Stopama pobijenih 539

Od posljedica mučenja na Križnom putu i u logoru fra Ante Majić preminuo je u Zagrebu

Od posljedica mučenja na Križnom putu i u logoru fra Ante Majić preminuo je u Zagrebu
Fra Ante Majić (gore desno) sa svojim kolegama fratrima na Širokom Brijegu

Fra Antu Majića nisu izravno ubili jugokomunistički partizani, ali je preminuo u kolovozu 1945. od posljedica mučenja na Križnom putu i boravka u logoru u Zagrebu od svibnja do srpnja ili kolovoza 1945. Zbog toga ga s pravom ubrajamo u red nevinih žrtava Hercegovačke franjevačke provincije.

Opći podatci i školovanje

Fra Ante se rodio u Vitini 26. kolovoza 1922. Roditelji su mu bili Jozo i Kata, r. Slišković. Na krštenju su mu dali ime Dobroslav Augustin. Krstio ga je župnik fra Augustin Matić (odatle mu drugo ime!), a kuma mu je bila Iva Grbavac, vjerojatno umjesto svoga muža. »Otac, ponosni "Amerikanac", i majka Sliškuša strogo su se držali tradicionalnih kršćanskih zasada života i grijali se na kućnom ognjištu. Dobroslav je od roditelja baštinio neobičnu blagost srca i čvrstoću karaktera čime je krčio putove poznanstva i širio krugove svojih prijatelja u sjemeništu na Širokom Brijegu, kamo je došao 1933. Bio je mladić uznosita duha koji je znao kontrolirati duševne emocije i porive razbuktale mladosti.«

Pučku je školu završio u Vitini, gimnaziju kod franjevaca na Širokom Brijegu, a bogosloviju je pohađao na Humcu, u Mostaru i Sarajevu. Studij nije završio jer je kao student bogoslov sa svečanim redovničkim zavjetima prije toga umro. Vojsku nije služio. U franjevački red stupio je na Humcu 29. lipnja 1939. Habit mu je obukao provincijal fra Mate Čuturić. Jednostavne zavjete položio je na Humcu 30. lipnja 1940. u ruke istoga provincijala, a svečane na Čerinu 29. lipnja 1944. u ruke fra Rufina Šilića, profesora, po dopuštenju provincijala fra Lea Petrovića.

U prvi razred gimnazije Dobroslav se upisao na Širokom Brijegu 1933. Taj je razred završio s vrlo dobrim uspjehom. Razrednik mu je bio dr. fra Svetozar Petric. U razredu su bila 47-orica. Drugi razred pohađao je šk. god. 1934./35. Razrednik mu je bio dr. fra Vencel Kosir. U razredu su bila 47-orica, a Dobroslav je opet vrlo dobar učenik. U 3. razredu (šk. god. 1935./36.) bila su 46-orica. Dobroslav je prošao s dobrim uspjehom. Razrednik im je bio fra Vilim Primorac. U 4. razredu (1936./37.) su 38-orica. Dobroslav je opet dobar. Razrednik je i ove godine fra Vilim Primorac. 

Na kraju 4. razreda (to bi danas bio 8. razred osnovne škole) Dobroslavov je razred polagao malu maturu. Ispit je trajao od 8. do 14. lipnja 1937. Ispitni odbor činili su: dr. fra Dominik Mandić, predsjednik, te dr. fra Didak Burić (hrvatski jezik), dr. fra Krešimir Pandžić (latinski jezik) i dr. fra Marijan Zubac (povijest). Dobroslav je prošao s dobrim uspjehom. S njim je u školi od prvoga razreda bio Petar (kasnije fra Ferdo) Vlašić, koji je sve razrede prošao s odličnim uspjehom, a od mature je bio oslobođen.

