Svetac našeg doba 1632

Majka je do smrti čuvala fra Vjekin habit

Majka je do smrti čuvala fra Vjekin habit
Fra Vjeko (prvi s lijeva) na 'oblačenju' habita, odnosno ulasku u franjevački novicijat u Visokom

Prošla su tek tri dana od obilježavanja 20. godišnjice fra Vjekina ubojstva, a Marijan Milanović, koji je mislima već negdje u Africi, šalje mi poruku sljedećeg sadržaja: „Ne znam jesi li čuo, ali jučer je umrla Vjekina mama, ja sam saznao prije 20-ak minuta pa ti javljam...“ 

Ana Ćurić umrla je u 84. godini u Domu za stare i nemoćne „Otac Kristofor“ u Novoj Bili. Posljednji ju je posjetio Prika, kako već po nadimku nazivaju drugog najmlađeg Anina sina Nikolu Ćurića. Bilo je to dan prije svete mise u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Osovi na kojoj se obilježavala 20. godišnjica fra Vjekina ubojstva. 

'Vjeko je bio najbolji od sve djece'

Na početku svete mise osovski župnik Antun Perković uputio je s oltara posebnu zahvalnost „žrtvi i daru fra Vjeke, koji je svoj život položio za Krista“, kao što je pred brojnim okupljenim vjernicima uputio pozdrav fra Vjekinoj majci Ani, „koja je na postelji“. Ima simbolike u župnikovu pozdravnom govoru u kojem je u istu rečenicu stavio fra Vjeku i Anu Ćurić, kao što ima simbolike i u činjenici da je neposredno prije smrti u ruci držala posebno izdanje Svjetla riječi, koje je tematski bilo posvećeno – fra Vjeki Ćuriću. 

Fra Pero Vrebac, koji je s fra Vjekom pet godina zajedno boravio u misiji u Ruandi, podijelio joj je bolesničko pomazanje. Kaže, Ana do posljednjega daha nije prestala razmišljati i pričati o fra Vjeki. Anu sam posjetio u srpnju 2017. godine. Ležala je u sobi na prvom katu Doma za stare i nemoćne koju je dijelila s još dvije starije žene. Njezin je krevet bio odmah pored ulaznih vrata. 

Bila je nasmijana, trudila se nešto i reći, ali bolest ju je dobro nagrizla. Na spomen fra Vjeke, uhvatila me je za ruke i čvrsto ih držala: Vjeko je bio najbolji od sve djece. Prihvaćao je sve što bismo mu rekli, njemu je bilo korisno bilo što reći! On se nije puno promijenio u Africi! Vjeko je za svoje garonje učinio sve što je mogao i što je bilo u njegovoj moći.

Kad sam je upitao za najdražu uspomenu na fra Vjeku koju i danas čuva, tiho je prozborila: „Habit!“ A habit, kao i mnoštvo fotografija koje ilustriraju sva razdoblja fra Vjekina života te raznolika afrička memorabilija, pisma i privatne stvari, pohranjen je u Spomen-sobu fra Vjeki Ćuriću koju je 1999. godine tadašnji osovski župnik fra Drago Perković opremio i otvorio za razgledavanje svima koje nešto više zanima iz prebogatog života ovoga poznatog Žepčaka.
• • •
Ako treba, ići ću na kraj svijeta svjedočiti o moćima mog bratića fra Vjeke. To što je on meni uradio prije nekoliko godina, izvijestila sam koga sam trebala. Bude li Crkva osnivala neku komisiju koja bi provjeravala dojave i navode o fra Vjekinim čudima ili ozdravljenjima kojima je on pridonio, bit ću prva koja će se trčeći odazvati tom pozivu. 

Pava Barešić iz Bljuve pored Žepča vjerojatno je najveselije biće koje hoda zemaljskom kuglom. Širok osmijeh, razoran smijeh i dobrota tek su neke od njezinih osobina koje su prije nekoliko godina bile „dovedene u opasnost“ da potpuno nestanu, a Pava preraste u nešto potpuno drugo. Razlog – tajanstvena bolest sina Luke kojemu medicina nije mogla zaustaviti neugodne tikove s treptanjem, a zbog kojih su ga druga djeca u školi zvali Žmigavac! 

Fra Vjeko je od moje mame bratić. Znači, ja sam njemu nećakinja. Pamtim ga iz doba ferja, kad bi sa svojim bratom igrao badminton. Htjela sam uvijek biti blizu njega i samo ga gledati, iz njega je uvijek nešto lijepo zračilo! Među nama je razlika deset godina i kad sam ja krenula u osnovnu školu, on je već bio na bogosloviji. Imao je bradu, ali ono po čemu ću ga uvijek pamtiti su njegov osmijeh, dobrota i vjera. On je u našoj obitelji, i s očeve i s mamine strane, bio prvi koji je imao mladu misu, i to je bio izuzetno značajan događaj u mom djetinjstvu. 

