Svetac našeg doba 859

Fra Vjeko Ćurić - mučenik u paklu Ruande

Fra Vjeko Ćurić - mučenik u paklu Ruande
Bosanski franjevac fra Vjeko Ćurić (1957.-1998.)

Teško je u naše vrijeme naći primjere bezinteresne spremnosti služiti drugome do mjere da se to može okvalificirati – živjeti za drugog. Pogotovu je to teško kad se takvo što radikalizira do krajnjih granica koje se mogu okvalificirati – umrijeti za drugog. Čini se da takvo što pripada nekim drugim, reklo bi se dalekim vremenima i mitskim prostorima, piše Željko Ivanković u predgovoru netom objavljenje knjige autora Željka Garmaza s naslovom "Fra Vjeko Ćurić - svetac našeg doba".

A i tada je takvo što jedva uopće razumljivo izvan religijskog okvira, pa i tu izvan kršćanskog milosrđa kakvo poznajemo u najboljem nasljedovanju Isusa Krista, a čega, dakako, ne manjka u povijesti koja je tako snažno obilježena zlom i ljudskom patnjom. 

Život i djelo bosanskoga franjevca fra Vjeke Ćurića (1957. – 1998.), ovjereni mučeničkom smrću u paklu Ruande devedesetih godina XX. stoljeća, paradigmatski su primjer onoga što se u svijetu u okviru kojega je on djelovao zove mučeništvo i svetost. U vrijeme i u svijetu u kojima životom platiti svoja uvjerenja znači ludost, bespoštedno se davati, biti spreman umrijeti pa najposlije i umrijeti za stvar dobra, ljudskosti, milosrđa, pomoći nemoćnima i životno ugroženima, herojski je, kristovski grandiozan čin. 

Otuda razumijem zašto obiteljski par Garmaz ovu, svoju novu knjigu imenuje "Svetac našeg doba". Sve što sam uopće znao o Ruandi bilo je sramotno malo. I ako me išta u tome opravdava, onda je to činjenica da je u vrijeme kad se zločin kataklizmičkih razmjera događao Ruandi, zlo događalo i nama u ratu protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine. No, i to što sam znao i saznao o Ruandi bilo je kroz ime i sudbinu fra Vjeke Ćurića, a zahvaljujući onima koji nastoje sačuvati uspomenu na tog malog velikog bosanskog franjevca. 

Knjiga koja je pred nama, najvažnija je dosad ispričana priča na našem jeziku o genocidu u Ruandi i čudesnom petnaestgodišnjem djelovanju u toj zemlji našeg misionara ondje. Da, ovo je knjiga o fra Vjeki, mozaični portret jednog čovjeka velikog srca, priča o njemu ispričana iz različitih rakursa: što njim samim (prema njegovim pismima), što svjedočenjem njegovih najbližih (obiteljska svjedočenja), što sjećanjima njegove bosanske franjevačke subraće, što pričom njegovih misionarskih kolega iz Ruande, što svjedočenjima onih koji su velikom pohodu smrti izbliza svjedočili… 

No, ovo je i knjiga o Ruandi, o Africi, o mržnji i zlu mržnjom generiranom, kao i knjiga o bešćutnosti i cinizmu političkih moćnika suvremenog svijeta kojima je pokolj milijun ljudi u nekakvoj “crnoj Africi” ili stotine tisuća ljudi na nekakvom “divljem Balkanu” manje važan od džeparca koji će tog jutra dati svome sinu za big mac i coca-colu (bez šećera, please). Dakako, ako je sve to dovoljno udaljeno od svjetala njihova svijeta i uz uvjet da im njihovi objektivni mediji ne donose u kuće vijesti koje mogu imati uznemirujuće snimke krvave i brutalne stvarnosti. 

Bračni par Garmaz koji je za nas već otkrivao Afriku i, napose Ruandu, pišući o fra Vjekinu nasljedniku fra Ivici Periću, popularizirajući tamošnje misionarske akcije i pridonoseći im vlastitim angažmanom, donosi nam svojom novom knjigom čudesnu priču koja se čita kao uzbudljiv politički triler. Nažalost, ova knjiga na nekoliko mjesta to i jest. I na sreću, mnogo je, mnogo više od toga. Nasreću zbog knjige, ali nažalost zbog okolnosti koje su je proizvele. 

Rijetko sam u jednoj knjizi, ako sam uopće i ikad, na tako malo prostora naišao na tako mnogo zanimljivih i intrigantnih svjedočenja o jednom čovjeku i njegovu ljudskom (namjerno neću reći, kršćanskom i fratarskom) angažmanu. Gotovo da je nemoguće samo i pobrojati sve one koji svjedoče o fra Vjeki, a jedva da bi se uopće mogla rangirati po važnosti, neobičnosti, autentičnosti svjedočenja koja su unutra okupljena a koja sam s uzbuđenjem višekratno iščitavao.

Svjedočenja fra Vjekine biološke braće, svjedočenja njegovih generacijskih kolega iz vremena studija, svjedočenja drugih bosanskih franjevaca od kojih mnoge osobno znam, svjedočenja hrvatskih katoličkih svećenika koji su s njim zajedno radili u Ruandi, svjedočenja časnih sestara, svjedočenja stranaca, samih Ruanđana, ili ulomci njegovih pisama… čitaju se kao najuzbudljivija pustolovna priča. Čak kao pustolovna priča iz nekih davnih vremena i iz dalekih gotovo nestvarnih egzotičnih krajeva.

