Stopama pobijenih 1198

Župnika fra Zdenka Zupca odveli su iz župnog ureda Ružići i ubili oko Ljubuškog

Župnika fra Zdenka Zupca odveli su iz župnog ureda Ružići i ubili oko Ljubuškog
Fra Zdenko Zubac sa svojom obitelji

U Gradnićima se 6. kolovoza 1911. pobožnoj obitelji Jure Zupca i Anice, r. Primorac, rodio sin. Odmah su ga sutradan 7. kolovoza odnijeli u župni dvor i u crkvu sv. Blaža i krstili ga. Nadjenuli su mu ime Andrija. Već je od malih nogu u svojoj obitelji učio kršćanski život. Čim je prohodao, sa svojom je majkom, braćom i sestrama išao u crkvu i zanosno slušao propovijedi svoga župnika. U njemu kao da je već od kad zna za sebe bila misao i želja i sam biti fratar, i sam narodu propovijedati. 

Andrija Zubac pošao je u pučku školu u Gradniće školske god. 1918./19. Razrednica te školske godine i danas se čuva u OŠ Gradnići. U školu je upisan u jesen 1918. i u razrednici se nalazi pod rednim brojem 61., a u glavnom je imeniku upisan pod rednim brojem 1265 kao Andrija Zubac, rim. katol. rođ. 1910. u Gradnićima od oca Jure, ratara, kb. 38. U prvom je razredu imao sljedeće ocjene: polazak škole 1, vladanje 1, nauk o vjeri 3, početna stvarna nastava 3, srpskohrvatski 3, račun 3, pjevanje 3, gimnastika 3 – ukupni uspjeh dv = dovoljan. U drugom je razredu 1919./20.prošao dobrim – db – 2, isto tako u trećem 1920./21. i četvrtom 1921./22.

U gimnaziji na Širokom Brijegu

Izrazio je svojim roditeljima želju da bi volio biti fratar, a oni su onda to prenijeli župniku te je Andrija išao na Široki Brijeg i položio prijamni ispit nakon čega je primljen u Franjevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu. U prvi se razred upisao školske god. 1923./24. Niži je tečajni ispit polagao 1926./27. školske god., nakon završenog IV. razreda gimnazije, ili niže gimnazije.

Školske god. 1927./28. Andrija je V. razred gimnazije. Razredni mu je starješina dr. fra Marjan Zubac. U razredu je 18 internista – sjemeništaraca, a on nakon prvog tromjesečja te godine ima sljedeće ocjene: vladanje 4, vjeronauk 4, hrvatski 4, latinski 2, grčki 3, francuski 3, zemljopis 3, povijest 3, matematiku 3, prirodopis 2. Nije izostao nijedan sat.

Oblačenje i novicijat

Nakon svršenog šestog razreda gimnazije školske god. 1928./29. stupa u franjevački red oblačenjem na Humcu 3. kolovoza 1929. Redovničko im odijelo oblači i u red ih prima provincijal fra Dominik Mandić. »Andrija Zubac, sin Jure i Anice r. Primorac, rođen u Gradnićima 6. 8. 1911. – fra Zdenko.« Tako je Andrija Zubac Jurin iz Gradnića postao hercegovački franjevac fra Zdenko Zubac. Nakon isteka novicijatske godine svoje prve jednostavne zavjete polaže 4. kolovoza 1930. na Humcu.

Gimnazijsko izvješće br. 3. za školsku god. 1930./31. zatječe ga u VII. razredu gimnazije na Širokom Brijegu. Razredni mu je starješina dr. fra Oton Knezović.
Završio je VII. razred sa svojim kolegama:

»Andrijanić L. Josip fra Želimir
Buntić Š. Mate
Granić I. Grgo fra Srećko
Kordić J. Stanko fra Ratimir
Lučić T. Franjo fra Tihomir
Nuić S. Petar fra Albert
Soldo T. Jakov fra Tugomir
Vlašić I. Damjan fra Humilis
Zlopaša M. Mate fra Roland
Zubac J. Andrija fra Zdenko
Polažu popravni ispit u rujnu:
Grubišić F. Silvije fra Strahimir iz matematike
Šarac B. Stanko iz matematike i filozofije
Nema prava na pohađanje škole po § 53 Zakona za srednje škole:
Jelavić A. Srećko«
Školske god. 1931./32. završio je VIII. razred. Razredni mu starješina bijaše dr. fra Radoslav Vukšić.  

»VIII. razred
Svršili su razred:

Andrijanić L, fra Želimir
Buntić Š. Mate
Granić I. fra Srećko
Grubišić F. fra Strahimir
Lučić T. fra Tihomir
Nuić S. fra Albert
Soldo T. fra Tugomir
Vlašić I. fra Humil
Zlopaša M. fra Roland
Zubac J. fra Zdenko
Polažu popravni ispit u lipnju:
Šarac B. Stanko iz fizike
Polažu razredni ispit (§ 52):
Kordić J. fra Ratimir«

Fra Zdenko je imao zdravstvenih poteškoća. U to vrijeme sličnih poteškoća imali su mnogi učenici i mladi bogoslovi. »Za polaganje višeg tečajnog ispita prijavilo se devet kandidata. Ispitni ih je odbor sve pustio da pristupe ispitu. Kandidat Andrija J. Zubac, fra Zdenko, obavijestio je ravnatelja da zbog bolesti ne može polagati u ovom roku viši tečajni ispit. Ispitni je odbor razmotrio njegove razloge i našao ih opravdanim te mu polaganje višeg tečajnog ispita odredio u lipanjskom roku sljedeće godine.«

