Stopama pobijenih 1430

'Drugovi' su fra Petra Sesara uhitili dok je molio krunicu u crkvi u Čapljini

'Drugovi' su fra Petra Sesara uhitili dok je molio krunicu u crkvi u Čapljini
Fra Petar Sesar (1895. – 1945.): Za grob mu se još ne zna

Francuskom filozofu i »prosvjetitelju« Voltaireu pripisuje se rečenica: »Lažite, lažite, ostat će nešto.« Iako komunistički vlastodršci u drugoj Jugoslaviji nisu osjećali veliku potrebu objašnjavati svoje ratne i poratne postupke, valjda pretpostavljajući da im je samo po sebi sve dopušteno, postojali su događaji koje se nije moglo samo tako prešutjeti. Među njih svakako su pripadala i stradanja fratara gotovo svugdje gdje su ih jugokomunisti zatekli. 

Ratna i poratna ubojstva hercegovačkih franjevaca bila su tako česta da je više nego očito da su bila sustavna i neselektivna. Partizansko-komunistička propaganda na različite se načine trudila da svoje zločine opravda, a žrtve prikaže krivcima koje je stigla zaslužena kazna. Iako su naknadno napisane »optužnice« u jugokomunističkom tisku uglavnom bile oblikovane protiv fratara općenito, u nekoliko slučajeva imamo primjere da je optužba »adresirana« na određenu osobu. 

Jedan od takvih primjera je fra Petar Sesar, koji je ubijen dok je bio župnik u Čapljini. Na žalost, kao i kod mnogih drugih ubijenih hercegovačkih fratara, osim životopisnih podataka, nije nam ostalo mnogo toga što bi pomoglo da upoznamo njegov život i rad. Nije se bavio pisanjem teoloških djela, a svjedočanstva o njegovu životu i radu su oskudna jer se prikupljanju takvih svjedočanstva moglo krenuti tek kada su gotovo svi njegovi suvremenici već bili mrtvi, a najmlađi koji su ga izbližega poznavali već bili u staračkoj dobi. Na temelju onoga što nam je dostupno, pokušat ćemo ukratko opisati fra Petrov život i smrt o kojoj znamo više nego o nekoj drugoj njegovoj braći.

U obitelji Ante Sesara i Kate, rođene Ćuk, u župi Kočerin 2. travnja 1895. rodio se sin koji je na krštenju dobio ime Marijan. Nije nam poznato kada je kršten jer su matice poslije uništene. Razborito je pretpostaviti da je krštenje bilo odmah sutradan, ili najdalje nakon nekoliko dana, kako je tada već bio običaj. Marijan je pučku školu pohađao na Kočerinu od 1905. do 1909., a gimnaziju na Širokom Brijegu od 1909. do 1918. Studirao je filozofiju i teologiju i to u Mostaru (1918. – 1920.), Beču (1920. – 1921.) i Innsbrucku (1921. – 1922.). Vojsku nije služio.

Redovničko je odijelo obukao 17. rujna 1914. na Humcu. Prve je zavjete položio 17. rujna 1915., a doživotne 4. listopada 1918., na blagdan sv. Franje. Za redovničko ime uzeo je Petar. Za svećenika je zaređen 28. kolovoza 1921. u Beču.

Djeluje na Širokom Brijegu od 1922. do 1931. obnašajući različite službe: 1922. – 1925. bio je kapelan i kateheta; 1925. – 1928. samostanski vikar; 1928. – 1931. gvardijan i župnik. Službovao je kao župnik u Tihaljini 1931. – 1933., a zatim je godinu dana bio župnik u Gorici (1933. – 1934.). U razdoblju 1934. – 1943. bio je tajnik i ekonom Provincije u Mostaru, a zatim je 1943. – 1945. župnikom u Čapljini, što je ujedno bila i posljednja postaja na njegovu životnome putu. 

Njegova subraća franjevci za fra Petra su kazivali da je predstavljao uzorna svećenika i pobožna redovnika. Bio je ozbiljna lica i dosta šutljiv, ali je imao dobro srce te obilno dijelio darove, posebno sirotinji. Fra Vojislav Mikulić je o njemu rekao da je bio uzoran svećenik i redovnik, kao i vrijedan tajnik Provincije.

