Svetac našeg doba 869

Fra Vjeko Ćurić: Dosta je da sam Bosanac

Fra Vjeko Ćurić: Dosta je da sam Bosanac
Vatikanska diplomatska putovnica fra Vjeke Ćurića

Dr. sc. Anto Prgomet iz Blaubeurena u Njemačkoj, donosi za knjigu "Svetac našeg doba", izvadke iz fra Vjekinih pisama.

U svom pismu iz Kigalija od 5. lipnja 1986. godine Vjeko, prisjećajući se jedne meni poznate zgode, napominje: „Bože moj, koliko li ćemo uspomena pribirati pod starost?“ Od toga je do njegove smrti prošlo još nepunih 15 godina ispunjenih pismima, kontaktima i zajedničkim doživljajima. Ta sjećanja nisu izblijedjela, a ne bi ni mogla, čak ni bez njegovih više od 150 sačuvanih pisama što mi ih je slao još iz Sarajeva, a kasnije iz Pariza te iz Ruande.

A za njih vrijedi ono što je u pismu iz Pariza od 2. studenoga 1982. godine i izričito pripomenuo: „Ne pišem ti zato što nemam šta raditi, za tebe to, vjerujem, vrijedi pogotovo.“ Ona su ponajviše, kao i ona moja njemu, izraz određenog trenutka, doživljaja, preokupacije, situacije, raspoloženja i razmišljanja, ali time ni danas nisu ništa izgubila od svoje vrijednosti. Naprotiv, ona svaki put iznova sjećanje prožimaju dodatnom zahvalnošću za primljeno i obogaćeno, potiču na refleksiju, čine prisutnim ono što je u njima sadržano. 

Kamenčići u mozaiku

Time su ta Vjekina pisma meni ne samo svjedoci njegovih zapažanja, uvjerenja i stavova, nastojanja i rada, ona su već davno, kako bi to izrazio brazilski teolog Leonardo Boff, postali sakrament. Ona svakako daju naslutiti nešto i o njegovoj religioznosti, duhovnosti i duhovitosti, snalažljivosti i sposobnosti, izražajnoj nadarenosti, sposobnosti zapažanja te praćenja zapaženog osobnom refleksijom. I stoga ću ovdje, ponajprije iz tog razloga, umjesto osobnih sjećanja i vrednovanja, ustupiti mjesto pojedinim navodima iz njegovih pisama uvjeren kako će oni zainteresiranim čitateljima omogućiti barem djelomice dojam o fra Vjekinu pristupu onom što je on bio sebi odabrao i na čemu je radio. 

Možda će to biti nadopuna osobnim sjećanjima ostalih Vjekinih suvremenika, izdavačevih sugovornika u ovoj knjizi, time možda i očekivana nadopuna onome što o Vjeki već znamo ili želimo saznati, a možda i povod izvjesnom revidiranju onoga u što smo bili uvjereni da znamo. Moguće je, dakle, da se pojedini kamenčić neće uklapati u poneki već gotov mozaik fra Vjeke Ćurića. Ako ne, onda to nije do kamenčića. 

Ponajviše se, međutim, nadam da će ovo biti doprinos onomu što ova publikacija želi – približiti osobu i djelo fra Vjeke Ćurića javnosti i tako brinuti da ne podlegne zaboravu. Time, a ponajprije iz osjećaja dužnosti prema pokojnom prijatelju, odgovaram zamolbi izdavača ove publikacije. 

Navodi iz Vjekinih pisama pisani su u kurzivu, a popraćeni su komentarom samo tamo gdje će on pomoći boljem razumijevanju konteksta odnosnog navoda. Nije mi pritom namjera čitatelju ponuditi izvatke iz njegovih pisama u kojima on govori o autoru ovog priloga, premda će se to možda ponegdje radi boljeg razumijevanja konteksta pokazati primjerenim. 

Donoseći izvatke iz Vjekinih upućenih mi pisama, s javnošću dijelim isječak onoga što mi je Vjeko svih tih godina u njima darovao. Pritom sam uvjeren da time niti sam dužni pijetet izložio dvojbi niti da bi se fra Vjeko tome usprotivio. Navod u nastavku iz pisma što mi ga je pisao 22. studenog 1980. godine iz Sarajeva ne služi mi pritom kao potkrepa vlastitu uvjerenju, on je vodilja čitatelju da u ovim izvadcima iz njegovih pisama u nastavku nema pred sobom mrtvo slovo, nego onoga tko ih je napisao. Ovim želim samo jednu stvar: pokušati malo sebe staviti na papir i u koverti dati Drugom. Eto, pa radi s njim što hoćeš – imaš u ruci, tu u obje ruke, krajevima prstiju držiš ne nešto, već nekoga.  

