Stopama pobijenih 721

U marševima smrti fra Emil Stipić doveden je do Požege i ondje smaknut

U marševima smrti fra Emil Stipić doveden je do Požege i ondje smaknut
Fra Emil (Matija) Stipić (1912.-1945.)

Fra Emil Stipić imao je još jedno redovničko ime: fra Matija. Krsno mu je ime bilo Franjo. Rodio se na blagdan sv. Franje, 4. listopada 1912. u Drinovcima (adresa: Ploca 365) te kršten isti dan. Poslije se odlučio za nasljedovanje sv. Franje izbližega, u Franjevačkom redu. Roditelji su mu bili Stjepan i Iva r. Alerić. Krsni kum bio mu je Stjepan Alerić, a krsto ga je župnik fra Božo Ostojić. 

Gimnaziju je Franjo pohađao na Širokom Brijegu, od 1. do 7. razreda (1926.-1934.), a bogoslovni studij u Mostaru (1934.-1938.) i Rimu (1938/39.). U franjevački red stupio je na Humcu 29. lipnja 1932. Obukao ga je provincijal fra Dominik Mandić. Jednostavne zavjete položio je u ruke istoga provincijala 1. srpnja 1933., a svečane u Mostaru 2. srpnja 1936. u ruke provincijala fra Mate Čuturića. Red subđakonata podijelio mu je biskup fra Alojzije Mišić u Mostaru 20. veljače 1937. Za svećenika ga je zaredio isti biskup u Mostaru 19. prosinca 1937. 

Mladu misu proslavio je u rodnim Drinovcima 9. siječnja 1938. Od 1. lipnja do 1. prosinca 1938. služio je vojni rok u Sarajevu. Kao svećenik službovao je najprije kao kapelan u Duvnu/Tomislavgradu (1939.-1941.) i Mostaru (1941/42.), a onda kao župnik u Gorancima (1942.-1945.). O njegovu izgledu i karakteru zapisao je dr. fra Častimir Majić: „Fra Emil je bio susretljiv i ljubazan prema svima. Svojim atletskim izgledom i profinjenim vladanjem osvajao je suradnike i subesjednike te u djelovanju ubirao vidne plodove temeljene na smjernicama Kristova nauka.“

Školovanje, redovništvo i svećeništvo

Prvi sačuvani dokument u Arhivu Hercegovačke franjevačke provincije vezan za Franju Stipića jest obveznica njegova oca Stjepana kojom se on obvezuje plaćati za sina u dva prva razreda gimnazije po 1500 dinara godišnje. Uz to izjavljuje kako mu je želja da mu sin jednom postane franjevac. Dopis je pisan u Drinovcima 3. travnja 1932. Ovo pismo moglo je biti pisano samo „retroaktivno“, jer je Franjo u gimnaziji bio već odavno, još od jeseni 1926. godine.

Franjo je pučku školu (četiri razreda) završio u rodnim Drinovcima (1922.-1926.). U prvi razred gimnazije na Širokom Brijegu upisao se u jesen 1926., ali iz te šk. godine nije sačuvan izvještaj. Zato znamo da je šk. 1927/28. god. pohađao drugi razred. Ocjene su mu bile izvrsne, sve same četvrtice i petice. Šk. god. 1929/30. završio je 4. razred. U 5. razredu (1930/31.) Franjo je prošao vrlodobrim uspjehom. U razredu ih je bilo 18, a razredni starješina bio im je fra Fabijan Paponja.

U 6. razredu (1931/32.) razrednik je opet fra Fabijan Paponja. U razredu ih je 18. Franjo je opet prošao vrlodobrim uspjehom. Potom je izvan školskih klupa: godinu dana je u novicijatu na Humcu. U gimnaziji je opet 1933/34. šk. god. Pohađa 7. razred i ponovno završava vrlodobrim uspjehom. Sada je s novim imenom – fra Matija Stipić. U razredu su samo desetorica, većinom klerici. S njim su fra Janko Bubalo, fra Jerko Karačić, fra Vitomir Naletilić, fra Tarzicije (fra Andrija) Šoljić, fra Maksimilijan Jurčić, fra Čedo Škrobo, fra Željko Zadro i dva vanjska đaka. Razrednik im je bio dr. fra Marijan Zubac.

Osmi razred (danas bi to bio 4. razred gimnazije) fra Matija nije završio na Širokom Brijegu: njegovo se ime ne nalazi niti među učenicima 8. razreda niti među maturantima. On je u šk. 1934/35. god. već na bogosloviji u Mostaru. Nije jasno otkuda takvo rješenje, jer to je svakako jedinstven slučaj otkako je 1918. franjevačka gimnazija dobila državno priznanje. Iz jednoga kasnijeg dopisa saznajemo da je provincijal od uprave gimnazije tražio da bi Stipić naknadno pohađao 8. razred gimnazije. 