Fra Častimir Majić veli da je svugdje gdje je službovao ostavio sliku uzorna svećenika i pobožna redovnika. Dopis franjevačkoga Provincijalata od 5. lipnja 1933. kaže da su fra Petra (tada župnika u Gorici) druga braća župnici iz donje Bekije tražila za predvoditelja duhovnih vježbi, što im je udovoljeno. Sljedeće godine moli da ga se razriješi službe župnika u Gorici zbog narušena zdravlja.

Kad su jugokomunisti prvi put došli u Čapljinu, u listopadu 1944., odveli su ga na obavijesni razgovor i poslije vratili. Fra Petar Sesar je uhićen po drugi put 29. siječnja 1945. u Čapljini pod optužbom da je sa zvonika pucao na jugokomuniste. Tadašnji politički komesar 2. čete 2. bataljuna 4. splitske brigade Mate Šalov tvrdi da su partizani nakon upada u crkvu našli tamo dvojicu fratara, puškomitraljez, municiju i bombe te da su fratri priznali da su pucali. 

Zarobljenike je odveo neimenovani »major tenkista« na istočnu obalu Neretve i predao nekoj hercegovačkoj brigadi kojoj su pripadali ti tenkisti. Šalov u svojim zapisima ne imenuje toga majora, ali po svoj je prilici riječ o Jovanu Andriću, zapovjedniku 3. brigade KNOJ-a koji se tada tamo nalazio i zapovijedao, između ostaloga, i tenkistima. Ipak u svome izlaganju o toj operaciji, zarobljenike ne spominje.

Za sada se ne može razjasniti tko bi bio taj drugi fratar. Je li ga Šalov iz nekoga razloga izmislio, je li to bio netko tko ne pripada fratrima obučen samo u habit ili se možda jedan od fratara koji se još vode nestalima tu našao s fra Petrom, za sada se ne može odgonetnuti. I N. P., koji kaže da je kao devetogodišnji dječak bio očevidac strijeljanja u Čapljini, također tvrdi da su (između ostalih) ubijena dvojica fratara, časna sestra i hodža. J. V., koja je također nazočila ubijanju, sjećala se časne i hodže, ali nijednoga svećenika.

U dokumentu Oblasnoga komiteta KPJ za Hercegovinu stoji da je kod župnika nađena municija u džepu, ali drugi se fratar ne spominje. Tanjugovo izvješće od 4. travnja 1945. koje spominje fra Petrovo uhićenje kaže da je u tom trenutku u crkvi molio krunicu, ali također tvrdi da su džepovi »fratarske mantije« bili puni metaka. »Drugovi« očito nisu priču dobro usuglasili, pa je Sloboda donijela da je kod župnika u džepu pronađen pištolj i metci od »mašinke« koja nije pronađena. Don A. B. kaže da je metke fra Petru u džep podmetnuo stanoviti Fazlagić, čapljinski musliman. Na više se mjesta spominje da je fra Petar nakon uhićenja bio izudaran i raskrvavljen te takav odveden.

Ne može se odgonetnuti ni gdje je fra Petrov grob, kao ni mjesto gdje je ubijen. Moguće je da se to dogodilo kod župne crkve, gdje je ubijena i časna sestra Regina Šima Milas. U Stopama pobijenih stoji da se kao najvjerojatnija lokacija fra Petrova groba može uzeti jedna od dviju masovnih grobnica u koje su pokopane partizanske žrtve u Čapljini, i to ona kod crkve sv. Franje. Isto se može zaključiti prema informacijama koje je prikupio fra Bonifacije Barbarić u svome svjedočanstvu. Prema njemu, vjerojatno je bilo da je nakon uhićenja fra Petar odveden preko Neretve krajem siječnja, potom vraćen i ubijen na Kalandoru (2. veljače) 1945.

U istom se njegovom svjedočanstvu navodi da je s. Regina uputila prijekor fra Celestinu Ragužu kada je odlazio sa župe ujutro 2. veljače: »Volim biti slična svom župniku nego li Vama koji ostavljate svoj narod.« Očito je da taj dan ujutro fra Petar nije bio u župnome stanu jer bi fra Celestin nešto o tome znao. Ipak, ako se može uzeti kao pouzdano ono što je Šalov zapisao, moglo bi se pretpostaviti da mu se grob može tražiti s lijeve strane Neretve ili u samoj rijeci. 

Zaključujući ovaj članak, nekako same od sebe dolaze riječi iz starozavjetne Knjige mudrosti (3, 1-5): »Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru. Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti. Za malo muke zadobili su dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni.«

Piše fra Mate Logara