Svetac našeg doba 666

Fra Vjeko je pripadao mučeničkoj generaciji franjevaca

Fra Vjeko je pripadao mučeničkoj generaciji franjevaca
Fra Vjeko Ćurić na dan oblačenja u Visokom u društvu časnih sestara koje su tamo radile kao kuharice

Upoznali smo se kao djeca ili mladići u prvom razredu sjemeništa u Visokom. Znam da smo svi tamo došli 25. kolovoza 1972. godine i da nas je ukupno bilo 51 učenik iz obje provincije, i Hercegovačke i Bosne Srebrene. Ne mogu reći da smo bili neki posebni prijatelji, ali bili smo školski drugovi koji su sve to vrijeme školovanja proveli skupa, kao i kasnije dobar dio vremena na teologiji. 

Ono što o njemu volim reći jest da je fra Vjeko uvijek bio spreman drugima pomoći. Kad bi se netko od nas razbolio, on bi svakoga njegovao, kuhao čajeve, pomagao, bio pri ruci. I, kod njega je bila jako upečatljiva pobožnost koju je neprestano pokazivao prema Blaženoj Djevici Mariji. Fra Vjeko je volio izazove, ulaziti u ono što je nepoznato i pomalo nesigurno. 

Desetorica svećenika

Priča to fra Ivo Orlovac, župnik u župi Svetog Vida u Barlovcima, nedaleko od Banje Luke. Osim fra Vjeke i fra Ive Orlovca, iz te su se generacije zaredila još osmorica: fra Ivica Vidak, fra Ivan Opačak, fra Ilija Jurić, fra Tomo Anđić, fra Zoran Livančić, fra Nikola Bagarić, fra Nikica Miličević i fra Luka Borovičkić. Na žalost, čak četvorica od njih desetorice tragično su skončali svoje živote te zbog toga njihovu generaciju mnogi nazivaju – mučeničkom. 

Među prvim žrtvama na samom početku rata u Bosni i Hercegovini, 3. lipnja 1992. godine, bio je fra Nikola Bagarić, tadašnji župnik u Dobretićima. U samostanu u Fojnici u studenome 1993. godine ubijen je tadašnji gvardijan fra Nikica Miličević, a od posljedica torture kojoj su ga izložili pripadnici Armije BiH nedaleko od samostana Kraljeva Sutjeska te od šoka zbog svega što je proživio nije izdržao fra Luka Borovičkić, tadašnji vikar samostana u Kraljevoj Sutjesci, dok su fra Vjeku Ćurića ubili ispred crkve Sv. Obitelji u središtu Kigalija 31. siječnja 1998. godine. 

Fra Vjekin brat Ivo ispričao mi je anegdotu koja opet simbolično najavljuje ono što se kasnije dogodilo. U sjemeništu je bilo njih nekolicina koji su svojim profesorima znali reći: ‘Hoćete mučenike, imat ćete mučenike!’ I svaki put bi im to rekli kad bi znali da ih se neopravdano hoće kazniti... I sva trojica su, na žalost, nesretno skončali svoje živote – mučenički su poginuli!

• • •

Fra Zoran Livančić, župnik u Docu nedaleko od Travnika, svoga generacijskog prijatelja fra Vjeku naziva „fratrom koji je išao korak naprijed“. Upoznali su se, prisjeća se, kao dječaci u gimnaziji u Visokom potkraj kolovoza ili početkom rujna 1972. godine. Vjeko je bio godinu dana stariji od mene iako smo iste godine primljeni u sjemenište. Već drugi dan nakon što smo primljeni u sjemenište morali smo otkloniti neke predrasude ili vizije života u sjemeništu. 

Nakon što smo se dan prije rastali od roditelja i probudili se u novoj sredini u Visokom, slijedila je direktiva kako ćemo poslije doručka iznijeti prastare kvadratne madrace i isprašivati ih ispred zgrade sjemeništa. Nisam se baš snalazio u takvom poslu, ali već se tu našao Vjeko koji mi je pokazao i pomogao u izvršenju ovog prašnjavog i nenadanog zadatka. Rekao je: ‘Zorane, neće ovo biti svaki dan, ovo se radi samo danas, na početku godine.’ Za mene, koji sam teško podnosio prašinu, bila je to tada veoma utješna informacija. 

'Išao je korak ispred'

I dok su prolazili dani upoznavanja zajednice tirona (tako su se zvali sjemenišni učenici prvog razreda), Vjeko je svakim danom bio ne samo fra Zoranu, nego i mnogim drugima ruka pomoćnica. Išao je korak ispred njih, družio se i s dječacima iz starijih razreda i pripremao s njima razredne i sjemenišne aktivnosti, posebno kada su u pitanju javni nastupi, priredbe i sekcije, a osobito je bio angažiran u misijskoj sekciji. Kao da se već tada tražio u nečemu budućemu, o čemu nitko ništa još nije znao. 

