na glavnu cestu, tamo su bile mase ljudi koje su se kretale pješice. Samo smo se pogledale i zapitale što se događa, jer je to za Ruandu bilo neobično, tamo su ljudi uvijek strpljivo čekali i koristili javni prijevoz.

'Sestro, državni je udar u Ruandi'

Prisjetila se toga dana sestra Mislava, s kojom sam, kao i sa sestrom Erikom Dadić, razgovarao u Kivumuu. Mislava i Mirabilis nastavile su se voziti prema Kivumuu i kod fra Vjeke stigle oko 20 sati. Njega, međutim, nisu zatekle u samostanu. Pitamo gdje je on, a u samostanu nam kažu kako je otišao u Kigali i da se još nije vratio. Nismo zatekle ni druge Hrvate koje je fra Vjeko obećao pozvati na druženje, tek nekolicinu prijatelja iz okolnih župa. Obratila sam se sestri Mirabilis i rekla joj da sam strašno umorna i da moram ići spavati te neka ona ostane s njima. Ipak smo ujutro morale još najmanje pet-šest sati voziti prema Bukavuu u Kongu.

Obećala sam joj da ćemo ujutro ranije ustati, pripremiti se za misu, doručkovati i odmah ići dalje. Nisam imala predodžbu o tome da se nešto u tom trenutku dogodilo u Ruandi. Kad se sestra Mislava ujutro probudila, nije čula nikoga u cijelom samostanu. Tada su kod fra Vjeke bili fra Ilija Barišić, fra Miro Ančić i fra Damir Šošić, „valjda će netko od njih imati misu“! Uputila se izvan samostana do sestara franjevki pitati hostije i vino, jer to u kući nije pronašla, te je na putu srela ženu koja ju je na francuskom upitala je li fra Vjeko prenoćio u kući. Odgovorila sam joj da ne znam i upitala je zašto me to pita. Rekla mi je da je predsjednik umro, a ja njoj uzvratim: ‘Pa, kad je bio bolestan?!’ ‘Sestro, državni je udar! Predsjednik je ubijen!’ 

Odem kod sestara, sve su bile iz Konga, a one su toliko bile izvan sebe da ih nisam mogla pitati ni hostije ni vino. Bile su prestravljene! U to su se probudili i svećenici, dignuo se i fra Vjeko, koji je razvidno u neko doba noći došao u samostan i odmah nam se obratio riječima kako moramo računati na vrijeme i da što prije krenemo u Kongo, jer ‘ovdje se radi o sekundama’! Naime, izdana je zapovijed da se civili ne smiju kretati, a on nas je posavjetovao, ako inzistiramo nastaviti put u Bukavuu, da krenemo isti čas. 

Pala je kocka da ću ja voziti, premda sam se nadala kako će voziti netko od fratara koji su bili s nama. Ali oni rekoše kako bi bilo bolje da žene budu sprijeda. Fra Vjeko nam je još rekao da se obavezno vratimo natrag budemo li negdje zapele. Ili da se javimo u Mbazi kod Butarea i ostanemo tamo kod fratara. Rekao je kako je slušao vijesti i čuo za zabranu kretanja, ali ne i naputke što raditi naiđu li na takve ‘neposlušnike’. A do tamo je 100 kilometara, nitko nije postavio pitanje hoćemo li do tamo stići, jer samo do Kabgayija, a to je 11 kilometara od Kivumua, bilo je 11 kontrolnih punktova! 

‘Ništa se ne zna, možete negdje zapeti, stavit ću vam u auto malo pića, najvažnije je da imate vode i nešto za popiti, stavio je i pivo, a mi smo mu rekle – što će nam pivo na putu?! ‘Nikad se ne zna’, odgovorio nam je. Ako bi se predomislile, rekao nam je da uvijek možemo biti kod njega, ali mi nismo bile pripremljene za put, imale smo samo propusnicu za kongoansko-ruandsku granicu, nismo imale ni putovnice, morale smo se vratiti natrag. Poželio nam je sretan put, a mi smo njemu rekle da on ostaje i da će sreća trebati njemu. Sestra Mislava kaže da nikad neće zaboraviti odlazak iz Kivumua. Osjećale su se grozno jer su vani – ptice prestale pjevati! Nigdje žive duše, tek nekoliko grupica muškaraca koji ništa nisu govorili.

Mi smo bile jedine na cesti, nijedan drugi auto nismo srele. I nitko nas nije zaustavio sve do pred Butare. Tamo su nas zaustavila dvojica vojnika i jedan muškarac i žena. Svratile smo i do fratara u Butare i tamo su svi bili preplašeni. Dobro, dogodio se državni udar, ali mi nismo mogle ni pretpostaviti što se može dogoditi nakon toga. Za razliku od preplašenih domaćina iz Ruande, koji su razvidno znali što ih čeka! 

Zaustavila nas je patrola i upitala je li znamo za zapovijed o zabrani kretanja civila. Kažemo da smo čule za to, ali da nismo odavde i da moramo ići u Kongo. Oni opet ponove naputak, a mi im kažemo da su oni bili prvi koji su nas zaustavili – svi drugi su nas puštali da prođemo bez problema. A nitko nas nije ni zaustavio, ha, ha, ha. Tako smo im rekle. ‘Ako je tako, možete ići dalje’, kazaše nam i pustiše nas. 

Na ulazu u Butare već vidimo jednu grupu vojnika, ukopane, izgledali su kao kipovi, uopće nisu izgledali kao ljudi, a pokraj njih je ležao neki čovjek ubijen s leđa. Usporila sam, ali oni su samo vidjeli registraciju i nisu nas ni pokušali zaustaviti. Nastavile smo put i nikakvih problema nismo imale sve dok nismo izašle iz velike šume Nyungwe i uz cestu vidjele puno grupa ljudi naoružanih mačetama u jednoj ruci, dok su u drugoj nosili bidone napunjene benzinom. ‘Bit će večeras paljevine i svitnjaka’, samo sam rekla sestrama i fratrima. 

