Svetac našeg doba 197

Ruanda je najkatoličkija zemlja u Africi

Ruanda je najkatoličkija zemlja u Africi
I u Bosni i Hercegovini i u Ruandi iste godine, 1981., dogodila su se Gospina ukazanja

Ruanđani su od ne tako davno opsjednuti prirodnom ljepotom svoje „Zemlje tisuću brežuljaka“. Bili su uvjereni da je njihova zemlja središte svijeta, a njihovo kraljevstvo najveće, najmoćnije i najciviliziranije. Vjerovali su da Bog možda danju i obilazi ostale zemlje, ali i da svaku noć dolazi u Ruandu na počinak. 

Fra Vjeko je u Ruandu došao dobro informiran o svemu što se događalo posljednjih desetljeća. Osim stravičnog pokolja, po kojemu će Ruandu još dugo prepoznavati u svjetskim razmjerima, svoje je novo misionarsko odredište doživljavao i po nečemu vrlo sličnom svojoj domovini. 

Gospina ukazanja u Kibehu

Naime, i u Bosni i Hercegovini i u Ruandi iste godine, 1981., dogodila su se Gospina ukazanja. No, za razliku od Međugorja, Vatikan je 2001. godine priznao ruandski Kibeho. Nekoliko godina prije nego što je postao papa Benedikt XVI., kardinal Joseph Ratzinger je, kao voditelj Kongregacije za nauk vjere, osobno odobrio Izjavu o konačnoj prosudbi ukazanja u Kibehu. Tako je, prihvaćanjem pastoralnog pisma ruandskog biskupa Augustinea Misaga, Vatikan i službeno priznao Gospino ukazanje u Kibehu. Svetište Gospe od Žalosti postalo je jedino službeno mjesto ukazanja Djevice Marije u Africi! 

U Katoličkoj crkvi mjesec svibanj mjesec je Blažene Djevice Marije. Zadnjega dana u svibnju svi hodočastimo Pohođenje Blažene Djevice Marije u – Kibeho. Vjerojatno znate da je Ruanda po vjerskom iskazu svojih stanovnika najkatoličkija zemlja u Africi. Onda možete zamisliti kako je toga dana velika i posjećena procesija u Kibehu. U molitvi i pjesmi nađe se nekoliko tisuća vjernika, više od 500 svećenika, redovnika i redovnica, svi biskupi i apostolski nuncij. Misno slavlje počinje u 9, a završava u 17 sati! I traje upravo onoliko koliko i najpotresnije ukazanje koje su vidioci imali na Veliku Gospu 1982. godine pred 20.000 hodočasnika. 

Podsjetit ću vas: vidioci su stajali u zanosu pogleda uprtih u nebo. Nakon što su vidjeli da Gospa plače, počeli su drhtati, tresti se i cvokotati zubima. Na licima im se mogao vidjeti strah i bol. Iz sata u sat ponavljala se ista scena. Vidioci su se tresli i bolno previjali, pa kao pokošeni padali na pod. I tako neko vrijeme nepomično ležali na tlu. Onda su se opet dizali, drhtali, tresli, lomili, padali, dizali se... 

Nakon više od osam sati provedenih u zanosu, smirili su se i pribrali te zabrinutim hodočasnicima opisali da su tijekom ukazanja Blažene Djevice Marije vidjeli jezive prizore pokolja i nasilja. Vidjeli su kako teče rijeka crvena od ljudske krvi. Vidjeli su ljude kako se međusobno ubijaju, unakažena tijela koja leže svuda uokolo, na stotine obezglavljenih i osakaćenih trupla što plutaju krvavom rijekom... Na žalost, gotovo nitko tada nije ozbiljno shvatio Gospine poruke koje su se obistinile 12 godina kasnije... 

Poznata ruandska književnica Immaculée Ilibagiza, čije su knjige o njezinoj domovini postale svjetske uspješnice, djetinjstvo u Ruandi doživljavala je kao život u raju. I ponajviše zahvaljujući „čudesnim događajima koji su potaknuli nacionalni osjećaj bratske ljubavi i obnovu vjere u Boga“. Vidioci su donijeli poruke iz raja namijenjene cijelom svijetu: poruke ljubavi sa savjetima kako živjeti bolje živote. 

Apokaliptička upozorenja

Ali, s ovim savjetima stigla su i grozna, apokaliptična upozorenja da bi mržnja i žudnja za grijehom mogli Ruandu i ostatak svijeta dovesti u tamni ponor. Proročanstvo Djevice Marije o genocidu 1994. godine jedno je od glavnih razloga zašto je Katolička crkva usmjerila veću pozornost na ukazanja u Kibehu. U studenome 2001. godine Crkva je službeno odobrila ukazanja Djevice Marije viđena očima triju vidjelica: Alphonsine Mumureke, Anathalie Mukamazimpaka i Marie-Claire Mukangango. Liječnici, znanstvenici, psihijatri i teolozi vrlo su rigorozno testirali i ispitali djevojčice.