Da pritom i sami nismo živjeli sve užasne strahote rata na kraju XX. stoljeća, sve bi nam se to činilo nevjerojatnim, ako ne čak napisano s mnogo literarne imaginacije. No, nažalost, sve je to krvava zbilja svijeta koji je živio i živi paralelno s našom stvarnosti. Dakle, nimalo hagiografski ispričana priča, kako bi to sugerirao naslov knjige ili predmet knjige, koliko god da su i glavni junak i predmet knjige – život i mučenička smrt u službi čovjekoljublja – čista hagiografska priča suvremenog doba.

U prologu knjige, autor Željko Garmaz navodi kako su fra Vjeki Ćuriću još za života prišivali razna imena. Tako su ga prozvali Afričkim Oscarom Schindlerom, Robinom Hoodom, a Sam Kiley, proslavljeni ratni reporter kojeg je za vrijeme genocida u Ruandi fra Vjeko „prošvercao“ iz susjednog Burundija, iskoristio je roman barunice Emme Orczy i po nadimku glavnog junaka fra Vjeku prozvao – Afrički Scarlet Pimpernel! 

Riječ je o sir Percyju Blakeneyju, Englezu, fikcionalnom barunetu koji u romanu koristi vještinu pametnog prerušavanja i tajni identitet kako bi pomogao Francuzima iz visokog društva da pobjegnu iz Francuske i izbjegnu giljotinu u vrijeme Francuske revolucije. Fra Vjeku Ćurića za života su proglašavali i herojem, ali i – svecem! 

Pripremajući ovu knjigu, koju zapravo živim više od 11 godina, od siječnja 2007., kad sam prvi put stigao u Ruandu i boravio u selu Kivumu, od jedne časne sestre koja je tamošnji pokolj preživjela skrivajući se u Butareu čuo sam da je spremna zakleti se kako je fra Vjeko cijeli tamošnji rat bio u isto vrijeme na više mjesta. Od salezijanca don Sebastijana Markovića tako sam doznao da je njegov veliki prijatelj fra Vjeko neposredno prije rata u jednoj prigodi djelovao i kao odvjetnik, opunomoćenik jednog Pigmeja kojem je žena poginula u prometnoj nesreći. 

Don Sebastijan, koji mu je pomagao u pripremama za to suđenje – čak su zajedno odlazili na savjetovanja kod sveučilišnih profesora – priča kako se fra Vjeko toliko bio uživio u ulogu opunomoćenika „da je svako slobodno vrijeme koristio glasno izgovarajući pripremljene rečenice za završnu riječ u kojoj je, kao muž pokojne žene Jeanne, tražio da sud presudi u njegovu korist“! 

Don Sebastijan tvrdi: On je u tim trenucima uistinu izgledao kao njezin muž, potpuno se poistovjetio s nesretnikom kojeg je zastupao. Ne treba ni napominjati da je fra Vjeko, koji je na suđenje otišao „kao pravi gospodin, odjeven u svečano odijelo i kravatu, što nikad prije ni poslije nije napravio“, dobio parnicu te izvukao golemu novčanu nadoknadu za smrt supruge njegova „klijenta“!

U završnoj riječi je suca uvjerio kako je „njegova Jeanne, da je ostala živa, mogla rađati još djece“, a sud je, uvaživši njegove argumente, presudio isplatu oštećenoj obitelji od oko 25.000 dolara, što je u Ruandi tada bila golema novčana svota. Osim toga, fra Vjeko je na svoju ruku dodatno odlučio pomagati sinu poginule Jeanne tako što mu je organizirao besplatno školovanje u Gitarami, navodi se u prologu.

Poziv usred noći

Poziv. Telefonski poziv. Telefonski poziv usred noći. Telefonski poziv nekad zna biti uznemirujući. Onaj pak usred noći zna nas otrgnuti od sna i dobro protresti, a nekad i potresti. Često ne sluti na dobro ako mu se nismo nadali, često biva loša vijest. Tko se uopće može nadati pozivu usred noći? Često nas, međutim, pozivi znaju i razveseliti. Zovu nas dragi ljudi, oni s kojima se možda nismo dugo čuli, pozivaju nas na svoje događaje kako bi ih naš dolazak uveličao. Znamo nekad i ne odgovoriti na poziv. Gledamo u zaslon na telefonu i ne svidi nam se što vidimo, pa ostavimo da zvoni, stavimo na čekanje. 

Tako sam jedne noći vidio i ja, onaj poziv kojemu se čovjek ne nada, da mi piše na zaslonu Bog (metaforički govoreno, zaslon). Odgađao sam taj poziv godinama, tjerao ga od sebe, nije mi se sviđalo što vidim. Nije mi se sviđalo zato što sam sebe smatrao nedostojnim jedne takve veličine, nečega većega od svijeta, univerzuma. Zar Gospod zove mene? Budući da je danas moderno gledati filmove koji se snimaju retrospektivno, tako ću i ja nastaviti s ovim tekstom. Krenut ću iz jednostavnog razloga, to je kako bih u potpunosti odgovorio tebi, dragi čitatelju, na svoje pitanje: Zar Gospod zove mene? 

Jutro, 2. veljače 1998., ustajem kao i obično oko sedam sati i prolazim kroz prva, pa druga vrata poput Ingemara Stenmarka, spremam se proći kroz cilj. Dnevni boravak. Promašujem. Čujem lagano šmrcanje. Ingemar Stenmark je naglo u zaostatku. Vidim mamu koja sjedi na hoklici pokraj šporeta na drva. Inače, taj se šporet koristio i za grijanje i za kuhanje. Na žalost, novije generacije ne znaju kako izgleda, ali je meni dobro poznat. Osim što sam ostavio svu kožu s dlanova na njegovoj ploči, pokraj toga šporeta donio sam i važnu odluku. 