Tada sam imala 15 godina. Pamtit ću ga kao čovjeka punog poleta i života. Pava ima petero djece, a Luka, koji danas ima 16 godina, četvrto je dijete po starosti, ali najstariji sin. Luka je bio vrlo bistro i živahno dijete kojem se u jednom trenutku dogodio tik s treptanjem. Luka se tada bavio brojnim aktivnostima, pjevao je, recitirao, čitao, u školi je imao prosjek 5,0, ali kad ga danas pitate za to razdoblje, ne želi ni pogledati neku fotografiju iz tog doba. Unatoč svim tim aktivnostima u kojima je bio iznimno uspješan, potpuno je počeo gubiti samopouzdanje. Ni u školi ni u društvu nitko mu nije pružao nikakvu potporu.

Molitva fra Vjeki za Luku

Prisjeća se Pava tih dana koji nisu završavali bez njezinih suza. No, priča, njezine suze nitko nije vidio, „to su bile suze noći koje sam puštala kad bi svi legli“. I onda, nedugo nakon kardinalova odobrenja Molitve za fra Vjeku, Pava je jednu večer odlučila moliti se fra Vjeki. Brojni odlasci liječnicima nisu davali nikakva ploda, bilo joj je teško gledati sinovljevu borbu s brutalnim zadirkivanjem kojem je neprestano bio izložen gdje god bi se našao. Odlučila se na posljednje što je vjerovala da joj može pomoći – pomoliti se fra Vjeki. Jedne večeri sam uzela ovu molitvicu koja nam je podijeljena u župi. 

Kako sam je počela izgovarati, tako se u meni počeo pojavljivati osjećaj nade za dječaka. Rekla sam: ‘Fra Vjeko, ako mogu barem još kod tebe pronaći utjehu i da mi vratiš osmijeh na lice! Nas dvoje smo u široj obitelji uvijek bili prepoznatljivi po dobrom raspoloženju i širokom osmijehu. Uvijek su me zvali mala Pava, vesela Pava!’ Kad sam poslije te molitve zaspala, u snu mi se pojavio fra Vjeko u habitu. Obratio mi se riječima: ‘Nemoj više plakati i brinuti se, sve će biti u redu!’ Nedugo nakon toga djetetu su stali tikovi, nikad više nije zatreptalo! 

Pava je tako ponovo postala najvedrije biće u žepačkom kraju, a svojima dvjema starijim kćerima, koje su to sanjale od djetinjstva, omogućila je odlazak na studij medicine. Situacija s Lukom je bila takva da su one tada poželjele biti liječnice i truditi se ne dopustiti nijednom djetetu onakve neugodnosti koje je njihov brat prolazio. Hvala Bogu, njihov san se ostvario, postale su liječnice! I stalno se mole fra Vjeki, poglavito jer znaju koliko je on htio studirati medicinu, a taj san nikad nije uspio ostvariti.
• • •
Kad sam fra Mirku Filipoviću prepričao Pavin susret u snu s fra Vjekom, ovaj župnik župe Sv. Franje Asiškog u Žeravcu, nedaleko od Dervente, blago se nasmiješio i kratko prokomentirao: „Takav vam je fra Vjeko!“

Nekako, naime, u isto vrijeme kad je Pavina Molitva za fra Vjeku rezultirala izlječenjem sina Luke, nešto slično dogodilo se i fra Mirku, koji se u snu „podružio“ sa svojim subratom. Fra Mirko se sa smiješkom sjeća kako je fra Vjeku upitao: Zar te nisu ubili? a ovaj mu je odgovorio: Evo, vidiš kako su me ubili! 

Sutradan, njegov subrat, fra Ilija Jurković, sređujući knjižnicu, slučajno je nabasao na kasetu s najpopularnijim pjesmama Doris Dragović. Dugo nije slušao nešto s kasete pa pomisli: Idem čuti na što to sad sliči! Stavio je kasetu u kasetofon, a tamo, umjesto Doris, začuo je glasove svoje subraće, fra Mirka Filipovića i – fra Vjeke Ćurića. Bio je to intervju koji je fra Mirko prije 20 godina napravio s fra Vjekom tijekom njegova godišnjeg odmora u Hrvatskoj. Fra Mirko svjedoči:

Naravno da taj susret neću nikad zaboraviti, jer je fra Vjeko doslovce banuo u hotel ‘Slavija’ u Baškoj Vodi, gdje je 1993. godine, za trajanja rata u Bosni i Hercegovini, privremeno bilo smješteno naše sjemenište. Došao je fra Vjeko nekim povodom negdje u Europu pa kad je već u Europi, načas je skoknuo i do nas, jer se nije moglo do Žepča i njegove Osove, svi su putovi bili zatvoreni. 