Piše to Immaculee Ilibagiza u svojoj knjizi Our Lady of Kibeho. Prvo ukazanje u Kibehu, župi udaljenoj tridesetak kilometara od Butarea, nekadašnjega glavnoga grada Ruande, nedaleko od granice s Burundijem, dogodilo se tada 17-godišnjoj Alphonsine, učenici prve godine tamošnje srednje škole. Alphonsine se oko podneva nalazila u blagovaonici. Tamo je servirala hranu svojim kolegicama iz razreda. Odjednom je čula glas koji ju je pozvao i nazvao „svojom kćeri“. Alphonsine se odazvala pozivu, malo izišla iz blagovaonice i, vidjevši „jako lijepu ženu“ koja joj se na lokalnom jeziku kinyarwanda predstavila „Majkom Riječi’’, kleknula.

Pritom je rekla da je došla „sve njih umiriti, jer je čula njihove molitve“, pozvavši Alphonsine da prenese kolegicama da imaju više vjere u Djevicu Mariju. Alphonsine je ispričala kako ju je Djevica Marija pozvala da se moli za mir i ljubav, jer svugdje je razdor, borba i mržnja: Bila je bosonoga i imala je neobrubljenu, bez šava bijelu odjeću i bijeli veo na glavi. Ruke su joj bile sklopljene na prsima, a prsti su joj bili usmjereni prema nebu. Kasnije su mi kolegice rekle da sam govorila na različitim jezicima – francuskom, engleskom, kinyarwandi... 

Kad je ukazanje bilo pri kraju i kada je Djevica Marija bila na odlasku, izmolila sam tri puta ‘Zdravo Marijo’ i molitvu ‘Dođi Duše Presveti’. Kad je otišla, vidjela sam njezin uzlazni trag na nebu koji je izgledom bio kao Isusov lik. Tijekom sljedećih mjesec i pol, dok se Gospa nije ukazala i Anathalie, nitko joj nije ništa vjerovao. Štoviše, nazivali su je „propovjednicom laži“, a to je u potpunoj opreci s njezinim imenom koje znači „pusti je na miru, ona govori istinu“! Gospa se ukazivala Alphonsine svaku večer nakon devet sati. 

Potom se u siječnju 1982. godine ukazala i Anathalie Mukamazimpaki, ali sumnja u njihove vizije nije prestajala. Tek kad se Gospa ukazala i trećoj vidjelici, najpopularnijoj učenici te škole Marie-Claire Mukangango, koja je dotad bila najsumnjičavija prema svojim prijateljicama, počelo se s poštovanjem govoriti o Djevici Mariji. Posebno istražno povjerenstvo u Kibehu pratilo je i provjeravalo gladovanje i šutnju, koje su u trajanju do 14 dana prakticirale vidjelice po nalogu Djevice Marije i Isusa Krista. Pritom nijednom nisu narušile svoje zdravlje. 

O Gospinim ukazanjima u Kibehu uistinu ima mnogo primjera. Četvero vidioca, među kojima je bio jedan mladić, ali i kći muslimana, i njihove vizije Crkva nikad nije ni razmatrala. Posljednje ukazanje doživjela je Alphonsine, 28. studenoga 1989., a tome je svjedočilo 10.000 vjernika, biskupska komisija i liječnici. Ukazanje je trajalo sat i pol, a Alphonsine je sve vrijeme proživljavala dramatične trenutke najavljene budućnosti. U ruci je imala bočicu blagoslovljene vode kojom je škropila okupljeni narod i pozivala na usrdnu molitvu. Za vrijeme ukazanja stajala je na kiši koja je lijevala kao iz kabla. No, nakon ukazanja vjernici, biskupska komisija i liječnici mogli su samo ustvrditi da su njezina kosa, lice i sva odjeća na njoj bili potpuno suhi!

• • •

U prekrasno napravljenom Povijesnom muzeju u Nyanzi, koji je svojedobno bio zapravo palača ruandskih kraljeva, na zidu obnovljenog salona stoji velika fotografija Mutare III., kralja ili mwamija. Bio je prvi ruandski vladar koji je prešao na katoličanstvo. Fotografija prikazuje lakoću kojom kraljevi podanici skaču u vis preko letvice pored koje, u istoj ravnini, stoji Mutara III., visok 217 centimetara. 