Pismohrana Provincije čuva dopis koji je dr. fra Marijan Zubac, profesor opće i narodne povijesti i zemljopisa i drugi prefekt sjemeništaraca od I. do VI. razreda, uputio provincijalu: »Mnogo poštovani! Jučer je pregledao dr. Grubišić (Jure, m. o.) klerike i našao da su Zubac i Granić slabiji. Zubac ima već otvoreni proces, a Granić jači katar. Zubca bi trebalo radi opasnosti od zaraze udaljiti kamo, a Granića radi oporavka. Za Kordića i znate. Dakle bi se trebalo pobrinuti preko ferija za: Granića, Kordića i Zubca.«

Početkom rujna iste godine (8. rujna 1932.) postoji i nalaz dr. Glavadanovića iz Mostara upućen dr. fra Dominiku Mandiću, provincijalu, u kojem stoji: »Fra Zdenko Zubac, bogoslov, imade subfebrilne temperature sa opadanjem tjelesne težine. Prije je imao probadanje u prsima, a jednom je imao u ispljuvku krv. Od objektivnog nalaza kliničkog imade samo povećanu slezenu, tvrdu. Rendegenološki se može ustanoviti proširenje hilusnih žlijezda. Nalaz krvi povoljan. Mišljenje: fra Zdenko Zubac imade zatvoreni proces (nije zarazan za okolinu) … 

Najbolje bi bilo da ga se za 1 godinu udalji od nauka ali da bude dobro hranjen i da se izlaže što manjem fizičkom radu; postoji mogućnost da će kroz pola godine ozdraviti uz povoljne prilike. Ako je to provedivo, dobro; a ako nije onda bi se moglo pokušati, da se što manje bavi naukom. Bilo bi šteta, da ga se sasvim isključi iz Reda, jer mu je bolest benigne naravi.« Fra Zdenko nije pristupio maturi, već je to vjerojatno učinio kako je i zaključio ispitni odbor, u sljedećem lipanjskom roku. 

O maturalnom ispitu te godine stoji u Ljetopisu: »8 – 13. juna (1932. m. o.) držan je niži tečajni ispit, 10 – 15. 6. viši teč. ispit. Na Veliku maturu nije radi boležljivosti pristupio fra Zdenko Zubac. Svi polagali latinski (predavao fra Živko Martić), nijedan grčki (predavao fra Arkanđeo Nuić). – Polagalo ih svega 8. Od usmenog polaganja oslobođen fra Roland Zlopaša...«

Studij bogoslovije u Mostaru i Pesciji

U međuvremenu je već s kolegama polagao nekoliko puta jednostavne zavjete, počeo studij teologije u Mostaru na Franjevačkoj bogosloviji pa se tako približio svečanim zavjetima i odlasku za nastavak studija u inozemstvo, kako je tada i bio običaj u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. »Zubac, fra Zdenko školske 1932/33. godine upisan je u Katalog Franjevačke teologije u Mostaru (f. 65, br. 10) kada je završio prvu, šk. 1933/34. g. drugu, šk. 1934/35. g. treću godinu studija. Studij je 1935/36. g. nastavio u inozemstvu jer uz njegovo ime nisu unesene ocjene (f. 76, b. 16). U Katalogu nije navedeno gdje je nastavio i završio studij.«

Provincijal od Uprave franjevačkog samostana sv. Petra i Pavla u Mostaru 6. rujna 1933. dobiva pod službenim brojem 90. ishode glasovanja o bogoslovima koji trebaju pristupiti vječnim zavjetima. »Prema generalnim konstitucijama br. 93. diskreditorij na svojoj redovitoj sjednici za mjesec august 1933. tajno je izglasovao življenje i vladanje mjesnim našim braći klericima prosto zavjetovanim u svrhu polaganja svečanih zavjeta.«

Uz fra Zdenka tu su još fra Strahimir Grubišić, fra Srećko Granić, fra Ratimir Kordić, fra Tihomir Lučić, fra Humil Vlašić, fra Tugomir Soldo i fra Roland Zlopaša. Svi su dobili bijeli grašak.

Dan poslije, 7. rujna 1933., fra Zdenko je pod redovničkim imenom fra Sidonius potpisao »Testificatio«, da svojevoljno i bez ikakve prisile ili straha želi položiti vječne zavjete. Svjedoci su njegovoj potpisanoj pismenoj izjavi fra Jerko Mihaljević i fra Ignacije Jurković svojim vlastoručnim potpisima. Svečane zavjete polaže 8. rujna 1933. u Mostaru i nastavlja sa studijem teologije na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. 

Pismohrana Provincije čuva i dokument Provincijala upućen 27. travnja 1935. generalu franjevačkoga reda, u kojem se »blaženog oca« moli da fra Zdenku podijeli dispenzu od nedostatka dobi za svećeničko ređenje, a također i prokuratoru franjevačkoga reda za istu stvar.

Provincijal 11. lipnja 1935. pod službenim brojem 616 preuzvišenoga fra Alojzija, biskupa u Mostaru, izvješćuje da njegovi klerici »… koji su svršili treći tečaj bogoslovije, imaju sve dokumente, da budu zaregjeni za subdjakona, odnosno gjakona, odnosno za svećenika. Za subgjakona i gjakona fra Mutimir Ćorić. Za gjakona i svećenika: fra Srećko Granić, fra Silvije Grubišić, fra Ratimir Kordić, fra Vlado Vlašić, fra Rolando Zlopaša, fra Zdenko Zubac. Molim Vašu Preuzivšenost za dobrotu, da gornje zaredite u subotu 15. t. m. i u nedjelju 16. juna ove godine, a fra Mutimiru Ćoriću, date beneplacitum, da se zaredi za svećenika u Dubrovniku.« 

Fra Zdenko je zaređen za svećenika 16. lipnja 1935. u Mostaru. Ređenički ispit bio je u Mostaru 14. lipnja 1935., a fra Zdenko ga je polagao s fra Mutimirom Ćorićem, fra Silvijem Grubišićem, fra Humilom Vlašićem, fra Rolandom Zlopašom, fra Ratimirom Kordićem i fra Srećkom Granićem pred fra Lujom Bubalom, fra Jerkom Borasom, fra Pavom Dragićevićem i fra Antom Jelavićem.