Mama drži laktove na koljenima, lice u šakama i tiho jeca. Stenmark je u debelom zaostatku, odustaje od utrke. Inače, cilj je uvijek bio zagrliti majku i nastaviti s dječjim obavezama. Ovo je jutro bilo drugačije, osjetio sam to. Mamu nikad nisam vidio da plače, da je tužna ili da ju je nešto boljelo. Ovo ju je, mislim, boljelo više od bilo koje posjekotine ili loma. Bol koja kida dušu i srce, a zaliječiti se ne da, na nju se jedino možeš naviknuti i nositi je kroz život.

Polako joj prilazim, poput mačke, i gledam je iz žablje perspektive, jer je bila veća od mene i dok je sjedila. Vatra se razgara polako, drvca pucketaju, a mama lagano poskakuje u jecanju. Mislim da me nije bila ni svjesna, samo je sjedila i gledala u unutarnju stranu dlana. Pitam je prvi put: „Mama, što je bilo?“ Nema odgovora. Jecanje se nastavlja, a i mene počinje nešto stezati u grlu i trbuhu. Pitam ponovo: „Mama, kaži što je, možda ti ja mogu pomoći?“ Odgovor i dalje ostaje skriven, a jecaji su glasniji i suze se vide. Počinjem i ja sa svojom dionicom, ne znam zašto samo sam se rasplakao. Valjda je to dječje, ne znam. 

U taj trenutak prema cilju juri mlađa sestra poput Annemarie Moser-Pröll. Osvaja posljednji prolaz i pada pred ciljem. Gleda u mamu, pa mene, onda opet u mamu. Njezino je pitanje bilo isto kao i moje, ali i odgovor koji je dobila jednak je onom koji sam dobio i ja. Nije stigla postaviti drugo pitanje, nego je uhvatila tercu. Budući da je mama bila prvi glas, a ja drugi, jedino nam je nedostajala terca. Tako je trio zajedno pjevušio tužnu pjesmu kojoj nisam znao ime. 

'Ubili su Vjeku'

Nakon nekog vremena mama je podigla glavu, oči su joj bile poput grejpa i šipka ujedno. Nateknute i velike od naprezanja, a sklopljene i crvene od suza. Tada je progovorila: „Marijane, ubili su Vjeku.“ 

Stajao sam i zurio u nju. Fra Vjeko je sin daidže Petra, kako su ga svi od milja zvali, brata moje bake Pave. Vjeko, moj „ujko“, kako sam ga oduvijek zvao, moja krv. Onaj kojega sam želio posjetiti u Ruandi. Nakon ove vijesti neću, nikad ga neću vidjeti živoga. Pitam mamu je li to istina, je li sigurna, kako je uopće moguće. Ona samo klima glavom i gleda u jednu točku. U glavi mi se vrti puno stvari za jedno dijete od nepunih pet godina. Pitam se tada: Bože zašto ga nisam upoznao? Slušao sam tolike priče, pisma od drugih, a nisam ga vidio? Zašto je morao umrijeti prije nego što ga vidim? Kako ću ga sada upoznati? 

Najednom osjetim blag dodir na glavi, kao da me netko pomilovao po kosi. Mama sjedi na hoklici i dalje, bojim se da su je leđa rasturala kada je kasnije ustala. Marija još nije prestala plakati, iako nije znala zašto plače. Mislim da joj se sviđalo ili nije dugo. Okrećem se oko sebe i vidim da nema nikoga. Najednom mi iz usta izlaze riječi i ujedno odluka kod onog šporeta o kojem sam vam maločas govorio: „Mama, ja ću otići u Afriku!“ Blago se nasmijala, pogledala me i rekla: „Lijepo je maštati i nadati se.“ Odrješito sam joj odgovorio: „Ne maštam, otići ću u Afriku i biti tamo kod Vjeke.“

Kako to dijete inače govori na jedan jednostavan način, ali to misli svim srcem. Nemojte shvaćati svoju djecu neozbiljno jer često će se obistiniti ono što vam kažu. Taj sam dan osjetio Vjekinu blizinu, znao sam da je sa mnom, da će me pratiti njegov zagovor. Ono što nisam znao jest da ću ga moliti da me zagovara kako bih dobio odgovor na svoje pitanje, a to je postati franjevac. 

Kasnije sam dosta čitao o „ujki“, njegovim postignućima, onome što je radio, koliko je davao sebe za druge i nije škrtario na sebi, a ni onome što je jedva imao. Sve me više privlačio svojom osobnošću Bogu od kojega sam ja tako bježao. Mnogi su mi govorili da u mom prisustvu misle samo na jedno, a to je kako ću biti svećenik. Ja bih odmahivao glavom i govorio da prestanu. Boljelo me i smetalo samo zato što sam o tome razmišljao, a nisam htio priznati sebi ni drugima. 

Kakva je to muka bila. Prvo, jer sam kao dijete osjetio kolika je Božja snaga i ljubav. Drugo, jer sam osjetio Njegovu prisutnost u svom životu, gurao Ga od sebe, a On se ne bi odmaknuo ni milimetra. Svaki put kada zazvoni telefon i piše na zaslonu Gospod, ja ga gasim, ne želim podići slušalicu. 