U muzeju su nam ponosno rekli da je Mutareov otac Yuhi V. Musinga bio još viši, imao je 230 centimetara. Obojica su bili kraljevi iz plemena Tutsi i svojim izgledom i fizičkim karakteristikama idealno su se uklapali u stereotipe koji su stvoreni o plemenima koja naseljavaju Ruandu, a koje je proizveo belgijski kolonijalni aparat. Prema „pomno napravljenim izračunima“, Hutui su zdepasti i okruglih lica, tamnoputi, ravnih noseva, debelih usana i četvrtastih čeljusti. Tutsiji su, pak, visoki i mršavi, izduženih lica, ne previše tamnoputi, uskih noseva, tankih usana i uske brade. Belgijski su znanstvenici čak izmjerili da su nosevi Tutsija duži u prosjeku za dva i pol milimetra te uži pet milimetara od noseva Hutua. 

Podjela između Tutsija i Hutua

Međutim, u Ruandi su uvijek vladali ustaljeni stereotipi naslijeđeni još od prvih Europljana koji su tamo došli tek 1894. godine. Ruanda je, naime, bila posljednja afrička zemlja u koju su kročili bijelci. Kad je tadašnji guverner Njemačke Istočne Afrike Gustav Adolf von Götzen 4. svibnja 1894. prvi put stao na ruandsko tlo došavši u posjet tamošnjem kralju Rwabugiriju u Nyanzi, začuđenom je kralju morao reći da je njegova zemlja već devet godina, od Berlinskoga kongresa 1885. godine – pod njemačkom vladavinom! 

Nijemci su, pristigavši u to planinama skriveno kraljevstvo, bili ushićeni svojim pothvatom, a skrivenost Ruande od europskih kolonizatora pripisivali su političkom ustroju države. Nekoliko desetljeća, praktički, Nijemci su upravljali Ruandom nasljeđujući njihov politički sustav koji se zasnivao na rasnoj podjeli između Tutsija, kraljeva ratnika veličanstvenog podrijetla okruženih stadima stoke, i njima podređenoj rasi Hutua, nižih, crnih seljaka koji motikama obrađuju zemlju i beru banane. 

Zatečeno stanje bijelci su prihvatili kao tradiciju. Takvoj rasnoj teoriji znatno je pripomogao i John Haning Speke, Englez poznat po „otkriću“ velikog afričkog jezera koji je nazvao Viktorija i identificirao kao – izvor Nila. Njegova teorija govorila je da su svu kulturu i civilizaciju u istočnu i središnju Afriku donijela visoka plemena za koje je pretpostavio da su etiopskog podrijetla te da potječu od biblijskoga kralja Davida. Ukratko, doseljenici su rasno superiorniji domaćim crncima.

U studenome 1992. godine ideolog Hutu-ekstremista Leon Mugasera izrekao je poznati govor u kojem je pozvao svoje suplemenjake da pošalju Tutsije natrag u Etiopiju rijekom Nyabarongo, pritokom Nila koja prolazi Ruandom. Razloge nije trebao detaljno izlagati. Godinu i pol kasnije, u travnju 1994. godine, rijeka Nyabarongo uistinu je bila zagušena tijelima mrtvih Tutsija, a deseci tisuća tijela zapljuskivali su obale Viktorijina jezera. Bile su to, doslovce, scene koje su potresle ruandske vidioce tijekom ukazanja na Veliku Gospu 1982. godine pred 20.000 hodočasnika!

• • •

Kad je u Prvom svjetskom ratu Njemačka napala Belgiju, Belgijci su im uzvratili, u znatno manjoj mjeri, u Africi. Postrojbe belgijskoga kralja iz Belgijskoga Konga okupirale su Ruandu-Urundi – teritorij koji je danas podijeljen u dvije nezavisne države, Ruandu i Burundi. Nakon Prvog svjetskog rata Liga naroda potvrđuje postojeće stanje stvari i 1924. godine daje Belgiji mandat za upravljanje tom kolonijom. 

Za razliku od Belgijskoga Konga, koji je u potpunosti bio podređen Bruxellesu, Belgijci su u Ruanda-Urundiju vladavinu ostavili u rukama Tutsija. Od 1933. godine svatko je u Ruanda-Urundiju dobio rasnu osobnu iskaznicu na kojoj je bilo jasno naznačeno tko pripada kojem plemenu. Hutua je bilo 85 posto, Tutsija 14, a Pigmejaca iz plemena Batwa oko jedan posto ukupnog stanovništva. Ovakav stav belgijskih vlasti – sijanje razdora favoriziranjem jednog od plemena – uvjereni su svi povjesničari i analitičari suvremenih političkih procesa u Africi, definitivno je predstavljao pripremu terena za nasilje i sve što se kasnije događalo u tom dijelu svijeta. 