Dana 27. srpnja 1935. provincijal za njega i njegove kolege traži od direkcije jugoslavenskih željeznica »legitimacije za povlašćenu vožnju«, a sam fra Zdenko 29. srpnja 1935. uz provincijalov supotpis od Komande Mostarskog vojnog okruga traži »da bi dozvolio putovanje po inostranstvu u naučne svrhe u roku od dvije godine…«

Raspored osoblja od 16. travnja 1936. bilježi fra Zdenka izvan Provincije kao studenta teologije zajedno s fra Ratimirom Kordićem u Pesciji. Pismohrana Provincije čuva nekoliko dokumenata koji o tome svjedoče. Iz »Collisvituli-a prope Pisciam, mense janurario 1936.« dolazi Provincijalatu »Relatio semestris pro studentibus« P. Zdenka Zubca i P. Ratimira Kordića. 

O fra Zdenku je mišljenje potpisanih profesora i odgojitelja veoma pozitivno: »optimo ingenio atque memoria praeditus, pari diligentia studiis vacat et proficit. Assidua observantia prosequitur disciplinam. Religiosus bonus, obediens atque in civili educatione perfectus.«

Provincijal se fra Zdenku i fra Ratimiru javlja pismom 19. svibnja zanimajući se za njihov studij i planove te kada se žele vratiti u Provinciju. Upozorava ih da ne žure, već da studij završe, jer ih prijevremenim povratkom ovamo u jesen očekuje vojska. Pismo završava: »Mogu Vam javiti, da sam o vama od gvardijana i lektura dobio svjedočanstvo, koje je vrlo dobro u nauci i vladanju. To neka vam bude na čast, što niste dopustili, da narušite i sebe i provinciju.« Provincijalu u Hercegovinu od provincijala iz Firence P. Seraphinusa Serafinia stižu dopisi s računima za fra Zdenkov i fra Ratimirov boravak i studij.

Služenje vojske u Cetinju

Nakon povratka u Provinciju fra Zdenko ide u vojsku 30. prosinca 1936. Vojni rok služi u Cetinju. Pismohrana Provincije čuva njegovo vojničko pismo provincijalu u kojem, između ostaloga, stoji: »Mnogopoštovani oče! Nadam se da Vam se posljednji put s Cetinja javljam. Još imam dvadeset dana, dok mi se navrši zadnji dan roka: nemam nade, da ću i dana prije moći izaći, a to zato što sam ja ovdje još uvijek sam od bogoslova, radnog osoblja nema, pa me nema tko da zamjene. Da bih našao zamjenu, odmah bi mogao ići, ovako moram do zadnjega dana ostati. Ali nije šteta, dvadeset dana proći će brzo. Ja sam dobro kao i uvijek. Fali mi samo jedno – nisam u Hercegovini. Misu ne govorim ima više dana, već samo svetkovinom. Ne mogu dobiti poslužnika, a bez poslužnika ne smijem govoriti … Od novaca nemam potrebe – ne trebate mi slati, jer mi može isteći do kraja ono što ste mi već poslali. Uz poštovanje mnogo Vas pozdravlja fra Zdenko. Cetinje 8 – VI – 37.« Vojnu je službu završio 30. lipnja 1937.

Na njivi Gospodnjoj u Hercegovini

Nakon svršetka vojske fra Zdenko je kapelan u Mostaru. U tu je službu nastupio 17. srpnja 1937., što se razaznaje iz provincijalova pisma Kraljevskoj banskoj upravi u Splitu koji traži da ga se unese u platni popis. Na mjestu duhovnoga pomoćnika zamijenio je fra Zvonku Mandurića. Dana 6. listopada 1937. u Mostaru s uspjehom polaže jurisdikcijski ispit, a 30. listopada 1937. pod službenim brojem 1333. za fra Zdenka je od biskupa Alojzija Mišića zatražena sv. jurisdikcija i sv. ap. misija za kapelana na Humcu. Biskup mu 6. studenoga 1937. službenim brojem Ordinarijata 1297/37. podjeljuje ove ovlasti.

Istog je dana o tome provincijal fra Zdenka obavijestio pismeno, a 12. studenoga 1937. fra Zdenku na Humac stiže i službena obavijest (br. 1.391/37.) da ga je starješinstvo imenovalo »…organizatorom i duhovnikom Društva sv. Ante /=Katoličke Akcije=/. Vi ste puni poleta i zanosa, a osim toga imate dosta spreme, pa se tvrdo nadamo, da ćete uz pomoć Božju postignuti željeni uspjeh.«

Fra Rudo Mikulić 4. prosinca 1937. u svezi s Društvom piše provincijalu: »Molbu šaljem na Vas, nikako je ne smijete odbiti. Iz dna srca žalim, da će ostati nepokriven Dom, a tu je mogućnost da ga pokrijem. Ja ne mogu da obletim, možda kada bi nategnuo svu snagu, da bi nešto i mogao. Od Vlade ja ne mogu se ničemu nadati. Zdenko je spreman po podne dati se na raspolaganje. Stoga Vas molim, da odmah mi pošaljete Soldu, jer on je zgodan. Neka mi dođe ovdje, pa ću s njime, sa Zdenkom i Bosiljkom za nedjelju dana ovo sve uglavnom obletiti.«

Fra Zdenko je potom kapelan na Širokom Brijegu, kateheta je na Uzarićima, duhovni pomoćnik u Rakitnu, ali u svrhu dušobrižničke brige za Polja – Planinu, te propovjednik i ispovjednik. Službenim dopisom Provincijalata broj 450/40 od 25. svibnja 1940. fra Pavu Šimovića, dekana u Posušju, provincijal fra Krešimir Pandžić izvješćuje da za župnika u Rakitno dolazi fra Zdenko Zubac i ovlašćuje ga da ispred širokobriješkoga samostana nazoči predaji i primanju župnoga inventara.