Nakon večere i razgovora s profesorima i sestrama, sjedili smo u mojoj sobi i razgovarali. Rekao sam mu tada: ‘Hajde, reci mi nešto o svom misijskom radu, a ja ću to snimiti pa pokušati pripraviti za Svjetlo riječi.’ No, kako nisam imao prazne vrpce, tako sam uzeo jednu s pjesmama Doris Dragović i preko njih snimio razgovor. To je bio razlog zašto kasnije među svim tim kasetama koje sam imao nisam mogao pronaći baš tu na kojoj je snimljen intervju. Vrpca je sada dragocjena, jer je sačuvala njegov glas, a dio onoga što smo razgovarali objavio sam u ‘Svjetlu riječi’. 

Žeravački župnik bio je sretan kao malo dijete što se napokon dokopao vrpce na kojoj je, među ostalim, fra Vjeko vrlo zanimljivo odgovorio na njegovo pitanje: „Ima li smisla samo to da živiš s tim ljudima pa da umreš s njima?“ Ima. Ima velikog smisla tko to može. Ja sam mislio da nema smisla prije nego što sam otišao. Što se u meni izmijenilo, u mojoj glavi o poimanju pastoralnog rada dolje? Ono što sam zamišljao da nikad neću raditi, to sad radim. I obratno, ono što sam mislio da ću sto posto raditi, neke stvari od toga uopće ne radim.

Intervju za 'Svjetlo riječi'

Nisam nikad sanjao da ću uzeti motiku pa ići na kopanje s mojim susjedima. Ne zato što nemaš za što kupiti, nego da ljudima pokažem da sam zajedno s njima. A to zajedništvo sa svima njima znači vrlo mnogo. Možda ono što je kod naših starih ujaka bilo kad su bili u selu i sa selom, kroz selo prolazili, potucali se od sela do sela. Dolje je njihov kler uglavnom dosta izoliran od svijeta, socijalno je otišao naprijed, tako da se praktično zatvori u misiju i to je sve. Nedjeljni susret s ljudima je skoro jedini kontakt. 

U jednoj takvoj sredini gdje ljudi imaju još puno poganskih crta, gdje bi trebali vidjeti da je zajedništvo vrednota, pokazivati to zajedništvo, živjeti ga i svjedočiti, mislim da je to potrebno. Jer ti možeš dobiti pedeset paketa robe i kada to dadneš, postaneš netko tko ima robu i koji daje. To je medvjeđa usluga. Još ti više ne samo zavide, nego ovako će biti: zamrzit će te onog dana kad više ne budeš imao paketa, odnosno kad za nekoliko godina dođe netko drugi tko neće, ne može ili nema načina do dobije te pakete – on će biti crn, a ti si svetac zato što si im to davao. I onda na kraju izađe na to da propovijedamo sebe, a ne Evanđelje. Mi smo željeli malo da se Evanđelje proširi, a ono drugo, kako se kaže, nadodat će se. 

Intervju s fra Vjekom u 'Svjetlu riječi' izašao je postumno, čak 20 godina nakon što je razgovor snimljen. Iz tog intervjua, koji je jedan od vrlo rijetkih medijskih nastupa fra Vjeke Ćurića, izvukao sam još dva njegova razmišljanja koja puno pomažu u slaganju mozaika tamošnjeg mentaliteta: 

Razgovarati s jednim bijelcem i biti prijatelj s bijelcem, to je velika stvar. To je ravno bogatstvu, jer je bijelac bogat. Čim imaš bijelu kožu, ti si bogat, ti nužno moraš imati novca. Jedanput sam im govorio da ima i bijelaca siromaha. ‘Ma nema!’ ‘Ima’, rekoh. Našao sam u nekim novinama sliku jednog prosjaka. Kažem: ‘Vidite!’ Kažu: ‘I to tebi siromah, a šešir ima?’ 

