Stopama pobijenih 1559

Međugorčanina fra Jenka Vasilja komunistički zločinci ubili su jednim metkom u zatiljak

Međugorčanina fra Jenka Vasilja komunistički zločinci ubili su jednim metkom u zatiljak
Fra Jenko Vasilj (1914. – 1945.)

Fra Jenko Vasilj rođen je 2. svibnja 1914. u Međugorju. Roditelji su mu se zvali Mate i Vida, r. Sivrić. Kršten je istoga dana. Krsno mu je ime bilo Stanko, a krstio ga je fra Anđeo Nuić (međugorski župnik 1907. – 1914.). Kum mu je bio Ivan Vasilj.

Gimnaziju je završio kod franjevaca na Širokom Brijegu (1925. – 1934.), bogosloviju u Mostaru (1934. – 1937.) te u Strasbourgu i Lyonu, u Francuskoj (1937. – 1939.), gdje je 30. lipnja 1939. postigao licencijat. Vojsku nije služio. U franjevački red stupio je na Humcu 6. kolovoza 1931. Habit mu je obukao provincijal fra Dominik Mandić. Jednostavne zavjete položio je 7. kolovoza 1932. u ruke istoga provincijala, a svečane 18. kolovoza 1935. u Mostaru u ruke provincijala fra Mate Čuturića. Za đakona je zaređen 20. veljače 1937., a za svećenika 23. svibnja 1937. također u Mostaru. Zaredio ga je biskup mostarsko-duvanjski fra Alojzije Mišić. Čitav svoj svećenički život proveo je kao duhovni pomoćnik i vjeroučitelj u Konjicu (1939. – 1945.).

Školovanje i bogoslovni studij

Pučku školu Stanko (kasnije fra Jenko) Vasilj završio je u Međugorju (vjerojatno 1921. – 1925.). Tada je pučka škola trajala četiri razreda, a gimnazija osam razreda. Nakon toga u rujnu 1925. upisao je Franjevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu. O tome imamo izvorni dokument. Naime, fra Pavo Dragićević 10. srpnja 1925. obavještava upravu Provincije da je u gimnaziju za sljedeću školsku godinu u prvi razred primljeno 19 kandidata, među kojima se nalazi i Stanko Vasilj pok. Mate. 

Sljedeći podatak o njemu imamo iz školske godine 1927./28., kada je pohađao 3. razred. Ocjene mu i nisu baš bile sjajne, ali je očito da je razrede redovito prolazio. Razrednik mu je bio dr. fra Mladen Barbarić. Peti razred pohađa školske 1929./30. god., a 1930./31. šesti razred. U razredu ih je bilo 26, od kojih su 17-orica s uspjehom završila razred, osmorica upućena na popravni ispit, uglavnom iz matematike, a jedan je morao ponavljati razred. Stanko je prošao s dobrim uspjehom. Razrednik im je bio dr. fra Marijan Zubac.

Nakon toga je Stanko pauzirao jednu godinu jer je u kolovozu 1932. stupio u novicijat na Humcu. U školske se klupe na Široki Brijeg vratio ujesen 1932., ali s novim imenom: sad je fra Jenko. U 7. razredu bilo ih je 20, od čega 11 klerika i 9 vanjskih đaka. Fra Jenko je prošao s vrlo dobrim uspjehom, kao i fra Dionizije Lasić, fra Krsto Ravlić i neki drugi, dok je fra Bogomir Zlopaša prošao s odličnim. Razrednik im je bio fra Martin Sopta.