Fra Zdenko je službu župnika u Rakitnu preuzeo 25. svibnja 1940. Narod, naviknut na prijašnjega župnika, bio je protiv promjene pa tako i novoga župnika. Fra Zdenko, poprilično načeta zdravlja, moli provincijala da ga riješi te službe i zbog naroda koji se buni, a i zbog njegova zdravlja. U Pismohrani je Provincije iz toga vremena i liječničko uvjerenje o zdravstvenu stanju fra Zdenka Zupca.

»Na jesenskom zasjedanju Definitorija 20. VIII. 1940. uvažena je molba župnika u Rakitnu o. fra Zdenka Zupca da mu se dopusti premještaj pa smo ga imenovali samostanskim vikarom i duhovnim pomoćnikom na Širokom Brijegu. Dosadanjega samostanskoga vikara i duhovnog pomoćnika na Širokom Brijegu o. fra Bertu Dragićevića odredili smo da preuzme župničku službu u Rakitnu.« Svojim dopisom 952/40. od 23. kolovoza Biskupski ordinarijat u Mostaru odobrava »… o. fra Zdenka Zubca za kooperatora župnika na Širokom Brijegu.«

Provincijal je izvijestio fra Zdenka o novoj službi obvezujući ga da se sporazumi sa svojim nasljednikom u Rakitnu i da se u »…redovitom roku uputite (se) na novo mjesto.« Na Širokom Brijegu fra Zdenko Zubac djeluje kao duhovni pomoćnik i vikar samostana. Na toj službi ostaje do kapitula 1943. kada je određen za župnika u Ružićima.

Pismohrana Provincije čuva nekoliko dopisa iz Ružića koje je župnik fra Zdenko Zubac poslao Provincijalatu. Provincijal je svojim dopisom odredio da se u Ružićima održe duhovne vježbe za Goricu, Grude i Ružiće. Fra Zdenko moli provincijala da se duhovne vježbe održe u Grudama: »Kod mene je vrlo nezgodno radi prenoćišta. O tome sam već razgovarao sa ostalima, te među nama ovamo neće biti nesporazuma, samo očekujemo od Vas, da nam to dopustite.« Pod službenim brojem Provincijalata 537/44. od 22 srpnja 1944. fra Leo Petrović, provincijal, odgovara fra Zdenku Zubcu: »Glavno je da se učine duhovne … Neka, veseli me, da ste se složili da duhovne vježbe budu u Grudama…«

Zadnji fra Zdenkov spis iz Ružića upućen Provincijalatu, koji čuva Pismohrana Provincije, jest njegovo pismo provincijalu fra Leu Petroviću. Evo toga pisma u cijelosti.
»+!
Mnogopoštovani oče!
Ne znam kada će ovo moje pismo stići do Vas, ali više ne mogu oklievati, da Vam se ne javim. –
Kako pošta ne ide ima već preko mjesec dana, viest o povišenim misnim stipendijama stigla mi je tek polovicom studenoga. Tako sam za Mrtvi dan primao Mise prema pređašnjem stipendiju. Više nego li obično primio sam tom zgodom prešnih računajući, da ću ih poslati u samostan, ili Vama. Međutim je nastao svaki prekid u saobraćaju. Tako kod mene još od Mrtvoga dana stoje te prešne Mise, a sam im ne mogu kao takvima svima udovoljiti. Za one me druge ne boli toliko, koliko za ove. Zato Vam šaljem 60 (šezdeset) prešnih po 400.-, a da naplatite od onoga novca, kojega imam kod tajnika provincije. Ostale Mise sa stipendijam poslat ću, čim to bude moguće. 

Ja i sva naša braća ovamo živi smo i zdravo. Do sada nemamo vanrednih poteškoća. Pučke sv. Mise sa propoviedima drže se redovito. Narod, osobito ženski, dolazi dobro. U mene, a i u mojih susjeda ispoviedi ima više nego lani. Isto se zapaža i u vršenju drugih kršćanskih dužnosti. To nas uvelike raduje i čini sretnima.
U mene se je u župi prije kratkoga vremena ponovno javio pjegavac, i bila su ubrzo tri smrtna slučaja, ali se je ograničio samo na jedan komšiluk, te ima nade da će ga nestati.–

Vrieme je ovamo vrlo kišovito, uporno poplava za poplavom, te se je polje jako nalilo. Za par dana, a možda i danas, mogla bi voda nahrupiti preko mosta na Prispi.–
Ako bi imali prigodu, molio bih Vas, da me obaviestite o primitku ovoga pisma.–
Isto tako, molim Vas, da saobćite fra Berislavu, da su njegovi kod kuće zdravo, te da se osjećaju dobro.
Mnogo pozdravite svu našu braću u samostanu, a Vas na osobiti način pozdravlja i sinovski duboko poštuje u Isusu i sv. Franji uvijek odani sin
Fra Zdenko
Ružići, 12. 12. 1944.«

Dva mjeseca poslije fra Zdenka Zupca, aktualnog župnika u Ružićima, uhitili su jugokomunisti i odveli iz župnoga ureda. Otada mu se gubi svaki trag. U tamnici ga u Ljubuškom susreće fra Janko Bubalo i o tome piše u Apokaliptičnim danima.

Fra Zdenkove službe u Provinciji

1. srpnja 1937. – 1. svibnja 1938. kapelan na Širokom Brijegu
1. svibnja 1938. – 25. travnja 1939. kapelan na Humcu
25. travnja 1939. – 25. svibnja 1940. kapelan na Širokom Brijegu
25. svibnja 1940. – 3. lipnja 1941. župnik u Rakitnu
3. lipnja 1941. – 15. srpnja 1943. vikar i kapelan na Širokom Brijegu
15. kolovoza 1943. – 13. veljače 1945. župnik u Ružićima.