Svi smo rado prikupljali stare poštanske markice, čime se tada pomagao misijski rad, a Vjeko je već razvijao filmove, pronašao prefektove stare sanduke na tavanu u kojima su, između ostalog, bila stara pisma i razglednice, pa smo zajedno napali na sanduk intenzivnije prikupljati markice na strogo zabranjenome mjestu. Iako su nas prefekti otkrili u ovoj neprimjerenoj radnji, Vjeko je, i nas i sebe, kao naš advokat uspješno obranio jer smo to prije svega trebali prikupiti za misije.

Pamtim jednu zanimljivu priču iz druge ili treće godine sjemeništa kada smo trebali imati kontrolni iz nekog predmeta. Kako su bila dva razreda iste godine, tako je profesor zemljopisa fra Jozo Vrdoljak, nakon što bi završio školski sat kontrolnog u jednom, A razredu, preseljavao, bez pauze, u drugi, B razred. 

Prije samog početka nastave primijetio sam nekakvo posebno dogovaranje između nekolicine učenika, među kojima je bio svakako pokojni Nikola Miličević, Marijan Marijanović, Vjeko i još neki drugi. Smisao dogovaranja bio je u tome da Marijan kroz otvoreni prozor doda Nikoli pitanja ili test koji je slijedio tako da se ovaj drugi, B razred, pripremi za odgovore. Nikica će proći vanjskim dijelom zgrade (drugi kat) po simsu i uz gromobran nekoliko metara, pokupiti test i donijeti ga nama u B razred. 

Sve je to uspješno izvedeno i na kraju je B razred dobio sve četvrtice ili petice, a A razred bitno slabije ocjene, tako da je razlika bila očita. Ovu je igru veoma ozbiljno shvatio profesor fra Jozo i priopćio nam kako zna da je prevaren, ali nije znao kako se to dogodilo. Tu je Vjeko svakako bio pred kušnjom jer se kod profesora predmnijevalo da bi on ili njih dvojica ili trojica mogli biti operativci takvih mudrolija. 

Taj je događaj bio nekoliko dana tema razgovora među profesorima s jedne strane i učenicima s druge, koji su događaj držali kao strogo povjerljivu tajnu nad kojom su bdjela uglavnom trojica navedenih. 

Ništa se nije događalo bez Vjeke

A onda nastupa Vjeko sa svojom idejom: on će na poseban način i to veličanstveno otkriti profesorima tajnu o tome kako su prevareni. Budući da se bližila pokladna priredba, uglavnom je Vjeko sa suradnicima pripremao scenarij kako za druge točke tako i za ovaj poseban slučaj koji se priprema. U popodnevnim satima, u strogoj šutnji, fotografirao je A razred kao da piše kontrolni ispit, a fra Nikicu ponovo natjerao da izađe do gromobrana i popne se na zid zgrade, odnosno na sims zgrade kako bi za scenu bilo dovoljno fotografija.

Potom je fotografirao B razred u situaciji kako pregledavamo i uspješno obrađujemo testove. Pripremio je i fotografiju profesora fra Joze tako da je scenarij za kratki dokumentarac bio pripravan za pokladnu priredbu. Na samoj priredbi profesori su u nevjerici promatrali ovaj svojevrstan film u kojemu nije bilo samo zanimljivo kako su đaci prevarili profesora, nego kako je to sve snimljeno i domišljeno. 

Bio je to događaj godine koji je otkrio profesorima, ali i nekim pristiglim roditeljima, čistu istinu ovog događaja, kao i neke druge zanimljivosti. Bilo je tu i roditeljskih suza, a jedan stari profesor glasno je uzviknuo: ‘Magarad jedna.’ 

Iz gimnazijskih dana moglo se zabilježiti još mnoštvo drugih zabavnih i zanimljivih događaja poput ovih, ali, sugerira fra Zoran, bez Vjeke se nije mogla zamisliti ni godišnja tombola ni bilo kakvo drugo događanje. Jedino prema sportu nije pokazivao neki poseban interes. Dok bismo mi igrali nogomet, on je pripremao neke nove dionice svoga programa, čiju ćemo realizaciju tek poslije otkriti. 

On nam je pokazao mjesto gdje i kako se može prilično sigurno zapaliti koja cigareta. On je u kapelici kod molitve organizirao molitvene sadržaje kao što su Križni put i duhovna razmatranja. Ukratko, ništa se značajnije u sjemeništu nije događalo bez Vjeke. 

Uz maturalnu priredbu pripremio nam je isti tekst na desetak jezika, a svatko je trebao naučiti napamet, i to briljantno, svoju dionicu, odnosno svoj zadani jezik. Meni je pripao esperanto, a kada sam na pola teksta zastao, čuo sam u pozadini Vjekin glas koji je šapnuo nastavak teksta. To je učinio i još nekima drugima, a Vjeko je sav taj scenarij pripremao iz svoje mašte. Jednostavno, bio je stvoren za akciju. Uglavnom je bio korak ispred nas. 