U 8. razredu (1933./34.) samo su 13-orica. Razred je fra Jenko prošao s dobrim uspjehom. Razrednik im je bio dr. fra Arkanđeo Nuić. Po svršetku 8. razreda (to bi danas bio 4. razred gimnazije) pristupili su polaganju maturalnog ispita. On je trajao od 10. do 15. lipnja 1934. Predsjednik ispitnoga odbora bio je dr. Nikola Majnarić, izaslanik ministra prosvjete, dopredsjednik dr. fra Krešimir Pandžić, ravnatelj gimnazije, a članovi dr. fra Oton Knezović (hrvatski jezik), dr. fra Fabijan Paponja (povijest), dr. fra Arkanđeo Nuić (latinski jezik) i dr. fra Svetozar Petric (francuski jezik). Petorica su bila oslobođena usmenoga dijela ispita (među njima fra Bogomir i fra Dionizije). Fra Jenko je maturirao s vrlo dobrim uspjehom.

Od jeseni 1934. fra Jenko je na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. U prvoj godini (1934./35.) imao je samo četiri predmeta: apologetiku, povijest Crkve, specijalnu filozofiju i hebrejski jezik. Ocjene su mu bile veoma dobre (9, 8 ½, 9 i 7 ¾), a vladanje uzorno (1). U ljetnom semestru ima iste predmete (ocjene 9, 8 ½, 9 i 8) te ascetiku (9 ¼). Vladanje mu je opet uzorno (1). Druga godina studija (1935./36.) bila je za fra Jenka izvrsna. Ocjene su mu sve odreda 9, osim ascetike (8 ¼). Slušao je i polagao sljedeće predmete: Sveto pismo, dogmatsku teologiju, moralnu teologiju, kanonsko pravo, povijest Crkve i ascetiku. Iste predmete sluša i u ljetnom semestru, a ocjene su mu još bolje, sve 9 ili 9 ¼. Uz to je imao još jedan predmet: specijalnu filozofiju. Vladanje mu je uzorno (1). 

U trećoj godini studija (1936./37.) sluša ove predmete: Sveto pismo, dogmatsku teologiju, moralnu teologiju, kanonsko pravo, povijest Crkve, katehetiku i specijalnu filozofiju. Ocjene su mu i dalje odlične, sve 9 ili više, osim Svetoga pisma (8 ½). U ljetnom semestru položio je četiri predmeta: Sveto pismo (8), dogmatiku (8 ¼), moralnu teologiju (9) i kanonsko pravo (9). Iz svega je vidljivo da je fra Jenko bio veoma dobar učenik, redovito s najboljim ocjenama. Na studiju je svakako puno bolji nego u srednjoj školi. 

Nakon svećeničkoga ređenja (1937.) fra Jenko je dvije godine studija proveo u inozemstvu, u Francuskoj. Ipak se čini netočnim podatak iz osobnoga kartona da je to vrijeme proveo u Lilleu, proveo ga je u Strasbourgu i Lyonu. General reda dao je obedijenciju fra Jenku da može poći u Pariz. Nije posve jasno gdje je fra Jenko proveo tu prvu akademsku godinu u inozemstvu, u Parizu ili Strasbourgu. Svakako, francuski provincijal iz Metza početkom listopada 1938. javlja hercegovačkom provincijalu da ne može na studij u Strasbourg primiti fra Krunu Pandžića jer se tamo na studiju već nalazi hercegovački klerik fra Jenko Vasilj.

Ipak se u sljedećoj akademskoj godini (1938./39.) fra Jenko nalazi u Lyonu. Odatle se javio provincijalu 24. ožujka 1939. moleći da na studiju u inozemstvu može ostati do Božića. Kasnije je javio da je u lipnju 1939. položio ispite u Lyonu te licencijat iz crkvenoga prava. Prema tome, gotovo je nedvojbeno da je fra Jenko studirao u Strasbourgu i Lyonu, a ne u Lilleu. Nakon što je završio licencijat, u istom je mjesecu fra Jenko tražio od provincijala da ljetni raspust može provesti u Dorstenu, što mu je provincijal i odobrio.