U pismu iz Sarajeva, 23. listopada 1981. (pozadina su njegovi misijski planovi): Od provincijala još ništa. Meni otezanje u ovoj stvari ne ide u prilog, ali što mogu. (...) Moram ti još nešto priznati, može biti da naši (i moj i tvoj) „projekti“ ne vrijede, ili da su ne ostvarivi, ali nekog ‘vraga’ moraš imati pred sobom. Uz to dok čovjek nešto čeprka i pokušava, dotle osjeća da je živ, da vrijedi, a to nam treba. 

Nastavak u pismu od 6. studenog 1981.: Žao mi je što ti ne mogu napisati službeno kakav je rezultat s obzirom na moja traženja kod Uprave. Prekjučer i jučer su zasjedali, a rezultati će se znati, očekujem, otprilike kad ti dobiješ ovo pismo. Ja skoro i znam kako će biti (...). 

Djuro Bazler, kako ti rekoh, drži predavanja iz arheologije. Dječak stvarno priča da jedva čekaš sljedeće predavanje. Okvirna mu je tema: Starokršćanska arhitektura u BiH, što znači – u prvih 5, 6 stoljeća. Nisam ni sanjao da imamo toliko tih građevina iz tog doba, odnosno iskopina. Kad vidi čovjek dokle mu sežu korijeni njegovoj duhovnosti ili kulturi, onda se osjeti nekako ponosnim, baš ono što ti reče: svoj na svome.

'Misijski križ' na zidu

U pismu iz Pariza od 1. srpnja 1982. godine fra Vjeko piše o početku u Parizu, prvim dojmovima te o smještaju u samostanu: Dobio sam četiri zida. Na jednom od njih je moj ‘misijski križ’. Druga tri su prazna. Stari samostanski ‘astal’ i sam ne pamti koliko je momaka pisalo na njemu poruke i u koliko krajeva svijeta. Ormar, polica i krevet srasli su nekako sa sobom tako da ih je teško i primijetiti. Od ostalog namještaja u sobi je još samo Vjeko. 

Rim, 24. siječnja 1983.: Bože sačuvaj da bih se htio hvaliti, ali ovo je prvi put u mom kratkom fratarskom životu da su me primili fratarski! Malo žalosno, ali je tako. No, nije ni važno jer to nisam ni ovaj put očekivao. Opširnije ću ti se javiti vjerojatno kasnije! Tu sam do 13/14/15 veljače. Zemlja mojih snova jest: R U A N D A. To mi jutros priopćiše. O njoj samo znam da je u Africi – oko centra. Sad je tu nekakav seminar. (...) Jutros sam im govorio o sebi, svojoj Bosni itd. – 15 minuta. Smijali su se najviše kad sam rekao: ‘Ne trebam se predstavljati: dosta je da sam Bosanac. Brkove nosim po dozvoli generalne kurije još iz 16. stoljeća, a brada mi je sama narasla.’ 

U pismu iz Pariza, 6. lipnja 1983.: Neku noć sanjam da sam prevrnuo Ajfelov toranj. I bilo mi žao, pa sam se nešto mislio: nije trebalo takvo monumentalno djelo rušiti. Pomislim: dobro bi bilo kad bi ovo bio san! I, probudim se! Lijepo? Sad bi već trebalo početi sanjati o tome kako se ponešto i napravilo (a ne samo srušilo). Nedugo nakon toga već je otišao u Ruandu.

Kigali, 30. kolovoza 1983. (pismo pisano dan nakon dolaska u Ruandu): Dakle, sretno sam doputovao – hvala Bogu. Ispratili su me mnogi, pa i takvi kojima je draže što idem, a s nekima se nisam mogao vidjeti, a volio sam! Tako se obično čovjeku zna okrenuti ponešto naopako baš onda kad bi želio da sve ‘klapa’. Nisam mogao dulje s tobom razgovarati telefonom, nešto me steglo, a sad kad bih te mogao nazvati, ne bi bilo problema – mislim. (...) Ovo će ti pismo najvjerojatnije biti poslano iz Italije. To je jednostavno zato što su markice odavde djavolski skupe (za Evropu je to jedna zanatlijina dnevnica) pa koristimo turiste koji se vraćaju avionom da nam ubace to u Evropi. (S kuverte ovog pisma talijanske poštanske markice još se nisu odlijepile.)