Fra Ivan Opačak, vikar župe Svetog Josipa u Špionici, najviše se sjeća fra Vjeke kao studenta. Kaže, „bio je djetinjastog ponašanja, dobrodušan i naivan, prost, jednostavan“: Profesori u sjemeništu su ga voljeli, bio je njihov miljenik, pacan! Bio je najbolji organizator kulturnih manifestacija. Kad god je trebalo organizirati neku priredbu, poklade, Vjeko je bio glavni, on i Ivo Zeljko. 

Imao je zarazan smijeh. Nisi mu smio ispričati vic, znao je poplavjeti od smijeha i morao si ga polijevati vodom da dođe k sebi. I bio je jako pobožan. Premda, kad je bio taj redovni oficij, ranojutarnje ustajanje na redovnu misu, tu baš nije bio najbolji, ha, ha, ha.

Uporan do tvrdoglavosti

Bilo nas je nekolicina koji smo tu malo odudarali, nije nam se dalo rano ustajati. No, glavna fra Vjekina karakteristika svako je bila upornost, do tvrdoglavosti! Kad on nešto odluči napraviti, tako će i uraditi, ništa ga neće zaustaviti! Nije bio popustljiv. 

Fra Ivan Opačak je u javnosti, osim kao fratar, poznat i kao skladatelj i uglazbljivač poznatih pjesama Tina Ujevića, Dobriše Cesarića, Mehmedalije Maka Dizdara…, i to za bogoslovski vokalno-instrumentalni sastav „Jukić“, nastao 1970-ih godina pod okriljem Zbora franjevačke teologije. 

Brat Ivo pamti situaciju iz sjemeništa u Visokom kad je fra Vjeko na sebe preuzeo odgovornost nakon što je prefekt bio uletio u njegovu sobu i zatekao prostoriju zamagljenu od cigaretnog dima. Fra Vjeko, koji uopće nije pušio, ali da bi spasio druge, rekao je kako je on pušio i tako zaradio ukor: Kad je bio na teologiji u Sarajevu, znam da je često vikendom, dolazeći kući, sa sobom redovito dovodio nekolicinu ovisnika o drogama. Gdje god bi on išao, oni bi bili uz njega! Znam da ih je mami predstavio kao – bogoslove! I odveo gore na tavan na spavanje. 

Brat i ja smo primijetili da tu nešto ne štima. Sutradan mi njega pitamo, a on kaže: ‘Nemojte nikome ništa pričati, ovo su ovisnici o kojima se brinem i pokušavam im pomoći da se izvuku iz tog pakla.’ Kasnije nam se pohvalio da je nekolicinu njih uspio izvući na pravi put. Kad je, drugom zgodom, brat Ivo došao fra Vjeki u posjet u Sarajevo i kad su izašli u grad, naišli su na nekog prosjaka kojeg je fra Vjeko odmah pozvao da im se pridruži. Onda naiđosmo na još jednoga, a Vjeko i njega pokupi. ‘Kud ćemo, Vjeko?’ ‘Idemo u restoran!’ Ulazimo unutra, a onaj konobar ih malo poprijeko gleda, dok Vjeko nije rekao da su oni s nama i da im posluži što god požele. 

Fra Zoran Livančić priča da je fra Vjeko kao student već išao ubrzanim koracima, u zadnjoj fazi studija završio je dvije godine teologije u jednoj kalendarskoj godini: Mi kao kolege mislili smo da će se proći misijske ideje i odlaska u nepoznate zemlje. Međutim, on je ponovo naglašavao svoju misijsku trasu, ponovo je zapravo žurio u misije. Treba obaviti razne pripreme, on treba završiti engleski i francuski jezik, treba se pripremiti za jezik domorodaca – tako je govorio. 

Iako tada nije bilo interneta, Vjeko je imao neki svoj put informiranja. Kad je nešto htio ostvariti, nije bilo prepreka. Tako smo zajedno išli u neke naše obitelji, pomagali u gradnji kuće, stizali na mjesta proslave, godišnjica, družili se sa studentima. 

I tako jednom, za uskrsnih blagdana, meni se prijavila jedna djevojka, zvana Ana, sa željom da bi ona išla u misije. Bila je iz Viteza, iz mjesta Gornja Večerska, a do njezine kuće vozilom se dosta teško prolazilo. Bio sam iznenađen njezinom odlukom, ali bila je uporna. Priopćio sam to fra Vjeki, a on je odmah rekao: ‘Idemo sutra do nje.’ Tako je i bilo. 