U Dorstenu je ostao čitavo ljeto, a onda mu je provincijal krajem rujna poslao obedijenciju da se vrati u Provinciju. Na putu prema Zagrebu fra Jenko se zadržao u Beču. Odatle javlja provincijalu da je stigao u Beč, ali čeka nekakvu propusnicu kako bi mogao nastaviti put. Glede studiranja povijesti, o čemu mu je provincijal jednom pisao u Lyon, fra Jenko kaže da bi možda bolje bilo poslati nekoga drugoga jer on ne zna kada će tamo, a da nije ni dobra zdravlja. K tome, položio je licencijat iz crkvenoga prava pa bi se u budućnosti radije bavio tim područjem. Sve navedeno svjedoči da je fra Jenko bio nada Provincije i da je mogao učiniti puno toga za Crkvu i Provinciju. Međutim, to su brutalno prekinuli komunistički zločinci jednim metkom u zatiljak.

Redovnička i svećenička priprava 

U novicijatu na Humcu fra Jenko je bio od 6. kolovoza 1931. do 6. kolovoza 1932. s desetoricom kolega. Meštar im je bio fra Eugen Tomić st. Inače, fra Eugen je do danas u Provinciji meštar s najdužim stažem: meštar je bio 16 godina i to neprekidno od 1921. do 1937. Fra Jenkovi kolege bili su fra Bogdan Ćubela, fra Efrem Juričić, fra Dionizije Lasić, fra Vinko Petrović, fra Metod Puljić, fra Kornelije Ravlić, fra Krsto Ravlić, fra Gojko Stojić, fra Branko Šušak i fra Bogomir Zlopaša. 

Dvojica kolega napustili su zajednicu (V. Petrović i E. Juričić; Juričić je kasnije postao biskupijski svećenik, član Dubrovačke biskupije, umro 1960. i pokopan u Čitluku), jedan se kasnije u Americi sekularizirao i djelovao kao biskupijski svećenik (K. Ravlić), dvojica su preminuli kao mladi svećenici (G. Stojić i B. Zlopaša), trojicu su ubili partizani 1945. (B. Šušak, M. Puljić i J. Vasilj), jedan je život proveo u Italiji i Americi (D. Lasić), dok su samo dvojica, fra Bogdan Ćubela i fra Krsto Ravlić, svećenički i redovnički život proveli u Hercegovini gdje su i preminuli.

U novicijatu na Humcu novak fra Jenko Vasilj tužio se na bolove u želucu. Zbog toga ga je meštar fra Eugen Tomić poslao na temeljiti liječnički pregled o čemu piše i provincijalu: »Novak fr. Jenko Vasilj je vrlo dobar i uredan mladić, ali je već od prvog dana novicijata manje-više uvijek bolestan. Ima jako pokvaren želudac i čim se nešto nahladi ima jaku glavobolju i šuštanje u ušima.« Šalje ga na pregled liječniku u Mostar. Poslije je fra Jenko također imao zdravstvenih poteškoća, ne zna se je li sa želucem, ali je svakako molio provincijala da ga ne premješta iz Konjica jer mu ova klima najviše odgovara načetu zdravlju.

Fra Jenko je za svećenika zaređen prije nego je završio bogoslovni studij, što je u ono vrijeme bilo uobičajeno. Provincijal je za šestoricu klerika, među kojima je bio i fra Jenko, 27. ožujka 1937. tražio od Sv. Oca dispenzu za svećeničko ređenje, vjerojatno od nedostatka dobi. Riječ je o fra Bernardu Katiću, fra Bogdanu Ćubeli, fra Dioniziju Lasiću, fra Metodu Puljiću, fra Gojku Stojiću, fra Branku Šušku, fra Jenku Vasilju, fra Bogomiru Zlopaši i fra Emilu Stipiću. Za svećenika je zaređen 23. svibnja 1937. Nakon toga je određen za studij u inozemstvu, kako je već prethodno rečeno.

Dušobrižničko djelovanje

Pa ipak, ni od jednog ni od drugog dodatnog (poslijediplomskog) studija nije bilo ništa. Provincijal fra Mate Čuturić uputio je 23. listopada 1939. fra Jenku, koji se tada nalazio u Mostaru, dekret kojim ga šalje za župnog vikara u Konjic. Tu je zamijenio fra Nenada Pehara koji odlazi na studij. Provincijalat je tražio potrebne ovlasti za fra Jenka od Biskupskog ordinarijata 31. listopada, a Ordinarijat ga je 2. studenoga potvrdio za župnog vikara u Konjicu.