Mislim da u mentalitetu još nije prihvaćen novac kao sredstvo kojim se nadoknađuje ili plaća rad. Novac je za njih papir koji bijelci imaju i nisu ljudi ako taj papir ne daju. Kao što imaš komad kruha ili zdjelu graha, tako imaš jedan takav papir koji i meni i tebi može koristiti, zašto ga ne bi dao? Tako oni poimaju novac. I onda nije čudno što te u Kigaliju znaju zaustaviti ljudi koji i nisu tako siromašni: ‘Daj novaca!’ ‘Što će ti novci?’ ‘Ti imaš novaca!’ Takav je način razmišljanja. Sasvim drugi odnos prema novcu.
• • •
Fra Vjeko Ćurić rođen je 26. travnja 1957. u Lupoglavu pored Žepča, u župi Osova, kao drugo dijete u obitelji Petra i Ane. Od Vjeke je stariji bio jedino brat Antun (1955.), sestra Ljubica je rođena 1959., a Ivo, Nikola i Dragan su na svijet došli 1961., 1962. i 1963. godine. Bila je to velika zajednica u kojoj su u to vrijeme živjeli i njegov otac sa svoja dva brata i njihovim obiteljima.

Bio je strašno živahno dijete

Najstarije dijete, Antun, tako uopće nije odrastao u istoj kući s braćom i sestrom, nego kod strica i strine, u susjednoj kući. Antun se prisjeća: Mi jesmo braća, ali nismo odrasli u istoj kući. Ja sam odrastao kod strica i strine. Bio je to dogovor o mom privremenom ostanku kod njih jer oni nisu imali djece, a teško bi im pao odlazak svih nas u novu kuću, koju su taman bili izgradili moji roditelji. Doduše, bila je to kuća do kuće, a privremenost je podrazumijevala boravak kod strica i strine dok god se to meni bude sviđalo. A ostalo za trajno. 

Vjeko i Antun bili su potpuno drukčije naravi. Vjeko je bio strašno živahno dijete, dok je Antun bio oličenje mirnoće. Ja sam, kao i Vjeko, također išao u sjemenište, samo što je on otišao kod franjevaca u Visoko, a ja kod salezijanaca. I svatko je mislio da ću ja biti svećenik, rijetki su to tvrdili za Vjeku. A dogodilo se suprotno! On je bio življi, veseliji, društveniji, a ja malo povučeniji i ljudi su iz tih naših profila zaključivali tko će u svećenike – eto, nisu pogodili! Meni nije baš najbolje sjela ta stega na koju sam morao pristati i odustao sam.

Budući da je cijeli život fra Vjeke Ćurića doslovce obilježen znakovima sudbine koji su mu krojili životni put, već je i odabir imena bio vrlo znakovit i – netipičan. I da ne bude zabune, nisu fra Vjeki roditelji nadjenuli ime po tadašnjem lokalnom župniku fra Vjekoslavu Šunjiću, bio je to župnikov „ultimatum“. Jer, rekao im je, neće im krstiti dijete ako se ne bude zvalo – Vjeko. Tako je i ostalo. 

Inače, fra Vjekoslav Šunjić jedan je od 98 franjevaca Bosne Srebrene koji su nakon Drugog svjetskog rata završili u zatvoru. Prema knjizi fra Marijana Karaule 'Iskušenje Bosne Srebrene', fra Vjekoslava Šunjića su neposredno nakon rata tadašnje vlasti u habitu prebacile iz Visokog. Prijetila mu je opasnost kazne smrti strijeljanjem. On svjedoči kako ga je samo čudo spasilo. 

Čim je odveden u Tuzlu, njegova je tetka otišla u Visoko i uzela njegov križ. Zamijesila je tijesto za kruh, u njega stavila križ i ispekla štrucu. Po kćeri je spremila paket s tom štrucom. Stražar nije lomio kruh. Tako je dobio križ. Napisao je to fra Marijan Karaula o fra Vjekoslavu Šunjiću, koji je, zahvaljujući svojim knjigama poezije 'Pjesme' (1969.) i 'Zlatni ključ' (1991.) zavrijedio da ga poznati književnik Mirko Marjanović uvrsti u Leksikon hrvatskih književnika BiH od najstarijih vremena do danas.

Bilo kako bilo, fra Vjeko Ćurić od najmlađih se dana počeo ponašati kao mali fratar. U odnosu na svoju mlađu braću i sestru bio je nedvojbeni autoritet. Brat Ivo se dobro sjeća tetkina posjeta kad je on imao četiri godine, a fra Vjeko osam. Tetka je ostavila novčanik sa sitnim novcem na stol i otišla s mamom kod susjede na kavu, a mi djeca se ostali igrati u toj prostoriji. Mene, Nikolu i Dragana stalno je taj novac, koji nam je bio nadohvat ruke, pozivao na iskušenje. Ono, kao, ‘ajmo uzeti, neće se ni primijetiti. Tako i bi, uzeli mi, možda, ekvivalent današnjoj marki. 

