Stopama pobijenih 902

Fra Marko Barbarić bio je najstariji od pobijenih fratara, imao je 80 godina

Fra Marko Barbarić bio je najstariji od pobijenih fratara, imao je 80 godina
Fra Marko je brat Petra Barbarića, sluge Božjega, također kandidata za proglašenje blaženim

Sveti papa Ivan Pavao II. svoje Pismo starijim osobama završava molitvom u kojoj stoje riječi: "I kad dođe čas posljednjega 'prijelaza', dopusti nam da ga dočekamo vedre duše, bez ikakva žaljenja za onim što ćemo ostaviti. Jer susresti tebe, nakon što smo te dugo tražili, znači ponovno naći svaku pravu vrijednost što smo je ovdje na zemlji iskusili, zajedno sa svima onima koji su nam prethodili u znaku vjere i nadanja."

Moglo bi se reći da su se riječi ove molitve, iako napisane mnogo godina nakon njegove smrti, ostvarile u životu fra Marka Barbarića koji je kao najstariji od hercegovačkih franjevaca smrtno stradao na Širokom Brijegu među ostalim pobijenim fratrima, žrtvama jugokomunista. Nekako se sama po sebi nameće usporedba sa starcem Eleazarom za kojega Sveto pismo kaže da je mučeništvo pod tuđinskim vladarom podnio s odlukom "dostojnom svoje dobi i ugleda svoje časne starosti, sijede glave i besprijekorna života sve od djetinjstva, a još više dostojnom svetih zakona koje je postavio sam Bog". (2 Mak 6, 23) 

Pred kraj Drugoga svjetskoga rata i u njegovu poraću broj stradalih svjedoka vjere na našim područjima toliko je velik da zacijelo pripada u najteža razdoblja Crkve, usporediva možda jedino s turskom najezdom. Pritom postoji opasnost da se pojedinac izgubi u masi, da utone u anonimnost jednoga od mnogih. A ipak, svi su svetci (i kanonizirani i nekanonizirani) toliko različiti jer putova prema Bogu ima onoliko koliko ima i ljudi. Svaki od njih na jedinstven način pokazuje kako se može provoditi vrijedan i ispunjen život tako da se bude "mio Bogu i drag ljudima". Upravo je zato važno obratiti pozornost na svakoga pojedinačnoga mučenika da bi nam njegov život progovorio i ohrabrio nas na nasljedovanje, ako ne na isti način, onda u istom duhu. 

Životopisni podatci

Kada su jugokomunisti u veljači 1945. na Širokom Brijegu pobili 12 hercegovačkih fratara, najstariji među njima bio je fra Marko Barbarić (krsnoga imena Mate) koji se rodio u Klobuku, u zaseoku Šiljevište, 19. siječnja 1865., a kršten je 28. siječnja iste godine. Roditelji su mu bili Ante Barbarić i Kata, r. Tolj. Pučku je školu pohađao u svome mjestu, a gimnaziju na Širokom Brijegu. Franjevački habit obukao je 27. kolovoza 1881. na Humcu. Doživotne zavjete položio je četiri godine poslije, a za svećenika je zaređen 6. prosinca 1887. Bogoslovne studije završio je u Ljubljani 1888. 

Tijekom svoga života obnašao je brojne službe u Provinciji:
1889. - 1891. kapelan i kateheta u pučkoj školi u Gradnićima
1891. - 1892. kapelan i propovjednik na Humcu
1892. - 1894. kapelan u Gradnićima i kateheta u pučkoj školi
1894. - 1896. vikar samostana na Širokom Brijegu i kapelan Polja
1896. - 1900. župnik u Grabovici
1900. - 1901. župnik u Gorici
1901. - 1903. župnik u Bijelom polju
1904. - 1905. vikar samostana na Širokom Brijegu i kustos svetišta
1905. - 1909. župnik u Roškom Polju i kateheta
1909. - 1910. u Konjicu
1910. - 1912. bolesnik na Širokom Brijegu
1912. - 1920. župnik u Glavatičevu
1920. - 1921. kapelan u Drinovcima
1921. - 1923. ispovjednik đaka na Širokom Brijegu
1923. - 1925. vikar rezidencije u Slanom
1925. - 1927. župnik u Gradnićima
1927. - 1931. bolestan na Širokom Brijegu
1931. -  privremeno određen u Glavatičevo
1931. - 1932. vikar rezidencije u Posušju, kapelan i propovjednik
1932. - 1945. ispovjednik, jubilarac, u mirovini na Širokom Brijegu.