Dolazi tako moja dvanaesta godina i sve se nekako okreće. Nekoliko dana iza rođendana nešto me budi iz sna, čujem riječi koje čekaju moj odgovor. Ne dajem ga, ali obećavam kako ću razmišljati o tome i kada budem siguran da ću dati svoj odgovor. Od pete godine osjećam u sebi poziv, od dvanaeste razmišljam o njemu. Nije bilo svakodnevno, znao sam ne osjetiti ništa po nekoliko tjedana, mjeseci, a nakon toga bi me svaku večer pratila na počinak, i dočekivala nakon buđenja, misao o svećenstvu, redovništvu. 

Ono bitno da kažem, oduvijek me privlačila franjevačka pobožnost. Velikim dijelom zbog Vjeke. S druge strane zbog sv. Franje i njegova sna kako će upravo isposnički red, upravo njegov franjevački red biti najčvršći stup Crkve i neće joj dati da se uruši. To je ono što me privlačilo fratrima. Treća je stvar habit. Prekrasna smeđa odora u kojoj franjevci izgledaju poput superjunaka. Čvorovi na pojasu koji simboliziraju njihov cijeli život, poslušnost Bogu, siromaštvo radi sebe i naroda i čistoća zbog Kraljevstva Božjeg. Franjevci. Obični ljudi, svjesni svoje slabosti i malenosti, a Božje jačine i veličine. Oni koji odlaze među narod, pastiri su naroda i gdje god dođu to mjesto postaje njihov dom, a ljudi koji su tu njihova su obitelj. 

Tako je i „ujko“ Vjeko. Njemu je Ruanda postala dom, njegova druga Bosna, a „garonje“ su mu postali obitelj. Toliko velika obitelj da je za nju dao svoj život, nije oklijevao. Spremno je, nakon primitka misijskoga križa, primio i onaj križ koji ga je doveo u zajedništvo s Onim kojega je naviještao. Upravo ovakva nesebična i velika ljubav formirala me je kao osobu. Kada sam spoznao što je „ujko“ radio, koliko se žrtvovao i da se odlučio na takav poziv, rekao sam sebi: Ako ti je on primjer, ako je on tvoj heroj, slijedi njegov primjer, slijedi njegovo herojstvo! 

O tome sam razmišljao svih ovih godina, na takav način sam sebe vodio prema odgovoru. Nisam bio sam, znam. Bio je on uz mene sve vrijeme, onaj čiji me zagovor pratio i Božji poziv koji je samo rastao u meni. Ali pratila me još jedna misao, a to je Afrika. Pitao sam se često: Hoću li ja ikad otići u Afriku? Što ako su mama i tata ranije bili u pravu kada bih im to spomenuo, a oni bi mi rekli da je lijepo o tome maštati. Znaš, dragi čitatelju, uvijek smo bili prosječnog financijskog stanja, nekad i ispodprosječnog, ali nikad mi nije nedostajalo ništa.

Imao sam sve, roditelji su mi sve priuštili, kao i sestri Mariji. Nije nam smjelo ništa nedostajati, barem je to bila misao mojih roditelja. U najtežim trenutcima su oni za nas najviše davali. I zbog toga sam mislio da je prevelika želja otići u Ruandu. Ali onda Bog nekako otvori mnoga vrata za one koji ga vole i koji su mu vjerni, ali i koje zove sebi iako se takvi odguruju što dalje mogu. Ti oni sam – ja. 

Želja za odlaskom na Crni kontinent u meni je svakim danom rasla sve više i više. Vidjeti što je Vjeko tamo radio, za koga je radio, hodati njegovim stazama, živjeti u kući gdje je on živio, grliti ljude koje je on grlio. Cijeli moj život prožet je životom ujaka Vjeke. Najljepše priče o njemu mi je pričala mama, a najzanimljivije „ujko“ Drago, Vjekin brat. 

Odlazak u Afriku

Dolazi dan 20. mjeseca listopada 2016. godine. Odlučio sam da odlazim u Afriku. Imao sam financijska sredstva, to su ona mnoga vrata o kojima sam govorio. Čuo sam se s fra Ivicom, odgovorio mi je iz Nairobija, jer je tamo imao nekakav sastanak. Inače, fra Ivica je naslijedio moga „ujku“ u župi Kivumu pet godina nakon Vjekina ubojstva. Poslao mi je e-mail u kojemu mi objašnjava što i kako trebam napraviti. Kasnije dobivam pozivno pismo, a nakon toga u travnju 2017. godine kupujem kartu koju sam rezervirao dva mjeseca ranije.

Govorim svojima da odlazim u Afriku, nema povratka nazad, kupio sam sve. Doveo sam ih pred gotov čin. U šoku su. Mama počinje plakati, ćaća je zinuo i ništa ne govori. Moja je bila posljednja riječ: „Rekao sam vam da ću otići!“ Nakon tog prvog šoka bili su sretni, ali i u strahu. Kako ću doći do tamo, gdje ću sve biti prije nego što stignem, koliko mi treba da stignem. Ne čini se jednostavno pustiti dijete da ode tako daleko. Meni se sve činilo normalnim, nisam ni u čemu vidio razlog za strah; ako su toliki ljudi tamo otišli, onda to mogu i ja!