Mučeništvo i identifikacija

Jugokomunisti su ga oko 13. veljače 1945. uhitili i ubili negdje oko Ljubuškog. Tijelo mu je pronađeno u masovnoj grobnici u Zagvozdu i 27. listopada 2006. identificirano u Splitu na Patologiji.

Rad na ekshumaciji ratnih stratišta iz Drugog svjetskog rata i poraća, kada su jugokomunisti načinili ratne zločine, Hercegovačka je franjevačka provincija započela nakon osnutka Povjerenstva za pripremu kauze mučenika. Zagvozd je prvo stručno istraženo stratište na području Hrvatske na kojem su jugokomunisti učinili zločin. U ime Provincije sve je te radove vodio pročelnik povjerenstva za Pripremu kauze mučenika fra Ante Marić. 

»U Mostaru 8. studenoga 2004. godine pod ur. br. 576./2004. provincijal fra Slavko Soldo dostavlja dopis sljedećeg sadržaja:
"Poštovana braćo!
Na sastanku Uprave Provincije održanom 4. studenoga 2004. u samostanu u Slanom, osnovano je Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Za pročelnika povjerenstva određen je fra Ante Marić, a za članove povjerenstva fra Bazilije Pandžić, fra Vendelin Karačić, fra Jozo Zovko, fra Jozo Vasilj i fra Branimir Musa.

U cijelom hrvatskom narodu i šire, naš samostan na Širokom Brijegu, uz to što je poznato Gospino svetište, upisan je u svijesti vjernika kao mjesto mučeničke smrti naše subraće. U razdoblju 1942. – 1945. partizani su ubili šezdeset i šestoricu fratara, članova naše Provincije. Godine 1945. ubili su trideset članova našega širokobriješkog bratstva u samostanu na Širokom Brijegu i oko njega, bez suda, samo zato što su katolički redovnici – 'in odium fidei'.

Metkom u potiljak i spaljivanjem dvanaestorice profesora čuvene Širokobriješke gimnazije 7. veljače 1945. u samostanu na Širokom Brijegu, neprijatelji vjere htjeli su ubiti našu Provinciju upravo tu, u samostanu gdje je ona nastala. U godinama komunističke strahovlade nije se smjelo ni doći do skloništa u samostanskom vrtu, gdje su spaljena njihova tijela.

Ta vremena su iza nas. Vrijeme je da se svjedočanstvo vjere naše mučenički preminule braće predstavi Crkvi. Mnoštvo vjernika već ih štuje kao mučenike. Braći iz povjerenstva želim Božji blagoslov i mnogo uspjeha u njihovu radu."

Osnutkom ovoga povjerenstva Hercegovačka je franjevačka provincija učinila izravni korak konačnom saznanju istine o svojoj ubijenoj braći. Ovim je dopisom utemeljeno Povjerenstvo, imenovan pročelnik fra Ante Marić i svi njegovi članovi.

Osnutkom Povjerenstva za pripremu kauze mučenika hercegovačkih franjevaca pristupilo se pothvatu ekshumacije masovne grobnice u Zagvozdu. Na Radiopostaji »Mir« Međugorje fra Ante Marić je govorio o Povjerenstvu i o tome što bi ono trebalo raditi. To je u Zagvozdu slušao Vlado Čagalj te u »eter« radiopostaje postavio pitanje: »Zašto fratri ne dolaze uzeti kosti ubijenih širokobrijeških fratara u Zagvozdu i ukopanih na Sudišću?« Bilo je to 9. veljače 2005. »Fra Ante Marić odmah je stupio u kontakt i najavio svoj posjet Zagvozdu.«

U dogovoru s provincijalom fra Slavkom Soldom napravljeni su dopisi župniku don Jakovu Cikojeviću i načelniku općine Zagvozd gospodinu Boženku Dediću. Oba su na dopise odgovorili pozitivno, te se moglo pristupiti ekshumaciji.

»Fra Ante se još na Vel. četvrtak 24. ožujka 2005. u Imotskome vidio s načelnikom Zagvozda Boženkom Dedićem i gđom. Gordanom Turić, a dana 4. travnja, ponedjeljak, 2005. godine su fra Željko Grubišić župnik u Drinovcima, fra Vinko Mikulić iz Gorice, prof. arheolog Tihomir Glavaš i fra Ante Marić u Zagvozdu gdje se sastaju sa župnikom don Jakovom Cikojevićem i načelnikom Boženkom Dedićem, odlaze na lokalitet Đoginu ledinu. Tu su, po kazivanju žitelja Zagvozda, ukopani ljudi koje su partizani mučili i ubili, a među njima su i širokobriješki fratri. Snjegova više nema, proljeće se budi. Početak ekshumacije je dogovoren za 6. travnja, u srijedu, 2005. godine.«

Kako je dogovoreno, tako se i dogodilo. Na Đoginoj ledini nije rasla šuma, iako je svuda okolo rasla. Ni trava. Samo lišaj i mahovina. Na njoj ni ovce nisu pasle. Cijela su priroda, životinje, ljudi sve to vrijeme do 6. travnja 2005. poštivali to mjesto u kojem su počivali, vidjet će se, izmasakrirani i okrutno ubijeni ljudi. Njihova su tijela nakon ubojstva najprije zakopana u klačinu, pa su ih po jugokomunističkoj zapovijedi prenijeli na Đoginu ledinu. U blizini je prirodna okomita špilja, jako duboka, »bez dna«, kako narod običava kazati. Mogli su ovi ljudi ta tijela, njih 18, baciti u tu provaliju, ali nisu. Ukopali su ih dostojanstveno koliko su god mogli na 80 cm dubine. 

Zagvozd, 6. travnja 2005.