Pred sam ulazak u Kongo zaustavila ih je jedna grupa, ali nitko od njih nije govorio francuski, kao što nitko od sestara i fratara nije govorio kinyarwandu. Nisu govorili ni kiswahili. Međutim, našli su nekog čovjeka kojeg su iskoristili da im bude tumač i kome su sestre i fratri objasnili da dolaze iz Kigalija, da ih nitko nije zaustavio i da idu u Bukavuu. I pustili su ih! Dođemo na granicu, ali granica – zatvorena! Nema ni ulaza ni izlaza. Grozan je osjećaj kad vi nakon dva dana nakon što ste tuda prošli i kad su vas Kongoanci vidjeli da izlazite i Ruanđani da ulazite u Ruandu, sada na tim istim ljudima vidite – druga lica. To su bili drugi ljudi, neusporedivi s onima od prije dva dana. Prvo nas na ruandskoj strani upozore da nećemo moći izaći i da za izlazak moramo dobiti dozvolu gradonačelnika Cyangugua. ‘A gdje ćemo mi njega naći?’ ‘Već je bila pucnjava u gradu, gdje ćemo tog čovjeka sad naći.’ No, na granici nas upute da odemo do pošte i javimo se tamošnjim vojnicima. To smo i napravili, otišli smo do vojnika, oni su bili izuzetno korektni, uzeli su naše dokumente i otišli te pritom poručili da ih čekamo. Sjedili smo u autu sat i pol, dok se nisu vratili i donijeli nam dokumente i rekli da možemo napustiti zemlju. Zahvalili smo im i ostavili sve ono piće što nam je fra Vjeko ukrcao u auto. E sad, prolazimo ruandsku granicu, ali ponovo zapnemo na – kongoanskoj granici. Ne daju nam ući, kažu – granica je zatvorena!

Ruanda je i doslovce gorjela

‘Što ćemo sada, pa mi smo pred kućom’, pitamo ih. Oni nam odgovoriše da su dobili zapovijed da nikoga ne smiju puštati. Sjedili smo u autu i nakon nekog vremena zatražili od njih da vidimo te časnike koji su im izdali zapovijed i da nam ih pokažu u gradu pa da ćemo ih mi pitati. To se i dogodilo, a oni nas prate u autu kojim su išli iza nas. Obišli smo cijeli Bukavu, ali nitko nam ne želi ukazati na njih i pomoći da im pristupimo. 

Kad smo se vratili, ti su časnici došli prekontrolirati stanje na granici. Tamo su zatekli fra Iliju i ostale iz auta, jer su oni ostali čekati mene koja sam krenula u potragu za njima. Pitali su one na granici što misionari tamo rade, imaju li vize. Dobro, a zašto ste ih zaustavili. Pa, dobili smo zapovijed da nikoga ne puštamo... I tako su oni nas tamo zadržali više od tri sata! Kad su došli do svoje župe u Kongu, imali su što vidjeti – Ruanda je i doslovce gorjela, kuće su bile u plamenu... 

Fra Vjeku su ponovo srele nakon nekoliko mjeseci u Bujumburi, glavnom gradu Burundija, gdje su došle dočekati sestre koje su se vraćale s godišnjeg odmora. Ispričao nam je što je sve doživio i vidio tijekom pokolja, a mi smo mu odmah rekle da je on svjedok koji će nekome jako smetati. ‘Kad se sve smiri i dođe na svoje mjesto, ti ćeš uvijek biti taj koji smetaš!’ To je tako svugdje, a fra Vjeko je bio veliki svjedok svega zla što se dogodilo u Ruandi. Njemu nitko nije to pričao, on je zlo vidio svojim očima! 

Vidjele smo se s njim dva mjeseca prije njegova ubojstva, 30. studenoga 1997. godine. Sestre Mirjam i ja kod njega smo prenoćile. Našle smo ga u biskupiji u Kabgayiju, rekao nam je da će voziti iza nas te da ćemo tako zajedno otići po sestru Mirabilis. Kad smo napokon došle u samostan, bilo je jako kasno, ali smo ostali pričati do dva sata poslije ponoći. Pričao nam je kako mora ići na ovaj sastanak, onaj sastanak... 

Mi bismo uvijek ujutro poslije mise kretale za Bukavuu. Budući da je sada tamo kod nas postajalo jako nesigurno, ovaj put je on nama poručio da se čuvamo i pazimo da nam se nešto ne dogodi. Zadnje što smo mu rekle bilo je: ‘A ti? Zar se ti ne bi trebao paziti?’ Kad nam je tu zadnju večer kad smo se sreli pričao o prijetnjama i pokušajima ubojstva koje je preživio, rekle smo mu kako su to sve bili znaci da se treba skloniti. ‘Ne, ne, nemojte se vi brinuti, mislim da ću to sve izbjeći!’

Što je najgore, Vjeko nikada nije mogao iz samostana izaći s osobama koje nije poznavao. On je jako dobro poznavao svoje ubojice! Jedna sestra franjevka, koja je radila u bolnici u koju su ga doveli i koja ga je presvlačila, kaže da je primio sedam metaka u predjelu abdomena, kao da ih je netko poslagao! Netko ga je morao držati dok je drugi pištoljem s prigušivačem izvršio egzekuciju. Fra Vjeko je malo previše volio Ruandu! Za njega je ponekad u razgovorima Ruanda bila sve!

NASTAVLJA SE...