Uskoro je provincijal uputio zamolbu Banskoj upravi u Zagrebu da se fra Jenku Vasilju odobri da može predavati vjeronauk u Konjicu. Tu će fra Jenko ostati sve do 1945. Istina, već ga je sljedeće godine provincijal namjeravao premjestiti iz Konjica. Fra Jenko, pak, moli da ga ostavi jer mu klima odgovara zdravlju. K tome, dobro je vršio svoju službu vjeroučitelja u građanskoj i osnovnoj školi, vodio Društvo sv. Ante i radio u dušobrižništvu. Premještaj bi se protumačio kao kazna. Već se, naime, pročulo da će ga premjestiti pa su ga zbog toga mnogi pitali za razlog. 

Provincijal mu je prije kao razlog naveo to što nije bolje upućen u pjevanje. Ali tu su časne sestre i fra Berislav Mikulić, koji se dobro razumiju u glazbu, a i u školu će uskoro doći jedan glazbenik. On svakako želi i dalje ostati u Konjicu. Molba mu je bila uslišana. I za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske fra Jenko je bio vjeroučitelj u istome mjestu. O tome je provincijal fra Krešimir Pandžić obavijestio Ministarstvo nastave u Zagrebu 3. rujna 1941. te molio da ga se potvrdi na toj službi.

Fra Jenko je u Konjicu imao poteškoća s talijanskom vojskom. Nije podnosio njihovu bahatost i bezobrazluk o čemu se nije libio javno iznijeti svoje stavove. Stoga je Komanda talijanske divizije iz Mostara uputila Provincijalatu pritužbu na vladanje konjičkih franjevaca fra Krste Ravlića i fra Jenka Vasilja prema talijanskoj vojsci nakon što su Talijani oslobodili Konjic od partizana. Dotični su franjevci, naime, optužili talijanske vojnike za krađu, što – kako piše njihova komanda – nije istina. Znajući koja su sve zla talijanski vojnici uz pomoć svoje »milicije« – četničkih hordi – činili hrvatskom katoličkom puku u hrvatskim krajevima (sjetimo se samo Rame 1942!), sigurno je da su spomenuti franjevci bili potpuno u pravu i da ni najmanje nisu pretjerivali u procjeni talijanskih vojnih snaga.

Krajem 1944. provincijal je fra Jenka imenovao vikarom rezidencije u Konjicu umjesto fra Nikole Ivankovića, dotadašnjeg kratkotrajnog župnog vikara, koji je imenovan dušobrižnikom hrvatske vojske u Sarajevu. Fra Jenko je tijekom rata barem neko vrijeme bio i duhovnik hrvatske vojske smještene u Konjicu. Tu je službu obavljao do 25. siječnja 1945. Naime, već je 18. siječnja te godine fra Tugomir Soldo molio provincijala da ga se privremeno imenuje duhovnikom II. gardijskog zdruga, zacijelo sa sjedištem u Konjicu, umjesto dotadašnjeg duhovnika fra Jenka Vasilja. Njegovu je molbu preporučio i konjički župnik fra Svetozar Petric. Provincijal je na to uputio molbu Popunidbenom zapovjedništvu u Mostar da se za duhovnika toga zdruga imenuje fra Tugomir Soldo.

Ubijen u koloni smrti

Sve je to, međutim, bilo kratkotrajno jer je njemačko-hrvatska obrambena crta bila u rasulu i uskoro su se te vojske počele povlačiti prema sjeverozapadu, sve do austrijske granice. S njima se najvjerojatnije povlačio i fra Jenko Vasilj. O njegovoj sudbini više nema gotovo nikakvih podataka. U njegovu je osobnome kartonu navedeno samo toliko da su ga u mjesecu svibnju 1945. ubili partizani kod Klanjca u Hrvatskom zagorju. Ubijen je u 31. god. života, 14. god. redovništva i 8. god. svećeništva. Za grob mu se ne zna.