»U Zagvozdu su bili u 9 sati. Sastali se i upoznali s radnicima. Radnici su Josip Prodan, Mirko Krištić i Ivan Čagalj, svi iz Zagvozda. Krenuli su put Sudišća. Najprije su vrtlić očistili od površinske mahovine i lišajeva. Tu skoro da nije bilo ni trave. Na zemlji su ljudi od kamenja poslagali križ, u sami ulaz u vrtlić. Ostaci su mnogih izgorenih lampaša. 

Tiho je započeo probno iskopavanje u jugoistočnom dijelu vrtlića. Nakon 30 do 40 cm naišlo se na prvu ljudsku kost (rebro). Ljudi su po pobožnom običaju odložili alat, prekrstili se i izmolili Očenaš za te pokojne koji tu počivaju. Zatim se uz pomoć načelnika doveo jedan mali bager, te je Mirko u cijelom vrtliću podigao prvi sloj zemlje, desetak centimetara iznad pronađene kosti. U toj dubini nije se naišlo ni na jednu kost. Zemlja se odbacivala na stranu.«

Ubrzo je situacija bila jasna. Stratište je krilo 18 tijela na kojima su vidljive žice kojima su im ruke vezali na leđima. Sve je javljeno medijima i čekalo se na sudca istražitelja.

»Boženko je Dedić javio da u 8 iz Splita kreće istražni sudac sa svojom ekipom. I stigli su oko deset sati Marko Brdar istražni sudac istražnog centra županijskog suda, zamjenica državne županijske tužiteljice Živana Marušić, sudski vještak za medicinu Marija Definis Gojanović. S prof. su arheologom Tihomirom Glavašem i s fra Antom došli do pronađenih tijela u zajedničkom grobu. Sudac je po propisu uzeo sve podatke, pitao je tko je ovo sve pokrenuo, pa mu je fra Ante Marić sve ispričao: Da je iskapanje pokrenula Hercegovačka franjevačka provincija preko svoga Povjerenstva za pripremu kauze mučenika hercegovačkih franjevaca kojemu je fra Ante pročelnik. 

Provincija je u tom smislu tražila i dobila dopuštenje od općine Zagvozd, te unajmila arheologa Tihomira Glavaša, da u provincijsko ime arheološki istraži ima li u tom dočiću pokopanih ljudi, kako tvrde mještani, da su tu ukopani "širokobriški fratri". Kad se utvrdilo da je tu uistinu ukop, zajedno su fra Ante Marić i načelnik općine Zagvozd obavijestili MUP i zatražili da na lice mjesta dođe sudac istražitelj.

Nakon što je sve detaljno pregledano, dogovorili smo se da se radovi nastave, a da sada na radilištu bude i Marija Definis kao vještak za sudsku medicinu, i da se nakon prave arheološke pripreme i ilustriranja na licu mjesta, pristupi ekshumaciji tijela i prijevozu na patologiju kako bi se utvrdio uzrok smrti i njihov identitet.«
O tome je podrobno u svom dnevniku zapisao prof. arheolog Tihomir Glavaš:

»14. travnja MMV:
Konačno je stigla ekipa za očevid na čelu sa županijskim sudcem istražiteljem Markom Brdarom. Osim njega, tu je dr. Marija Definis Gojanović, medicinski sudski vještak i gđa Živana Marušić, zamjenica državnog županijskog tužitelja, te gosp. Ivan Ančić, kriminalistički policajac iz Splita i dr. Napravili su očevid. Sudac je Brdar preko svoje veze izdiktirao zapisnik o zatečenom stanju masovne grobnice. Nakon toga, na naše iznenađenje, zatražio je ekshumaciju. 

Po našem mišljenju to nije bilo moguće uraditi na zadovoljavajući način jer kosturi ni izdaleka nisu bili dovoljno oslobođeni zemlje. Svaki pokušaj vađenja teško bi oštetio kosture. Stoga smo diskretno zamolili dr. Definis Gojanović za podršku i zatražili da se započeti posao završi po našemu planu. Mada su PVC vreće već bile na brzinu dopremljene, uspjeli smo odgoditi masakriranje i osigurati dalji normalan rad kako smo ga ranije i zamislili. Dr Definis Gojanović nam je obećala pomoć. (…)

15. travnja MMV:
Danas su s nama dr. Marija Definis Gojanović, gosp. Ivan Ančić i gosp. Miran Palčok dokumentarista iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita koji će grobnicu geodetski snimiti i napraviti drugu tehničku dokumentaciju.
Ovi su nam ljudi bili od velike pomoći. Dr. Definis Gojanović radila je cijeli dan s nama na čišćenju kostura a Ančić je digitalnim foto aparatom snimao svaki detalj po policijskoj i medicinskoj metodologiji. Svaki je kostur dobio svoj broj. Tu smo nomenklaturu prihvatili i mi iz praktičnih razloga i stoga što odgovara i našoj metodologiji.«

Tijela su pojedinačno izdvojena, obilježena i 19. travnja odvezena u Split. Slijedila je akcija na terenu. Uzimanje uzorka za DNK analizu od obitelji fratara za koje se smatralo da su u Zagvozdu ubijeni. Najviše se mislilo na skupinu koja se zatekla u hidrocentrali:
fra Bonifacije Majić, 62 godine, bivši profesor i meštar, graditelj konvikta i gimnazijske zgrade
fra Fabijan Kordić, 55 godina, brat pomoćnik – krojač
dr. fra Radoslav Vukšić, 51 godina, ravnatelj gimnazije i profesor
dr. fra Fabijan Paponja, 48 godina, ravnatelj konvikta i profesor
fra Andrija Jelčić, 41 godina, gvardijan samostana
dr. fra Leonardo Rupčić, 38 godina, profesor
fra Melhior Prlić, 33 godine, brat pomoćnik – stolar
fra Mariofil Sivrić, 32 godine, samostanski vikar
fra Miljenko Ivanković, 21 godina, klerik.