Vjeko, koji je bio u drugoj prostoriji, primijetio je što smo napravili i šutio. Nakon što nas je pustio jedno pola sata, zovnuo nas je i pitao jesmo li išta loše uradili. ‘Ma kakvi, nismo ništa loše uradili, otkud možeš i pomisliti na to?!’ ‘Ma, jeste, morali ste nešto loše napraviti, ‘ajde priznajte! Meni je netko rekao da ste nešto loše uradili...’ ‘Nismo ništa, samo smo se igrali...’ ‘Jesmo, jesmo’, odjednom je viknuo najmlađi od nas, Dragan. Vjeko nas je potom izružio i upozorio da se takvo što nikad više ne smije ponoviti. 

Dodatni Oče naš da postane – 'pratar'

Još od malih nogu molio je mamu da mu skroji habit, a njegovi pokojni roditelji, koje sam obišao 2011. godine u društvu fra Ivice Perića, tada su mi ispričali kako bi fra Vjeko, kad bi navečer trčao kod susjeda da bi se s njima molio, uvijek tražio i da izmole dodatni Oče naš za njega da postane – „pratar“. 

Možda nije oduvijek mogao izgovoriti fratarski poziv, ali je, razvidno, znao što hoće! A znate li kad nam je u kući za stolom držao misu? Mislim da je bio prvi razred osnovne škole, tata je bio u Njemačkoj. Petkom se išlo na tržnicu u Žepče, mama bi s još tri žene konjskim zapregama otišla tamo i vraćala se predvečer. Sjećam se da bi prije odlaska na tržnicu svakome od nas odredila zadaće koje smo morali ispuniti, od čišćenja do brige o kokošima. Mama ne bi ni zamaknula, a Vjeko je već od kuhinjskog stola napravio oltar, dok bi mamina kućna haljina njemu potom poslužila kao – habit! 

Sve bi nas postrojio, on bi stajao, a mi sjedili na podu i morali odgovarati na njegova pitanja. Održao bi nam misu, a ako bi se netko slučajno nasmijao, taj je dobivao svoju jezikovu juhu poslije mise. Znao je kompletnu misu izvesti od početka do kraja! I tako je to bilo svakog petka. Sestra Ljubica priča i kako ih je fra Vjeko kao male uvijek čuvao, a da su te mise, koje je on držao na latinskom i izgovarao napamet, bile ritual koji su trpjeli. Kao maloj djeci bilo nam je to i dosadno i naporno jer smo morali klečati, ali izdržavali smo mi i to jer bi nas na kraju, ako bismo bili dobri, znao nagraditi, najčešće bombonima.

Najmlađe dijete u obitelji Ćurić, Dragan, prisjeća se kako je mama Ana, dok je tata Petar bio u Njemačkoj, praktički vodila poslove gradnje obiteljske kuće. Stoga je djecu često znala ostaviti samu, a fra Vjeko bi dobivao striktnu zadaću čuvanja svoje braće i sestre. I strogo se znalo tko je što trebao napraviti. 

Vjeko je, pored svojih zadaća, morao nadgledati odrađujemo li svoje obaveze. Tako mogu reći da je u našoj najranijoj fazi Vjeko dijelom bio i naš odgojitelj! 

Međutim, jednu zgodu iz djetinjstva Dragan nikad neće zaboraviti. Znate da su se prije radili zlatni zubi, a žene bi zubaru nosile dukat kako bi ga rastalio i materijal iskoristio za zube. Tako je i naša mama imala pripremljen dukat koji je stavila na kredenac, vitrinu. Vidio sam kad ga je stavila, nisam tada znao što je, ali vidio sam da nije novčić. Naivno sam ga uzeo i rekao sam sebi kako ću se s tim igrati. 

Niže naše kuće bio je jedan Ivo koji je čuvao krave, a nije bio baš sav svoj. Dotrčim ja njemu, pokažem mu dukat i upitam ga što je to. Kaže on meni da ne zna, ali kako bi bilo najbolje da ga bacimo i gledamo kako dobro leti. Uzme mi dukat i zafijuši ga preko njive, i to je bilo to. Ja sam odmah zaboravio na dukat, ostao s Ivom malo čuvati krave i nakon nekoliko sati se vratio kući. 