U pismu iz Kigalija, 19. listopada 1983. godine, Vjeko između ostalog najavljuje svoj „Misijski kutak“:
Zato ću ti ponekad koji redak iz svog ‘dnevnika’ napisati, a ti polako ispleti cijelu priču, jer kako god ja opisivao, neće biti prava slika onoga što vidim i doživljavam, a i ti koliko god nastojao ne možeš si predočiti lako ono što nisi nikad vidio. To je i dobro jer bi o mnogim stvarima već na početku loše mislio, a to nije baš potrebno. U ovom i u brojnim drugim pismima postojao je zaseban odsjek s crticama iz života i rada. On ga je u svojim brojnim pismima običavao staviti pod naslov „Misijski kutak“. I ovo je jedna od crtica iz gore navedenog pisma:

5. 9. – Ponedjeljak (...) Popodne me glava boli jer sam po suncu gologlav hodo. Oko 17,15 složila kiša, još nisam takve oluje vidio! Prokislo je u sobu, pa ovo pišem na krajičku stola. Po krevetu nije, samo po podu. Odmah se izletilo s kantama da se uhvati kišnice. Za pranje je odlična... jednako romori po limenom krovu koji ničim nije izoliran (bez plafona). Već sat vremena bjesni oluja s grmljavinom. Na trenutak kišna prašina zamrači sve, kao da su oblaci sišli na zemlju. Čudna je ta moja nova domovina! Još je sušni period, ali izgleda da su kiše na pomolu. Ovo je prva otkako sam ovdje.

6. 9. – Utorak Od jučerašnje kiše vode ima posvuda. Jutros sam ustao u pola šest i pješice s Roaulom na gradilište. Do podne radio s 8 momaka – ne zna se koji je jači! Ali opet neće baciti više od pola lopate. Smijali su mi se kako ne znam jezika. I ja sam se onda njima smijao – moraš. Na povratku je bilo dirljivo: djeca trče da te pozdrave (pozdravlja se grljenjem). Svi su poderani, ali to im nimalo ne smeta.

Župe od 100.000 stanovnika

Na „Misijski kutak“ nastavlja se pismo od 19. listopada 1983. U nastavku je prije svega ovaj dio: ...eto, tako polako počinje moj boravak u ovoj zemlji od ‘tisuću brežuljaka’ – tako stoji u turističkim prospektima: ili zemlji ‘vječitog proljeća’. (Jedina zemlja u kojoj se još može naći prave afričke, velike gorile). To sve za turiste, a za mene: zemlja čijeg je stanovništva preko 55 % mladje od 18 godina i u kojoj su pismeni rijetki, a o školovanim nema govora! Župe broje i po 100.000 stanovnika s 4-9 filijala. Ima ih raspona od 100 km, a i malih 3 km. Šta sam došao ovdje tražiti, ne mogu ti to reći ovako, morao bih ostati koju godinu da bih mogao na nešto prstom uprijeti kao razlog mog dolaska, dotle ništa! 

Za utjehu mogu ti reći ono što sam mislio u nedjelju reći u crkvi onima koji će me pitati takodjer što sam došao: Svatko od nas ide kroz život tragajući za svojim zrnom sreće. Mene tako put doveo u Rwandu. Jesam li to zalutao, ili ću ipak tu naći svoje zrno sreće, ne mogu još reći. Tajna je to koju samo slutiti mogu, a djelo će pokazati istinu. Jer je svatko od nas na drugo brdo tkan, nitko tako nema ni isto zrno sreće. Ali u ambaru Božjem ima mjesta za sve. 

Kigali, 30. listopada 1983. Iz ovog se pisma ovdje donose samo ovi kratki izvadci u dijelovima:
9. 9. - Petak Jutros do podne prebacivao sam pijesak jer su ga istresli baš tamo gdje treba započeti kopati septičku jamu. Momci već kopaju čatrnju za vodu. Četiri metra sa četiri. To će biti rezerva. (...) Uvečer je bio biskup u posjeti i na večeri. Gledao sam mu u kavu, nakon što smo popili pravu bosansku. Rwandska kava i mamin mlin. (...) Večeras sam prvi put vidio mladi mjesec. Paolo i ja začas odredišmo strane svijeta i pronadjosmo: Kalabriju i Bosnu. (...)