Došao je dan polaska, 21. srpnja 2017. Prijatelji Anđelo i Leo me dovoze u zračnu luku u Zagrebu i moja cjeloživotna želja se ostvarila u potpunosti. To je to. Krećem. Ne mogu nazad, ne želim nazad. Idem naprijed, vučem kofer za sobom. Prolazim kontrole, čekam avion i razmišljam o ujaku, Ruandi, Kivumuu, grobu, kako se trebam ponašati kada dođem tamo. Shvaćam kako je moj cijeli život bio usmjeren prema Vjeki, živio sam po svojim načelima, ali po Vjekinu uzoru. Trzam se iz misli, sletio sam u Ruandu. Istanbula se više nisam ni sjećao, šest sati čekanja tamo naprosto je isparilo kada sam stao na afričko tlo. Javlja se isti onaj osjećaj koji sam osjetio kada sam imao tek pet godina. 

Samo, ovaj me put netko hvata za rame, osvrćem se oko sebe, ima ljudi, ali svi gledaju negdje drugdje, nitko me ne dodiruje. Želudac preplavljuje osjećaj kao kod zaljubljenosti. Oči kao da su tuđe. Mozak ne shvaća gdje se nalazi. Noge same idu prema ulazu u zgradu za provjere. Tako u deliriju najednom čujem: „Welcome to Rwanda!“ Trzam se i još osjetim dodir na ramenu, ali sam svjestan gdje sam. Vjerojatno sada mislite kako sam blesav i pomalo lud, ali sam daleko od toga. 

Ako je itko od vas, dragi moji čitatelji, želio nešto cijeli život i to dobio, onda znate o čemu govorim. Vraćam se na Dobrodošli u Ruandu. Mladić mojih godina nasmijana lica, nešto niži od mene, usmjerava me prema ulazu. Odgovaram mu: „Thank you.“ Pokušavam se ponašati što je normalnije moguće kako ne bih imao problema, da ne pomisle kako sam možda koristio kojekakve ilegalne prahove i tekućine. Prolazim sve kontrole, izlazim van, kad imaju koga moje oči vidjeti. Sliku i priliku pokojnog „ujke“ Vjeke Ćurića.

Drugi ćaća, fra Ivica Perić

Visokopozicionirani zalisci, brkovi koji dodiruju donju usnu i muški stav. To je moj drugi ćaća, fra Ivica Perić, čovjek kojemu sam rekao kako se, da svijetli, u njega ne bi moglo gledati. On je odgovorio u svom stilu: „De bolan naberi, vrijeme ti je spavat!“ 

Nakon pozdrava, pita gdje sam do sada, na što sam mu odgovorio u našem stilu, tako da bi dosta ljudi pomislilo kako smo kao pas i mačka, ali protiv tog čovjeka se ne može imati ništa. Kada netko posveti cijeli svoj život za drugoga, i ako ga se gleda pravim očima, može se vidjeti jedino čista, iskrena i velika osoba.

Tako mi fra Ivica kaže: „Idi ti tamo u ona bijela kola, a ja moram ovamo nešto!“ Podižem pogled, usmjerujem ga na tu stranu, imam što vidjeti. Vojni mercedes kakav je vozio Vjeko i u kojemu je završio ovozemaljski put. Još jedan podsjetnik zašto sam tu, u Ruandi. Zrak miriši ljepše, asfalt je mekši nego bilo gdje drugdje na svijetu, ljepota je neopisiva. Sjedam u terenac, okrećem se nalijevo kao da me netko zove, vozačeva strana, i vidim malu rupu na vratima. Primaknem glavu i shvatim da je to rupa od metka, jednog od onih sedam koje je Vjeko dobio u tijelo prije nego što je izdahnuo. 

U tom trenutku me prolazi jeza, tuga i pomalo bijes. Pitanja naviru sama, sva ona koja su i mnogi drugi postavili sebi i stavili pred druge. Zašto je ubijen? Kome je smetao čovjek koji sve voli? Zašto dobri ljudi odlaze prije zlih? Onda sam se sjetio mnogih naslova iz časopisa koje sam čitao, „Zemlja osiromašena, a nebo obogaćeno“, „Fra Vjeko Ćurić, Kristov svjedok na franjevački način“, „Čovjek institucija“… Onda odgovaram sam sebi drugim pitanjem: Zar smatraš da bi on htio da se ljutiš? Ljutiš se na one koji su mu sve značili, ne čini grijeha sebi i protiv njega. U taj trenutak ulazi fra Ivica i idemo prema Kivumuu. Ugodan kratak razgovor i isto tako ugodna šutnja. Veseo je fra Ivica čovjek, zanimaju ga drugi, nama dragi i bitni ljudi u životu. Pitao me za moju obitelj pri dolasku i rekao da ih pozdravim po odlasku.

Cijeli boravak u Africi na mene je imao učinak oslobođenja. Nigdje se nisam više molio, nigdje se nisam više ispovijedao i nigdje se nisam više osjećao svojim. Nisam se osjećao nigdje više prihvaćenim. Nigdje se nisam osjećao posebnije. Afrika je u mene udahnula novi život, ljudi koji su me okružili, crna braća s kojom sam provodio dane. I oni su me zezali da ću ići u fratre poput pokojnog „ujke“, najviše brat Inocent. Ja sam ga zvao „mladoliki djedica“. Iz jednostavnoga razloga, mlad je, a mudar. Spreman za šalu i veselje. U razgovorima s njim dalo se naslutiti da u meni osjeća iskru poziva, ali mi je i jednom prilikom rekao kako ću ja biti jedini franjevac na svom fakultetu, na što sam se nasmijao. 