O tome je 18. rujna 1937. zapisao ravnatelj gimnazije dr. fra Dominik Mandić: „Prema želji Mngp. O. Provinicijala predbilježio sam za VIII. r. fra Emilija Stipića, ali će definitivni njegov upis uslijediti tek nakon rješenja Banske uprave, jer je Stipić prestar za redovitoga učenika gimnazije. U slučaju odobrenja, učenik će morati cijelu godinu pohađati školu, jer prije nije nimalo pohađao VIII. r.“ Nema nikakve naknadne obavijeti o tome, što znači da Stipić nikada nije završio 8. razred gimnazije.

U novicijatu na Humcu bila su desetorica: fra Janko Bubalo, fra Maksimilijan Jurčić, fra Jerko Karačić, fra Vitomir Naletilić, fa Franjo Radišić, fra Andrija Šoljić, fra Matija (Emil) Stipić, fra Čedomir Škrobo i fra Željko Zadro. Habit im je 29. lipnja 1932. na Humcu obukao provincijal dr. fra Dominik Mandić. Meštar im je bio fra Eugen Tomić st. Osim fra Emila partizani su ubili i fra Maksimilijana Jurčića. Ostali su preživjeli i do kraja života ostali franjevci-svećenici: fra Vitomir Naletilić i fra Franjo Radišić djelovali su među Hrvatima u Americi i tamo umrli, fra Jerko Karačić preminuo je u Mostaru 1987., fra Janko Bubalo na Humcu 1997., fra Andrija Šoljić u Grudama 2004., fra Čedo Škrobo na Humcu 1993., a fra Željko Zadro u Mostaru 1967. godine.

Bogoslovni studij u Mostaru fra Matija je, kako je već rečeno naprijed, upisao u šk. 1934/35. godini. U prvom semestru imao je samo četiri predmeta: apologetiku, povijest Crkve, filozofiju i hebrejski jezik. Bio je veoma dobar student: ocjene 8, 8 ½, 9 i 9 ¼. Vladanje je vrlo dobro (2). U ljetnom semestru ima iste predmete i uz njih ascetiku. Ocjene su odlične (9), jedna je 8 ½ i jedna (povijest Crkve) 7 ½. Vladanje isto kao prije.

Sljedeće godine (1935/36.) polagao je sljedeće predmete: Sveto pismo, dogmatika, moralna teologija, kanonsko pravo, povijest Crkve, etika i ascetika. Sve su mu ocjene vrlo dobre, 8 i 8 ½. U ljetnom semestru sve isto, pa čak i ocjene. Vladanje je vrlo dobro (2). Šk. god. 1936/37. fra Matija sluša sljedeće predmete: Sveto pismo, dogmatika, moralna teologija, kanonsko pravo, povijest Crkve, specijalna filozofija. Sve su mu ocjene odlične (9 i 9 ¼) ili vrlo dobre (8 i 8 ½). U ljetnom semestru ima manje predmeta: Sveto pismo, dogmatika, moralna teologija i kanonsko pravo. Sve su ocjene vrlo dobre (8 ili 8 ½). 

Četvrtu godinu studija fra Emil je završio također u Mostaru (1937/38.), ali je slušao samo tri predavanja, koja je i polagao: dogmatiku, moralnu teologiju i kanonsko pravo (čini se da su podatci nepotpuni). Ocjene su: 9, 7 i 8 ½. U novoj knjizi studenata teologije koja je pokrenuta upravo te 1937/38. godine njegovog imena nema.

Za svećenika je fra Emil zaređen još kao nesvršeni student bogoslovije – kako je u ono vrijeme bilo uobičajeno. Provincijal fra Mate Čuturić tražio je 1937. za njega i osmoricu kolega: fra Bernarda Katića, fra Bogdana Ćubelu, fra Dionizija Lasića, fra Metoda Puljića, fra Gojka Stipića, fra Branka Šuška, fra Jenka Vasilja i fra Bogomira Zlopašu, dispenzu od Sv. Oca za svećeničko ređenje. Poslije je provincijal još jednom tražio dispenzu, ali ovoga puta samo za fra Emila. Sv. Otac podijelio je traženu dispenzu 15. lipnja 1937. Fra Emil je zaređen ipak tek 19. prosinca 1937. 

Služenje vojske u Sarajevu i dovršetak studija u Rimu

Sačuvano je nekoliko fra Emilovih dopisa iz vojske koju je služio u Sarajevu od 1. lipnja do 1. prosinca 1938. On je tada već bio svećenik. Početkom srpnja 1938. piše da mu je dobro. Radi u bolnici, u službi glavnog pisara bolesničke ljekarske komisije. Misu govori svako jutro, što mu međutim nije bilo dopušteno prije zakletve «kralju i otadžbini». Za Veliku Gospu bio je na Stupu, gdje je pomogao pričešćivati. Obukao je na sebe «popovsku mantiju», jer mu je to bilo draže nego ostati u vojničkom odijelu. Bilo je i šale na taj račun. Posljednji sačuvani dopis iz vojske pisan je 3. studenog 1938. Piše da uskoro izlazi iz vojske te moli da mu se zbog toga pošalje nešto novca. Raduje se što je određen za studij u Rim.