20. 9. - Utorak Umoran, krepan. Cijeli dan kopao rupe za sadnice (voće) oko buduće kuće. Sunce je pakleno žeglo. Skoro je u zenitu. Koža mi se ispekla, i glavobolje je bilo, ali, hvala Bogu, sve je prošlo. Sutra valja ponijeti jači ručak. Paolo je gotovo odlučio vratiti se u Italiju. Nikako ne podnosi visine. (...) 

23. 9. - Konačno je kiša, što su je svi čekali, pala. Kao proljetni Božji blagoslov. Sva je zemlja odahnula jer su usjevi bili skoro sasušeni. Čini se da Bog o njima vodi računa više nego oni što su ih sijali. Danas me jedan od radnika zove na ručak: ‘Hajdete sa mnom da jedemo graha.’ Kako je grah osnovna hrana, tako se i u jeziku ne upotrebljava termin: ‘ručak’, nego ‘jesti grah’.

Cyeza, na Sv. Franju 1983. (pred odlazak u Kigali na tečaj jezika): Moram, moram što prije jezik naučiti jer sam ovako ograničen na kontakt sa samo nekoliko osoba (Evropljani) i od njih polovica šašavih. Crnje su puno zdravije, iskrenije, dobronamjernije. Stupiš u kontakt za čas, i dugo te pamte jer si rijetka zvijer. Bože moj, nadam se da ćeš jednom imati priliku vidjeti i ovo. Obogatit će te to, još će ti više proširiti vidike. Još kad vidiš evropske genije kako žive i šta rade!!! Kad ih vidim. (...) O kolonijalizmu si sigurno dosta čuo i čitao, ali kad nadješ župnika koji drži crnca – slugu (i to mu je normalno) a svi su takvi – mi jedini koji to nećemo – ali smo zato pali u nemilost klera evropskog! (...) To je sitnica, šta još ima!

Divno im je Schalück – provincijal iz Bonna (nisam siguran), održao u Rimu 1981. (krajem) lekciju. Moj Anto, braća kad su čula, k`o ose skočili na njega. ‘Šta ti hoćeš’ veli mu jedan. (...) ‘Mijenjati strukturu Crkve?’ Schalück je na to mirno odgovorio: ‘Bilo bi dobro da se malko odmorimo i razmišljamo!’ Stvarno predavanje na visini. (...) Bit će mi drago ako moj boravak ovdje bude živa kritika promašene prošlosti! Ima još jedan koji tako misli, zajedno smo. Možda se nešto i napravi! Zasad šutimo dok ne naučimo jezik, ali planove krojimo. Daj Bože da se barem za mrvicu makne naprijed! 

Zgoda iz pisma iz Kigalija, 24. studenog 1983.: Večeras sam sat i više ketio u pošti da telefoniram (zbog Giacoma) u Najrobi – susjedna Kenija – i na kraju u pet sati mi službenica službeno saopći: ‘Oprostite, naše je radno vrijeme isteklo.’ A moj razgovor, ćorak. Veli mi dođite pa ćemo i sutra probati. Uljudno sam joj uzvratio: ja do sutra mogu i u Keniji biti pa popričati s ljudima ko čovjek. 

Miljenik sveti Anto Padovanski

Razmijenili smo učtivo kisele osmijehe i u miru se rastali jedno od drugoga. Isto pismo završava željom iz koje se vidi nešto od njegova stava (prema) pobožnosti: Nek te dragi Bog čuva, i sveti Anto Padovanski, moj veliki miljenik kojeg u misnom Kanonu ne ispuštam spomenuti (obavezno uz sveca dana) pa me već zadirkuju, da li nisam štogod izgubio. Nisam, velim ja: vidi se da ste svi u potrošačkom sistemu i mentalitetu, samo mislite na sv. Antu kad vam šta treba izgubljeno naći, a kad nađete, zaboravite ga. Ja sam našao, i zato ga stalno štujem. 