Fra Ante se Marić zanimao za obitelji ovih fratara. U svim je tim obiteljima živo sjećanje na njihove fratre. Iako je prošlo više od 60 godina da su oni ubijeni, djeca braće i sestara tih fratara, njihovi unuci i praunuci, nose njihova imena. I obitelji su ponosne na njih i čuvaju svetost uspomene na njihovu žrtvu. S fra Antom je do obitelji ubijenih fratara išla s. Mila Sesar da bi od njih uzela uzorke krvi.

Iz ove je skupine fratara identificiran samo fra Melhior Prlić. Dogovorom fra Ante Marića i Marije Definis-Gojanović odlučeno je da se proširi skupina za uzimanje uzorka za DNK analizu na sve obitelji fratara koji su ubijeni u Hercegovini, osim mostarske skupine (njih su sedmorica bačeni u Neretvu te nisu imali grobove). Trebalo je uzeti uzorke fra Nevinka Mandića, fra Marka Dragićevića, fra Bone Andačića (oni su odvedeni sa sv. mise u Izbičnu i ubijeni na nepoznatu mjestu), fra Paške Martinca, fra Zdenka Zupca, fra Julijana Kožula, fra Martina Sopte i fra Slobodana Lončara, koji su uhićeni između 10. i 13. veljače. Svi su viđeni u Ljubuškom pa se smatralo da su i ubijeni negdje u blizini. Fra Maksimilijana Jurčića, kapelana i pomoćnog meštra novaka na Humcu, jugokomunisti su uhitili 28. siječnja i odveli u smjeru Vrgorca. 

Dana 11. kolovoza 2006. ide se na ekshumaciju. Fra Ante Marić, Marija Definis-Gojanović i Ivan Levi Vlašić idu u Gradniće. »S fra Marinkom Šakotom, župnikom, idu na groblje uzeti uzorke obitelji fra Zdenka Zupca. Htjeli su uzeti kosti roditelja, no nije im pošlo za rukom naći ih u kosturnici te uzimaju uzorak fra Zdenkova brata.« Za identifikaciju fra Zdenka Zupca uzeta je kost brata Nikole Zupca (1909. – 1991.). U tome nam je svesrdno pomagao Reno. 

U laboratoriju u Splitu na odjelu za patologiju na Firulama Marija Definis-Gojanović nastavlja sada laboratorijski posao identifikacije. Vrlo je bitno naglasiti da je prof. dr. Marija Definis-Gojanović stratište u Zagvozdu uzela kao ogledni primjer identifikacije iz jednog desetljećima starog stratišta i sa svojim studentima napravila plakat kako se od jedne masovne grobnice, u ovom slučaju u Zagvozdu, izdvaja jedno tijelo, i kako se postupa tijekom njegove identifikacije. Jedan je primjerak toga plakata darovala fra Anti Mariću i on se danas nalazi u arhivu Vicepostulature.

Identifikacija na temelju DNA analize

»Na temelju provedene DNA analize izuzetih uzoraka kostiju uspješno se izolira i umnoži DNA pod laboratorijskim brojem Os-39/05. Utvrđeno je da dobiveni genotip pripada muškoj osobi. DNA je uspješno umnožena u 11 lokusa Yfiler PCR Aplification kit-a. Usporedbom s rezultatima DNA analize uzoraka kostiju pok. Nikole Zupca, brata pok fra Zdenka Zupca, utvrđeno je da se radi o identičnom profilu u svih 11 umnoženih lokusa.

Stoga, izvršenom analizom genskih lokusa i usporedbom s rezultatima DNA analize uzoraka kostiju najuže rodbine, utvrdi se da kosti ekshumirane u Zagvozdu pod br. tijela 14 pripadaju sada pok. fra Zdenku Zupcu i to s vjerojatnošću pronalaska iste osobe u općoj populaciji od 1 : 1,36 x 1013.
Pokojni Zdenko Zubac preminuo je uslijed strijelne rane glave. Pregledom koštanih ostataka utvrđena je strijelna rana glave desnog zatiljnog područja.«

A tijelo broj 14 ekshumirano u Zagvozdu ovako je opisano na patologiji u Splitu:
»15. Ostaci tijela označeni br. 1459
– lubanja zaživotno prelomljena, u brojnim nepravilnim, većim i manjim fragmentima; donja čeljust čitava, gornja u dva fragmenta, a ostale kosti lica nedostaju
– svi zubi prisutni, zdravi, bijeli, pravilni; sve osmice prisutne
– na donjem dijelu desne nadlaktice trnasti izdanak kosti s prednje medijalne strane
– po spajanju lubanjskih kostiju, desno zatiljno vidljiv ulazni otvor strijelne rane (sl. 48)
– desna lakatna kost prelomljena, nedostaje donji dio
– izvrsno očuvan kostur u cijelosti, jakih, širokih kostiju, izraženih hvatišta mišića; nedostaje samo manji dio sitnih kostiju šaka i stopala dok su trupovi kralježaka i krajevi dugih kostiju postmortalno oštećeni (sl. 49)
– oko kostiju desne podlaktice omotana žica
– ostatci žice dostavljeni uz tijelo.
Duljina dugih kostiju: humerus = 35,7 cm, ulna = 29 cm, radius = 26,6 cm, femur = 49,2 cm, tibia = 48,5 cm, fibula 39 cm.