Uto se pojavila mama i upitala: ‘Gdje je onaj dukat?’ ‘Što je dukat, ne znam ja što je to uopće’, kažem mami. A ona će opet: ‘Ovdje je bio, ostavila sam ga na kredencu.’ Kad je pokazala mjesto na kojem ga je ostavila, tek tada sam sve povezao i shvatio da sam ga ja bio uzeo. Odmah sam rekao da sam ga ja uzeo, odnio Ivi, a Ivo ga je bacio. Tada sam dobio prvu pravu pljusku od majke i poštene batine. Malo poslije mojih batina došao je Vjeko iz škole. 

Sjedio sam na verandi onako skrušeno, a on me upita: ‘Šta je, Drago?’ Ispričam mu što mi se dogodilo, a on mene pomiluje po glavi i kaže: ‘Ništa se ne sekiraj, naći ćemo ga!’ ‘Ma, nema šanse, znaš li koliko ga je Ivo daleko bacio, i mi smo sve bili pretražili, nije bilo šanse da ga nađemo’, kažem ja njemu. ‘Ništa se ne sekiraj’, ponovi Vjeko i ode u kuću reći da će on probati naći dukat. Kad je fra Vjeko krenuo pronaći dukat, inzistirao je da bude sam i da nitko ne bude s njim u društvu. Zato je Dragan odlučio pratiti ga iz prikrajka ne mogavši suspregnuti svoju znatiželju. 

Pronašao dukat bačen na njivu

Kad je došao tamo gdje sam mu rekao da se sve dogodilo, sjeo je na početak njive. Tada je pokazao kako je znao da ga pratim, zovnuo me da dođem do njega i pokažem mu odakle je Ivo bacio dukat. Kad sam mu pokazao, on meni: ‘Ajde sad, možeš ići!’ 

Morao sam ga poslušati, ali sam, kad sam se odmaknuo, nastavio viriti iza živice gledajući što će napraviti. Vjeko je čučnuo i u tom položaju stajao neko vrijeme, a da ja nisam ni pomislio kako se on tada bio molio. Kad je završio molitvu, krenuo je u smjeru u kojem je Ivo bacio dukat i nakon minutu-dvije samo se sagnuo i podigao dukat sa zemlje! Kad je došao kući, majka ga je počela grliti i pitati: ‘Dragi Vjeko, kako si ga našao?’ ‘Ja se molio’, bio je njegov odgovor. Kad je krenuo tražiti dukat, sa sobom je ponio moći svetog Ante, molio se i – našao dukat. 

To je događaj koji nikad u životu neću zaboraviti! Njemu sam to što je napravio samo jednom spomenuo, a on se nasmijao na moje riječi. Nije on nikad komentirao ništa što ima veze s vjerom. Jedino što je dopustio da mu kažem bile su riječi: ‘Jesi me spasio, dobio sam jedne batine, a zamisli koliko bih ih još dobio da ti nisi bio našao onaj dukat!’ 

Dragan se prisjeća kako je fra Vjeku bilo teško razuvjeriti od onoga što je odlučio napraviti. I već od osnovne škole, jer je uvijek bio vrlo otvoren, svima je davao do znanja u kom će smjeru ići njegov život. Kad bi ga nastavnici pitali što će biti kad odraste, fra Vjeko je uvijek spremno odgovorio – fratar! 

Sjećam se kad je mama bila na informacijama kod njegove razrednice Živadinke Radišić, koja je uvijek cijenila Vjekino učenje, ali nije nikad bila oduševljena što će on na kraju otići u fratre. Dakle, dođe ti mama do nje, a razrednica će: ‘Ja vašoj djeci dobre ocjene, a oni u popove!’ ‘Dobro, jesu li moja djeca zaslužila te ocjene? Ako nisu, nemoj im davati!’ ‘Jesu.’ ‘Onda neka su ih dobili. Bilo bi mi krivo da im dajete dobre ocjene, a nisu ih zaslužili!’ 

I Dragan tvrdi da su svi u selu očekivali kako će Antun biti taj koji će otići u sjemenište. Govorilo se da je Antun miran, idealan za svećenika. Od Vjeke nema ništa, previše je živ. Jedan čovjek je čak rekao da će, završi li Vjeko u fratrima, on osobno platiti sve troškove mlade mise!

Dragan se prisjeća da bi fra Vjeko, svaki put kad bi zvono u školi zazvonilo, na brzinu sve ubacio u torbu i odmah letio do 500 metara udaljene crkve. Pritom nije bilo bitno je li ili nije žurio na vjeronauk. Fra Ilija Piplica, koji je tada bio župnik u Osovi, nemalo je puta fra Vjeku zatekao samoga u crkvi pored oltara kako se moli.