Cyeza, na Badnjak uvečer (1983.): Nismo uspjeli useliti. Danas sam cijeli dan staklio prozore.* Sunce žeglo k`o nikad. Oko 4 sata led posuo. Gledajući, to prisjećao sam se naših Badnjaka, pa možda i ovog večeras kad snijeg tiho pokriva zemlju pazeći da je ne bi probudio. I dok se snijeg za zemljom nečujno grli, ljudi se također tiho i pobožno spremaju za velike događaje. Ja ću evo brzo večerati pa pričekati ponoć da reknem sv. misu. Nema ponoćke ove godine, ali ćemo je do godine uvesti! Sutra je prva misa u 7 sati. Valja ustati u 5 pa pješaka dolje u Kivumu (gdje nam je i kuća). Dotle će i svijet pristići. Veselje neće izostati. Ali večeras, malko nostalgije. Moraš, to te bolje drži, a i čeliči. Ako je u raju vječno blaženstvo, onda mora da od vremena do vremena njegovi dvorani slave Božić svako sa svojim jaranima. * 

Riječ je o kući što su je sami gradili. Nadali su se u nju useliti već za Božić 1983. godine (pismo od 7. studenog 1983.). Iste jeseni su, kako je tražio, dobili pošiljku dijamanata za rezanje stakla. 

Crtica iz „misijskoga kutka“ (pismo je bez datuma ali je ono prema adresi na koju mi ga je poslao iz 1985 – 1986. godine): Crkva mi prokišnjava, a biskup kaže: mora da je krov u pitanju! ‘Pa, preuzvišeni, nikad dosad nije prokišnjavalo s poda’, velim ja. Crnac je, naravno. Pa će on meni: ‘Ma, ja sam tražio u Rimu pare za novu crkvu!’ Ja njemu: ‘Ali ovu ni u kojem slučaju nećete rušiti, jer je još u dobrom stanju’ (osim krova). On meni: ‘Nikako, to će ostati kao vj. dvorana.’ Ja njemu: ‘Pa, što onda ne popraviti krov.’ On meni: ‘To je, vidiš, dobra ideja. Treba popraviti krov.’ Ja njemu: ‘Dakle, treba koji dinar.’ On meni: ‘Baš sam i ja to mislio.’ Ja njemu: ‘Mi ćemo to čekati.’ On meni: ‘Baš i ja to čekam.’ /J... ga, velim ja, i odem/. 

Kivumu, 18. veljače 1984. („Misijski kutak“): Prikopo sam prošlog tjedna dobar komad ‘pravulje’. Tvrda zemlja, nikad nije obradjivana. Rasadu sam posijao i niklo je sve uredno: kupus, paprike i paradajiz. Za jedan mjesec ili još manje kontam presaditi, pa šta bude. Poslijepodne će mi doći djeca da malo poravnavamo teren za nogomet. Već dva tjedna svaki dan po jedna utakmica s odraslima. Organizirali su se u 12 ekipa pa po dva sata rade, poravnavaju teren, a sat i pol poslije toga igraju. 

Malo sam im pripovijedao o momku što im je poslao nogometne lopte pa su svi na kraju uglas odgovorili (običajno se ne kaže skoro nikad: hvala, nego u prijevodu: dobro si uradio: murakoze) ‘arakoze’, što će reći: aferim momak. Brzo će početi i vjeronauk: zadnja priprava za katekumene. U ovoj ih župi što je mi pokrivamo ima 700. Za Uskrs se pripremaju njih stotinjak: momci i cure. Katekumenat traje četiri godine. Uz to i opismenjavanje (uvjet za krštenje). Moraš stalno nadgledati katehete, jer ako im nisi za ledjima umjesto predvidjenih četiri sata tjedno održe jedva sat vremena. A ni četiri nisu dovoljna. 

Kivumu, 4. ožujka 1984. („Misijski kutak“): U prošlom sam ti pismu pisao ponešto o sebi. Zasad ništa novo. Dva je sata, nedjelja. Jutros sam išao u susjednu župu reći misu (pješaka, naravno). Ustao u pet i dvadeset, u putu se razdanilo i sunce pomolilo – svečano je bilo. U toj župi zateknem tvoje pismo. Velim župniku, veće mi plaće ne treba. Bilo mu je jasno jer mi je samo upitno dobacio: ‘Od prijatelja?’ Za jedan sat će banuti igrači, traže loptu, zakrpe, konac, igle. Sve to da bi se malko poigralo i proveselilo. Koliko mogu, pomažem ih. 