A o njegovu odlasku na završetak studija u Rim bilo je govora još u veljači te godine. Tada je, naime, provincijal fra Mate Čuturić poslao zamolbu Ministarstvu prosvjete u Beogradu da bi se nekolicini bogoslova dozvolio studij u inozemstvu. U Rim su trebali poći fra Emil Stipić i fra Makso Jurčić. Nekoliko mjeseci kasnije, dok je on bio u vojsci, provincijal je poslao zamolbu P. F. Antonelliju, rektoru franjevačkog učilišta Antonianuma, da primi fra Emila na studij, a uskoro je fra Gracijanu Raspudiću poslao i fra Emilov apsolutorij za upis na Antonianum. Čini se da je fra Emil u Rim dospio u prosincu 1938., ali se uskoro javio provincijalu kako mu nije moguće dalje stanovati na Antonianumu, jer nije bio redoviti student. Stoga mu je provincijal dozvolio da može stanovati u nekom drugom franjevačkom samostanu izvan Antonianuma.

Pastoralno djelovanje

U Rimu fra Emil nije dugo ostao, do ljeta ili jeseni iste godine. Već je, naime, 23. listopada 1939. dobio dekret da preuzme službu duhovnog pomoćnika u Tomislavgradu, namjesto fra Berte Dragićevića, koji je premješten na drugo mjesto. Tu je fra Emil ostao nešto kraće od dvije godine, negdje do početka rata.

Pred kraj godine 1940. fra Emil se tužio provincijalu fra Krešimiru Pandžiću na ružan postupak župljanina Stojana Zrne prema njemu. Stojan je brat dvojice svećenika, fra Davida i don Ante Zrne. Žali se da ga je Stojan javno napao na ulici i dvaput mu pljunuo u lice, jer mu je on – navodno – vezao konjima lance za rep. To je Zrno posumnjao jer mu je fra Emil dan ranije «mlatio konje», koji su ulazili u crkveno dvorište. Traži zadovoljštinu od Zrne. Htio ga je odmah tužiti na sud, jer ima svjedoke, ali ipak traži za to provincijalovo odobrenje. 

«Neka se fra David ne ljuti, ali ja nisam kriv.» Nastavlja kako je u Duvnu oštra zima. Fra Klemo Doko, župnik, je u bolnici u Livnu, a fra Mijo Čuić ustao je nakon 15 dana iz kreveta, jer je imao gripu. «Do koji dan ćemo u štalu ubacivati sijeno i ako nema prozora i vrata. Konj nam se je povratio iz rezerve i vežemo ga u tuđoj kući. Sijeno moramo ubacivati u štalu, jer se ne možemo odrvati Zrnića alaši.» 

Uz to odgovora provincijalu na neke pritužbe ne njega i kaže kako nije istina da je stalno na ulici: ode samo prijepodne na poštu, a ponekad kratko svrati u Zvonara. O svojim političkim uvjerenjima ne govori sa civilima. Uskoro je provincijal odgovorio fra Emilu savjetujući da se sukob sa Zrnom riješi mirno – ako je to ikako moguće. On je o svemu razgovarao s fra Davidom i don Antom. 

Nastavlja međutim: «Ako te je baš grubo vrijeđao i pogrđivao pa ako ostaje tvrdokoran i Ti imaš svjedoke izvan svake sumnje, kad ne bi bilo mirna izlaza i ne bi prijetili veći skandali, razgovori se sa sucem i ozbiljnijim ljudima za uspjeh i za posljedice, u tom slučaju ne bih bio protivan ni sudbenom progonu.» Provincijal piše i o zemljištu, kakvoj prikladnoj oranici, koju bi trampio za samostan u Tomislavgradu namjesto uzurpiranog gaja u Seonici. Iz Tomislavgrada je fra Emil premješten u Mostar, gdje je godinu dana obavljao kapelansku službu (1941./42.). 

Iz njegova mostarskog razdoblja poznato je da ga je provincijal poslao u Bileću za svetkovinu Svih svetih 1941. godine. Naime, stožer talijanske Jadranske divizije tražio je da im se u Bileću pošalje jedan svećenik za tu svetkovinu, a provincijal je odredio fra Emila. Za vrijeme svog djelovanja u Mostaru fra Emil je krstio 50 djece i obavio 12 vjenčanja.