Poslije škole trčao u crkvu

Bio je jedan učitelj, Jusuf, i on je počeo pitati djecu kamo Vjeko svaki dan poslije škole tako brzo otrči. Djeca mu rekla. Sljedeći dan, kad je zvono zazvonilo, on pričeka Vjeku ispred škole i zapita ga: ‘Gdje ćeš?’ Kad mu je Vjeko odgovorio da ide u crkvu, Jusuf će njemu: ‘E, nećeš u crkvu, idi kući!’ ‘E, hoću!’ ‘E, nećeš’, opet će Jusuf pa uhvati Vjeku za ruku i počne mu je zavrtati. 

Kako se Vjeko otimao, tako je nekako uspio srušiti tog Jusufa, a druga djeca, koja su sve to gledala, odu u crkvu zovnuti fra Iliju Piplicu. Međutim, oni nisu fra Iliji rekli da učitelj udara Vjeku, nego obrnuto, kao – Vjeko udara učitelja! Nagovarali su tatu da tuži Jusufa, a Vjeko nije htio ni čuti za to. Samo je govorio da će Bog njega tužiti. Tako je i bilo, nije prošlo ni godinu dana i Jusuf je morao napustiti osnovnu. 

Kad je fra Vjeki jednom prilikom i mama Ana prigovorila zbog čestih odlazaka u crkvu, gdje je ili molio ili se oko crkve igrao s djecom, on je sutradan došao kući u društvu fra Ilije Piplice. „Nemoj mu više braniti, ionako će ti jednoga dana otići“, rekao joj je fra Ilija Piplica. 

Sestra Ljubica mi je još ispričala kako je fra Vjeko, kao dječak u dobi od tri-četiri godine, često znao s tetkom ići čuvati krave. Uvijek se u kući prepričavalo kako je Vjeko u podne, kad bi čuo zvono iz crkve, pozivao tetku da se zajedno pomole. I uvijek bi on bio taj koji je inicirao molitvu. Čak je priredio i neki štap koji mu je položajem sjene pokazivao podne ako kojim slučajem ne bi čuo zvono. Nije pošteno ni govorio, ali znao je ‘Zdravo Marijo’. Slabo se sjećam da se on ikad s nama igrao nekih dječjih igara, on je uvijek bio u nečemu što je bilo daleko ispred nas. Bio je barem deset godina ispred svojeg naraštaja. 

Brat Ivo se prisjetio i da je fra Vjeko običavao reći: „Za moja djela znat će se tek poslije moje smrti!“ A brat Dragan otkriva, što su vrlo rijetki znali, da je fra Vjeko u JNA, Jugoslavenskoj narodnoj armiji, koju je služio u Podgorici kao „plavac“, dobio najveće priznanje koje ta institucija nekome uopće dodjeljuje. Bila je, naravno, riječ o fra Vjekinim čudesnim sposobnostima koje su posebno došle do izražaja u razornom potresu u Crnoj Gori 1979. godine. Tada je samo na području Crne Gore poginulo oko 100 ljudi, a 100.000 ih je ostalo bez svojih domova. 

Pronalazio preživjele iz ruševina

Kad je Vjeko bio u JNA, a bilo je to potkraj 1970-ih godina, dogodio se onaj strašni potres koji je razorio crnogorsku obalu, a dobro se osjetio i u Dubrovniku. Vjeko je služio vojni rok u tadašnjem Titogradu, bio je u LPA-u, lakoj protuavionskoj artiljeriji, u plavoj uniformi, bio je plavac. Kao vojnika su ga odmah angažirali u raščišćavanju ruševina i spašavanju preživjelih. Za njega se pričalo da je imao strašan osjećaj gdje treba tražiti i kopati i spasiti nekoga iz ruševina. 

On bi samo pogledao u nekom smjeru i rekao: ‘Tamo!’ I odmah bi se zaputio ne ustručavajući se zavlačiti se među blokove razrušenih zgrada i ne obazirući se na povike drugih koji su ga preklinjali da to ne radi, jer je prijetila opasnost da se sve to poruši i zatrpa ga. Uglavnom, gdje god je pokazao prstom da treba tražiti, odatle su nekoga izvukli! Ovi njegovi ‘klasići’ iz vojske govorili su da samo psi i Vjeko mogu otkriti i izvući preživjele iz tih ruševina! 

I zbog svega toga što je napravio u spašavanju preživjelih dobio je Medalju za vojničke zasluge, najveće odlikovanje koje je neki vojnik u to vrijeme mogao dobiti i koje je osobno uručivao Tito ili njegov izaslanik pred cijelom postrojbom. A ta medalja mu je donijela mjesec dana skraćenja vojnog roka. Znalo se da je Vjeko bio bogoslov, ali njega su i u JNA poštivali. 