Zapažanja s refleksijom

Tvoje lopte daju sve od sebe. Jedna evo kraj mene, već se istrošila – svaki se dan igra po sat, dva, a drugu dadnem ponekad. Pumpa ko bomba. Često se prisjetim lijepih zgodica iz našeg življenja zajedno i to te nekako drži. Šest je mjeseci, pa još dvije i pol godine. Ovih je šest prošlo brzo, a za ostale ćemo vidjeti. ...

Kivumu, 2. travnja 1984. (zapažanja s refleksijom): Kad smo bili djeca sanjali smo o misijama u kojima se jadni bijelac provlači kroz šiblje sve gledajući kad će ga zaskočiti koja zvjerka ili ujesti guja. A ja ovdje nisam ni JEDNOGA JEDINOGA POD NEBOM vidio bez auta!!! Kad smo bili djeca pa i bogoslovi, mislili smo da se nema tamo šta jesti ni piti, a ja ovdje nisam NI U JEDNU MISIJU došao gdje nisam bio lijepo počašćen – evropski!!!! Prije nego sam ovdje došao mislio sam da su barem kuće istoga kroja, stila i materijala, a ovdje i u svih čet. susjednih zemalja (DR Kongu, Tanzaniji, Ugandi, Burundiju) nisam vidio ni jedne jedine misije tako uređene. 

Sve su to evropske konstrukcije – krici protiv ove kulture i naroda, naroda koji šuti i gleda, poštiva, ali ne razumije!!! Sve me to zbunjuje, ne da ti disati jer si u prilici i opasnosti da isto započneš! Sreća ovdje mi je Giacomo, jedini s kim se u ovim pitanjima razumijem. Kuću smo napravili, uselili, ali izgleda da ćemo brzo ostaviti sve to (barem nas dvojica) i krenuti prema sjeveru, naći komad zemlje, sagraditi sebi štogod krova i započeti iznova. Moramo, ako hoćemo ostati vjerni onom što obojica kažemo da hoćemo.

Izgleda mi da je to jedini način da se posve primaknemo ovom čovjeku gladnom i žednom i kruha i vode i Riječi, lijepe ljudske i konačno Božje riječi. Bože moj, pa ni jedan jedini u ovoj mojoj župi ne jede kao mi, ni jedan jedini nema odijela kao mi, ni jedan jedini (pa ni najbogatiji) nema kreveta kao ja: pa u čemu smo jednaki. Istina, Anto, sve što imam(o) nije ni blizu najsiromašnijeg Evropljanina, ali je daleko bogatije od ovih s kojima bih ja želio biti. Dodje ti da pobacaš sve što imaš u vražju strinu i da kreneš od nule.

Istina nekakvih razlika između naše kuće i ostalih misija ima, izmedju nas i ostalih (klerika) ima, ali nije to to. Mene oni ne zanimaju, u pitanju sam ja sam koji nisam zadovoljan ovim što dajem. (...) Sve što bih htio htio bih zbog ovih ovdje. Zato, vidiš, nije ovdje patnja od gladi i žeđi koliko od nemogućnosti da učiniš ono što bi htio. Mnogi dečki pitaju da bi postali fratri. Jasno kad vide kako paroci žive!? Zato svima isti odgovor dadnem: ova je kuća za bolesne i stare fratre, a vi ako želite, sa mnom možete za koji mjesec pa ćemo napraviti kao što vas je vaš otac i naučio i kao što je vi i imate. 

Jest ćemo što posijemo i uzgojimo ili zaradimo vlastitim rukama, a bit ćemo veseliji od svih na svijetu. Bit ćemo sa svima sve. (...) Ako ti slučajno ovo pismo izgleda tugaljivo, onda sam se krivo izrazio. Veseo sam jako u poslu koji radim (o njemu drugom zgodom), ali htio bih još malko dalje.

Putovnica koju mu je 1993. godine dodijelio Vatikan, fra Vjeki je puno pomogla u pomaganju potrebitima tijekom genocida te u ruandskom poraću.

Kivumu, 13. 12. 1984. („Misijski kutak“): Za Božić ću imati ponoćku s mladima iz Kivumua. Svi su oduševljeni, prva je to ponoćka u povijesti ovoga kraja. Sirak je već pripremljen da bi se pripravilo pivo za curice (nešto blaže nego ono od banana), a muški napitak bit će spremljen pažljivo šest dana prije svetkovine. 