Teološki fakultet u Đakovu dijecezanski je orijentiran. No čovjek ipak nije pogriješio, kasnije ću vam reći zašto. Ostanite još malo u nedoumici. Afrika je budila u meni ono na što sam pokušavao odgovoriti od dvanaeste godine. Gledajući fra Ivicu u habitu, ali i ostalu crnu braću, u meni je želja rasla, uzdizala se, ali sam i dalje smatrao kako sam nezreo. Razlog tomu je što sam nakon osnovne škole odustao od odlaska u sjemenište jer sam se tada smatrao nezrelim. Prilikom upisa na fakultet nisam želio u sjemenište jer sam još uvijek razmišljao. Nisam htio čak ni teologiju upisati, bojao sam se da neće utjecati na moje mišljenje. Ali nekako se nisam mogao od toga obraniti pa sam popustio te upisao teologiju u Đakovu. 

Po uzoru na pokojnog 'ujku'

Tijekom studija bilo je nekoliko padova koji su me još više poticali u razmišljanju o svećenstvu. Tako je, evo, došla Afrika i moje, mogu slobodno reći, otvaranje očiju. Što god da sam činio u Africi, pokušavao sam činiti po uzoru na pokojnog „ujku“. Upravo je najveći odgovor bio u tome. U malom čovjeku iz Bosne, u fra Vjeki Ćuriću. Gledati njega bio je odgovor na moje pitanje. Ono što je on radio, na koji je način radio, meni je bilo potrebno samo to prihvatiti. Kada sam prihvatio to, napokon sam prihvatio sebe i sve o čemu sam razmišljao.

No ono što me prvo dovelo do odgovora jest odlazak u župnu crkvu koju je dao sagraditi pokojni ujak. Fra Ivica mi daje čitanja za taj dan i govori da ih odnesem sestri. Silazim puteljkom prema crkvi. Čujem glasno pjevanje u daljini. Anđeoski glasovi. Bilo je oko podneva. Približavam se crkvi, prolazim je i idem prema sestri koja je zajedno s vjernicima pjevala uz pratnju bubnjeva. Okreće se i osmjehuje. Uzvraćam osmijehom.

Pružam joj čitanja i govorim kako ih šalje fra Ivica. Zahvaljuje mi, a ja je prekidam i molim da me povede u crkvu, jer nisam znao smijem li ući sam. Ona se nasmiješila i rekla kako je crkva svakom otvorena, jer kako može biti zatvoreno mjesto susreta s Bogom. Prihvatio sam to s blagim osmijehom i dozom srama, jer nisam tako razmišljao s obzirom na to da su crkve u Hrvatskoj zaključane do početka mise. Tako sam joj rekao, na što me ona začuđeno pogledala i kazala kako se ovdje ne moram brinuti da će mi vrata ikad biti zatvorena. 

Prilazimo laganim koracima crkvi. Ulazim na vrata. Sve ono što sam vidio na slikama, gledao u kratkim video-klipovima, nalazi se ispred mene. Postao sam potpuno svjestan gdje se nalazim. Tu sam! Tu sam gdje je posljednji počinak dragog mi ujaka. 

Već me na samim vratima hvataju trnci, noge polako klecaju, ne mogu pogledati ulijevo. Ne mogu pogledati na stranu, gdje on zauvijek leži. Dolazimo do groba. Cijelo se tijelo trese kao da nije moje. Nemam kontrolu nad njim. Počinjem plakati poput djeteta, gledam sliku Vjeke iznad groba. Svijeća polako gori poigravajući se plamečkom, titra jednako kao i ja. Ne mogu se smiriti, suze ne prestaju teći, a glas koji izlazi iz mene glas je uplašenoga djeteta koje ne zna gdje su mu roditelji. 

'Suze su simbol ljubavi'

Sestra mi stavlja ruku na rame i govori: „Velika je hrabrost tvoja kada se ne stidiš pokazati suze. One su simbol ljubavi koju osjećaš prema ovom velikom čovjeku.“ Kroz polubolan osmijeh pokazujem joj da cijenim to što mi je rekla. Odlazi i govori mi: „Ostani koliko god želiš, ako me zatrebaš, ja sam vani!“ 

Nisam imao snage išta reći, samo gledam u svijeću i molim. Nemam ni snage za stajanje, sjedam na klupu s lijeve strane groba, stavljam glavu u šake i ridam. Prolazi me osjećaj tuge i radosti, ljutnje i oprosta, težine i ugode. Izmiješani su, bore se za prevlast. Nisam im htio dati da pobijede, ali sam shvatio da sam izgubio dok sam počeo plakati. Nije to bio gubitak, nego pobjeda. Pobijedio sam sebe. Ponos koji se javio zbog Vjeke, zbog njega koji je mogao srušiti i jerihonske zidine. Suze koje su mi trebale, koje su isprale srce i dušu. Suze koje su bile spoznaja. 

Gledam sebi u nutrinu i pitam se: Čime sam zaslužio da me Bog sebi pozove. Kako mene, pokraj takvoga čovjeka koji leži ispod mojih nogu, može zvati na jednak način? Preispitujem sama sebe. Koliko je on puta mogao pobjeći, a nije? Dok sam ja pred drugom preprekom uzmaknuo i otišao lakšim putem. Koliko sam puta bio drugima za pomoć? Koliko sam puta bio tu ljudima za smiraj i utjehu? Koliko sam puta nekoga iznevjerio, uvrijedio, a da toga nisam možda bio ni svjestan? Jesam li oprostio? Ti „ujko“ to sve jesi, i ono loše moje nisi.