Pazio na siromaštvo

O fra Markovu životu osim arhivskih "crtica" nemamo mnogo podataka. Ono što nam je poznato potječe od svjedoka. Budući da su se svjedočanstva o stradalima mogla sustavno i otvoreno prikupljati tek nakon urušavanja jugokomunističkoga sustava, ta svjedočanstva dolaze od ljudi koji su bili vrlo mladi kada je fra Marko već bio starac i onemoćao. Oni koji su ga poznavali kao mlađega, odavno su umrli. Zato nimalo ne čudi da su ta svjedočanstva o tijeku njegova života doista oskudna. Obnašao je različite službe i ostavio dubok trag među onima koji su ga susretali. U dubokoj starosti ubijen je metkom u zatiljak i zapaljen u ratnom skloništu na Širokom Brijegu. 

N. J. svjedoči kako je mnogo puta vidio da su ptice jedino fra Marku slijetale na ruku dok ih je hranio mrvicama. Fra Anđeo Herceg veli kako zna da je fra Marko bio toliko slab da je jedva držao kalež i hostiju kada bi služio misu. I ostali koji su ga poznavali o njemu koriste lijepe riječi: da je bio jednostavan i da je posebno pazio na redovničko siromaštvo. 

Don Jozo Zovko spominje anegdotu dok je fra Marko bio župnik u Bijelom polju. Otpratio ga je do kuće jer se već bilo smračilo. Kada su stigli, don Jozo je vidio da je sve otvoreno. Kazao mu je: "Mnogopoštovani, kako ostavljate otvorenu kuću, mogao bi ko doći i sve pokrasti!" Fra Marko je odgovorio: "Oćiju ti, ko će u njoj naći što po noći, kad ja ne mogu ništa naći po danu.

Fra Marko je često koristio uzrečicu "Oćiju ti!", baš u takvom obliku jer je glas č izgovarao kao ć. Fra H. S. pamti ga po tome što je rado stajao na raspolaganju đacima za svetu ispovijed i dijelio dobre savjete. Još za života bio je na glasu svetosti, a svi iz toga razdoblja pamte kako je hranio ptice i kako su mu one dolazile - kao svojedobno svetom Franji. 

Inače je volio prirodu, a moglo bi se reći da se već tada bavio nekom vrstom genetičkog inženjerstva: uspjelo mu je na krumpir navrnuti rajčicu, kako svjedoči fra Vojislav Mikulić. Župljani iz Glavatičeva ga, po svjedočenju fra V. D., pamte kao mirotvorca koji je jednom rečenicom znao donijeti mir među zavađene ljude. 

Pišući na jednome mjestu o načelima propovijedanja (to je jedino što je ostalo od njega napismeno), fra Marko je zabilježio: "Propovijedanje riječi Božje jest primarna naša dužnost i kako rekosmo, bitno sredstvo od Boga ostavljeno, da sv. evanđelje dođe u čovjeka, da ga oplemeni, da ga obnovi i da ga za Boga i vječnost ponovno rodi." Fra Markovo propovijedanje nije bilo samo u njegovim riječima, nego i u snažnu svjedočanstvu života, a napose stradalničke smrti.

Ubijen metkom u zatiljak

Fra Marka Barbarića jugokomunisti su ubili u skupini od njih 12 nakon osvajanja Širokog Brijega 7. veljače 1945. U jutarnjim satima, negdje oko 10, ušli su u samostan, a ubijanje je započelo oko 16 sati. To znači da ništa nije bilo slučajno, nego sve unaprijed pomno smišljeno.

Čitavo vrijeme fratri su bili zatvoreni u samostanskoj zbornici. Na ubijanje su odvođeni bez nekog posebnog kriterija, onako kako je tko stajao do vrata. Svjedok kaže kako je gledao kada su iz sobe donijeli (snijeli) fra Marka Barbarića, koji je teško disao sa smrtnim hropcem i nije mogao hodati. Odveli su ga i ubili, a da nije bio pravo ni pri svijesti. Ubijen je kao i ostali na otvoru ratnog skloništa metkom u zatiljak i zapaljen. 

Dok je bio na bolesničkoj postelji, fra Marko nije htio prelaziti u podrum, radije je bio spreman poginuti u sobi. Ipak, kada je odveden na strijeljanje, već je bio toliko iznemogao da nije sigurno je li potpuno razumio što se događa oko njega. Njegovi su zemni ostatci 1971., zajedno s ostalima, preneseni u samostansku crkvu na Širokom Brijegu. 

Vrijedi spomenuti da je fra Marko brat Petra Barbarića, sluge Božjega, također kandidata za proglašenje blaženim. Fra Marko je sam govorio da je bio roditeljima poslušniji od Petra, a oni koji su ih poznavali vele da je Marko u pobožnosti Petra čak nadmašivao. Ako Bog da, i Crkva tako odluči, onda će malo mjesto Šiljevište u župi Klobuk imati čak dvojicu braće uzdignutih na čast oltara. 

Piše fra Mate Logara