Od šest sati uvečer, kad se smrkava, počet će bdijenje u crkvi s malo svetih tekstova, pjesmom, plesom, molitvom, razgovorom... Imam tridesetak ‘studenata’, onih koji svoje škole posjećuju u drugim mjestima, centrima pa dolaze za Božić na praznike. I oni će se pridružiti. Nakon ponoćke, čestitanje uz tradicionalnu kapljicu i po dvije male kifle, kao kolač – naravno. Oko dva ili pola tri ujutro složit će se kao sardine po podu u katekumenatu u jednoj učionici momci u drugoj cure, i do zore. Eto, to je predvidjeno. S takvim programom su svi raspjevani. Vidiš, nije teško učiniti nešto, ali moraš biti tu i povesti inicijativu. 

„Misijski kutak“ iz pisma (nije datirano, ali prema njegovu sadržaju i adresi na koju mi je poslano) iz 1986. godine: Sutra imam dvije mise, župsko vijeće s kojim ću se natezati jedno tri i pol sata, pa onda sastanak s novim curicama i momcima što hoće biti fratri (vraga, dodju da se malo vide, a moja je uloga da kod roditelja imaju pokriće, iako se nadje ponetko ipak...). Evo čovjek koji pet puta već dolazi. Sva je njegova nevolja što sedmero djece nemaju šta jesti (a za njega, veli, nije ni važno). 

Kateheta moj, šef našega Karitasa već ga cijeli tjedan zavlači (naravno, jadni čovjek nije mu mogao platiti pive, a uz to nije iz njegova plemena) govoreći mu k´o u nas ‘Dodji sutra’. Bože moj, a on mi djecu uči kako moraju biti dobri i odraslima tumači koja je razlika izmedju poganina i kršćanina. Da čovjek poludi. Nisu svi takvi. Ne znam zašto ti ovo napisah. Bojim se da lošu sliku ne stekneš.  

Sjećanje na bosanske ujake 

Kivumu, 17. siječnja 1988.: Božić je protekao lijepo, na Badnjak uvečer bilo je bdijenje. Puno omladine, tvoj mi je projektor jako pomogao. Priključio sam ga na akumulator pa smo gledali jednu montažu s božićnom temom. Onda ponoćka. Te večeri sam se s nostalgijom prisjećao jednoga Božića. (...) Bilo je to jedno sjećanje, ugodno sjećanje. A poslije, umjesto blagoslova kuća, krenuli smo od kuće do kuće, s vrećom na leđima, iskati (prositi) grah. 

Najprije, svijet je ovih dana pobrao ljetinu pa ima nešto rezerve. A taj grah koji smo mi tražili jest za njihovu sirotinju. To je jedna vrsta domaćega Karitasa. To se skupi u župu, a onda se dijeli najpotrebitijima. Dobro su se odazvali. U tome svemu je bilo njima najčudnije i nikako shvatljivo: kako bijelac pa došao nama na vrata tražiti nešto. Iako su znali za koga se to traži, njihovo je čuđenje išlo u drugom pravcu: zar bijelac hoće (još k tome pratar) činiti tako nešto. Prisjetio sam se bosanskih ujaka iz minulih stoljeća. Oni su nas, mislim, za čitavo koplje preskočili. 

Kivumu, 20. 2. 1990.: Napravili smo silos za spremanje graha, kupili graha pa sad pomalo Caritas dijeli ili prodaje, kako kome! Osnovao sam malu seosku zadrugu za omladince i omladinke pa obrađuju župsku zemlju (jer svoje nemaju), a prihod dijele izmedju sebe i sa sirotinjom. To su naši ‘trećoreci i trećoredice!’.

Kivumu, 25. 3. 93.: Dosta ove moje govoraljke, nego da ti reknem svoju veliku radost. Nadam se oko Uskrsa u one krajeve. Istina, ovo je četvrta godina, trebalo je to biti prošle, ali... Pa ni ovaj put neće biti neki veliki odmor: četiri tjedna najviše i od toga velika većina vremena proteći će u trci za ovim ili onim projektom. Ipak neću se vratiti, a da ne posjetim svoje prijatelje, jer bez toga na bih ni rekao da sam ikamo išao. 