Važno je napomenuti da do dolaska kolonizatora nikad nisu bili zabilježeni rasno utemeljeni sukobi ili masakri između Tutsija i Hutua. Stoga su se prvi nemiri, koji su se dogodili uoči proglašenja neovisnosti potkraj 1950-ih godina, smatrali, na žalost, očekivanim i predvidljivim. Kao rezultat sve većeg nasilja kojim su se Hutui diljem zemlje iskaljivali na Tutsijima, stotine tisuća Tutsija napušta Ruandu i naseljava se pretežito u susjednoj Ugandi. U srpnju 1962. godine, premda su Ujedinjeni narodi inzistirali na tome da se osamostale kao jedna država, Ruanda-Urundi se dijeli na dva dijela pa Ruanda i Burundi proglašavaju neovisnost.

„Žohari“ preko noći postaje slengovski naziv za Tutsije, a kad god bi se izbjegli Tutsiji pokušali vratiti u zemlju – slijedila je odmazda, ubijanje Tutsija postalo je gotovo kao najnormalnija stvar na svijetu. Godine 1963. nekoliko stotina tutsijevskih gerilaca ušlo je u Ruandu iz Burundija, a čak su se uspjeli i približiti na 20 kilometara od glavnoga grada Kigalija prije nego što su ih postrojbe ruandske armije uhvatile i ubile. 

Najgrozniji masakr od holokausta

U „najgroznijem i najsustavnijem masakru od holokausta“, kako je taj događaj nazvao poznati filozof Bertrand Russel, ubijeno je čak 14.000 Tutsija! Na žalost, ta se brojka pokazala gotovo „zanemarivom“ u odnosu na ono što će se dogoditi 30 godina kasnije... Tijekom prvih desetljeća ruandske neovisnosti izbjegli Tutsiji, nastanjeni uz granicu s domovinom, ali u Ugandi, nikad nisu prestali snivati povratak. No, tko god u Ruandi bio na vlasti, ključna stavka svake tamošnje politike bila je ne dopustiti povratak ruandskim izbjeglicama u domovinu. 

Dok 1987. godine nije došlo do osnivanja Ruandskog patriotskog fronta (RPF), okupljanja izbjeglih Tutsija koji su imali samo jedan cilj – svrgnuti vlast u Ruandi i oružano se napokon vratiti na svoja ognjišta. Jezgru RPF-a činili su Tutsiji koji su bili časnici u vojsci Ugande. Na unaprijed dogovoren datum oni su napustili ugandsku vojsku te s juga krenuli u planiranu invaziju na Ruandu i svrgavanje režima Juvenala Habyarimane. 

Prvi pokušaj nije uspio, ali granica Ugande i Ruande postala je stalni izvor napetosti. U sljedeće četiri godine ruandske Hutu-vlasti poduzele su apsolutno sve kako bi se napravio i u djelo proveo plan o doslovce „konačnom rješenju“ njihova sukoba s Tutsijima. Trebalo je samo pronaći okidač koji će označiti početak masovne i nikad u takvim razmjerima viđene klaonice u svjetskoj povijesti.

Predsjednik Habyarimana nije uspio zadovoljiti očekivanja svojih najekstremnijih pristaša. Štoviše, 1992. godine započeo je pregovore s gerilcima iz RPF-a pristajući na konačni, nakon 35 godina izgnanstva, povratak izbjeglih Tutsija u Ruandu, stapanje RPF-a s Nacionalnom armijom te prijelazno razdoblje za organizaciju izbora za demokratsku vlast.

Cijeli proces, tako su se dogovorili, trebale su nadzirati plave kacige Ujedinjenih naroda. Ali kad su se iz Arushe – grada u Tanzaniji u kojem su se finiširale zadnje nijanse mirnog završetka rata u Ruandi – 6. travnja 1994. Juvenal Habyarimana i njegov burundijski kolega Cyprien Ntaryamira vraćali avionom, raketa kojom su ekstremni Hutui pogodili zrakoplov i ubili dvojicu predsjednika bila je onaj dugo očekivani povod za smaknuće svih Tutsija.

• • •

Desetkovanje znači ubijanje svake desete osobe, a u proljeće i rano ljeto 1994. godine u masakrima je desetkovano stanovništvo Republike Ruande. Premda su ubojstva bila na tehnološki vrlo niskoj razini, uglavnom mačetama, izvršena su blistavom brzinom: od izvorne populacije od oko sedam i pol milijuna ljudi, najmanje osam stotina tisuća ih je ubijeno u samo sto dana. 

Ruanđani često govore o milijun mrtvih i možda su u pravu. Stopa mrtvih gotovo je trostruko premašila stopu ubijenih Židova tijekom Drugog svjetskog rata. Bilo je to najučinkovitije masovno ubijanje poslije bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki. 

(Philip Gourevitch u knjizi: „We wish to inform you that tomorrow we will be killed with our families“)

NASTAVLJA SE...