I 5. razred (1937./38.) Dobroslav je prošao s dobrim uspjehom. Razrednik je isti: fra Vilim Primorac. U razredu je samo 26 učenika, što znači da je selekcija bila iznimno stroga i da su mnogi otpali. Razrednik u 6. razredu (1938./39.) bio mu je dr. fra Fabijan Paponja. Opet je prošao s dobrim uspjehom. U razredu su bila 24-orica. Nakon završena razreda Dobroslav je sa svojim kolegama iz sjemeništa otišao u drugi samostan: godinu dana (1939./40.) proveli su na Humcu u novicijatu. 

U šk. god. 1940./41. nalazi se u 7. razredu: sada je upisan kao fra Ante Majić. Razrednik mu je bio dr. fra Arkanđeo Nuić. Razred je pohađalo 29 đaka, od kojih samo petorica klerika (uz fra Antu još fra Domagoj Milićević, fra Oktavijan Ravlić, fra Hadrijan Sivrić i fra Ferdo Vlašić). Fra Antin uspjeh je dobar. U 8. razredu (1941./42.) razrednik mu je dr. fra Svetozar Petric. Uspjeh opet dobar. U razredu su bila samo 20-orica.

Nakon svršetka 8. razreda (danas je to 4. razred gimnazije) uslijedio je maturalni ispit. Predsjednik ispitnog povjerenstva bio je Josip Babić, profesor Državne realne gimnazije u Mostaru, dopredsjednik dr. fra Radoslav Vukšić, ravnatelj širokobriješke gimnazije, a članovi dr. fra Arkanđeo Nuić (latinski jezik), dr. fra Svetozar Petric (francuski jezik) i dr. fra Fabijan Paponja (povijest i zemljopis). Ispit je trajao od 20. do 28. srpnja 1942. Fra Ante je dobio konačnu ocjenu vrlo dobar. Tako je završilo i fra Antino osmogodišnje srednje školovanje u franjevačkoj gimnaziji na Širokom Brijegu (1933. – 1942., s prekidom 1939./40. zbog novicijata). Nakon toga fra Ante upisuje filozofsko-teološki studij. 

Na bogosloviju u Mostaru upisao se 17. rujna 1942. Završio je dvije godine studija kojega nikada nije dovršio: prije nego je to uspio – umro je. U prvoj godini studija (1942./43.) imao je dosta predmeta: Sveto pismo (uvod u Novi zavjet), fundamentalnu teologiju (o objavljenoj religiji), patrologiju, (crkvenu) arheologiju, povijest Crkve, ontologiju, psihologiju, ascetiku, hebrejski jezik. Ocjene su mu laudabilis (8 i 8 ½) i jedna bonus (7) iz uvoda u Novi zavjet, a u II. semestru puno bolje: sve eminens (9) i laudabilis (8 i 8 ½), osim iz hebrejskog bonus (7 ¾). Vladanje (mores) je uzorno 1 (exemplares). 

U sljedećoj godini (1943./44.) fra Ante je imao sljedeća predavanja: uvod u Stari zavjet, moralnu teologiju (o 7. Božjoj zapovijedi i o sakramentu ispovijedi), povijest Crkve, filozofiju (logika i kozmologija), ascetiku i liturgiku (liturgijska godina) te u II. semestru iz filozofije naravnu teologiju. Ocjene su najčešće 8 i 8 ½, jedanput 7 ¾, dvaput 9. Sve su potpisali rektor dr. fra Ante Jelavić i tajnik dr. fra Rufin Šilić. Fra Rufin je još dopisao da je fra Ante V. semestar nastavio na Teološkom fakultetu u Sarajevu, a VI. semestar (sve to u 1944./45.) na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te da je »umro u toku VI. semestra«.

U tekstu koji slijedi vidjet ćemo da je i jedan i drugi semestar fra Ante upisao u najtežim ratnim mjesecima, pa je možda u Sarajevu u ispitnom roku u veljači 1945. i polagao neke ispite, ali u Zagrebu zacijelo nije polagao ništa, jer je u svibnju napustio Zagreb, a ostatak života proveo u kolonama smrti kroz Sloveniju prema Zagrebu, u logorima u Zagrebu te konačno u bolnici, gdje je i umro.