Naravno da sam tebe mislio viditi u prvom redu. Ostao si jedini koji mi se javiš usprkos mome ustrajnom nehaju za pisanje. Ali ja vjerujem da ti znaš da pisati ili ne pisati nekomu nije vjerna kazaljka nekoga prijateljstva. Bit će mi drago da se vidimo. (...) Ako bi mi zatrebala kakva potvrda, fax ili telefon od tebe za garanciju ovome mome garavom jaranu da dobije vizu, nadam se da ćeš nam izići u susret.* Za mene nema problema, pribavio sam si nekakav vatikanski pasoš, s Petrovim ključevima, pa svagdje propuštaju. O tom, kad dodjem k tebi. * Riječ je o jednom mu afričkom prijatelju kojeg je taj put poveo sa sobom.

Kivumu, 15. 6. 1993., pri povratku u Afriku nakon boravka (odmora) u Europi: Naši su mi susreti puno značili i da toga nije bilo, ne znam ni sam kako bih podnio to što svojima nisam mogao. Hvala ti na svemu; ja u te dvije riječi ne mogu staviti sve što osjećam, a ni ti to ne očekuješ. Da mi se još koji put vratiti u ‘bazu’.* 

Moje je putovanje dobro prošlo i završilo. I doček je bio na visini. Vidim ipak da su moje godine provedene ovdje ostavile traga i na meni i na ovim ljudima, zbližile su nas, nemaš pojma. A to se tek vidi nakon dužeg rastanka. * „Baza“ je bio naziv za domicil što ga je fra Vjeko imao kod autora ovog priloga. 

Nairobi, 8. 12. 1993. Pismo je pisano u Nairobiju za sudjelovanja na jednom „definitorijalnom sastanku“. Razlog sudjelovanju na njemu Vjeki je bio prikaz i objašnjenje projekta gradnje škole. U nastavku pisma je, uz još pojedine teme, i njegov osvrt na informaciju o pogibiji bosanskih franjevaca iz njegove generacije, fra Nikice Miličevića i fra Nike Bagarića. Žao mi je zbog ubojstva naših fratara, pogotovo me pogodila Nikičina smrt, zajedno smo drugovali, dijelili sobu, dobro i zlo; zajedno smo učili o Bogu i vragu, o čovjeku i mudrosti. (...) Nek im dragi Bog dadne pokoj, a znam da se za mene sad ima ko moliti.  

'Lavovi' ga 'pojedoše'

U pismu iz Kivumua, 1. ožujka 1994. godine, Vjeko, opisujući jednu osobnu (ne)zgodu te sudbinu jednog njegova vjernika nadopunjujući opis onim što je o istome još i od drugih saznao, nastavlja: A ne znam što ti to ispričah, možda zato što neki dan slušajući tu zgodu pomislih: mene budale, koliko sam dosad čuo tužnih i komičnih sudbina, priča, dogadjaja, tko zna čega, a da nikad skoro ne zapisah ni retka. Šteta, pod stare bih dane imao šta pribirati i zabavljati se da drugima ne ogorčavam života, ako do tih dana i dodjem. 

Isto pismo nastavlja opisujući kako je nedugo prije toga bio napadnut. Nije to, na žalost, bio jedini slučaj. U Ruandi rat. Iz pisma već napisanog, a zatim nadopunjenog te predanog u pošti u Belgiji; meni je stiglo 22. 4. 1994.: Mi smo ovdje zasad ‘u sigurnom’, a nije nam na pameti da ikamo idemo od ovih odavde, jer narod bi se osjetio i izdanim i panika bi mogla više zla napraviti nego zločesti vojnici. (...) Htio sam poslati fax, ali nikako ne ide. Sve su veze prekinute. Još sam živ i dobro sam. Ostalo je u Božjim rukama. Ne kanim nikamo ići iako su skoro svi bijelci otišli. Ako šta i bude, pozdravi moje sve i svoje! Tvoj fra Vjeko 

A u sjećanju mi je što mi napisa u jednom pismu iz 1986. godine: djeca došla na vjeronauk, pa se još vani igraju. Promatrajući djecu kako se igraju, Vjeko u pismu nastavi: …pa se i ja prisjećam kad sam išao na vjeronauk i htio biti parok pa ići u Afriku da me lavovi pojedu, pa da opet ostanem živ. Da, „lavovi“ ga „pojedoše“. Koji i zašto? Odgovorni za to dužni su nam odgovor. A da on živi, o tome svjedoči i ovaj prilog. 

NASTAVLJA SE...