Sa 'četvorkom' u Gornju Večersku

Umjesto da smo pošli autobusom, on se pobrinuo da mu netko, vjerojatno rođeni brat, doveze tada popularni ‘renault četvorku’ i tako smo iz Sarajeva došli u Vitez, a onda se zaputili u Gornju Večersku. Zbog lošeg puta, a bilo je vrijeme nakon kiše, u nekoliko navrata bili smo na granici prevrtanja. Ja sam ga molio da uspori ili da potpuno stane, jer Anina kuća i nije tako daleko pa bismo mogli i pješice. 

Fra Vjeko me je pogledao i uz osmijeh rekao: ‘Ti se moli, a ja ću nas dovesti. Moramo razgovarati s Anom i njezinim roditeljima. Znaš da se moramo na vrijeme vratiti u Sarajevo.’ Prepustio sam razgovor fra Vjeki, a ja sam prošetao lijepim predjelima Gornje Večerske i ubrao nam jabuka, studentima i meštrima, za obraz i opravdanje. 

Fra Božidar Blažević, župnik u austrijskom Nikitschu/ Filežu, priča kako se s fra Vjekom, „izuzetno inteligentnim čovjekom koji je znao što radi, koji je imao viziju svoga života, nije se bojao izazova te je često riskirao“, upoznao tijekom studija. Često ovo prepričavam. Kad smo bili studenti, kaže on meni jednom: ‘Ajmo malo izaći van, idemo nešto popiti!’ Samo, kad bismo htjeli izaći, uvijek bismo se morali javiti svom odgojitelju i svome meštru. 

Tamo gdje je on htio da odemo, na Kulu, zatvorenici su imali neki svoj restoran u koji su išli svi studenti i bogoslovi. I, naravno, moramo se vratiti do 21 sat. Pritom mi je rekao da sa sobom ponesem i svoje osobne dokumente. ‘Zašto?’ ‘Samo ih ponesi!’ Budući da sam ja bio mladi student, u potpunosti sam se prepustio njemu. On ti mene provede kroz neki prostor koji je policija nadzirala, a za što sam ja mislio da je zatvorska policija! 

Međutim, odjednom, našli smo se u – avionu. Ni tada mi nije rekao kamo idemo, kao što mi nije htio reći ni kada smo poletjeli. Samo je dometnuo da se ne brinem i da ću uskoro biti poslužen pićem. Za sat vremena se avion spustio u – Ljubljani! On se samo smijao na bezbroj upitnika koji su mi lebdjeli oko glave. O čemu je bila riječ? 

Njegov stric iz Njemačke, koji je bio vrlo bogat, nije imao djece, a pomagao je i financirao Vjeku, kupio je njegovu bratu Antunu ‘renault 4’, plave boje, u Ljubljani, a Vjeko ga je otišao preuzeti. Nakon što je preuzeo auto, cijelu smo se noć vozili iz Ljubljane prema Sarajevu. Nije mi bilo svejedno, bio sam prestrašen jer kod nas, ako napustiš teologiju bez znanja meštra, možeš dobiti kaznu izgona. 

Ali, umjesto kazne, mi smo kao najbolji i najvjerniji bogoslovi bili prvi na jutarnjoj molitvi u sedam sati. Sjećam se da sam ga, kako ne bi zaspao za volanom, sve vrijeme morao udarati. Ujutro smo uspjeli biti sklopljenih ruku na oficiju. O tome nisam smio nikome ništa ni zucnuti dok nisam završio teologiju. Ne bi mi ginulo istjerivanje s teologije. Tako će fra Božidar Blažević, kad mu se spomene fra Vjeku, uvijek prvo reći kako je i prije nego što se zaredio „skoro“ bio istjeran iz fratarskog reda – zbog fra Vjeke! 

Bio je pravi pustolov

Fra Vjeko je bio pun izazova i neobičan u svom ponašanju. Nikoga se nije bojao, bio je pravi pustolov. Tijekom studija je često vozio taj auto ne skrivajući ga ni od koga, za razliku od nas ostalih bogoslova koji se nikad ne bismo takvo što usudili. S druge strane, on je pomagao studentima, bolesne je vozio u tom istom autu... Uglavnom, vrlo često je funkcionirao na crti dopuštenoga. 

Fra Božo je često s fra Vjekom kao student išao pjevati Muku i pastoralno pomagati u Osovu i Novi Šeher. Naglašava kako je fra Vjeko već kao student bio jako pastoralno aktivan. I nije se plašio profesora, tretirao ih je kao kolege, za razliku od nas koji smo drhtali pred njima. Sjećam se, bila su mu ostala 24 ispita koje je morao položiti u jednom semestru, a to mu se tako dogodilo nakon što je poželio ići u misije. 