Nakon toga je fra Emil, u svibnju 1942. poslan za župnika u brdsku župu Gorance. Njemu je provincijal povremeno slao ili kapelana ili neke bogoslove, kako bi se na neki način što sklonili od ratnih opasnosti, što prehranili, jer je bila sveopća oskudica. S njima je fra Emil ponekad imao problema. Tijekom 1943. s njim je kao kapelan bio fra Kruno Pandžić, svakako u rujnu te godine. Provincijal je poslao fra Emilu jedan dopis u kojem mu daje upute kako će se vladati glede skitanja svoga kapelana. Fra Krunu je uskoro zamijenio drugi Pandžić, fra Placid. I njemu je provincijal fra Leo Petrović pisao oštro pismo zbog njegova neredovničkog načina života. Prijetio mu je čak suspenzijom a divinis i otpustom iz Reda ako se ne popravi. 

Drugo je pismo provincijal poslao župniku fra Emilu. U njemu piše neka najprije on pročita pismo upućeno fra Placidu, pa ako su pritužbe istinite, neka mu pismo i uruči. Svakako neka mu pošalje svoje izviješće o fra Placidovu vladanju. Fra Emil je nakon mjesec i pol dana poslao pohvalno izviješće o vladanju i urednosti fra Placida Pandžića. U kolovozu je provincijal fra Emilu i fra Placidu poslao bogoslova fra Luju Milićevića, da kod njih ostane neko vrijeme: «Radi nesreće koja je zadesila naš samostan na Humcu (samostan su bombardirali i teško oštetili saveznički zrakoplovi, op. R. J.) morao sam razmjestiti naše bogoslove iz Veljaka da nađem mjesto za novice, koji su pri kraju novicijata. 

Nisam se mogao okrenuti ni naći mjesto za jednoga bogoslova-svećenika, fra Luju Milićevića, pa ga stoga šaljem k Vama na Gorance za jedan mjesec dana. Na njega dobro pripazite u svakom pogledu. Po mogućnosti neka bi imao koju kašiku mlijeka, jer je malo slaba zdravlja i nježan.» Provincijal će platiti trošak za njegovo uzdržavanje.

Smrt u svibnju 1945.

Nije poznato do kada je fra Emil ostao u Gorancima, niti kamo je točno putovao odatle. Svakako se povlačio pred partizanskom vojskom. U svibnju 1945. dospio je na austrijsku granicu te se u kolonama smrti vraćao preko Slovenije. Partizani su ga na tom putu ubili negdje u Sloveniji, ili pak u Slavoniji, u svibnju 1945.

O njegovim posljednjim danima neke podatke donosi dr. fra Častimir Majić: „Nakon tri godine župničke službe u Gorancima napustio je to mjesto i pošao prema sjeveru bez sigurne orijentacije za budućnost. Kao svjestan rodoljub osjećao je životnu opasnost i stoga je tražio bolju zaštitu u užoj Hrvatskoj. U travnju 1945. stigao je u hrvatski glavni grad i u svibnju se pridružio nepreglednim kolonama izbjeglica na putu prema Austriji. Na dolasku u Bleiburg bio je 15. svibnja engleskom prijevarom izručen jugopartizanima. 

Nakon trodnevnog križnog puta kroz Sloveniju, izmoren, izmrcvaren i ojađen, našao je mučeničku smrt najvjerojatnije 18. svibnja u vojničkim rovovima kod Maribora. Ponosna i uzgorita figura mladog idealista iščezla je u masovnoj grobnici napoznatih junaka i zaboravljenih vjernika. Podijelio je životnu sudbinu s drugom svojom subraćom iz Hercegovačke franjevačke provincije i počiva u tuđoj zemlji bezbrojnih grobišta koja do danas nisu istražena.“

Nije posvema sigurno da je ubijen u Sloveniji. Naime, svjedokinje Mila i Smiljka Majić, rođ. Stipić, fra Emilove nećakinje, čule su priču da je fra Emil bio doveden u logor u Slavonsku Požegu. Ako je dospio do Požege, onda je tu vjerojatno i zaglavio, jer je rijetko tko preživio logor u Požegi. 

„U Slavonskoj Požegi bilo je jedno od prihvatilišta hrvatskih ratnih zarobljenika poslije Bleiburga i ondje je bila cijela udbaška jedinica koja je naše zarobljenike vodila na Papuk i stijeljala ih. Na temelju iskaza fra Emilovih nećakinja, moglo bi se zaključiti da je zarobljen negdje u Sloveniji ili Austriji, da je u marševima smrti doveden do Požege i ondje smaknut.“

Svakako, sigurno je da ga je u Sloveniji, u Slovenjgradcu vidjela s. Eugenija Bebek, negdje između 15. i 21. svibnja 1945. O njegovoj sudbini međutim ne zna ništa pobliže.

Piše Dr. fra Robert Jolić