Ivo nikad neće zaboraviti fra Vjekinu moć „prepoznavanja čovjekove potrebe čim bi se pojavio na vratima, a da mu se prethodno nije obratio“. „Meni je to bilo uvijek neobjašnjivo“, zaključuje Ivo.
• • •
Život u Franjevačkom sjemeništu u Visokom ustrojen je po Pravilima za pitomce, koje je usvojio Profesorski zbor u Visokom, a odobrio provincijal fra Josip Markušić 1. listopada 1930. Ta se pravila, ponešto ublažena i prilagođena prilikama u Bosni, ugledaju na srodna pravila za franjevačke sjemeništarce u Njemačkoj i Nizozemskoj. Ona naglašavaju pošten odnos gojenca prema tome svom slobodno odabranom pozivu, traže iskrenost i skromnost u zahtjevima, uljudnost, radišnost i pobožnost.

Život u sjemeništu, kao i u drugim internatima, ima svojih golemih prednosti, ali i svojih nedostataka. Nedostaci su vezanost uz skupinu i odsutnost obiteljske topline i bliskosti. Osobne su želje ponešto potisnute i nema dovoljno intimnog proživljavanja. Bitne prednosti i koristi ovoga odgoja sastoje se u stavljanju reda u život mladog čovjeka pa on svoje vrijeme može plodno upotrijebiti. Mnogi su veliki ljudi izrazili svoju zahvalnost što im na taj način mladost nije protekla rasuto i besmisleno. 

Život u sjemeništu nije jednoličan, ali postoji određeni dnevni red koji slijedimo. Radni dan u sjemeništu počinje ustajanjem u 6.40 sati. Neki ustaju i ranije, a neki malo i kasnije. Važno je stići na svetu misu, koja je u 7 sati. Nakon mise je doručak. To obično obavimo vrlo brzo jer nastava počinje već u 8 sati. Nakon nastave u 14 slijedi ručak te slobodno vrijeme koje se može ispuniti sekcijama, dodatnom nastavom, odmorom ili šetnjom. Stanka traje do 15 sati, kada počinje prva šutnja (učenje), koja traje sat i pol. Nakon nje je stanka, pa druga šutnja do 18.45. U 19 sati večeramo. 

Budući da je zdravo nakon večere ostati aktivan, mi svoje slobodno vrijeme ispunjavamo sportom, sviranjem, odmorom ili večernjom šutnjom koja počinje za one koji imaju poteškoće u školi. Ta večernja šutnja počinje u 20.30 i traje do 21.15. Ovo učenje obično odgojitelji uvedu pred kraj tromjesečja, polugodišta ili nastavne godine. U pola 10 je duhovno štivo, kada osobno čitamo razne duhovne poticaje. Molitvu imamo još u 21.50, nakon koje slijedi noćni mir s počinkom u 22.30. 

Život po sjemenišnim pravilima

Ritam dana u skladu je sa sjemenišnim pravilima. Cijeli je dan skladno ispunjen, što poboljšava i olakšava snalaženje u vremenu i prostoru. Točnost i preciznost su glavne zadaće svakoga tko živi takvim životom, što je ujedno i pripravak za daljnji život u pozivu. Nije svaki dan isti, a dinamika obično ovisi o liturgijskoj godini, ali i aktivnostima kojima se svaki od nas ovogodišnjih 13 sjemeništaraca bavi. 

Svake se subote u 17 sati u kapelici samostana Sv. Bonaventure u Visokom održava egzorta za sjemeništarce. Egzorta je vrsta duhovne obnove na kojoj se na zadanu temu održava predavanje u kojem se želi potaknuti đake da budu, prije svega, što bolji ljudi i što bolji budući fratri i svećenici. 

Tema duhovne obnove uglavnom je biblijski odlomak ili životopis nekog sveca. Svake subote drugi svećenik drži egzortu, koja traje oko pola sata, te se nakon iscrpnog izlaganja postavljaju određena pitanja vezana uz tu temu ako netko nije razumio određeni dio ili ako ga zanima još nešto. Nakon svake egzorte postoji prigoda za ispovijed. Ispovjediti se može kod predavača koji taj dan osmišljava duhovnu obnovu ili kod nekog drugog fratara u samostanu. 

Oni koji se neće ispovjediti, ili su to učinili ranije, nakon predavanja čitaju duhovno štivo, odnosno određene knjige duhovnog i poučnog sadržaja. Nakon duhovnog štiva slavimo svetu misu kao vrhunac duhovne obnove.
(Opis sjemeništa na internetskoj stranici franjevačke provincije Bosne Srebrene)

NASTAVLJA SE...