Premda je dopušteni maksimum bio 12, on ih je upisao 24 i sve ih položio. Od profesora Mire Vrgoča dobio je neku sedmicu, pa je nakon toga stao na prozor i počeo vikati: ‘Cicijo, cicijo! Dao si mi sedmicu, baš si škrtac, škrtac!’ To je bio profesor kojeg smo se bojali, ali to Vjeki nije smetalo da mu kaže što misli, ha, ha, ha. 

Fra Božidar priča da je u vrijeme studija fra Vjeko u svojoj sobi imao čak i umjetničku sliku, a „nitko od nas drugih studenata tako nešto nije si mogao ni pomisliti priuštiti. Imao je i lijepe heklane zavjese“. Kad je polazio u misije, onda je meni i fra Mirku Majdandžiću dao mogućnost da izvlačenjem dobijemo nešto od njega za uspomenu. Tako je fra Mirko dobio umjetničku sliku, a ja te zavjese, koje i dan-danas čuvam! I vjerojatno ću ih pokloniti njegovom muzeju. 

Opisujući „iz rakursa drugih studenata“, fra Božidar za fra Vjeku kaže da je bio čovjek „koji je iskakao iz okvira naših tadašnjih shvaćanja, bio je pustolov koji se nije bojao pothvata, ekstravagantan, neobičan, ponosan, idealist, a u stvari je bio realist, jer je sve što je zamislio na kraju i ostvario“. Mi njega nismo mogli ni shvatiti ni razumjeti, ja sam od njega bio mlađi četiri-pet godina. Bio je jako borben, pun ideja, kreativan, inteligentan, sve je stizao, on je fakultet praktički završavao sve usput. Imao je zarazan smijeh, gdje god dođe, uvijek bi podizao raspoloženje. I bio je jako emotivan! 

A svoje tvrdnje potkrijepio je dvama vrlo ilustrativnim primjerima: Dok smo se mi svi drugi studenti ustručavali i pomisliti o izlasku u grad, on bi mirno odšetao, a ako bi u prolazu susreo svoga meštra, samo bi ga pozdravio i nastavio dalje. Još bi mu se i nasmiješio, upitao ga za zdravlje, poželio dobru večer i laku noć i nastavio po svome. Nije ga ni pomislio pitati za dopuštenje! 

Fra Vjeko je kao student jedini nosio bradu, premda su ponekad i brada i duga kosa na fakultetu znali biti zabranjeni i kažnjivi. Ali, on se već i time pokazao kao neobičan i poseban, čovjek koji se već uživio u svijet u koji će uskoro otići.

• • •

Časna sestra Ancila Mrkonjić može se pohvaliti da je zasigurno među osobama koje su najviše utjecale na fra Vjeku. Rođeni su u istoj župi, Osovi, a fra Vjeko je vršnjak njezina pokojnog brata koji je umro u sedmom razredu osnovne škole. Fra Vjeko je bio ministrant u crkvi kod župnika fra Ilije Piplice upravo u vrijeme kad je časna Ancila baš kod fra Ilije tražila savjet za svoje daljnje životno usmjerenje. Poželjela sam ići u samostan, a fra Ilija me upitao gdje bih htjela ići. Odgovorila sam mu: ‘Tamo gdje i fra Mato, pokojni fra Mato Mrkonjić, mi smo od dva brata djeca!’ 

I tako ti je mene fra Ilija poslao u sestre franjevke. Poslije novicijata završila sam i srednju medicinsku školu, tako da sam se zaposlila i radila u Institutu za fizijatriju na Ilidži u Sarajevu u vrijeme kad je fra Vjeko bio bogoslov u Nedžarićima. Često je dolazio kod mene i izlazili bismo u šetnju. Nismo generacija, on je mlađi od mene gotovo 10 godina. 

Pred sam kraj školovanja na bogosloviji fra Vjeko je počeo razmišljati o odlasku u misije, što ja nisam ozbiljno doživljavala, mislila sam da se šali. Ali u tim našim razgovorima rekla sam mu da bih i ja, kao medicinska sestra, vrlo rado išla u misije. Svoju želju za misijama ponovio mi je pred svoju mladu misu. Nije skrivao oduševljenje mojom izraženom željom za odlazak u misije. 

Želio je biti fratar misionar 

Obratila sam se svojoj provincijalnoj predstojnici, sestri Mariji Klicić, koja za to, međutim, nije htjela ni čuti. Rekla je: ‘Gdje ćeš ti ići, da te tamo malarija napadne!’ Međutim, možda bih bez obzira na takav stav moje provincijalne predstojnice i otišla da nije u pitanju bila moja pokojna mama, koja mi je rekla: ‘Nemoj, molim te, ti svakome i ovdje pomažeš, uvijek si sirotinji pri ruci!’ 

A kako je tata svojedobno branio da idem u samostan, tako je mama u tom našem razgovoru ponovo postavila pitanje o mogućoj njegovoj reakciji kad čuje da bih htjela ići u misije! Tako sam odustala, nisam službeno ni tražila dopuštenje za odlazak. 