O njegovim posljednjim mjesecima života ovako je zapisao dr. fra Častimir Majić: »Poslije šest plodnih godina rada u ožujku 1945. pridružio se hrvatskoj vojsci u povlačenju i pošao prema Zapadu u potrazi za sigurnijim boravištem. Val masovnog hrvatskog povlačenja prema Austriji, početkom svibnja 1945., zahvatio je i njega te se pridružio stotinama tisuća vojnika i civila koji su srljali u maglu životne neizvjesnosti. Taj opći egzodus hrvatskoga mnoštva završio je tragično kao i on u njemu. Stradao je u hodnji smrti na putu od Bleiburga u domovinu. 

Nekrologij Hercegovačke franjevačke provincije bilježi 10. svibnja 1945. kao nadnevak njegove smrti, dok je on najvjerojatnije ubijen 18. svibnja u blizini slovenskog grada Maribora. Istina, neki tvrde da su ga vidjeli kod Klanjca i da je možda ubijen u Zagrebu. (…) Fra Jenko je zemaljske putove zapečatio vlastitom krvlju i s drugom svojom subraćom iz Hercegovačke franjevačke provincije otputovao u kraljevstvo vječna mira i istinske slobode.«

S. Emilija Vasilj kasnije je čula da je fra Jenko ubijen negdje u Zagrebu, ali nije znala ništa pobliže o tome. U fra Jenkovoj obitelji su, pak, čuli da je ubijen u Ivanić Gradu, ali im pojedinosti o tome nisu poznate. Tako je, dakle, o mjestu i nadnevku njegove smrti sve nejasno. Svakako, ubijen je u jednoj od bezbrojnih kolona smrti u povratku s austrijsko-slovenske granice, a ubili su ga komunistički zločinci.

Kakva je bila fra Jenkova »krivnja« i zbog čega je brutalno usmrćen u 31. godini života? To je veoma teško znati jer ne postoji nikakva presuda iz koje bismo to mogli saznati. Usput, od 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca suđeno je samo jednom jedinom dr. fra Radoslavu Glavašu u Zagrebu u lipnju 1945. Tada je u samo jednom danu na smrt, zajedno s njime, ili na druge teške kazne osuđeno još gotovo 60 osoba. Dakako, bez ikakve mogućnosti obrane. 

Tako o fra Jenkovoj »krivici« možemo saznati tek iz zloglasne knjige Viktora Novaka Magnum crimen, koja je i nastala radi opravdanja komunističkih zločina nad katoličkim svećenicima. Novak o njemu piše kratko: »Među svim konjičkim franjevačkim ustašama kao da je najagilniji i najuporniji organizator pobješnjelog ustaštva bio fra Jenko Vasilj.« Stavljajući po strani Novakovu komunističku frazeologiju, zanimljivo je da ni on nije siguran u svoju tvrdnju. 

Što na to kaže fra Tugomir Soldo u svojem izvrsnom odgovoru na Novakove laži? »Fra Jenko Vasilj nije mogao biti "organizator pobješnjelog ustaštva", jer nikada nije bio ustaša, niti je sa ustašama surađivao. Bio je po političkome uvjerenju nacionalista, ali je bio vrlo trijezan i razborit misnik. Bio je kateheta i krasno je djelovao i liturgijski pokret među đaštvom i svijetom razvio. Bavio se u pravome smislu kršćanskim odgojem mladeži i liturgijom. Imao je pripravljen za tisak veliki svezak liturgijskih propovijedi i konferencija.« Tako je fra Jenko platio glavom ne zbog »pobješnjelog ustaštva«, nego jer je odlično radio s mladima i tako ih zauvijek pridobio za Katoličku crkvu, pa komunisti s takvima nikada nisu mogli računati.

Piše dr. sc. fra Robert Jolić