Redovnički život i studij

S fra Antom su u novicijat na Humcu 29. lipnja 1939. stupila još šestorica kandidata. Svi su tada bili sjemeništarci na Širokom Brijegu te su nakon 6. razreda stupili u novicijat. Njegovi kolege iz novicijata bili su: fra Eduard Dugandžić, fra Domagoj Milićević, fra Oktavijan Ravlić, fra Hadrijan Sivrić, fra Zvonko Slišković i fra Ferdo Vlašić. Samo su dvojica preživjela rat i poraće (H. Sivrić i F. Vlašić), dvojica su napustila zajednicu (D. Milićević i O. Ravlić), dvojica su umrla 1941. kao mladi klerici (E. Dugandžić i Z. Slišković), a fra Ante je umro u srpnju ili kolovozu 1945. Živ je još jedino fra Hadrijan Sivrić: umirovljenik u samostanu na Humcu.

Od jeseni 1942. fra Ante je na Humcu, gdje su se školovala prva dva tečaja bogoslova (studij filozofije). S njim su bili i sljedeći klerici prvoga i drugoga tečaja: fra Ljubo Zorić, fra Ivo Bagarić, fra Svetislav Markotić, fra Radovan Petrović, fra Ljudevit Rupčić, fra Domagoj Milićević, fra Hadrijan Sivrić, fra Ferdo Vlašić i fra Edo Magzan. To saznajemo i iz izvješća o školskom uspjehu i vladanju bogoslova I. i II. tečaja prefekta bogoslova na Humcu fra Dobroslava Šimovića koje je poslao provincijalu u veljači 1943. 

Tako znamo da su na Humcu u to vrijeme na studiju bili fra Ante Majić, fra Domagoj Milićević, fra Hadrijan Sivrić, fra Ferdo Vlašić, fra Edo Magzan, fra Ljudevit Rupčić, fra Ivo Bagarić, fra Svetislav Markotić i fra Radovan Petrović. I sljedeće akademske godine (1943./44.) fra Ante je s kolegama na Humcu, sve dok u proljeće zbog bombardiranja samostana nisu bili razmješteni po drugim kućama. Tako je najkasnije u svibnju 1944. fra Ante u župnoj kući i franjevačkoj rezidenciji na Čerinu. S njim su i sljedeće kolege klerici: fra Domagoj Milićević, fra Hadrijan Sivrić, fra Ferdo Vlašić, fra Edo Magzan, fra Albert Azinović, fra Alfonz Jukić i fra Luka Sušac.

Vojsku fra Ante nije služio, iako ga je Popunidbeno zapovjedništvo iz Mostara 22. kolovoza 1942. bilo pozvalo na odsluženje vojnog roka u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. To je isto zapovjedništvo, međutim, 18. siječnja 1943. javilo o odgodi vojske kleriku fra Anti Majiću.

Prefekt fra Dobroslav Šimović 17. kolovoza 1943. javlja o polaganju svečanih zavjeta u srpnju 1943. Piše kako klerici bogoslovi I. tečaja fra Hadrijan Sivrić i fra Ante Majić nisu mogli zbog nedostatka propisane dobi položiti svečane zavjete s ostalim kolegama. Stoga predlaže da im se produže jednostavni zavjeti do konca srpnja 1944. te da se tek tada svečano zavjetuju. Istoga dana provincijal je ovlastio fra Marijana Zupca, humačkoga gvardijana, da spomenutoj dvojici produži privremene zavjete na godinu dana. Gvardijan je u istome mjesecu produžio privremene zavjete fra Hadrijanu i fra Anti te o tome obavijestio provincijala.

Svečane zavjete fra Hadrijan i fra Ante položili su sljedeće godine, 29. lipnja 1944., u ruke fra Rufina Šilića, profesora na bogosloviji. Tada su se bogoslovi nalazili u župnoj kući na Čerinu, jer je zbog bombardiranja humačkoga samostana u njemu bilo nemoguće stanovati i održavati nastavu. O dvojici kandidata fra Rufin je poslao pohvalno izvješće, što provincijala posebno veseli.