Kao što je i rekla, fra Vjeku u početku, kad je prvi put uopće rekao za svoju namjeru da ode u misije u Afriku, nije shvatila ozbiljno. Ozbiljno ga je shvatila tek kada je kao đakon, prije mlade mise, rekao: „Nije da neću biti fratar, ali prije svega želim biti misionar u Africi!“ Časna Ancila je kroz duge razgovore s fra Vjekom znala da će njemu u Africi trebati „medicinsko osoblje za pomagati tim siromasima“ pa je, nakon što je dobila „odbijenicu“ od svoje provincijalne predstojnice, nastojala pomoći mu bar u nekakvom osposobljavanju za najosnovnije poslove u situacijama koje bi mu se najčešće mogle događati. 

On je htio bar nešto završiti kako bi znao pomoći njima i zato je tako jako htio upisati i studirati medicinu! Nakon što mu to nisu odobrili u Sarajevu, a pogotovo kad je čuo da nema ništa od mog odlaska s njim u Afriku, tražio je gotovo svakodnevno da ga naučim osnovne stvari u pružanju prve pomoći. Tako sam mu pokazala kako se pruža prva pomoć kod obilnoga krvarenja, kako zaustaviti krvarenje, dati umjetno disanje... On bi sutradan tražio da ponovimo gradivo! 

U početku sam se čak i malo šalila, ali kad sam odustala od odlaska u misije, on je povećao intenzitet zahtjeva za učenjem sve više i više stvari u vezi s osnovnim medicinskim pojmovima. Imao je notes koji je zvao ‘Pomoć u oživljavanju’, ‘Pomoć u zaustavljanju krvarenja’, ‘Pomoć u umjetnom disanju’... Taj je notes uvijek imao uza se! 

Fra Vjeko je često tijekom studija u Sarajevu znao u društvu časne sestre Ancile Mrkonjić obilaziti bolesnike koje je ona posjećivala kao patronažna sredstva. Bila je jedna Anđa koja je oboljela od reumatičnog artritisa i trpjela strahovite bolove; za nju je navlačenje plahte preko tijela bilo bolno! I dobivala je ‘zlatne injekcije’ kojima bi joj se smanjivala bol. Fra Vjeko je znao često ispovijedati te moje bolesnike... On bi svakome od njih htio nešto donijeti u bolesničku postelju, a ja sam mu govorila da je već naš posjet za njih velika stvar i da im, na primjer, može pomoći tako što će ih oprati. Najmanje jedanput na tjedan išao je sa mnom, a nekad bi i dva do tri puta, kad bi meni završio posao, išao u mom društvu i obilazio ih. 

Časna sestra Ancila Mrkonjić nije otišla u Afriku, ali je ostala s fra Vjekom u izvanrednim odnosima. Svaki put kad bi se sreli tijekom njegovih kratkotrajnih izbivanja iz Ruande, fra Vjeku je kod časne Ancile najviše zanimalo samo jedno: je li se odrekla svoje iskrenosti. Jer je njemu ta njezina iskrenost bila sve! 

Kad je fra Vjeko u vrijeme rata u Bosni došao ovamo, pričao mi je da je i kod njega ratište. Tada mi se pojavila žal što mu nisam tamo tada otišla pomoći. Ja sam u Žepču, svom rodnome mjestu, otvorila ratnu bolnicu, pomagala svima, vozila ranjenike gdje god je trebalo i bez obzira je li bila riječ o Hrvatu, Srbinu ili Bošnjaku. Ružno je govoriti da sam se služila takvim smicalicama, ali kad sam ranjenika vozila u Zagreb, morala sam u papirima promijeniti njegovo ime i tako je Senad postao Stipe! 

Imperativ pomoći ljudima nije podrazumijevao samo određenu nacionalnost. Tako sam Srbe znala voziti u zeničku bolnicu, a kad je zaratilo između Hrvata i Bošnjaka, tada sam u konvojima ranjenike vozila do Splita, tamo ostavljala lakše slučajeve, a teže smo onda helikopterom vozili u Zagreb. Fra Vjeko je, priča časna Ancila, uvijek bio iskren i volio je ljude koji drže do svoje iskrenosti. Kod Vjeke nema neiskrenosti i mislim da ga je upravo ta osobina najviše odvela u misije! 

• • •

Fra Vjeko je mladu misu imao 8. kolovoza 1982. godine. Na pripremi i organizaciji tog velikog događaja najviše je sudjelovao fra Božidar Blažević: Dan prije fra Vjekine mlade mise u Vukovaru mi se utopio brat Stipo. Fra Vjeko je to nekako saznao i to je bilo prvo što mi je rekao kad je završio mladu misu. Štoviše, upravo je on sutradan – dakle, prvo nakon što se zaredio – predvodio njegov sprovod. 