Prema karakteristikama lubanjskih kostiju, zuba, zdjelice i natkoljenične kosti utvrđuje se da se radi o muškoj osobi srednje životne dobi jake osteo-muskularne građe.
Preračunavanjem faktorima po Trotteru i Gleseru dobije se zaživotna visina od 179 cm.
Specifična zaživotna oštećenja: strijelna rana glave.
Za DNA analizu izuzeta su tri (3) zuba.«

Ukop fra Zdenka Zupca u crkvi na Širokom

Dana 7. listopada 2007. u 15 sati u župnoj crkvi u Zagvozdu slavljena je sv. misa zadušnica, a potom u mjesnom groblju i ukop petnaest neidentificiranih tijela ekshumiranih u Zagvozdu na lokalitetu Sudišće, koje su u veljači 1945. ubili jugokomunisti. Sv. misno slavlje predvodio je vikar Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije dr. fra Miljenko Šteko, suslavili su generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije dr. don Ivan Ćubelić, župnik Zagvozda don Jakov Cikojević, te preko četrdeset svećenika i fratara iz Hercegovine i imotske krajine. 

Ukop je obavio mjesni župnik. Sudjelovali su novaci i bogoslovi Hercegovačke franjevačke provincije, časne sestre i nekoliko tisuća vjernika Zagvozda, okolnih župa i iz Hercegovine. Nakon ukopa u pratnji policije krenula je povorka s tijelima identificiranih fratara fra Melhiora Prlića, fra Zdenka Zupca i fra Julijana Kožula na Široki Brijeg. Vjernici mjesta Gorice, Sovića, Gruda uz nogostup su stajali s upaljenim svijećama i svoje ubijene fratre zasipali laticama cvijeća. 

Posebno je bilo dirljivo na samoj granici i u zaseoku Vlašići. Svi su izišli na cestu s upaljenim svijećama. Na trenutak je zastao i njihov fra Melhior, s ubijenom svojom braćom fra Zdenkom i fra Julijanom, da im zahvali na ljubavi i uzvrati toliko željeni pozdrav. Pred samostanskim vratima svoju su ubijenu braću, nakon šezdeset i dvije godine, dočekala braća samostana, te ih uz molitvu i procesiju donijeli u samostansku kapelu. 

Dana 9. listopada 2007. ukopani su posmrtni ostatci identificiranih fratara iz Zagvozda: fra Melhiora Prlića, fra Julijana Kožula, fra Zdenka Zupca u fratarski grob u širokobriješkoj crkvi. U tom su grobu od 1. srpnja 1971. tijela fratara koje su jugokomunisti ubili na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. i onih koje su 6. veljače 1945. ubili u Mostarskom Gracu. To su dvanaest ubijenih na Širokom Brijegu: fra Marko Barbarić, fra Stanko Kraljević, fra Ivo Slišković, fra Krsto Kraljević, fra Arkanđeo Nuić, fra Dobroslav Šimović, fra Tadija Kožul, fra Borislav Pandžić, fra Žarko Leventić, fra Viktor Kosir, fra Stjepan Majić i fra Ludovik Radoš. S njima su i oni iz Mostarskog Graca: fra Krešimir Pandžić, fra Leopold Augustin Zubac, fra Roland Zlopaša, fra Zvonko Pandžić, fra Kornelije Sušac i fra Rudo Jurić. Ukupno je u grobu dvadeset i jedan ubijeni fratar. Ispaćene kosti ubijenih hercegovačkih franjevaca tiho se pozdraviše i zahvališe Bogu za vječni mir.

Svečanom sv. misom zadušnicom u 11.00 sati general franjevačkoga reda fra José Rodríguez Carballo uz sumisništvo provincijala fra Ivana Sesara i cijele Provincije ukopao je posmrtne ostatke identificiranih fra Zdenka Zupca, fra Julijana Kožula i fra Melhiora Prlića. To je bio nezaboravan dan za Hercegovačku franjevačku provinciju. Na ukopu je bilo veliko mnoštvo puka i sv. misa zadušnica slavljena je pred širokobriješkom bazilikom.

O tome stoji u provincijskom glasilu Mir i dobro:
»Fra Melhior Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac imali su 9. listopada, 62 godine nakon smrti, dostojanstven pokop u crkvi u Širokom Brijegu u grobnicu u kojoj su 1971. godine pokopani posmrtni ostaci 18 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije koji su također ubijeni 1945. godine. Partizani su sredinom veljače te godine poubijali ukupno 66 franjevaca među kojima i provincijala Hercegovačke franjevačke provincije. Za grobove njih 36 još se ne zna. Spomenuta trojica identificirana su nakon što su njihovi ostaci 2005. godine pronađeni u jednom vrtu u Zagvozdu kod Imotskoga.

"Ganut sam ovim činom, jer vidio sam suze u očima puka", rekao je generalni ministar Reda manje braće fra José Rodríguez Carballo. To je bio središnji događaj njegova službenog pohoda Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji od 7. do 10. listopada 2007. godine. (…) 

Cijeli prigodni program – pokop, vrlo dojmljiv igrokaz u kojem je 66 mladića i muževa u habitima, u žici, slikovito predstavilo smaknuće fratara (autor: fra Ante Marić), te misa na latinskom ostavili su dubok dojam na desetke tisuća vjernika koji su došli na Široki Brijeg, stotine ministranata i članova FRAMA-e, koji su sudjelovali u svečanom mimohodu, kao i oko stotinu i pedeset svećenika koji su sudjelovali u koncelebraciji. Među njima su uz hercegovačkog bili svi hrvatski provincijali te izaslanik provincijala Bosne Srebrene. U općini Široki Brijeg 9. listopada (utorak) bio je neradni dan.«

Za ovu sv. misu i ukop Provincija je priredila Liturgijski vodič, pohod generalnog ministra, Široki Brijeg, 9. listopada 2007. u kojem su donesene fotografije i osnovni podatci o svim ubijenim fratrima koji su ukopani u fratarsku grobnicu u crkvi na Širokom Brijegu. Tu se uz ostalu ubijenu i ukopanu braću nalazi i kratak životopis s fotografijom fra Melhiora Prlića (str. 13.).

Piše fra Ante Marić