U Sarajevu 1945. godine

Poslije su bogoslovi III. tečaja bogoslovije po provincijalovoj odredbi prešli na Čitluk. O tome je provincijal obavijestio čitlučkog župnika fra Jakova Križića 29. rujna 1944. Predavanja su trebala početi 2. listopada. Sa šestoricom bogoslova, među kojima je bio i fra Ante, trebala su biti i dvojica profesora, fra Bonicije Rupčić i fra Dionizije Lasić. Ipak fra Ante nije dugo ostao na Čitluku, možda čak nije ni došao sa svojim kolegama. Naime, budući da se tada otvorila zajednička franjevačka bogoslovija u Sarajevu, neki su bogoslovi bili poslani u Sarajevo na daljnji studij. 

Prema jednom provincijalovom pismu iz siječnja 1945. čini se da su u Sarajevo bila poslana dvanaestorica. Među njima je bio i fra Ante. U tim teškim trenutcima, budući da predavanja u Sarajevu još nisu bila započela, a da inače ništa nije bilo sigurno, provincijal je poslao dopis upravama samostana u Mostaru i na Širokom Brijegu u kojem obavješćuje o povratku bogoslova i početku nastave 15. siječnja. U Mostar trebaju doći bogoslovi: fra Darinko Mikulić, fra Eugen Tomić, fra Krešimir Jukić, fra Svetislav Markotić, fra Ante Majić, fra Ljudevit Rupčić, fra Domagoj Milićević i fra Edo Magzan, a na Široki Brijeg fra Bogomir Barišić, fra Rudo Jurić, fra Hrvoje Prlić i fra Dinko Vlašić.

Dvojica od navedenih, fra Krešimir Jukić i fra Ante Majić, molili su ipak provincijala da ostanu na studiju u Sarajevu. O tome su mu poslali pismo, pisano na istome listu. Najprije je pisao fra Krešimir: »Kazao nam je pošt. o. meštar Vašu zapovied, da se trebamo nas dvojica dolje vratiti. Mislimo, da ste ju poslali, jer Vam nije bilo poznato, da su i ovamo počela predavanja na bogosloviji, gdje smo mi dva upisani i pohađamo predavanja već 15 dana. Predmeti su nam svi pogodili. Zato možemo podpuno svršiti dotične tečajeve. Ovdje smo se podpuno smjestili kao oni, koji će tu provesti ovu školsku godinu. S nama se tako računa i kod starijih.« 

Nakon toga piše da je prebolio upalu pluća pa mu sada ne bi bilo pametno putovati u Mostar. Ako se ipak moraju vratiti, traži da mu se izvadi nova iskaznica, jer je svoju izgubio. Nakon toga piše fra Ante. Pozdravlja provincijala, kaže da je fra Krešo sve napisao što i on misli. »Dosad sam smatrao, da sam "non sum dignus" [nedostojan] pisati Vam od svoje pobude. Ostao sam u nekom strahopočitovanju pred Vama, kao diete pred otcem, kad ga išiba. Uza sve to, ja sam uviek mislio na Vas, a osobito u molitvi. Nastojao sam što više čitati bogoslovske predmete. A sada sam upisao neke predmete, kako ste odozgo mogli razabrati.«

Provincijal im je otpisao 25. siječnja. Bio je, piše, dao na volju prefektu fra Jerki Mihaljeviću da odluči o njihovu povratku u Mostar, ali kako su oni u međuvremenu pisali, odlučuje: »Dakle ostanite u Sarajevu i tamo nastavite nauke. Suvišno je da vam napominjem da se vladate uredno i budete svima na ponos i čast u posestrimi Provinciji. Imam najbolje viesti o vašem vladanju. Hvala vam! Nadam se istomu i ubuduće.« Samo dvadesetak dana nakon toga dopisa provincijal fra Leo Petrović okrutno je usmrćen i sa šestoricom subraće bačen u hladnu Neretvu.