Premda je fra Vjeko još kao student završne godine na teologiji često govorio o svom odlasku u misije, nitko od studenata nije ga shvaćao ozbiljno. No, kad su vidjeli da je dobio dopuštenje za ranije polaganje ispita i ubrzaniji završetak fakulteta, prijatelji su shvatili da on to uistinu i želi i da će to tako i biti. Baš kao što se i dogodilo! Mi smo svi mislili da je to nemoguće, neostvarivo i nerealno. Nismo vjerovali, prvo, da će dobiti odobrenje za ubrzaniji svršetak studija, kao što nam je bilo nepojmljivo, drugo, da će otići u misije čim se zaredi. 

Afriku spomenuo na mladoj misi

Kad je fra Vjeko na kraju otišao u Ruandu, fra Božidarova sestra testirala je za koliko dugo će dobiti poštu iz Jugoslavije. Razglednica je do Ruande putovala 80 dana! Nakon njegova odlaska u Ruandu, prvi put smo se poslije toga čuli i vidjeli u Rimu 1984. godine. On je često tamo dolazio i bio je sa svojom rodicom, časnom sestrom Robertinom Vrbić, koja mu je skupljala novac koji su mu ljudi davali i on je dolazio to pokupiti. 

Tako se potrefilo i da je došao tijekom mog boravka u Rimu, gdje sam išao učiti talijanski jezik. Djelovao mi je raspoloženo, optimistično, malo se bio i udebljao. Bio je sretan i pun optimizma, razvio je veliku mrežu donatora iz cijele Europe, uvezao se, imao je potporu crkvenih krugova, humanitarnih udruga, ljudi su imali povjerenja u njega. Bio je sto posto predan misiji! Sjećam se da mi je pričao kako ih je učio sijati grah, kukuruz, osnovama preživljavanja i – uspijevao u tome.

Fra Vjekina sestra Ljubica sjeća se da je njezin brat na mladoj misi imao bradu. Ljubici je ispričao da je ta brada bila s razlogom, i to da njome skrene pozornost s nedostataka. Još prije mlade mise, kad je tako s bradom došao ovdje u Osovu, ljudi su se u crkvi udarali laktom, bilo je tada neobično vidjeti fratre s bradom i brkovima. Govorili su: ‘Vidi ga, isti pop!’ 

Sjećam se kad je mama došla kući i obratila se Vjeki nakon što se vratio s mise iz crkve u kojoj su zajedno bili: ‘Ajooj, Vjeko, lijepo ti stoji ta brada, ali u crkvi se žene gurkaju i kasnije komentiraju što će ti to, isti si pop.’ ‘E, nek si ti meni rekla da mi brada lijepo stoji i bolje da se zato gurkaju nego za nešto drugo!’ 

Sestra Ljubica ponosno naglašava kako je fra Vjeko uvijek „zbližavao, spajao nespojivo, mirio zavađene, kao što je puno radio na zbližavanju različitih vjera“. Uvijek je nastojao pomagati slabijima – starcima, djeci, ženama. Toliko je cijenio ženski rod da sam mu znala reći: ‘Ti si se trebao oženiti, šteta da neka žena nije mogla osjetiti takvu ljubav i pažnju!’ Brat Ivo tvrdi da je fra Vjeko prvi put javno spomenuo Afriku na svojoj mladoj misi. Sjećam se kad je rekao da će uspjeti ‘ako mi budemo kao oni’! Sestri Ljubici je fra Vjeko svoju odluku o odlasku u Afriku objasnio riječima: Ako ostanem ovdje, ne mogu biti to što želim! 

• • •

Za vrijeme školovanja fra Vjeko je imao naviku svake školske praznike iskoristiti tako da ode u Njemačku kako bi si osigurao novac za školovanje, ali i pomogao roditeljima u gradnji kuće! Brat Ivo sjeća se vremena kad se gradila kuća i kad fra Vjeko nije dopustio majci da plati arhitekta za nacrte. I ne samo to, on je napravio i nacrtao idejno rješenje, njegov je raspored prostorija... „Eno, kuća je i danas upravo po njegovim skicama“, priča Ivo.

Brat Dragan tvrdi da mu je, u stvari, najveći motiv za odlaske u Njemačku bilo – učenje stranih jezika. Odlazak u Ruandu podrazumijevao je prethodno učenje francuskog jezika, koji je, uz lokalni jezik kinyarwanda, bio službeni u toj zemlji. 

Tijekom boravka u Parizu posjetio ga je fra Ivan Pervan, današnji župnik u Doljanima, nedaleko od Jablanice, za kojeg se vjerovalo tijekom cijelog školovanja da će upravo on biti taj koji će sigurno otići u misije. O tome kaže: Da, istina je, želio sam ići u misije, na deset godina, ne više. Ali Vjeko je otišao ranije, što je kod mene samo još više očvrsnulo želju da i ja odem! Za razliku od Vjeke, ja sam trebao ići u neku od zemalja engleskoga govornog područja, najvjerojatnije u Keniju. Čak sam zbog toga i fakultet ubrzao, završio sam ga za četiri godine, i to s dobrim ocjenama, prosjek mi je bio devet! 