Smatram da nisam dostojan ići jednakim putem poput tebe. Ostao sam još neko vrijeme u razmišljanju i polaganom jecanju. Tada sam se sjetio mame, njezina plača, njezina jecaja, i shvatio kako se osjećala. Shvatio sam kako su se osjećali, barem dijelom, daidža Petar, Vjekina majka Ana, Antun, Niko, Ivo, Ljubica i Drago. Kolika je njih bol morala stisnuti, koliko su oni morali trpjeti. Nakon što sam se smirio, odlazim natrag u samostan. Nesvjestan da sam propustio zajednički ručak. Proveo sam nepuna dva sata pored groba. 

Suze nisu prestale ni kada sam se vratio, ali sam se skrivao da me drugi ne vide. Ne volim plakati pred drugima. Znali su gdje sam bio, hrabrili su me, ali nisu znali za onu veću borbu koju u sebi vodim, a koju ću morati priznati. Bilo je pitanje vremena, dvanaest godina je dugo za „ratovanje s nečim“! U toj borbi puno mi je pomogao i fra Ivica, rekao mi je ovim riječima: „Marijane! Je l’ ti to ‘oć’š? Ako ‘oć’š, nema te tko od toga odgovoriti, jedino ti sam sebe. Dođi i budi ono što želiš, ne daj da drugi upravljaju tvojim mislima i osjećajima. Svoj si čo’ek, imaš svoje ja.“

Odgovor koji sam mu dao bio je toliko nejasan da me je jadan čovjek samo gledao. U trenutku kada mi je to govorio, vidio sam u njemu žar i snagu kojim to priča. Vatra u očima u želji da mi posvijesti ono što si sam trebam posvijestiti. Jer, čovjek me čitao kao knjigu koju je pročitao već nekoliko puta i unaprijed zna što će se dogoditi. Takav sam ja njemu bio, knjiga koju je htio zatvoriti da postane posebna, nepročitana do tada, enigma. To vam je Ivica, moj drugi ćaća, čovjek koji sliči na pokojnog „ujku“, ali i na drugoga „ujku“, Priku, kako ga od milja zovemo. 

Gdje god da se okrenem imam podsjetnike na ono što trebam biti i kojim stazama hodati. Želim hodati stazama fra Vjeke, biti njegov nasljednik. Želim reći nešto što ističem gdje god dođem i tko god da me išta pita o Vjeki. Vjeko nije Afrički Oscar Schindler! Schindler je velika povijesna osoba, spasio je 1200 ljudi. Fra Vjeko je mala osoba koja je spasila stotine tisuća života. On je fra Vjeko Ćurić, junak Ruande i njegovih „garonja“, i nitko više. Želim biti poput njega, ne želim biti on. Želim raditi po njegovu uzoru i u njegovo ime.

Hoću biti misionar

Želim da svi znaju tko je bio. Vraćam se sada na fra Ivicu. Nakon povratka kući, na žalost, rekao mi je: „Marijane, šta ti stalno gledaš uzase-nizase? Opusti se, čovječe, šta si se stukn’o tako. Bud’ svjestan sebe, ne smatraj se za nekog ‘ko nije dostojan drugih ljudi. Govorim ti ovo k’o jaranu. Daleko’s ti od nekog ‘ko je za bac’t.“ Sve riječi koje je rekao on, ono što je rekao Vjeko za života i učinio, mene je samo dovelo do jednog zaključka – hoću biti fratar, hoću donositi Radosnu Vijest narodu Afrike, hoću biti misionar. 

Nakon povratka kući, spremila mi se nova bitka. Kako reći svojima da idem u fratre, a danas-sutra na kontinent koji je obilježio cijeli moj život i cijelu obitelj? Polako sam počeo razmišljati kada i kako da im to kažem, na koji način, koja je situacija najbolja. Sam nisam mogao nikako, razmišljao sam: Kada bih barem imao nekoga tko bi zajedno sa mnom to učinio. Onda mi padne na um. Da! To je to! Onaj koji je obilježio cijeli moj život. Onaj koji je bio za mene i kada ja nisam. Onaj koji je molio za mene i kada sam ja zaboravio. Onaj koji me prati zagovorom cijeli život. Vjeko! Onako tiho, u sebi, noću, molio bih ga da me pripremi za to. Da Bogu kaže i da mi snage i hrabrosti da kažem svojima, pa ako je ikako moguće, da im ne moram sam ništa reći, da oni već znaju. 

To, međutim, nije bilo tako moguće, barem je to bilo moje mišljenje. Tako sam se dobra nepuna četiri mjeseca borio sa samim sobom. Teška bitka, vjerujte mi. Odem na počinak, taman da ću utonuti u san, kao da mi nestane zraka, ne mogu disati, pritisak na prsima. Trgnem se, pluća prime zrak, ponovo legnem. Ponovo nestaje zraka, hvatam se za prsa, ustajem, ponovo zrak u plućima. Nekoliko zadnjih tjedana tako mi se događalo tri puta prije nego što zaspim. Nisam znao što se događa, zašto, u čemu je problem. Odjednom, 5. studenoga 2017., osjetim pitanje, ne čujem ga, ali osjetim da me se pita ono o čemu razmišljam. Govorim da, govorim iz svega glasa u gluho doba noći. Zaspao sam.

Jutro, 6. studenoga 2017. Znam da je to dan kada trebam reći roditeljima da želim naslijediti „ujku“ u onome što je on radio. Nastaviti njegovim putem. Postati franjevac. Polako dolazim u dnevni boravak, nesiguran na nogama, u glavi kaos, veći od onoga prije nego što je nastao svemir. Sjedam s mamom jer tate nije bilo kod kuće. Zamišljeno gledam televiziju. U globalu je ne vidim uopće, samo mislim kako to izvesti da se ne pogubim u riječima. 