Smrt od meningitisa

Fra Ante je – zacijelo s brojnim drugim kolegama bogoslovima i nepreglednim mnoštvom hrvatskoga naroda – pobjegao iz Sarajeva pred jugokomunistima-partizanima, stigao u Zagreb, pa dalje prema austrijskoj granici. Prema vijesti koju smo gore donijeli, čini se da je u Zagrebu i boravio neko vrijeme, možda u travnju i početkom svibnja, te se upisao na Katolički bogoslovni fakultet.

S austrijske granice Englezi su ih, protivno svim međunarodnim pravima, vratili u jugokomunističko-partizanske ruke dobro znajući što ih čeka u njihovoj Jugoslaviji. Napatio se u jednoj od bezbrojnih hodnji smrti na povratku preko Slovenije do Zagreba i bio zatočen u jugokomunističko-partizanskom logoru. Tu je dobio upalu mozga te bio smješten u bolnicu. U imeniku hercegovačkih franjevaca o njegovoj je smrti kratko zapisano: »Kao student bogoslovije nakon puta u Sloveniju i logora umro od meningitisa u bolnici ss. milosrdnica u Zagrebu 6. 8. 1945. Pokopan na Mirogoju.« Preminuo je u 23. god. života i 6. god. redovništva.

Fra Ante je u Zagrebu boravio u tamnici na Savskoj cesti. Tu su, u istoj zgradi, bile i stotine drugih svećenika i bogoslova. I oni su svi bili predviđeni za pogubljenje, ali su se spasili jer se u Zagrebu odmah saznalo da su stotine svećenika u Savskoj, pa partizani likvidacije nisu mogli izvesti neopaženo, kako su namjeravali. Fra Ante se u tamnici razbolio zbog neljudskih uvjeta u kojima su uhićenici živjeli. Hrana je bila jadna, smještaj još jadniji, tako da su u dvorane bili nagurani toliki da ne samo da nisu mogli normalno ležati nego ni sjediti. 

O tome u kakvu je stanju bio fra Ante zabilježio je njegov supatnik fra Bruno Raspudić: »U toj sobi bilo nas je 32 što svećenika, a što pripravnika za svećeništvo. Soba je bila u podrumu i imala mali podrumski prozor. U jednom uglu sobe kod prozora, nalazila se je mala bačvica i na toj bačvici, više od jednog tjedna, živjela su trojica zatvorenika. Jedan od njih, dobro se sjećam, bio je krasnog stasa, student mostarske bogoslovije fra Ante Majić, koji je kasnije umro od meningitisa. Vjerojatno radi toga što je dugo vremena spavao na onoj tvrdoj bačvici u zatvoru. Hrana u tom zatvoru bila je više nego slaba. Redovito bi nam dnevno dali jedan mali kruhčić, pogačicu i šalicu juhe od kukuruzna brašna.«

Gdje je pokopan fra Ante? »U nekom grobu na Mirogoju pokopane su njegove patnje, osobna sudbina i neostvarene nade mladosti. Za njega su završile sve postaje križnog puta. Božje žitnice pune se pšeničnim brašnom samljevenim u zloći srca jer ljudski su putovi posuti mržnjom, sebičnošću i osvetom.«

Zanimljivo je da u Mostaru ni dva tjedna nakon što je umro nisu znali za njegovu smrt. Tako je iz Provincijalata 20. kolovoza 1945. upućena molba Svetoj Stolici, preko generala reda, da se dadne dispenza od nedostatka dobi četvorici klerika kako bi mogli biti zaređeni za svećenike: fra Anti Majiću, fra Domagoju Milićeviću, fra Ferdi Vlašiću i fra Hadrijanu Sivriću. Fra Ante je tada već počivao snom mira, na Mirogoju, u zagrljaju Vječnoga Kralja i Svećenika.

Piše dr. sc. fra Robert Jolić