Međutim, prije samog polaska za London Udba me je uhvatila i tražila da budem njihov suradnik. Kad sam odbio, onda su mi napakirali kojekakve budalaštine, poput pjevanja pjesme ‘Ustani bane’. Uglavnom, prošao sam bez zatvora, samo deset dana ispitivanja. Bio je to klasični pokušaj iznuđivanja. Nakon toga je dobivanje putovnice bilo nemoguća misija. 

 

E, a kad sam počeo propovijedati, voditi mise i družiti se s ljudima, putovnicu su mi uručili 1987. godine – četiri godine nakon što su je bili zaplijenili! Kako su je uzeli, tako su je i vratili – bez obrazloženja! Inače, do putovnice sam došao tako što sam tadašnjem načelniku općine Kreševo rekao da kaže svojima da me strpaju u zatvor ili maknu od mene svoje udbaše, jer je postalo prestrašno koliko su me puta išli isprovocirati očekujući od mene reakcije koje bi ‘zadovoljile’ njihova očekivanja. Kad sam mu se požalio, rekao mi je da se ne sekiram i da će on sve srediti. Nakon sedam dana mi je osobno uručio putovnicu! Ja i danas s njim popijem kavu i lijepo se ispričamo... 

Međutim, dok je ta putovnica došla u moje ruke, želja za misijom u Africi se ohladila, postao sam ekonom kreševskog samostana i surađivao s čovjekom koji mi je bio drag i kojega nipošto nisam htio napustiti, tako da sam svoje snove zamrznuo. 

Druženje fra Vjeke i fra Ivana u Parizu nije moglo proći bez raznih smicalica koje su obilježile i njihovo druženje na teologiji u Nedžarićima u Sarajevu. Gledajući sa strane, nas smo dvojica imali čudnu komunikaciju, neprestano smo se zadirkivali. On je bio Bože sačuvaj škakljiv! Za sport je bio nesposoban, krivo je hodao, nije ga sport zanimao, a mi ga natjeramo da nam se pridruži jer nam treba igrač. 

Onda on ponese sat na utakmicu, a igra se na asfaltu. ‘Što će ti sat?’ ‘Da vidim kad će završiti!’ U to vrijeme nije bilo telefona kao danas, mi smo tada ‘krali linije’! Na teologiji smo imali svoj telefon na koji smo mogli samo primati poziv. No, znali smo izvući liniju i upregnuti taj telefon za pozive njemu u Pariz.

Fra Ivan tvrdi da su on i fra Vjeko imali „savršenu živu komunikaciju“ koju su uspjeli prenijeti u dopisivanje kad je fra Vjeko otišao u Ruandu. Naime, ja bih na vrpcu snimio ono što sam mu htio reći, onda bih vrpcu izvadio i omotao oko papira i stavio u kovertu. Kad bi pismo došlo do njega, on bi tu vrpcu ponovo namotao, sastavljao i preslušavao. Bilo je to na mjesečnoj razini – moja izvješća njemu s teologije, obilazaka njegovih roditelja... On bi meni uzvraćao na isti način pričajući o stvarima za koje je vjerovao da će mene najviše zanimati iz Ruande. 

Fra Ivan se sjeća da je fra Vjeko uvijek jureći vozio auto te je bio iznenađen kada ga je 1995. godine, kad je bio u župi u Kiseljaku, dočekao u splitskoj zračnoj luci. Fra Ivan je tada vozio „neki fini golf, relativno novi“. U jednom trenutku me fra Vjeko zaustavi i zamoli: ‘Možeš li voziti malo sporije, molim te!’ A ja ni u jednom trenutku nisam vozio brže od 70 kilometara na sat! 

Rat u Ruandi ga je strašno pogodio. On je tamo radio herojske stvari, mogu samo zamisliti razmjere toga što je napravio. I ja sam u Kiseljaku bio za vrijeme rata, ali sam ipak jedne noći morao u gepeku napustiti Kiseljak. Utekao sam! Od naših! E, mogu onda zamisliti kako je njemu bilo. Ja sam barem imao hrane. Meni je bio problem kako podijeliti 10.000 kutija cigareta! 

I još nešto, fra Ivan tvrdi da fra Vjeko nikad za sebe ne bi tražio svetost te kako bi vjerojatno bio prvi koji bi se tome suprotstavio kad bi znao da postoji takva inicijativa! I pritom bi se smijao na onaj svoj gromoglasan i zarazan način! 

NASTAVLJA SE...