Trenutak prije nego što ću otvoriti usta i reći, mama me pita: „‘Ajde govori, šta te muči?“ Sav izgubljen, ne znam što se događa, što da odgovorim, jednostavno kazujem: „Ništa, šta bi me mučilo?“ Mama opet govori: „Mater sam ti. Znam da je nešto. Govori!“ Dlanovi se znoje, u želucu se sto i jedna baja uzvrpoljila. Kako da kažem? Najednom: „Hoćeš ići u svećenike, je l’?“ 

Kao da me sto gromova pogodilo. Gledam u čudu i ne vjerujem. Otkud zna? Nije joj nitko morao reći. Kako je naslutila? U tom trenutku kroz glavu mi prolazi molitva, tražio sam da znaju, a da im ja ne moram sam reći. Nasmiješim se laganim pokretom i šapnem: „Hvala ti ‘ujko’!“ Nastavio sam, da želim ići u franjevce, a kasnije u misije, to je ono što me dugo prati kroz život, što se nisam imao hrabrosti ranije odlučiti. Nisam se osjećao dostojnim toga, dovoljno snažnim. Sada smatram da jesam. 

Mama počinje plakati, sretna je, vidim, ali nije ni ona svjesna što me pitala. Gleda u mene u čudu i prihvaća toliko blago i sretno da sam se zapitao čega sam se bojao da im kažem. Još je ostao „stariša“. Ona mu je rekla. Dolazi u sobu, pruža mi ruku i čestita. Opet ne vjerujem. Znam da mi je uvijek govorio – što god odlučiš u životu, stajat ću iza tebe, ali nisam mislio da će s takvom lakoćom to prihvatiti. Vjerujem da je Gospod puno ranije pripremio taj put za mene, a na meni je bilo prihvatiti ga, kad-tad.

Sada kada sam ga prihvatio objeručke, kada je borba gotova, držim ga i ne puštam. Prvi se put osjećam da sam u životu napravio nešto veliko. Nešto na što će svi biti ponosni. Isto tako, da je ponosan i Vjeko, da negdje gore s Onim za kojega je živio i dao svoj život trlja dlan o dlan i čeka moje prve korake. Isto tako i ja čekam s njima. Čekam obući habit, leći i dati zavjete, baš kao što je i on to učinio 1982. godine. Krenuti u žetvu Gospodinovu, kako govori Luka u svom evanđelju, 10, 2 Žetva je velika, a poslenika je malo. Molite se zato gospodaru žetve, da pošalje poslenike u žetvu svoju. 

Fra Vjekin krvavi križ

Spremno odgovaram da budem radnik. Radnik poput fra Vjeke i fra Ivice. Iskreni radnik za druge, sluga drugima. Pomagati bolesne, tješiti žalosne, hrabriti plahe. Ujedno vođen svojim budućim mladomisničkim geslom koje će biti upravo Lk 10, 2. Zahvalan sam Bogu, i bit ću zahvalan, za velikog misionara, čovjeka i franjevca fra Vjeku Ćurića. Zahvalan što nam teče ista krv venama. Što je postao primjer mnogima. Što me vodi na mom putu, sve pod budnim okom Dobroga Oca. Sve vas, dragi moji koji čitate, molim da se molite za duhovna zvanja, svećenike, redovnike, časne sestre. Da se molite za sadašnje i buduće misionare. One koji naviještaju i koji će naviještati Riječ Božju, Evanđelje. Koji su odvojeni i koji će biti odvojeni od svojih obitelji, ali blizu s njima u molitvi. Koji su spremni prihvatiti stihove pjesme: Svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me ti. 

Stihovi su to u kojima sam pronašao i sebe, stihovi koje sam čuo bezbroj puta, a svaki se put o njih oglušio. Sada sam ponosan na njih, volim ovo što jesam i što ću tek postati. Zahvalan ljudima koji me okružuju i onima koji će me okruživati. Pjesmom koja se još zove i misionarskom pjesmom Tamo gdje palme rastu, nastojat ću razveseljavati sve one koji budu pokraj mene. Jer i ja želim poći tamo gdje palme cvatu i želim svijetu reći: kraljuje Gospod Bog. 

Zar ima veće sreće od služenja samom Bogu i ljudima koji nas trebaju? Ako njima služimo, služimo i Njemu. Vjeko je prihvatio poziv da uzme krvavi križ i u njemu pođe u svoj mir. Prihvatio je da djeluje u Ruandi, a potom dođe u Njegovo Kraljevstvo, gdje je vječni pir. Ljubio je Svevišnjega i u najteže dane, kada mu je svaki korak bio težak i svaki dan gorak. Nije odustajao od križa koji ga je na kraju proslavio, njegova mučenička smrt svima nam je primjer. Posebice meni, jer nastavljam njegovim putem. No moj križ za sada nije tako težak, ni krvav, ni velik, ali ga nosim s ponosom. 

I za kraj vas molim još jedno: molite se iskreno za duhovna zvanja. Nemojte poput jedne bake kod nas u Bosni. Ona bi rekla: „Eto, Bože, daj nam svećenika, fratara, časnih sestara, ali ako je kako moguće, nemoj baš dirat’ u moju djecu.“ Molite se za sve. Prihvatite i to ako Gospod pozove i vaše dijete. Vjerujte mi da nema većeg blagoslova za obitelj od svećeničkog zvanja jednog sina. Mir i dobro. 
(Marijan Milanović, nećak fra Vjeke Ćurića, veljača 2018.)

NASTAVLJA SE...